Irreverent Impiety

Došao je danas do mene pamfletić RKC koji su dijelili po Studentskom centru u Zagrebu, pod naslovom “Stvarna zaštita od AIDS-a i drugih spolno prenosivih bolesti ( Činjenice, koje svi priznaju ali ih svi ne spominju )” (prepisano točno kako je u originalu, s krivo složenim zarezima ostali citati su također prepisani doslovno, uz originalno boldanje, tip-fellere, pravopisnu gimnastiku,… ne krivite mene za to).

Taj vrli dokument započinje ovako:

Svjetska Zdravstvena Organizacija kaže da je jedina stvarna zaštita od AIDS-a

” Vjeran odnos dvoje zdravih osoba”.

Uvjet je bračna ljubav

Takav odnos je moguć, ako se muškarac i žena vole slobodno i osobno odabranom, nježnom, djelatnom, punom poštovanja prema sebi i drugome, neopozivom, bezuvjetnom, ozbiljnom i zrelom međusobnom ljubavlju, ako žele imati i voljeti zajedničku djecu. Takvu ljubav mi zovemo bračnom ljubavlju.

Svi to mogu

Takva ljubav je moguća svakome tko ju ozbiljno i trajno želi a služi se dobrim načinima da ju ostvaruje. Katolička Crkva stavlja na raspolaganje dobre, uspješne i prave načine za ostvarivanje takve ljubavi

Te načine stavlja na raspolaganje svima, i katolicima i nekatolicima.

Whoa, koji cirkus kvazilogike! Od “vjernog odnosa dvoje zdravih osoba” došli smo do heteroseksualnog braka koji je “moguć svakome” (valjda i homoseksualnoj populaciji)! Ja već par godina živim s curom i nije nam na kraj pameti “imati i voljeti zajedničku djecu”… jesam li ja u rizičnoj skupini za dobiti AIDS? Prema RKC-u jesam, jerje “takav (siguran, op.a.) odnos [je] moguć, ako se muškarac i žena vole slobodno [...], ako žele imati i voljeti zajedničku djecu”.

U nastavku se navodi kako WHO (World Health Organization, stvarni naziv “SZO-a”) priznaje da kondomi nisu apsolutna zaštita (koje iznenađenje!), što baš i nije zabavno pa preskačem. Nakon toga, prelazi se na statistike:

Nepoznati zaraženi

U Hrvatskom početkom 2007.g.živi oko 450 osoba zaraženihAIDS-om, kkoji su poznati zdravstvenim službama. Dio njid još nema znakove bolesti, a dio već boluju od AIDS-a.

SZO obavještava da na pojedinim područjima ima i do 15 puta više osoba zaraženih AIDS-om, koji nisu poznati zdravstvenim službama. Ako u Hrvatskoj ima samo dva puta više takovih, u Hrvatskoj ima još oko 900 osoba, koje su zaražene AIDS-om, šire smrtonosnu zarazu, a mnogi ni sami ne znaju da su zaraženi.

Skočit ću, na kratko, na kraj pamfletića:

Manje zaraženih u Hrvatskoj

Prema dostupnim podacima i kvalitetnim procjenama u Hrvatskoj ima znatno manje zaraženih i bolesnih od AIDS-a nego u mnogim drugim evropskim zemljama. Takva situacija je u velikoj mjeri rezultat dosljednog djelovanja Katoličke Crkve. Svaka katolička župa i samostan, onoliko koliko su zaista župa ili samostan, toliko su stvarni centri za prevenciju AIDS-a i mnogih drugih zala, kao što su samoubojstvo, rastava, zlostavljanje u obitelji i slično.

Dakle, da rezimiramo:

1. u “mnogim drugim evropskim zemljama” nema “dosljednog djelovanja Katoličke Crkve”
2. rastava i zlostavljanje u obitelji su oboje zlo, što valjda znači da zlostavljani nema izlaza pred zlom (jer je zlo i ako ostane zlostavljan i ako se razvede)

Da se vratim na prethodni citat (onaj o nepoznatima zaraženima): kako znamo da tih nepoznatih ima “samo dva puta više”? Možda ih baš ima 15 puta više. I kako znamo da upravo to sakrivanje nije rezultat “dosljedne” stigmatizacije vanbračnih odnosa upravo od strane Katoličke Crkve?

Hvali taj pamfletić i druge zaslužnike:

Mnogo pametne omladine

Prema istraživanju iz Klinike za dječje bolesti u Zagrebu, preko 60 % zagrebačkih srednjoškolki i preko 45 % zagrebačkih srednjoškolaca nisu do 18-te godine života uopće stupali u spolne odnose. Mnogi dakle slobodno i zrelo prihvaćaju pozitivne utjecaje roditelja, poštenih nastavnika i profesora i Katoličke Crkve, te na tom području žive razumno, zdravo i sigurno od AIDS-a i drugih spolno prenosivih bolesti.

Drugim riječima, 40% zagrebačkih srednjoškolki i ispod 55 % zagrebačkih srednjoškolaca se ševilo prije osamnaeste godine života. Što nam to govori o katoličkoj populaciji koja, prema čestim crkvenim navodima, čini 85% hrvatske populacije?

Nadalje, odakle razlika od 15% između muške i ženske populacije? Poveće mijenjanje partnera onih djevojaka koje se ševe ili značajan udio homoselsualnih odnosa među dečkima? Jadna RKC… treba izabrati koje je “zlo” manje…

IMO najbolju mentalnu gimnastiku ostavih za pred kraj, kao nagradu onima koji su izdržali do kraja. Otprilike oko sredine pamfletića imamo sljedeće:

Nesigurnost kondoma

U sveučilišnim udžbenicima u Hrvatskoj, USA i drugim zemljama, a također i u publikacijama SZO, nalazimo podatke o djelotvornosti kondoma u izbjegavanju začeća. Svi oni iznose  da ako se 100 parova služi kondomom za izbjegavanje začeća kroz godinu dana, između 10 i 12 % će začeti dijete. To je tako zvani 10 postotni neuspjeh. Žena može tokom jednog menstruacijskog ciklusa začeti dijete tokom nekoliko dana. AiIDS-om se može zaraziti svaki dan. Toznači da je mogućnost zaraze AIDS-om uz upotrebu kondoma bar 8 puta veća.

Za neupućene, 10-12% pomnoženo s 8 daje 80-96%. Ako takav seks prakticirate dvije godine, vjerojatnost zaraze vam ispada između 1-(1-0.8)² i 1-(1-0.96)² posto. Drugim rječima, vjerojatnost zaraze u takvim uvjetima vam je 96-99.84%. Nakon 5 godina, to je 99.968-99.99998976% – praktički sigurno!

Ne budi lijen, potražio sam stvarne podatke i brzo ih našao na Wikipediji (navedene su reference, za one koji sumnjaju u natpise po Wikipediji).

1. Uz ispravnu upotrebu, kondomi kiksaju u 2% slučajeva (što je bitno manje od 10-12%); naravno, nekome nije u interesu priznati da za ostatak problema nisu krivi kondomi nego ljudi.
2. Općenito (dakle, računajući prosjeću upotrebu kondoma), uspješnost je 10-18% (ovisno o populaciji), što množenjem s osam (predloženo u citiranom pamfletiću) daje nevjerojatnu vjerjatnost zaraze AIDS-om (ako koristite kondom) između 80% i 144%!
3. Kondomi smanjuju vjerojatnost zaraze AIDS-om za 85%, što znači da se “kiksanje” ipak ne kreće oko 100% [ ], nego je bliže 15%.

Naravno, ovdje su zanemareni svi drugi mogući načini zaraze (zaražene igle, otvorene rane u kontaktu sa slinom ili krvlju zaražene osobe,…), te se ne poziva na neodlaske u bolnicu u sl. Jok, samo su kondomi zli! Nećemo spominjati da vas može zaraziti vaš vlastiti vjerni muž ili žena ako se zarazio/la na neki drugi način.

Za kraj, vratit ću se na sam početak, gdje se citira WHO:

Svjetska Zdravstvena Organizacija kaže da je jedina stvarna zaštita od AIDS-a

” Vjeran odnos dvoje zdravih osoba”.

Kad se RKC već poziva na ono što kaže WHO, hoće li prihvatiti i činjenicu da piše “odnos dvoje zdravih osoba“, bez navođenja (različiti) spolova?

Eto što se sve dobije parcijalnim pozivanjem na izvore, totalno lažnim interpretiranjem podataka i napuhavanjem brojeva…

Freedom From Religion Foundation je poveća ateistička organizacija (navodno imaju preko 10.000 članova) koja se zalaže za (američkim ustavom zajamčeno) odvajanje države i crkve, a kojoj ovom prilikom čestitam na prvom jumbo-plakatu (slika desno). Ako nekog ubogog vjernika poruka zbunjuje… ne, nije riječ o filmu “Dogma”.

Ovdje želim prenijeti početak govora Michelle Goldberg na prošlogodišnjoj konvenciji FFRF-a:

Thank you so much for having me here. I’m going to start by telling you something that actually happened to me two days ago. I was in New York doing a kind of dialogue, at an event with a woman who’s the civil rights director of the Anti-Defamation League. We were talking about what I’m going to be talking about this afternoon, about this kind of transformation in the way our government works and some of the attacks on First Amendment protections that a lot of us grew up taking for granted. But there’s also a cultural element that goes beyond legal or political remedies, that is also very troubling, such as the growth of a very coercive proselytization among classmates in public schools, and among coworkers in the workplace.

Deborah, the woman from the Anti-Defamation League, was talking about how, in many workplaces now, there are prayer groups, and they’re obviously not compulsory, but there is an element of understanding that if you want to get ahead, if you want to be part of a team, you join in.

After the presentation, a woman came up to me and said, “My daughter works in a place like that, where everybody is in a prayer group, and if you want to be on the good side of the supervisors, you take part, too.”

I said, “That’s really terrible,” and she said, “Yeah. It’s the Justice Department.” That’s a true story.

Tko bi se ono trebao brinuti o Ustavu, zakonitosti i sličnim vrijednostima “modernog” društva?

Lady Justice has been raped, Truth assassined…

Općepoznato je da su nama i našem ljudskom umu nedokučivi putevi kako Bog i Njegov uzvišeni um djeluju.

Ne samo da nam nije dano da shvaćamo njegov um, već je naša ograničenost tolika da ne shvaćamo niti njegovo djelovanje putem znakova. Srećom, neki su veoma jasni, kao na primjer ovaj limun.

Čist primjer je i ovaj znak, odnosno pojava Ivana Pavla II. u plamenu vatre. Treba puno vjere da se dokuči Gospodinov naum, ili (ne baš) previše mašte da indoktrinitani um prepozna u svemu “znak više sile”.

Kako prenosi T-Portal:

Sve se to odigralo u Poljskoj u mjestu Beskid Zywiecki gdje je zapaljena buktinja na misi zadušnici na otvorenom gdje se prigodno obilježavala druga godišnjica njegove smrti.

Priču je objavila vatikanska televizija koja je specijalizirana za religijsku tematiku.

Direktor televizije Jarek Cielecki, poljski svećenik i bivši prijatelj Ivana Pavla, odmah je otputovao u Poljsku kada je čuo da je događaj dokumentiran i fotografijama. Cielecki je uvjeren da je na fotografiji bivši papa.

‘Na slici se u plamenu može razabrati ljudska figura, a ja mislim da je riječ o služi Božjem, papi Ivanu Pavlu II’, rekao je Cielecki.

Fotografija je više puta prikazana na talijanskim televizijskim postajama i na vjerskim web siteovima, od kojih su neki zabilježili rekordan broj ulaza.

Gregorz Lukasik, Poljak koji je fotografirao plamen, kaže: ‘Tek kada sam došao doma i pogledao fotografije shvatio sam da imam nešto neobično. Pokazao sam ih bratu i sestri i poput mene i oni su uvjereni da je plamen formirao lik pape Ivana Pavla II. Bio sam presretan.

Fotografiju sam pokazao našem biskupu koji je rekao da je Ivan Pavao okupljao mnogo hodočasnika tijekom života i da nastavlja i u smrti.’

Tko zna kakvu su halucinogenu tvar bacili na plamen vatre ti poljski vjernici da bi u njemu prepoznali voljenog i nikad prežaljenog papu…Iako asocijacija vatre (paklene?) i pape nisu baš najprimjereniji…Ili jesu?

Izvor: T-Portal

Da je važniji sadržaj od forme trebali bi znati i vrapci na grani, no očito mnogi ne mogu bez toga da se drže nekih načela i zakona kao pijanci plota.

Neukusni i sablažnjivi incident sa nedavnog sprovoda u Buzetu ukazuje na to koliko je svećeniku stalo do toga da utješi obitelj u kojoj je preminula desetomjesečna curica, odnosno koliko mu je stalo do toga da se “božje ovčice” drže crkvenih pravila.

Tokom obreda je bezosjećajni svećenik oprao roditelje preminule Rine zbog nedostatka obreda krštenja. Anonimna svjedokinja prenosi:

“Počeo je napadati obitelj da je mala Rina živjela u kući nečastivih, a roditeljima je poručio da im kćerkica ne bi umrla da je bila krštena.”

Zgađeni takvom prodikom, mnogi su napustili crkvu:

“Nakon tih riječi pola je ljudi počelo napuštati crkvu, zgroženi onim što čuju, jer roditeljima nije uputio niti jednu lijepu riječ, riječ sućuti. Cijela njegova lamentacija i optuživanje roditelja trajalo je pola sata, a nastavilo se i nakon izlaska iz crkve. Svećenik iznad mjesta ukopna nije izgovorio niti jednu molitvu, nije rekao niti jedan amen, a da stvar bude još gora prilikom izlaska iz crkve posprdno se smijao.”

Pretpostavlja se da bi takve ispade trebalo, u najmanju ruku, kazniti, no do sada nisu poduzete nikakve mjere protiv svećenika koji je, općenito, poznat po sličnom bezobraznom i bezobzirnom ponašanju.

Takav pojedinac (a vjerujem da ih ima još), koristi svoje ovlasti kako bi ljude ponižavao i vrijeđao, umjesto da im u teškim trenucima pruža pomoć i utjehu. I zanimljivo je kako Crkva, nakon što takav i slični skandali procure u javnost, ne poduzima najčešće ništa da bi takve izrode dovela u red. Dovoljna je izjava “Istražit ćemo slučaj” i sve se vraća na staro. Očito je najbitnija, ipak, forma, odnosno, važnije je reći “Mi smo vam utjeha” nego te riječi pretvoriti u djelo.

Izvor: Jutarnji List

365Gay.com, u članku “Uganda Cleric Calls For Annihilation Of Gays“, prenosi:

(Kampala) Uganda’s leading Muslim cleric has proposed to President Yoweri Museveni that gays be rounded up and marooned on an island in Lake Victoria until they die.

Sheikh Ramathan Shaban Mubajje told reporters of his plan following a much publicized meeting with Museveni.

“I asked President Museveni to get us an island on Lake Victoria and we take these homosexuals and they die out there,” Mubajje told a news conference.

“If they die there then we shall have no more homosexuals in the country.”

Lijepo: skupimo gamad, pospremimo ih na otok i čekajmo da crknu. Veliki napredak u odnosu na doba gube i kolonija gubavaca… Srećom, predsjednik je razuman:

Others at the meeting reportedly said that the president did not respond to the suggestion.

Ako nekoga zanima odakle tolika doza civiliziranosti u Ugandi, riječ je o zakonima donesenima po uzoru na najmodernija znanstvena dostignuća:

Uganda outlaws male homosexuality, under laws originally imposed by the British colonizers in the nineteenth century. Offenders can face a maximum sentence of life imprisonment

Wow! Drvi život na robiji jer si homoseksualac! Ne’š ti zločina! Inače, da preduhitrim dežurne dušebrižnike i njihova objašnjenja da je to “samo pojedinac, a ne cijela religija”…

Mubajje’s remarks follow similar threats by other Islamic leaders.

Recently, Muslim Tabliqh youth announced a plan to form an ‘Anti-Gay Squad’ to fight homosexuality in Uganda.

On 28 August 2007, Sheikh Multah Bukenya, a senior cleric in the Tabliqh Organization, was quoted during prayers at Noor Mosque in Kampala as saying that his followers are “ready to act swiftly and form this squad that will wipe out all abnormal practices like homosexuality in our society.”

Važno je da tamo vlada međureligijsko razumijevanje oko osnovnih pitanja (božje) ljubavi:

Anti-gay attacks are commonplace in Uganda but have been increasing since August when Ugandan LGBT rights groups for the first time held a public news conference to demand basic civil rights. (story) Many of the participants wore disguises out of fears of government reprisals.

A week later supporters of a coalition of Christian and Muslim religious groups filled a downtown stadium demanding mass arrests of gays.

Srećom, imamo vječnog policajca, to jedino svjetlo Stvarne Slobode i Demokracije™ – Ameriku, koja se lomi u naporima da pomogne nevinima i ugroženima:

Last week the International Gay and Lesbian Human Rights Commission said that it had uncovered evidence that the Bush administration has funded groups in Uganda that actively promote violence and discrimination against lesbians and gay men. (story)

Among those receiving money, according to US government records, is Uganda Muslim Tabliqh, and the Makerere University Community Church.

The church’s leader, Pastor Martin Ssempa, was a leading organizer of the anti-gay rally in Kampala.

Ssempa and his coalition, which includes Roman Catholics, Anglicans, Baptists, Seventh Day Adventists, and Evangelicals, also have threatened the safety of Ugandan LGBT rights activists by posting their names, photos and addresses on a website.

Linkove znate i sami klikati… meni je i ovo bilo dosta.

Da ne prepričavam tuđe priče, bacite oko na blog “Anathema Borealis” o događajima u Županji tijekom prve polovice ove godine. Priča je to o smjelom boju lokalnog župnika protiv povampirene sotonističke obitelji, a za boljitak zajednice i izgradnju jedne od najprošupljenijih božjih kuća na svijetu (ili barem kod nas)!

Možda se dotični župnik potajno klanja Eolu?

365Gay.com prenosi vijest o nedavnoj smjeni u Vatikanu:

(Vatican City) An Italian monsignor was suspended from a senior position at the Holy See, the Vatican said on Saturday, identifying him as a priest who was anonymously interviewed about his gay sex life on a television program.

In the program on a private Italian television network, the monsignor said he “didn’t feel he was sinning” by having sex with gay men, Rome daily La Repubblica reported Saturday. Vatican officials recognized the Vatican office in the interview took place, La Repubblica reported.

Vatican officials “had to intervene decisively and with the severity required by conduct not compatible with priestly service and with the mission of the Holy See,” said the Rev. Federico Lombardi, the Vatican spokesman.

Lombardi did not identify the cleric, but said the monsignor was suspended from his job as a top official in the Vatican’s Congregation for Clergy, an office which aims to ensure proper conduct by priests.

…

Vatican teaching holds that homosexuality activity is a sin.

I što da ja sad zaključim o stavovima Vatikana o pedofiliji čije protagoniste se ne kažnjava (dapače, skriva ih se pred zakonom), a u svjetlu ove brze i oštre smjene zbog “djela koje nije kompatibilno s ulogom i misijom svećenika u Vatikanku” (Holy See je termin koji označava državu Vatikan i njenu vlast)? Možda sam zloban, ali meni to izgleda kao da je pedofilija “kompatibilna s tom istom ulogom i misijom”…

I zašto silovanje dječaka od strane muških svećenika ne potpada barem pod “grijeh homoseksualnosti” (koji se, kako vidimo, oštro kažnjava)?

Iznosim u 2 nastavka vesele zgode sa vatikanskim financijskim (ne)službenim sektorom. Ovo je, naravno, samo kap koja je procurila do javnosti. Bit će riječ i o Opus Dei, organizaciji koja uzima sve većeg maha i koja je ovog mjeseca slavila beatifikaciju svojeg osnivača Josea Marie Escriva (napomenimo da je bio blizak Francu i da se slagao sa njegovim fašističkim režimom, ali valjda je to uzeto kao pozitivan bod za beatifikaciju…).Anyway, ovdje će biti riječ o skandalu koji je potresao Italiju i Vatikansku banku početkom ‘80-tih godina prošlog stoljeća, o kojemu je snimljen i film “I banchieri di Dio” (“Božji bankari”). Ima svega: masonska loža, svećenstvo, tajna financiranja, lova koja nestaje, mrtvi…Uglavnom, dobar krimić koji i nakon trideset godina ima još mnogo nerazjašnjenih točaka, i naravno, ubojica još nije pronađen…

Tijelo Roberta Calvija nađeno je 17.lipnja 1982. obješeno pod londonskim mostom Blackfriars. Činovnik iz novina Daily Express, idući na posao u Fleet Street, ugledao je nekoga kako visi sa skele ispod mosta. Bio je to Calvi, koji je tjedan dana ranije otputovao iz Italije. Bio je obješen za vrat, a noge su mu dosezale Temzu; umro je 5-6 sati ranije.Nakon što ga je policija skinula sa skele, jedan je inspektor zabilježio da su mrtvačevi džepovi bili puni komada cigla i kamenja (detalj koji je kasnije uzet kao dokaz o umiješanosti masonske lože P2). Nakon pretrage, pronađena je gotovina u protuvrijednosti od 15000 $ i nespretno krivotvorena talijanska putovnica na ime Gian Roberto Calvini.Isprva je slučaj proglašen samoubojstvom. To se činilo mogućim, zato što je samo dan prije pronalaska Calvijevog tijela njegova tajnica Teresa Corrocher počinila samoubojstvo u Milanu skočivši sa četvrtog kata sjedišta banke. Corrocher je ostavila ljutitu poruku u kojoj je optuživala svojeg šefa Calvija za štetu koju je nanio Banco Ambrosiano i njegovim zaposlenicima. Daljnja istraga Calvijeve smrti iskopala je veze s masonima iz Propaganda Due ili P2 (sumnjiva talijanska desničarska skupina „masona“), zatim s mafijom, Vatikanom i Opus Dei.Roberto Calvi je rođen u Milanu 13.travnja 1920. Bio je to neugledan čovjek tradicionalnih stavova. U rodnom je gradu pohađao sveučilište Bocconi, zatim se u ratu borio na Mussolinijevoj strani, a nakon rata je iskoristio diplomu da postane bankar, te se 1947. zaposlio u Banco Ambrosiano u Milanu.

Kao marljiv i savjestan radnik, Calvi se uspeo u korporativnoj ljestvici do mjesta upravitelja središnjice 1963. Zbog uspjeha u banci ponovo je promaknut, ovaj put u glavnog direktora, da bi 1975. posta predsjednik Banco Ambrosiano. Svojim jakim vodstvom, Calvi je od te beznačajne regionalne banke stvorio velikog svjetskog igrača.

Na vrhuncu karijere Calvi je posjedovao dva velika stana u Milanu, vilu iz 16. st. u Drezzu, kuću na Bahamima i stan u Rimu.

1978., tri godine nakon što je Calvi izabran za predsjednika banke, izvješće Talijanske banke o Ambrosianu utvrdilo je kako je nezakonito izvezeno više milijarda lira, a Calvi je bio jedan od glavnih osumnjičenih. Tri godine nakon toga, Calvi je uhićen zbog ilegalnog iznošenja 26,4 milijuna dolara iz Italije. Optužen je i za pronevjere u poslovima s nekretninama u kojima je sudjelovao sicilijanski bankar Michele Sindona, koji je i sam služio kaznu od 25 godina zatvora u SAD-u zbog propasti Frankfurtske narodne banke u New Yorku 1974.. Calvi je osuđen, ali je pušten za vrijeme žalbe na presudu, pa se vratio u Banco Ambrosiano i ponovo preuzeo kormilo banke, nakon što je dočekan kao heroj koji je doveo banku na svjetsku pozornicu. Za vrijeme njegovog mandata, Banco Ambrosiano postaje najvećom talijanskom privatnom financijskom ustanovom, a povezuje se gospodarski s Vatikanom u raznim poslovima, zbog čega je Calvi postao poznat kao “il banchiere di Dio” – “Božji bankar”.

U trenutku objave Calvijeve smrti, Banco Ambrosiano je već praktički propao. U bilanci je otkrivena golema “crna rupa” od 1,3 milijarde dolara nepokrivenih zajmova, a veliki dio nestalog novca je poslije pronađen na računima u posjedu Vatikanske banke. Veze koje su se razotkrile nakon “afere Calvi” povezivale su masone s mafijom i upućivale na to da ima redovnika koji su spremni na ubojstvo, te da se iza svega toga krije najniže ljudska strast – pohlepa.

Calvi je tijekom 70-tih započeo blisku suradnju s Vatikanom, zahvaljujući nadbiskupu Paulu Marcinkusu, američkom svećeniku koji je poslije postao poznat kao papin tjelesni čuvar. Marcinkus je bio guverner Vatikana i direktor Vatikanske banke, koja je imala udio u Calvijev Banco Ambrosiano. U jednom od rijetkih intervijua prije smrti, Calvi je rekao: “Mnogi će ljudi morati odgovarati zbog mnogo čega u ovoj aferi. Nisam siguran tko, ali prije ili kasnije će se pokazati.” Mnogi smatraju da je Calvi ciljao na Vatikan, jer je Calvi navodno znao istinu o njihovim poslovnim transakcijama.

Skandal je imao korijene u 1972. godini, kada je Banco Cattolico del Veneto (poznat kao “svećenička banka” jer je Vatikanska banka imala 51% udjela i svećenicima davala kredite s niskim kamatama) Marcinkus prodao Calvijevom Banco Ambrosiano. Prodaja “svećeničke banke” bila je nezakonita transakcija kojom su se okoristili Marcinkus, Calvi i Sindona, spomenuti sicilijanski bankar i laički financijski savjetnik Vatikana. Kako su godine prolazile, njih su trojica sklapala i druge financijske dogovore, koristeći vatikanske fondove i vlastite veze.

Vatikanska banka, Istituto per le Opere Religiose (institut za vjerska djela, poznatiji kao IOR) pretrpio je 1974. strahovite gubitke od nekih 200 milijuna dolara, navodno zbog problematičnih veza sa Sindonom. Talijanski list Il Tempo izvjestio je kako je za vrijeme panike 1974. Opus Dei ponudio da će pokriti 30% troškova Vatikana – vjerojatno u zamjenu za većim utjecajem unutar Vatikana.

Tijekom 70-tih, dok se Calvi uspinjao po korporativnoj ljestvici u Banco Ambrosiano, stalno mu je pomagao Marcinkus, koji, by the way, nikad nije izveden pred sud nakon “afere Calvi”. Izbjegao je uhićenje u Italiji tako što se sakrio u Vatikanu – milanski su suci izdali nalog za uhićenje želeći mu suditi zbog pronevjere zajedno sa Calvijem, ali Vatikan ga je štitio. Što više, Marcinkus je ostao šef IOR-a sve do 1992., blisko surađujući s Ivanom Pavlom II., te nikada nije govorio o toj aferi.

Većina nestalih milijuna oprana je kroz Vatikansku banku jer je Calvi dobio od Marcinkusa dopuštenje slobodnog korištenja međunarodnih poslovnica banke. Novac je, navodno, korišten za financiranje fašističkih organizacija u Latinskoj Americi i za nabavu oružja na ilegalnom tržištu (tu se opet javlja P2, koje je Calvi bio član, čiji je tajni plan bio državni udar, nakon postavljanja “svojih” ljudi na ključnim pozicijama moći). “Afera Calvi” je povezana sa financijskom potporom Vatikana Somozinoj vladi u Nikaragvi do 1979., te sa navodnim vatikanskim financiranjem pokreta Solidarnost u Poljskoj. Tijekom ispitivanja o tome gdje je nestao novac, Calvi je spomenuo da se “50 milijuna dolara poslalo zabranjenom poljskom sindikatu”, a podrazumjevalo se da ih je poslano još…

U svemu tome pojavljuje se u sjeni i Opus Dei, pokret sa željom da se utabori što bliže vatikanskim izvorima moći. Nudeći financijsku pomoć (organizacija, blago rečeno, pliva u lovi), postavlja temelje za sve veći udio u donošenju važnih odluka. Opus Dei postaje papina osobna prelatura (i to Ivana Pavla II.), vjerojetno zbog zajedničkih svjetonazora koji su konzervativni i prilično ograničavajući (zabrana pobačaja, kategoričko odbijanje zaređivanja žena, “ne” genetskim istraživanjima, uglavnom, sve one lijepe ideje koje nas vraćaju natrag u Srednji vijek, sve to začinjeno zajedničkom mržnjom prema komunističko-ateističkim snagama i prema modernom svijetu – priznajmo, Ivan Pavao II. je vodio borbu spašavanja nekada kršćanskog Zapada od “hedonističkog materijalizma” koji po njemu ugrožava civilizaciju jednako kao i bezbožni marksizam. Nakon što je propala ideologija boljševičke revolucije, Crkva se bori da padne i ekstremna ideologija Francuske revolucije). 

Navodno je Opus Dei ponudio svoju financijsku pomoć za sanaciju duga Calviju, no budući da unutar Vatikana postoje struje koje baš ne gledaju blagonaklono na ovu organizaciju, poduzelo se sve da ne dođe do dogovora i suradnje između brižnog Calvija i papine osobne prelature. Da li je Calvi ubijen samo zato što u Vatikanu ne žele novac Opus Dei? Da li je Opus Dei uklonio Calvija jer je znao o njihovim težnjama, a nije im htio pomoći? Je li ga uklonila loža P2 jer ih je razotkrio u javnosti (BTW, na popisu članova P2 nalazilo se i ime Silvija Berlusconija, bivšeg talijanskog premijera)?

Kako god bilo, značajno je spomenuti da je slučaj Calvi najprije proglašen samoubojstvom, a kada je pokrenuta ozbiljna istraga umorstva, dva puta su ukradeni svi dokumenti slučaja, a navodna aktovka u kojoj je Calvi imao sve važne dokumente, nikada nije pronađena, iako se pouzdano zna da ju je imao sa sobom tokom zadnjeg putovanja u U.K..

(u slijedećem nastavku: smrt Ivana Pavla I., čovjeka koji je htio znati (pre)više… )

Ne, neću trubiti o “svetoj” Inkviziciji koja je “davna prošlost i Crkva više nije takva”. Pogledajmo vremenski bliže događaje…

Index donosi text pod naslovom “U Argentini katolički svećenik osuđen na doživotni zatvor zbog likvidacija ljevičara“, iz kojeg ću izdvojiti:

ARGENTINSKI sud je 69-godišnjeg katoličkog svećenika Christiana Von Wernicha, bivšeg policijskog kapelana, osudio na doživotni zatvor zbog otmica, mučenja i ubojstva počinjenih u tzv. “prljavom ratu” protiv ljevičara 1970-ih i početkom 1980-ih.

Inače, zgodno je – ako ste manijakalni ubojica – imati pri ruci svećenika koji će dati instant-odrješenje od grijeha i pri tome ga niti najmanje neće smetati tričarije poput iskrenog kajanja…

Sudski proces, koji je trajao tri mjeseca, ustanovio je da Wernich osobno sudjelovao u sedam ubojstava, 42 otmice i 31 slučaju mučenja zatvorenika. Također je ustanovljeno kako je Wernich policajce i pripadnike eskadrona smrti osobno odriješivao grijeha nakon svakog zločina.

Zanimljivo je da sveti rat protiv ljevičara (crkvenim riječnikom: terorista) svetiji od tajnosti ispovijedi, koja je inače prepreka progonu najgorih ubojica, silovatelja i sličnih otpadaka društva:

Neke od žrtava su svećenika optužile da je policiji i eskadronima smrti prosljeđivao podatke dobivene prilikom ispovijedi. Otac Wernich je takva svjedočanstva pripisao “utjecaju vraga”.

Hmda… “vražje” je sve što je kontra Crkve, čak i kad je pro-Boga…

Nije da je to neka spektakularna pravda, da je neki 70-godišnjak pospremljen u zatvor “doživotno”, ali slijedeća sramežljiva najava daje nekakav dašak nade:

S presudom je bila zadovoljna i Tati Almeyda, članica organizacije Majke Plaze del Mayo koja okuplja roditelje i rodbinu “prljavog rata”. Međutim, ona je dodala kako Wenrich nikada ne bi tako dugo izmicao pravdi da iza sebe nije imao crkvenu hijerarhiju, odnosno da je došao red da se ispita i uloga Crkve u najkrvavijem i najmračnijem razdoblju novije argentinske povijesti.

Naravno, i to zazivanje pravde je samo “utjecaj vraga”…

T-Portal prenosi (a Irreverent impiety ovjekovječuje) najnovije teološko-tehnološko dostignuće u pokušajima da Veliki Vjernici™ postanu još veći:

Talijanski tehničar izumio je krunicu visoke tehnologije kako bi u molitvi katoličkim vjernicima pomogao elektroničkom napravom koja bi trebala zamijeniti tradicionalne krunice.

Jajolika elektronička naprava s jednim tipkalom ukrašena slikama Djevice Marije vjernicima omogućuje slušanje ženskog glasa kako izgovora ‘Oče naš’ i ‘Zdravo Mariju’. Tehničar Onofrio Frati ranije ovog tjedna je izjavio kako je izmislio napravu kako bi mu pomogla u molitvi dok je na poslu.

“Ma, koji bi vjernik kupio takvu glupost?!”, pitate se… Pa, našlo ih se ponešto…

Vlasnici tvornice kažu da je od travnja kada su puštene u prodaju prodano oko 7000 elektroničkih krunica.

Eto, konačno imamo i privatnu sekretaricu za komunikaciju s Bogom, jer tko još ima živaca natezati se sa starim čangrizavcem?!

Strpljivo čekamo neodobravajuću reakciju Pape nacija, u dobroj vjeri i nadi da mu je iskrena vjera u Boga ipak bitnija od nominalne religioznosti i riganja love (29,50€, ako nekog zanima). On bi sigurno već reagirao, ali ne stigne tako brzo. Ipak se ta Đavolja naprava prodaje tek pola godine…

P.S. Gumb za pauzu… je l’ to služi tome da stavimo Boga na čekanje ako nam usred “molitve”, na primjer, zazvoni mobitel?