Irreverent Impiety

Grupa britanskih liječnika namjerava podnijeti državnoj medicinskoj udruzi prijedlog koji bi omogućio osoblju službe za javno zdravstvo (NHS- National Health Service) primjenu molitvi u korist pacijenata te diskutiranje o vjerskim temama u zdravstvenim ustanovama, izvještava BBC. Liječnici ateisti, međutim, tvrde da zdravstvo i religija moraju biti odvojeni jedan od drugog. Kodeks britanskog liječničkog vijeća predviđa da doktori medicine, bolničari i sestre mogu tretirati vjerske teme uz uvjet da se poštuje volja pacijenata, odnosno da se istima ne nameću ideje s vjerskim predznakom.

Vijeće je početkom ove godine upozorilo na opasnost od širenja religijsko obojenih stavova u zdravstvenim ustanovama, preobraćivanju pacijenata, te o mogućem šikaniranju istih. Odluka vijeća donesena je nakon nekoliko slučajeva u kojima su javno zdravstvo i vjera postali jedno:

Last year community nurse Caroline Petrie was suspended by North Somerset NHS Trust after offering to pray for a patient, although the 45-year-old was later allowed to return to work.

And only last week a Gloucestershire nurse said she had left her job at a local hospital after being told she could not wear a crucifix – although the hospital said it was because of health and safety rules, not religion.

Odjel za javno zdravstvo tvrdi da vjerske tematike u medicinskom kontekstu (ili skraćeno: dušobrižništvo) spadaju u nadležnost NHSovog kapelanskog odsjeka. Sličnog su mišljenja i članovi Državne svjetovne udruge (National Secular Society), čiji je predsjednik Terry Sanderson izjavio sljedeće:

“We have to be very careful about how we tread on this issue. If we say it is ok for doctors and nurses to provide spiritual care and pray for patients it can all too quickly get out of hand and we will have staff preaching on the wards.”

Da ne zaboravimo, i mi u Hrvatskoj imamo sličnu uslugu. Istina, ne prakticiraju ju liječnici, već zadužena institucija koja besramno uzima lovu iz srozanog nam zdravstva, id est Kaptol Inc. Samo da vas podsjetim da 64 hrvatske bolnice i 260 ustanova socijalne skrbi moraju po ministrovu nalogu Kaptolu plaćati za dušobrižnike po tisuću kuna mjesečno. Od 2007. god. , bolnice i socijalne ustanove plaćaju Kaptolu 4,5 milijuna kuna godišnje za duhovnu okrijepu. Upravo tako – onom istom Kaptolu koji nikako ne želi prikazati svoje prihode i rashode, za razliku od kolega iz talijanske biskupske konferencije (CEI). No, kada treba grabiti, Crkva u ‘Rvata ima daleko jasniju viziju. Bilo bi šteta zaboraviti riječi Spomenke Avberšek, predsjednice Samostalnog sindikata u zdravstu i socijalnoj skrbi:

Zna se da bolnice stenju u minusima i ne plaćaju ni hranu ni lijekove, a kako je u ustanovama socijalne skrbi, neću ni spominjati. Uporno devastirajući zdravstvo, a puneći blagajnu Kaptola, ministar je ovim potezom prvi put doslovno poručio bolesnicima da im je pri ulasku u bolnicu najbolje da se – pomole.

E sada- birajte vi koje je manje zlo: britanski liječnici koji nude uslugu molitve, ili hrvatski popovi koji pune svoje trbušine na teret pacijenata i cjelokupnog zdravstva.

Znate, bolje da novac ode Kaptolu nego odjelima onkologije…

Nakon reakcija zgražanja javnosti nad projektom “Jesus Camp”, vjerojatno će se naći i dušebrižnici koji će se zgroziti nad novim projektom Richarda Dawkinsa.

Svježe umirovljeni oxfordski profesor pokreće novu inicijativu u korist mladih – prvi britanski ateistički kamp za djecu, u suradnji s američkom inicijativom Cam Quest. Američki je odvjetnik Edwin Kagin još 1996. godine utemeljio inicijativu za djecu koja gaje “ateističnki, agnostički i slobodoumni pogled na svijet, te na svijet gledaju racionalno”. Takvi se ljetni kampovi održavaju u pet američkih država i u Kanadi (Ontario).

Ta se vrsta kampova razlikuje od Jesus Campa. Umjesto da uče kako su fetusi sveti i kako ih se treba bezuvjetno braniti, djeca uče evolucijsku biologiju. Umjesto sa strahom od grijeha, djeca se upoznaju sa moralnom filozofijom. Umjesto beskrajnih brainwash molitvi, rekreacija se sastoji od igara na otvorenom. Umjesto da naklapaju kako konvertirati nevjernike i spasiti njihove duše, djeca će raspravljati o temama kao što su telepatija i krugovi u žitu. Umjesto da dobiju šansu postati kršćanin koji se boji vlastitog tijela i želja, možda će im takva predavanja omogućiti da razviju samostalno razmišljanje o svijetu i sebi.

Navodno je bogu za stvaranje svijeta trebalo 6 dana. Za stvaranje ateista treba samo jedan manje.

Srećom, u Hrvatskoj nemamo Jesus Camp – bilo bi žalosno vidjeti kako roditelji zbog tradicije i “vlastite vjere” dozvoljavaju fanaticima da uništavaju mlade pripadnike društva.

A dobro je i da nemamo ateističke kampove. Ljeti je tako i tako opasnost od požara velika.

IZVOR: Jutranji List

Gay pokret ovih dana navršava 40 godina starosti. Od dekriminalizacije, preko priznavanja do gay brakova, prošli su dugi put (a mnogi se još i bore da ga prođu). U tom procesu, mnoge homoseksualne obitelji imale su i djecu (npr. putem umjetne oplodnje). Danas, ta djeca su odrasla i pričaju o svom djetinjstvu, te o tabuima i besmislicama koje o njima laprdaju kojekakvi “stručnjaci”. Prenosimo dijelove iz članka na stranicama CNN-a (moje boldanje):

Jesse Levey is a Republican activist who says he believes in family values, small government and his lesbian mothers’ right to marry.

Levey is part of the “gayby boom” generation. The 29-year-old management consultant is the son of a lesbian couple who chose to have a child through artificial insemination. He’s their only child.

Critics of same-sex marriage say people such as Levey will grow up shunned and sexually confused. Yet he says he’s a “well-adjusted heterosexual” whose upbringing proves that love, not gender, makes a family.

“You can imagine what my parents thought when I was 13 and listening to Rush Limbaugh everyday,” Levey says. “But my family had strong family values. I was raised in a loving, caring household that let me be a free thinker.”

Zanimljivo, gay prava — u potpunosti svjetovno pitanje — stalno se isprepliću s religijom, jednostavno zato jer se razni religijski “autoriteti” osjećaju pozvanima suditi o tome, a da često nemaju blage o čemu se radi:

The modern gay rights movement began 40 years ago this weekend during the Stonewall Riots in New York City. While much of the controversy surrounding gay rights today has centered on same-sex marriage, a battle is brewing over another family issue: Is it bad for children to be raised by gay or lesbian parents.

It damages the children, says Dale O’Leary, author of “One Man, One Woman: A Catholics Guide to Defending Marriage.” She says that all children have a natural desire for a parent of each gender.

But children of same-sex couples are forced to repress that desire because their parents won’t accept it, she says. Their parents won’t acknowledge their children’s needs because they don’t want to admit that they have caused their children to suffer.

“A baby is not a trophy — the child’s welfare has to be considered,” she says. “These children are more likely to experiment with same-sex relationships. They’re more likely to be confused and hurt.”

O’Leary says she doesn’t personally know any same-sex parents or their children. That’s the problem, some children of same-sex children say. So many people are talking about them; not enough are talking to them, they say.

Dakle, velika kršćanska “stručnjakinja” ne pozna niti jednu gay obitelj, ali “zna” da takve obitelji nisu dobre za djecu. Zanimljivo je i što stvara probleme djeci gay parova: ne njihoa obitelj, nego homofobija oko njih, dobrano širena “stručnjacima” i drugim religijskim nakazama.

Some gayby boomers say they are tired of hearing that their family isn’t legitimate. It’s an argument many have heard since they were children. They learned that they didn’t fit the definition of the “right” family, and worried how others would react if they found out about their parents.

The result: the children of same-sex couples often lived lives that were more closeted than their parents.

“Many of us were so closeted that we didn’t know others like us were out there,” says Danielle Silber, a 26-year-old fundraiser for the International Rescue Committee, who was raised by lesbian mothers and gay fathers in Takoma Park, Maryland.

“In middle school, because of pervasive homophobia and taunting, I didn’t tell any of my new friends in school about my family to the point where I wouldn’t invite them to my birthday parties,” Silber says.

Silber says she didn’t tell her parents about her fear of harassment because she was afraid to stand up for her family in school even though she was proud of them.

“Although I would normally turn to my family, I couldn’t because I was ashamed that I was ashamed of them,” she says.

Naravno, postoje i uobičajena pitanja koja im ljudi postavljaju: “Kome kažeš ‘mama’ (kad ih imaš dvije)?”, “Je s’ i ti peder?” i “Ne fali li ti otac?”. Evo što kažu na to:

The more the children of same-sex couples come out, though, the more questions outsiders have about their unusual upbringing. Some common ones: Who do you call mom when you have two mothers? Did you ever miss not having a mom or dad?

And the most tedious for most gayby boomers: What’s your sexual orientation?

The answers to these questions are as varied as the lives of gayby boomers themselves.

Take the question about missing a mom and dad. Jeff DeGroot, 23, was raised by two lesbian mothers in Oregon. He doesn’t buy the argument that there’s a void in his life because he never had a dad toss a baseball to him.

“My parents can throw a baseball and take me hiking just as well as any man could,” DeGroot says. “I’ve always had a plethora of male role models. I never felt that I was missing anything by not having that dad for me.”

DeGroot does periodically share one struggle with other same-sex children — what do call his parents.

Since he’s raised by two lesbians, who does he call mom? Other same-sex children address the same linguistic challenge by either calling their parents by their first names, or by using expressions like, “my other dad,” or “kind-of-my mom,” same-sex children researchers say.

“If I’m on one side of the house and I want to talk to my biological mom, I’ll yell, ‘Mother,’ ” DeGroot says, chuckling. “If Meg [one of his mothers] says, ‘Yes?’ I’ll say, ‘No, other mother.’ “ [tako jednostavno, ne? op. Charon]

Dealing with teasing from classmates and the community isn’t so easy, same-sex children say. It’s not unusual to hear children of same-sex couples say that they were teased by classmates, but some of that may depend on their age and where they grew up.

DeGroot, for example grew up in Corvallis, Oregon. The city is in a college town and in a liberal state. DeGroot’s age may help, too. He didn’t grow up in the 1970s, but came of age recently when gay couples were generally more accepted.

DeGroot’s biological mother, Elisabeth, says her community didn’t criticize her or her partner for raising their son. Some of her son’s friends actually thought their son was cool for having two lesbian moms, she says.

“It was so in being gay and lesbian,” she says. “Some of Jeff’s classmates would say, ‘Oh, you got two moms? I got to meet them!’ ”

Elisabeth’s partner, Meg Grear, says she gets upset when she hears critics say that children of same-sex will grow up physiologically damaged.

“That makes me mad. I know better. There’s Jeff,” she says.

Slično djeci u poliamornim obiteljima, i djeca gay roditelja odrastaju psihički jača:

Some children of same-sex couples say their upbringing actually makes them psychologically stronger.

Abigail Garner, author of “Families Like Mine: Children of Gay Parents Tell It Like It is,” calls her upbringing a “fabulous gift.” She is the daughter of two gay dads and a straight mom.

She says her interviews with other children of gay or lesbian parents showed that those who shared her upbringing tend to be more empathetic and unafraid to take unpopular stands.

“I’m not surprised when I hear gay parents say their child stood up for the kid who was bullied in class or reached out to the one with a disability,” Garner says.

Istini za volju, vjerujem da ta prednost ne potječe od “superiornosti” gay obitelji, nego od činjenice da je pritisak okoline jači, da je selekcija roditelja “podobnih” za roditeljstvo jača (barem kod posvajanja ta kontrola je jaka, dok je kod tradicionalnih heteroseksualnih (bioloških) obitelji uopće nema). No, poanta ovog članka i je u tome da su gay obitelji podjednako dobre za djecu kao i tradicionalne obitelji (za razliku od poliamornih koje se pokazuju boljima) i samo zadrtost priječi veći broj nezbrinute djece da dobiju obitelj koja bi ih voljela.

Homofobija, predrasude,… sve to stavlja stvarni (i jedini) pritisak na “gay djecu”:

Some of the same children, though, face more difficulties dealing with questions about their sexual orientation. Garner, 37, who identifies as heterosexual, says some repress their sexuality because they don’t want to give ammunition to their parents’ critics.

“I know story after story of children who started to question their sexuality but stayed quiet about it out of fear that the truth would reflect poorly on their parents,” Garner says.

Science has already weighed in on the question of whether same-sex couples tend to raise gay children — and if there’s something wrong if they do.

According to the American Psychological Association, numerous research shows that most kids of same-sex households describe themselves as heterosexual in roughly the same proportion as conventional families. The association also says that homosexuality is not deviant behavior but a normal expression of human sexuality.

Znanost je svoje rekla; zakoni, naravno, lipšu za znanošću, udovoljavajući zadrtosti:

The APA also concludes that gay parents are just as capable as straight parents, and that laws barring same-sex couples from adopting have no scientific basis.

Those laws, however, do exist. At least six states have explicit restrictions on adoptions by gays and lesbians: Florida, Mississippi, Arkansas, Utah, Nebraska and Minnesota, according to the National Gay and Lesbian Task Force.

I opet religija, kobajagi “za obitelj”, radi protiv djece i obitelji. Ako mislite da religija tu nema svoje prste… od nabrojanih 6 država, četiri su dio tzv. Biblijskog pojasa (Florida (istina, bez Miamia-ja), Mississippi, Arkansas i Nebraska), dok je jedna (Utah) praktički mormonska država.

Zaključak republikanca (u nama bliskoj terminologiji, to bi bio “desničar”) s početka priče:

The laws may have been passed to protect the family, but allowing gay people to marry could actually strengthen the family, says Jesse Levey, the Republican activist who was raised by two lesbians.

“The conservative argument for family values is that we should be in married couples; I agree,” Levey says. “If we want to see children raised by married couples, then we should let gay people get married.”

A Republican lobbying for same-sex marriages might seem odd, but Levey says he embraces the conservative notion of individual freedom. He became a Republican at 12. Once, he sought permission for his middle school class to listen to Rush Limbaugh (he says he no longer listens to Limbaugh).

“When you grow up with Lesbian mothers, you can’t get your ears pierced to rebel,” he says. “I became a Republican.”

Today, Levey sees his parents’ choice not as an expression of rebellion, but as a desire for something that’s actually a conservative virtue — a loving family.

“I believe in family values, but family is about taking care of your children and respecting one another,” he says. “It doesn’t matter what your sexual orientation is.”

Za kraj: alternativa gay (i svakom drugom) posvajanju su domovi za napuštenu djecu… Može li itko dati makar jedan jedini argument da su ti domovi za djecu zaista “bolji”, “zdraviji” ili išta takvog od tople obitelji ispunjene ljubavlju?

Ako ste mislili da su Ante i Simona Gotovac ljudski hemeroidi na rektumu civilizacije, ako ste smatrali da je Big Brother ogroman repozitorij gluposti galaktičkih dimenzija pred kojim bi sam Cthulhu cvilio poput male bebe, ako ste bili uvjerenja da je Farma emisija za retardirane besposličare, znajte da postoje gore stvari. Naime, iz Turske dolazi novi reality show u kojem katolički svećenik, muslimanski imam, židovski rabin i budistički svećenik imaju zadatak preobratiti ekipu od deset ateista. Cilj emisije je, dakle, plasirati svoju religiju što većem broju sudionika reality showa Tövbekarlar Yarışıyor (prij. takmičenje pokajnika), koji će biti  emitiran na turskom programu Kanal T. Pobjednici, odnosno sudionici emisije koji se budu konvertirali  osvojit će besplatno putovanje u grad, odnosno centar odabrane religije: Rim, Jeruzalem ili Tibet.

Pitanje: kako će uspijeti dokazati to da su prihvatili Boga?

Zanimljiva je izjava turskog novinara Hakkıja Devrima:

“Religion is not a science, and it is not open to discussion.”

Oh, pa to je općepoznata stvar. O religiji se ne diskutira. Taj obrambeni mehanizam karakterističan je za mnoge vjernike: s obzirom da vjera nema nikakve čvrste argumente kako bi dokazala da je u pravu i da u sebi sadrži istinu, te joj logička i znanstvena uporišta kao takva ništa ne znače, najlakše je podići zid kojeg treba poštovati i koji se ne smije dovoditi u pitanje. Not open to discussion. Full stop.

Kao i svaka TV emisija, i ova mora imati neki pompozni slogan u cilju što veće gledanosti:

The advertisements for the program read, “You will find serenity in this competition,” “We give you the biggest prize ever; we represent the belief in God,” “Believe, repent, God will forgive you” and “We reconcile opposite poles.” The TV channel claims “Penitents Compete” is a gift for Turkey.

Ne znam ako su producenti predvidjeli mogućnost da vjerski vođe pređu na ateizam. Bilo bi zanimljivo, zar ne?

Izvor

Nastavljamo sagu o miroljubivim i tolerantnim religijama. Nakon Islama i Kršćanstva, na red je došao i Judaizam. Neću sad o Palestini i činjenici da je Izrael nuklearna sila (iako to službeno ne priznaju). To su državne stvari, a tamo je država barem formalno (a moj je dojam da i više nego formalno) odvojena od crkve. Ipak, utjecaj religije se itekako osjeća.

Sjetio se tako gradonačelnik Jeruzalema u zapadnom dijelu grada, blizu vratiju starog dijela grada, otvoriti – parking. E, ali taj je državni dužnosnik odlučio to napraviti u subotu, koja Židovima (pričam o religijskoj, a ne nacionalnoj pripadnosti) označava sveti dan zabušavanja Shabbat; nešto kao nedjelja u Hrvata. O Shabbatu smo već pisali, prije samo desetak dana, kad je par ortodoksnih Židova odlučio maltretirati svoje sugrađane koji su ugradili svjetlo koje se automatski pali i gasi (priča).

U Jeruzalemu, jadni vjernici povrijeđeni ponašanjem državnog dužnosnika kojem Shabbat očito ne znači onoliko koliko i njima, krenuli su u nasilne prosvjede, uz bilancu od dvadeset i tri prosvjednika uhićena zbog napada na policajce (to su oni isti koji traže mir na Shabbat), jednog teško ranjenog prolaznika i tri lakše ranjena policajca. Kako objašnjavaju u članku:

Ultra ortodoksni židovi smatraju da to profanizira šabat i potiče promet i otvaranje dućana.

Strašno: bit će prometa i neki dućani će raditi u vrijeme kad netko drugi smatra da oni to ne bi smjeli! Skoro kao naša ponovno radna nedjelja i potpuno opravdan razlog za nasilje, nabacivanje kamenjem i sl.

Cijeli članak pročitajte na stranicama Business.hr-a.

Ken Pagano, the pastor at New Bethel Church, prepared to try a Heckler & Koch MP5 submachine gun at a shooting range.

Eto, Muslimani se razmahali i neki dan dogurali i do svog trećeg dijela serijala “Miroljubivi i tolerantni”. Da Kršćani ne bi previše zaostali, današnjom pričom pobrinuo se svećenik Ken Pagano u Louisvilleu (savezna država Kentucky). On je svoje vjernike pozvao da u crkvu, kojoj ponekad ljudi tepaju “Božja kuća”, ponesu svoje oružje. Bez perverznih primisli, molim, riječ je o pištoljima, puškama i sličnim igračkama koje tako vesele sve brojnije pripadnike naroda i narodnosti inače miroljubive Amerike.

Kaže svećenik Pagano: “Ne vidim kontradikciju u ovome. Nisu sve kršćanske denominacije miroljubive”, te dodaje da su “Bog i oružje u temeljima američke državnosti” i da ovime “svoja prava kao Amerikanci”!

Dakle, ako radite kao sluga nečiji u nečijoj kući, savršeno je logično pozvati ljude naoružane do zuba u tu kuću da proslave nešto svoje, što s Vama veze nema. Pogotovo ako Vi već 2000 godina propovijedate “okretanje drugog obraza”, “ljubav prema bližnjemu”, “ne suđenje drugome” i sl.

Da ne prepričavam dalje, članak na dvije stranice možete pročitati na engleskom, na stranicama The New York Timesa.

U Europi danas imate dva čovjeka koji strahuju od komunizma i koji vide crvenu zavjeru čak i u lošim vremenskim prognozama za weekend: patuljasti ljubitelj maloljetnih djevojčica Silvio Berlusconi (koji smatra da je ljevica kriva za propast njegovog braka s njegovom sada već bivšom suprugom Veronicom Lario) te Ivan Miklenić, kolumnist katoličkog tjednika Glas Koncila. Dobro ‘ajde, uz malo mašte bi mogli uvrstiti i Zdravka Tomca, ali on je priča na koju ovdje nećemo gubiti vrijeme.

Posvetimo se malo Ivanu Mikleniću, tom vrhunskom kolumnistu koji me podsjeća na Milana Ivkošića, Maju Freundlich i ostale novinare koji su godinama krasili stranice Feralove rubrike Greatest Shits. Kako bi postigao višestruki orgazam, Miklenić mora barem dvadeset puta u svojim tekstovima napisati pridjev “hrvatski” u svim rodovima i padežima. Ući će u anale kao čovjek koji tvrdi da se na Bleiburgu infiltriraju komunisti odjeveni u ustaške uniforme, te da su bivši komunistički kadrovi “ušli i preuzeli gotovo potpunu kontrolu u svim relevantnim političkim strankama, zauzeli su gotovo sve ključne pozicije u društvu i gospodarstvu te svojim interesima podređuju čitavu državu Hrvatsku i njezinu budućnost“. Ali ne samo to. Miklenić naglašava važnost sedmoga dana u tjednu u kontekstu hrvatstva i tvrdi da je nedjelja “u povijesti hrvatskoga naroda uvijek bila najvažnija za njegovanje i promicanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta”. Ah. Lijepo je znati da je neradni dan odigrao ključnu ulogu u povijesti ovog naroda. Toliko o identitetu i radnim navikama.

Što se crvene aveti tiče, istina je da u današnjim strankama ima ljudi koji su u prošlom sistemu bili politički aktivni, no hoćemo li zbog toga pokrenuti lustraciju? Treba li ih možda marginalizirati, sukladno kršćanskom nauku? U naletu makartističke euforije Miklenić očigledno zanemaruje činjenicu da se npr. jedan Ivo Sanader teško može smatrati crvenim kadrom, pogotovo ako se uzme u obzir njegova beskrajna ljubav prema Crkvi. U biti, imam prijedlog: riješimo se bivšeg komunističkog kadra, uz uvjet da se Crkva riješi ljudi koji su bili članovi Hitlerjugenda, te da se distancira od svih onih koji su davali maksimalnu podršku južnoameričkim diktaturama.

U svojoj zadnjoj kolumni Miklenić je napao predsjednika Mesića i optužio ga ni više ni manje nego za veleizdaju i sluganstvo. Iako ga nije spomenuo imenom, očita je aluzija na predsjednika RH, odnosno na njegov govor stranim veleposlanicima na Brijunima, kada je Mesić kritizirao Vladu i njenu suradnju s Haškim sudom u slučaju topničkih dnevnika. Da vidimo što veli vlč. McCarthy Miklenić (my bold):

Važno je upozoriti da je ta potpora (Predsjedništva Vijeća europskih biskupskih konferencija za ulazak Hrvatske u EU izrečena prošloga tjedna u Zagrebu, op.) iznesena neposredno nakon što je hrvatski dužnosnik na veleizdajnički i krajnje sluganski način prema određenim političkim snagama zabio nož u leđa tim hrvatskim nastojanjima, pa je ta poruka iz Zagreba svojevrsni melem na tu ranu’

Izvor

U Rječniku hrvatskoga jezika od Vladimira Anića piše sljedeće:

veleizdaja: protuzakonito djelovanje protiv države i naroda.

Ne bi bilo loše kada bi Miklenić nama smrtnicima lijepo objasnio koji je to Zakon (ili Ustavnu odredbu) prekršio predsjednik RH. A osim toga, od kada je Crkva kompetentna za veleizdaje, državna pitanja i međunarodnu diplomaciju? Crkva se voli baviti svime i svačime: rad nedjeljom, potpomognuta oplodnja, uvođenje seksualnog odgoja u škole, ekonomija, medicina, politika. Duhovnost kao da im je na zadnjem mjestu, or rather: kao da sve mora biti podređeno crkvenom poimanju duhovnosti.

Kako god bilo, u obranu predsjednika Mesića stao je i Andrija Hebrang. Još jedan za kojeg se nikako ne može reći da proizlazi iz “bivšeg komunističkog kadra”. Naravno, uz uvjet da komunizam nije bolest koja se nasljeđuje od roditelja.

‘U današnje doba demokracije i brzine širenja informacija može se dozvoliti iznošenje svačijeg mišljenja i u tom sam smislu apsolutni demokrat’, kazao je Hebrang, napomenuvši da ’svatko ima pravo na mišljenje o svakome, pri čemu treba paziti na pristojnost izraza. (…) Ni jedna funkcija i ni jedna osoba ne smije biti pošteđena od tuđih mišljenja i reakcija na poteze. Sami izrazi, poput veleizdaje, nisu primjereni jer treba sagledati okolnosti pod kojima je predsjednik Mesić izrekao veleposlanicima kritiku hrvatske Vlade.’

I Damir Kajin (IDS) se osvrnuo na Miklenićevu izjavu:

‘I Bog bi se posramio ovakvih crkvenih autoriteta’. Kajin je kazao da Miklenić ima pravo kritizirati i to njegovo pravo mora se braniti, ali ne može podmetati i vrijeđati i ne može se Mesiću imputirati veleizdaja jer je upravo Mesić za afirmaciju Hrvatske otklonom od Tuđmanove politike učinio više nego oni koji ga danas proklinju, pa makar nosili crkvenu »aureolu nedodirljivosti«. Kajin je zaključio da takvi ‘imaju Boga, pa se Bog srami umjesto njih’.

A gdje je SDP? Gdje su te Miklenićeve komunjare par exellence? Ako je istina što prenosi riječki Novi List “Potpredsjednica SDPa Milanka Opačić rekla je da ne bi ulazila u raspravu Miklenića s Mesićem”. Koja hrabrost, a? Iznenađeni? Ja ne. Uostalom, što očekivati od stranke čiji članovi/gradonačelnici – suprotno suvremenoj ljevičarskoj retorici (cfr. Bonino, Zapatero) – zahvaljuju dragom Bogu (pa tek onda biračima) na izbornoj pobjedi, ili koji na nadasve skroman način smatraju da im je Bog dao drugu priliku.

Vjernica Angela Merkel je nedavno kritizirala samog Benedikta XVI zbog slučaja Williamson. Kod nas, međutim, SDP nema hrabrosti replicirati jednom Mikleniću. Toliko o “bivšim komunističkim kadrovima” koji su “ušli i preuzeli gotovo potpunu kontrolu u svim relevantnim političkim strankama”. Zaista čudno kako ta ljevica može pripadati grupaciji koja “svojim interesima podređuje čitavu državu Hrvatsku i njezinu budućnost”, dok s druge strane nije u stanju doći na vlast na državnoj razini.

Naravno, ako zanemarimo nazivlje i zaštitnu crvenu, plavu, crnu, zelenu ili koju već boju, te ako pogledamo djelovanje, možda dođemo do zaključka da je “bivši komunistički kadar” — u smislu “oni koji i dvadeset godina nakon onakvog komunizma djeluju po njegovim modalitetima” — izuzetno blizak sa Crkvom i svima koji nas plaše “komunističkom aveti”. Uostalom, jednostranačje s Velikim Vođom, toliko slično monarhiji, samo je jedna od mnogih zajedničkih karakteristika današnje Crkve i aktualnog hrvatskog političkog establishmenta.

(autori: Teomondo Scrofalo i Charon l’Cypher)

Kad sam prije par godina na jednom forumu pročitao nešto u stilu da ljudi nisu homoseksualni, nego neke ljude “opsjedne homoseksualni demon”, drapao sam se od smijeha. No, danas mi je to prestalo biti smiješno. Prenosim tekst iz Jutarnjeg (moje boldanje):

BRIDGEPORT – Američku je javnost sablaznio video koji prikazuje pripadnike jedne male crkve u Connecticutu kako istjeruju “homoseksualnog demona” iz tijela 16-godišnjeg dječaka koji leži pred njima.

“Istrgni mu ga iz vrata!” viče jedna žena. “Izađi, ti homoseksualni demone! Ti duše homoseksualni, smjesta te pozivamo da izađeš pred nas! Popusti svoj stisak, ti Lucifere!”

Taj 20-minutni video pojavio se na YouTubeu zahvaljujući dotičnoj crkvi (Manifested Glory Ministries). Razne gay udruge i zagovornici individualnih prava nazvali su ga napadom na svoja prava i zatražili istragu u vezi s njim. No jedan od dužnosnika Crkve utvrdio je da tinejdžer nije bio ozlijeđen.

“Mi vjerujemo da bi muškarac trebao biti sa ženom, a žena s muškarcem”, izjavila je svećenica te crkve Patricia McKinney novinarima. “Mi nemamo ništa protiv homoseksualaca. Ja se samo ne slažem s njihovim stilom života”, dodala je.

Premda je sama Crkva dokazanog veličanstva postirala ovaj videouradak na YouTube, ona ga je u međuvremenu povukla s njega. Zadržao se na nekim internetskim stranicama koje su ga kopirale u cjelini ili dijelovima. Istovremeno, Crkva je odbila pustiti video u širu distribuciju. Na snimkama se vidi kako članovi Crkve stojeći drže pod rukama dječaka i viču na njega, dok u pozadini svira orguljaška glazba.

“Izađi iz njegova trbuha”, zapovijeda jedan glas na snimci. “Sakrio se u trbuhu, guraj ga van”. Potom vjernici vraćaju dječaka na pod. On teško kašlje i potom povraća u vrećicu za tu svrhu. “Dodaj mu još jednu vrećicu, ali pazi da nosiš rukavice”, govori nepoznati glas drugome.

Kako bespomoćni dječak leži na podu, vjernici ga prekrivaju bijelom plahtom.

Analitičari ne mogu procijeniti koliko se često slični egzorcizmi događaju diljem Amerike. No Kamora Herrington, koja radi za True Colors, procjenjuje da se to događa gotovo svakodnevno i da se, takoreći, uobičajilo.

Druga predstavnica Istinitih boja, koje brane gay prava, ističe da je proteklih godina bilo pet slučajeva u kojima su mladi ljudi iz njihova programa bili podvrgnuti egzorcizmu ili su mu izbjegli. Neki su bili i ozlijeđeni.

Eto, kad se ne slažete s nečijim stilom života, što je logičnije nego da nabacite egzorcizam, psihički i fizički maltretirajući izop(a)čenika? Da pustite dotičnog da živi svoj život?! Svašta…

Zanimljivo, nešto ne čitam o egzorcizmima ubojica, silovatelja, pedofila i sl. Bit će da ti demoni, prema shvaćanju tih nadobudnih vjernika, nisu toliko bitni da ih treba ukloniti…

Filmić od cca devet i pol minuta možete vidjeti ovdje:

Ovdje ponekad zalutaju i pobornici zvjerstava o kojima pišemo, pa prije nego se oglase evo jedno pitanje: da slučajno homoseksualnost postane masovnija pojava od heteroseksualnosti, biste li željeli da vas netko (egzorcizmom ili bilo kako drugačije) prisilno pretvara u gayeve? I nemojte mi reći da “to nije isto” jer je… nasilje većine nad manjinom.

Nastavljamo sagu o miroljubivom i tolerantnom Islamu (cf. prvi i drugi dio), uz rizik da me netko upuca kao “mohareba” ili zabrani ovaj blog zbog “vrijeđanja” istinom (strava — što biste čitali uz jutarnju kavu?! ).

Kao što vam je manje ili više poznato, u Iranu su nedavno bili predsjednički izbori koji su — očekivano — završili pobjedom dosadašnjeg predsjednika Ahmadinedžada, inače lutkice na koncu kojom upravljaju vjerski vođe (npr. stvarni gazda Irana, ajatolah Khamenei). Sve 5, sve očekivano… do na pobunu naroda.

Buknuli su masovni prosvjedi, vlast je odgovorila nasiljem, a brzo su i protjerali strane novinare i/ili ih pohapsili ili barem pozatvarali u njihove urede. Što se točno tamo događa, teško je reći, no dolaze prijave da policija ubija sve koji na ulici imaju nešto snimajuće (fotoaparat, kameru, mobitel,…), te da se tijela brzo uklanjaju s cesta da se zataška masovnost ove pojave. Strane ambasade otvaraju svoja vrata pokušavajući spasiti ranjene od toga da ih dokrajče. Više o tim događajima (navodno) iz prve ruke:

• Iran Liveblogging at The Huffington Post,
• There Will Be Blood — Exclusive Interview With an Iranian Journalist in Tehran,
• Let Iran Know that the Global Community is Monitoring Their Every Move (peticija, no čini se samo za Amere).

Kakve to veze ima s Islamom? Pa to je, barem formalno, političko pitanje, ne? Paaaa… i ne baš.

Naime, danas je došla vijest da je ajatolah Ahmad Hatami pozvao na smaknuće “vođa prosvjeda”, labelirajući ih “moharebima”, u prijevodu “onima koji vode rat protiv boga”. Sumnja li itko koja je kazna za takve? Smrt, naravno… Blažene vjerske države ustrojene prema načelima miroljubivih i tolerantnih religija.

Kraći tekst o ovome možete pročitati na hrvatskom, na stranicama Business.hr-a; opširniju varijantu možete pročitati na engleskom, na stranicama The Huffington Posta.

I za kraj, iako s Iranom baš i nema veze, Europa ima novi problem: porast broja zločina počinjenih”zbog časti”. Optužite me da sam ksenofob, no meni je znakovito da je problem — inače tipičan za muslimanske zemlje — najizraženiji upravo tamo gdje ima povećan broj muslimanskih imigranata.

Živijela tolerancija netolarantnosti! Do kada tako?!

Došla voda do grla, pa je trebalo konačno i ukinuti stupidariju zvanu “neradna nedjelja”. Da se ne bi zamjerila svom najbližem političkom suradniku Kaptolu, Vlada je uposlila svoju podružnicu šaljivog imena Ustavni sud koji je lijepo to ukinuo bez da Vlada prlja ruke. Barem prividno.

Nije dugo trebalo da se oglasi Zvonimir Ancić, glasnogovornik HBK:

“Mi ćemo se i dalje zalagati za slobodnu nedjelju, za dostojanstvo radnika i njihovih obitelji koje su teško pogođene ovakvim odlukama. U svojim nastojanjima i dalje ćemo isticati snažne razloge za uspostavu slobodne nedjelje koji su humanistički, društveni, vjerski, pa i gospodarski i zdravstveni. A nažalost valja nam se zapitati tko upravlja Hrvatskom, da li oni kojima su to povjerili građani ili razni inozemni lanci”, navodi se u izjavi koju je glasnogovornik HBK Zvonimir Ancić jučer navečer uputio medijima.

Hmpf… ajmo malo sjeckati razloge… onako, kao Hasan (iz crtića sa Zekoslavom Mrkvom):

1. humanistički: Pričamo o zabrani rada, a ne o pravu na nerad. Od kad su zabrane “humanističke”?
2. društveni: Što ovo uopće znači (do na činjenicu da se dijelu društva zabranjuje raditi, a drugom dijelu kupovati)?
3. vjerski: Hrvatska je, barem formalno, sekularna država, pa kakve onda veze imaju “vjerski razlozi” sa zakonima koji se donose za sve građane neovisno o religijskom određenju?
4. gospodarski: Zabrana rada nedjeljom koštala nas je nekoliko tisuća radnih mjesta, a turisti nisu imali gdje ostaviti svoj novac… Tu bi zabranu prije trebalo nazvati “antigospodarskom mjerom”.
5. zdravstveni: Kako je to zdravije ne raditi nedjeljom nego bilo koji drugi dan? Dapače, meni su se činile podosta nezdrave gužve u ostalim danima, pogotovo subotama u koje se slio dobar dio nedjeljnih shoppinga. Baš me zanima hoće li HBK platiti dopunsko zdravstveno tisućama koje su ostale bez posla, pa si dopunsko ne mogu priuštiti.

I tako, kad se Hrvatima nešto zabranjuje, to je znak da imamo svoju vlast kojoj su građani povjerili upravljanje državom (uz uobičajena nagovaranja ekipe s Kaptola i njihovih suučesnika povjesne pljačke Hrvatske). No, kad nam se nešto dozvoli, onda vladaju stranci. Je l’ to reklama za ropstvo ili strah od konkurencije (jer znamo tko trenutno vlada Hrvatskom u sprezi sa sekularnom kleptokracijom)? Ili je ipak samo riječ o praznom trabunjanju? Procijenite sami iz gornjeg “sjeckanja”.

Gdje je HBK bila kad se prodavala Hrvatska? Banke? Pliva? T-Com? Sada brodogradilišta? Najveća industrija mlijeka? Gdje je HBK bila kad su se uništavale hrvatske firme za džep uvoznog lobija? Znamo gdje… tražili su “svoj” dio! Živjelo licemjerje!

Za kraj, pomalo nevezano: čemu služe web stranice HBK, kad su posljednja priopćenja tamo s početka 2005. godine?