Vatikan d.d.

Prije dvije godine Isis je pisala o financijskim makinacijama u Vatikanu. Tekst slične tematike nedavno je osvanuo u slovenskoj Mladini pod naslovom “Vatikan, delniška družba“. Prijevod teksta na hrvatski jezik objavio je korisnik citas2 na kolaborativnom političkom blogu Pollitika.com. Sam prijevod možete pročitati ovdje (mazohisti se mogu i upustiti u raspravu s onima kojima je i kriminal prihvatljiv ako dolazi iz Vatikana), a mi ga prenosimo u cijelosti (s neznatnim tehničkim izmjenama), uz dozvole Mladine i prevoditelja.

„Rimokatolička crkva (RKC) je prizemna kriminalna organizacija, koju pogone svi najniži svjetovni apetiti, njeno tijelo je trulo od svega onoga pred čime bi vjera trebala čuvati ljude.“ To je na nekom internetskom forumu napisao jedan korisnik. „Njeni brojni dostojanstvenici su opakiji i pokvareniji više nego bi ikojem smrtniku palo na pamet“, je napisao drugi. A sve to je već koncem 70-ih godina, pod pontifikatom Pavla IV., znao Joseph Ratzinger pa je 1977. napisao „Crkva za brojne vjernike postaje glavna prepreka u njihovom vjerovanju; u njoj ne mogu naći ništa drugo osim ljudske vlastohlepnosti.“

Da je manje od pola kvadratnog kilometra velika, godine 1929. iskamčena mini državica Vatikan sa manje od 900 stalno prijavljenih stanovnika (najmanja država na svijetu) gnojni čir na ionako dugo pothranjenom i od korupcije oboljelom tijelu talijanske Republike, nije nikakva novost; novost jest u svibnju izdana knjiga Gianluigija Nuzzija Vaticano S. p. A. (Vatikan dioničko društvo). Radi se o jedinstvenom uvidu u financijske poslove Vatikana, u papinu vatikansku banku, nazvanu IOR (Istituto per le Opere di Religione), koja je po mišljenju jednog od vodećeg talijanskih tjednika osma najveća praonica novca na svijetu.

Knjiga s podnaslovom „Istina o financijskim i političkim skandalima Crkve“ iz tajnih arhiva iznosi čime i kako Crkva, koja bi u suvremenim nacionalnim državama morala imati tek marginalnu, karitativnu ulogu, poseže u život običnih smrtnika. Gnojni čir je snažan izraz. Zašto baš takav? Zato jer Vatikan, koji je strana država, de facto živi na teritoriju Italije, na njemu se napaja i raste. Godine 1984. je Italiju pritiscima na tadašnjeg socijalističkog (!) premijera Bettina Craxija čak prisilila na potpisivanje aneksa Lateranskom konkordatu (temeljni ugovor države Vatikan). Aneks, među ostalim, RKC omogućava samostalno krojenje bilanci, što je potom (i ove godine) omogućilo prikazivanje računa u crvenim brojkama. Istovremeno Vatikan, kao i u proteklih 25 godina, u potpunoj tajnosti prihoduje milijarde eura. Još od poznatih osam promila vjerskog poreza, koje svaki porezni obveznik po svom nahođenju raspoređuje državi ili vjerskim zajednicama, preko poreznih olakšica i cijelog niza prljavih poslova.

Milijarde, milijarde….

Izvorni grijeh su 11.siječnja prije 80 godina, nakon trogodišnjeg pregovaranja, potpisali tadašnji fašistički premijer Benito Mussolini u ime talijanskog kralja Viktora Emanuela III. i kardinal Pietro Gasparri, vatikanski državni tajnik, u imenu tadašnjeg pape Pia XI. Talijani su temeljem tog dokumenta 2004. godine iz državnog proračuna isplatili : skoro pola milijarde eura plaće učiteljima vjerskog odgoja, 260 miliona za katoličke škole i 50 miliona za 5 katoličkih sveučilišta, 25 miliona za opskrbu Vatikana vodom, 20 miliona za sveučilišni kampus koji pripada Opusu Dei, 20 miliona za financijsku pomoć učenicima katoličkih škola, 9 miliona za izgradnju vjerskih objekata, 8 miliona za plaće vikarima u oružanim snagama i 7 miliona za socijalno osiguranje svećenstva, 5 miliona za bolnicu oca Pia u mjestu San Giovanni Rotondo, skoro 3 miliona za organizaciju oratorija i tako dalje i više : ukupno nešto manje od 3 milijarde eura.

Pored svih poreznih olakšica, koje iznose još oko 6 milijardi eura. I tako svake godine! Ako bi Italija odustala od dotacija i olakšica, koje je Crkva pridobila lobiranjem i ucjenjivanjem vlada raznih političkih usmjerenja, mogla bi svim državljanima prepoloviti poreze. Osim toga, RKC na talijanskom tlu ostvaruje također visoke profite, 40 miliona domaćih i stranih hodočasnika koji posjećuju razna svetišta donosi dodatnih 5 milijardi neoporezovanih eura. Sa neprocjenjivim nekretninama, nekadašnjim sjemeništima u staroj gradskoj jezgri Rima, koje iznajmljuje hotelskim lancima da u njima otvaraju raskošne hotele i apartmane za izbirljive goste, još zasluži nekoliko stotina miliona eura. Rimski gradski vijećnik, Mario Staderini tvrdi da RKC u Rimu ima u posjedu više od četvrtine nekretnina a u ostatku države oko 22%. Nije zanemarivo niti to da 200 talijanskih biskupija i skoro 30 tisuća župa ima dodatno u posjedu još četvrt miliona sličnih nekretnina. Treba spomenuti još približno 25 miliona koje Vatikan ubere od lemozine, iako su crkve napola prazne, vatikanske blagajne pucaju po šavovima. I još, međudržavni ugovori ne dozvoljavaju institucijama talijanske države nikakve uvide u vatikanske financije i novčane tokove. Toliko o kršćanskoj skromnosti.

Kršćansko poštenje

Nedavno se u talijanskim medijima pojavila priča mlade žene, koja je od starijeg vlasnika unajmljivala trosobni stan u zgradi koja se nalazi u središtu Rima. Vlasnik je nedavno umro ostavivši desetak stanova Crkvi. Unajmljivači su uskoro primili obavijest banke IOR da se u najkraćem roku moraju iseliti, nije bilo niti govora o produljivanju najma ili mogućnosti otkupa. Prije spomenuta žena tvrdi da je IOR stambenu zgradu potom prividno prodao nekoj agenciji za nekretnine, e da bi ta stanare deložirala drugim metodama. Od trideset stanara je preostalo samo troje, koji namjeravaju pravdu tražiti na sudu. Toliko o kršćanskom smilovanju.

Ta priča je u poređenju sa onim što Nuzzi otkriva u svojoj knjizi tek lako ljetno štivo.

Popularni talijanski komičar, aktivist i bloger Beppe Grillo je odnose u državi opisao ovako: „Poslijeratnu Italiju je moguće razumjeti samo kroz isprepletenost mafije, slobodnozidarstva, Vatikana i zastranjenih dijelova državnih institucija, četiri svijeta, koji se pojavljuju u najtamnijim epizodama naše republike. Knjiga Vatikan d.d. zbog skoro slučajnog pristupa opsežnom arhivu službenih dokumenata prva razotkriva ulogu banke IOR u prvoj i drugoj republici.“

Knjiga je nastala jer se Nuzzi dokopao više tisuća tajnih službenih dokumenata, koje je na sigurnom u Švicarskoj držao monsinjor Renato Dardozzi. On je tijekom 90-ih bio savjetnik vatikanskog državnog tajništva, koje je od 1990. do 2006. vodio kardinal Angelo Sodano. Dardozzijeva uloga je bila Svetu stolicu sigurno izvesti iz naj nepromišljenijih, najdrskijih i najprljavijih financijskih operacija i skandala, u koje se ,od vremena samog utemeljenja, banka IOR zapetljava. Još koncem šezdesetih godina vatikanska banka je postala jedan od važnih igrača u svjetskom bankarstvu. Na čelu sa američkim nadbiskupom, kasnijim kardinalom Paulom Marcinkusom, postala je važna karika u lancu za pranje novca. Banka je uz pomoć Banco Ambrosiano, koju je vodio poznati „božji bankar“ Roberto Calvi i brojnih tajnovitih poduzeća iz Luksemburga, Kajmanskih otoka i Paname preuzela nadzor i nad brojnim talijanskim poslovnim bankama. Djelovala je kao podzemni kanal za tok novca iz kojih su se napajali brojni tajni fondovi, od tamo su stizale potkupnine za visoke državne dužnosnike, čak i predsjednike vlada. Pošto banka IOR osim sjedišta u Vatikanu nema podružnica, razmljivo, pristup do nje imaju samo posvećenici, oni koji se izdaju za dobročinitelje koji Crkvi žele donirati novac. U stvarnosti radi se o nezakonitom novcu proisteklom iz kriminala, koji „dobročinitelji“ donesu u banku, koja im ga čuva uz godišnju kamatu od 12%. IOR svake godine omogućava talijanskim poreznim utajivačima da sakriju, pronevjere i deponiraju više milijardi eura. U papinskoj banci se susreću dobrotvorne organizacije, mafijaško podzemlje, građevinski lobiji, utjecajni slobodni zidari i visoka politika, u vezi koje su se u prošlosti spominjali ruski nacionalist Vladimir Žirinovski, a prije i Kennedy, Richard Nixon te brojni drugi. Toliko o kršćanskom poštenju.

Piergiorgio Odifreddi u knjizi „Zašto nije moguće biti kršćanin ( a još manje katolik)“ uzima podatak, da svjetska Crkva za dobročinstva troši tek 20% sredstava, za uzdržavanje klera 34% a ostatak, čak 46% za „potrebe kulta“. Iz riznica banke IOR ( a posredno iz državnog proračuna koji pune talijanski porezni obveznici ) dolaze također i „rezervna sredstva“ u iznosu od 7 miliona dolara, koje je Vatikan u turbulentnim 2001. i 2002. dao na raspolaganje američkim biskupima da njima kupuju šutnju roditelja i djece žrtava svećeničkog zlostavljanja. Potrebe kulta? Neki izvori navode da se za ta sredstva osobno pobrinuo kardinal Ratzinger, koji se zadnjih dvadeset godina prije svojeg pontifikata gorljivo posvećivao pitanju nedodirljivosti svećenika pedofila. Poznato je da je od 1984. pokušavao dosljedno provesti zloglasni dokument Crimen Sollicitationis (Zločin nagovora (ka spolnim odnosima)), koji je Kongregacija za nauk vjere izdala još godine 1962. Godine 2001. ga je dopunio i poslao svim biskupima u svijetu. Temeljem tog dokumenta su osumnjičene svećenike po cijelom svijetu, da bi izbjegli ruci pravde, kradom premještali ( u slovenskom primjeru, i u afričke misije – op. prev. autor se referira na aferu sa svećenikom Francijem Frantarom, optuženim za pedofiliju kojeg je RKC premjestila u Afriku; izvor). Iako su neki naposlijetku izopćeni iz Crkve, ostalima Vatikan garantira sigurnost. Toliko o kršćanskoj skrbi za čovjeka.

Prvi šef vatikanske banke IOR, prije spomenuti Paul Marcinkus je jednom rekao: „Da li je moguće živjeti u ovom svijetu bez da se ne bi zanimali za novac? Crkve nije moguće voditi samo sa zdravomarijama“. Očito, zaista nije.

Autor: Jure Erznožnik, Mladina
Objavljeno 23. 07. 2009. na portalu Mladina.si
Veza: http://www.mladina.si/dnevnik/22-07-2009-vatikan__delniska_druzba/
Dodatni linkovi: Beppe Grillo blog (eng.) http://www.beppegrillo.it/en/2009/06/vaticano_spa.html
(tal.) http://www.beppegrillo.it/2009/06/vaticano_spa.html
(prijevod na eng.) http://translate.google.hr/translate?prev=hp&hl=hr&js=y&u=http%3A%2F%2Fw…
Koliko znam, knjiga još nije prevedena sa talijanskog. Talijansko izdanje je moguće naručiti preko linka na Beppe Grillo blogu.
Prijevod Citash.hr@gmail

Napomena: ovaj tekst je objavljen uz dozvolu Mladine. Pošto je malo vjerojatno da bi se nešto slično moglo pročitati u mainstream medijima, koristim otvorenost pollitike.com da to nadoknadim. Radi toga što smatram da je članak aktualan za trenutnu hrvatsku političku situaciju. Ne toliko radi dnevnopolitičke priče o 50 mil. kuna nego u kontekstu inicijativa za buduće uređenje Hrvatske.

Te inicijative će morati nužno uključivati i promjenu sistema vrijednosti. A to nije moguće učiniti bez smanjivanja crkvenog utjecaja na svim područjima. HKC se svim svojim dosadadašnjim djelovanjam svrstala na jednu stranu, i to pogrešnu. Ne samo radi nekih hrvatskih specifičnosti nego zbog svoje globalne „prirode“ koju opisuje ovaj članak.

Zahvaljujemo autoru članka Juri Erznožniku na izvrsnom tekstu, Mladini na dozvoli za prenošenje teksta ovdje, te Citasu na prijevodu i dozvoli da taj prijevod iskoristimo ovdje.