Irreverent Impiety

Ako ne znate tko je Vidoviti Milan, propustili ste važan (i, naravno, izuzetno zabavn) dio balkanskog folklora. Kako taj Tarot-majstor tipično radi, možete pogledati ovdje, a jedan od izbora bisera ovog majstora farse i naplate poreza na budale možete vidjeti ovdje:

Kakve veze on ima s Impiousom? Ja sam posljednji koji bi nešto prigovorio Vidovitom Milanu. Kad netko tako očito prodaje maglu, to je stvar (prisilne) hospitalizacije njegovih klijenata, u što se ne bih htio miješati. No, kako bi se Vidoviti Milan proveo u nekoj modernoj, slobodnoj državi, sazdanoj na temeljima jedne od najmiroljubivijih religija današnjice?

Recimo, kako bi se Vidoviti Milan proveo u Saudijskoj Arabiji?

Odgovor na ovo teško pitanje nudi nam Yahoo! News:

A man has been sentenced to death in Saudi Arabia for witchcraft because he makes predictions on television.

Ali Sibat is not even a Saudi national. The Lebanese citizen was only visiting Saudi Arabia on pilgrimage when he was arrested in Medina last year.

A court in the city condemned him as a witch on November 9.

The only evidence presented in court was reportedly the claim he appeared regularly on Lebanese satellite issuing general advice on life and making predictions about the future.

The case is causing outrage among human rights campaigners but has made little news elsewhere despite the ludicrous nature of the charges and the extraordinary severity of Sibat’s sentence.

Dakle, tip se ne bavi prodajom magle nego — vještičarenjem! Ako izvuče živu glavu, ovo mu je reklama kakvu nikakvim novcem ne bi mogao platiti!

Kladim se da nitko neće pitati kako to da nije predvidio hapšenje i osudu…

Nego, vještičarenje je i inače ozbiljan problem u Saudijskoj Arabiji, što se vidi i po količini slučajeva koji se procesuiraju:

“Saudi courts are sanctioning a literal witch hunt by the religious police,” said Sarah Leah Whitson, Middle East director at Human Rights Watch.

“The crime of witchcraft is being used against all sorts of behavior, with the cruel threat of state sanctioned executions.”

Vještice i vješci su inače jako poznati po korištenju nekonvencionalnih i po društvo opasnih metoda poput, na primjer, sotonske izmišljotine zvane “pravo na pravedno suđenje”, “pravo na odvjetnika” i sl. Zato pravovjerni sudovi, svjesni tih vjekovnih zala, efikasno staju na kraj crnoj magiji:

Ali Sibat’s supporters say he was denied a lawyer at his trial and was tricked into making a confession.

He is not the only victim of Saudi Arabia’s literal witch hunt. Human Rights Watch says two other people have been arrested on similar charges in the last month alone.

It claims a lower court in Jeddah started the trial of a Saudi this month who was arrested by the religious police and said to have smuggled a book of witchcraft into the kingdom.

In another case the religious police are said to have arrested for “sorcery” and “charlatanry” an Asian man accusing him of using supernatural powers to solve marital disputes and induce others to fall in love.

In 2006 a Jeddah court convicted an Eritrean national Muhammad Burhan for “charlatanry” because he possessed a phone book that contained writings in the Tigrinya alphabet used in Eritrea.

Human rights campaigners claim prosecutors classified the booklet as a “talisman” and the court accepted that as evidence, sentencing him to 20 months in prison and 300 lashes.

Naravno, ako nekome kažete da su islamske zemlje zapele u Srednjem vijeku, okarakterizirat će Vas kao zadrtu budalu, ksenofoba i sl.

Jer, je l’ te, ne možete kritizirati nečiju religiju! Znate, to je izraz netolerancije… za razliku od krajnjih izraza religijskih sloboda, poput izricanja smrtne kazne zbog proricanja budućnosti na televiziji.

P.S. Bio sam u iskušenju staviti ovo u kategoriju “Zabava”, no ipak je — i to zbog bezvezarije! — čovjeku glava na panju, što me nimalo ne zabavlja, pogotovo jer je riječ o ustaljenoj praksi gaženja ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji i sličnim religijskim državama.

Bez puno komentara, prenosimo vijest sa stranice Dnevnik.hr:

Irska katolička Crkva desetljećima je zataškavala spolno zlostavljanje djece koje su činili njezini svećenici, brinući se samo da se ne ukalja ugled Crkve i očuva crkvenu imovinu, a nimalo za zlostavljanu djecu i pravdu za žrtve, zaključci su službenog izvješća irske vlade koje u četvrtak prenose svjetske agencije.

Izvješće, nastalo nakon trogodišnje istrage i pregledavanja dotad strogo čuvanih crkvenih dokumenata, pokazalo je kako je Dublinska nadbiskupija opsesivno prikrivala sveprisutno svećeničko spolno zlostavljanje djece do sredine 90-ih godina prošlog stoljeća, posljedicu flagrantne zloporabe središnje uloge koju katolička crkva ima u irskom narodu. Sudac i dva odvjetnika koji su pregledali 60 tisuća dokumenata brižno čuvanih u sefovima dublinske nadbiskupije u izvješću na 720 stranica pokazuju sav užas koji su djeca desecima godina trpjela od osoba u koje su se, u tako religioznom društvu kao što je irsko, najviše uzdali. Istraga je, po izvješću, ‘jasno pokazala kako se u nadbiskupiji provodila sustavna i proračunata opačina moći i povjerenja nad bespomoćnom i nedužnom djecom’.

>> Irska: Crkva nudi 161 milijun eura zlostavljanoj djeci

‘Jedina briga Dublinske nadbiskupije glede slučajeva spolnog zlostavljanja djece, barem do sredine 1990-ih godina, bila je očuvanje tajnosti, izbjegavanje skandala, zaštita ugleda Crkve i očuvanje njezine imovine’, stoji u vladinom izvješću. ‘Svi drugi mogući razlozi za zabrinutost, među kojima i dobrobit djece i pravda za žrtve, bili su podređeni tim prioritetima’, ističe se u izvješću koje je objavilo irsko ministarstvo pravosuđa. Žrtve zlostavljanja pozdravile su objavljivanje rezultata istrage o nedjelima počinjenim nad djecom u Dublinskoj nadbiskupji, koja obuhvaća četvrtinu od ukupno četiri milijuna irskih katolika, u razdoblju od 1975. do 2004., ali i naglasili kako je pred irskim političkim i crkvenim dužnosnicima još mnogo posla u nastojanju da barem donekle kompenziraju štetu iz prošlosti.

11 svećenika osuđeno za zlostavljanje djece

Izvješće su istražitelji vladi podnijeli još u srpnju, ali je ono objavljeno tek pošto je to prošlog tjedna odobrio irski vrhovni sud, koji je uklonio neke pojedinosti kako ne bi ugrozile sudske postupke. Izvješće se bavi slučajevima 46 svećenika protiv kojih je predano 320 tužbi. Ta 46-orica su izabrana između više od 150 dublinskih svećenika povezanih sa zlostavljanjem ili silovanjem dječaka i djevojčica od 1940. nadalje. U izvješću se imenom spominje 11 svećenika koji su svi osuđeni za zlostavljanje djece. Njih 33 spominje se samo pod lažnim imenom, bez prezimena, a imena preostale dvojice iz izvješća je odstranio Vrhovni sud, smatrajući da bi im se objavom imena umanjili izgledi za pravedno suđenje. Dokumente iz strogo čuvanog arhiva istražiteljima je predao dublinski nadbiskup Diarmuid Martin, iskusni vatikanski diplomat koji je u glavni irski grad stigao 2004. sa zadaćom da se jednom za svagda obračuna sa skandalom oko spolnog zlostavljanja djece.

Među dokumentima je bilo i 5500 onih koje je Martinov prethodnik, umirovljeni kardinal Desmond Connell, čuvao zaključane u privatnom sefu dublinskog nadbiskupa. Istražitelji su u izvješću istaknuli kako su uvjereni da su 46-orica svećenika zlostavljala mnogo više od 320 djece. ‘Jedan je svećenik priznao da je seksualno zlostavljao više od 100 djece, a drugi je kazao kako je zlostavljao djecu jednom u dva tjedna tijekom 25 godina službe’, piše u izvješću u kojem se, zahvaljujući i drugim podacima, zaključuje kako je ‘potpuno jasno da je svećeničko zlostavljanje djece bilo jako raširena pojava cijelo vrijeme’. Istražno povjerenstvo utvrdilo je kako trojica dublinskih nadbiskupa – John Charles McQuaid (1940.-1972.), Dermot Ryan (1972.-1984.) i Kevin McNamara (1985.-1987.) nisu željeli policiji otkriti ništa o seksualnim nedjelima svećenika, već su skandale izbjegavali tako da su počinitelje slali stalno u druge biskupije.

Biskupi nisu bili svjesni razmjera zlostavljanja

U izvješću se odbacuje glavna teza biskupa kako nisu bili svjesni ni raširenosti spolnog zlostavljanja djece među svećenstvom ni težine nedjela. Istraga je otkrila kako je Dublinska nadbiskupija još 1987. ugovorila policu osiguranja za troškove budućih sudskih postupaka i odštetne zahtjeve. ‘Ugovaranje osiguranja čin je koji potvrđuje da se znalo za seksualno zlostavljanje djece i da se na to gledalo kao na mogući veliki novčani trošak za biskupije, što učinkovito pobija tvrdnju da su dužnosnici nadbiskupije tek mnogo poslije počeli ‘nešto slutiti’ ili da nisu bili svjesni fenomena svećenika seksualnih zlostavljača djece’, naglašava se u izvješću. I vlada je priznala krivnju za nedostatak vlastitog djelovanja u sprečavanju i otkrivanju zlodjela svećenika. ‘Bez obzira na povijesne i društvene razloge za to, vlada se, u ime države, bezrezervno i u potpunosti ispričava za svoje nesupjehe… u odnosu prema tom problemu’, kaže se u izvješću.

Ovo je već drugo izvješće u posljednjih šest mjeseci koje baca veliku mrlju na status katoličke crkve kao jednog od stupova tradicionalnog irskog društva. U svibanjskom izvješću o nekadašnjim obrtničkim školama i sirotištima koji su bili pod patronatom Crkve otkrila se mučna istina o fizičkom zlostavljanju, batinanju, grupnim silovanjima koje je provodilo svećenstvo koje je bilo na čelu tih institucija koje danas više ne postoje. Više od 12 tisuća žrtava tih institucija već je od države dobilo odštetu na ime pretrpljenog zlostavljanja pripadnika Crkve u ukupnom iznosu većem od 800 milijuna eura. (Hina)

Što reći nego čestitati Irskoj što je smogla snage, pravde, a u krajnjoj liniji i mudrosti da se upusti u raščišćavanje ovih gadarija “moralne vertikale”?

U nadi da Irska neće ostati svjetla iznimka…

Prenosimo članak iz Večernjeg lista:

Na jugu Somalije, islamisti su pravdu uzeli u svoje ruke te presudili muškarcu optuženog za preljub. Njegova trudna djevojka nije kamenovana samo zato jer je trudna, te će na nju red doći nakon što rodi. Abas Hussein Abdirahman kamenovan je pred otprilike 300 okupljenih svjedoka u primorskom gradu Merka. “Glasnogovornik” al-Shabaaba, militantne islamističke organizacije koja se do početka godine oružjem borila protiv etiopskih trupa u zemlji svoju su odluku opravdavaju zakonitostima preuzetih iz kurana.

Predstavnik al-Shabaaba, Sheikh Mohamed je rekao kako je optuženi priznao krivnju pred islamskim sudom te da je nakon toga ubijen. Martirij muškarca po informacijama svjedoka trajao je svega nekoliko minuta. Ovo je treći slučaj ove godine da se jedna osoba kamenovala zbog preljuba. Smrtnim presudama koje islamski sudovi u toj semlji donose vrlo brzo pogoduje nestabilna politička situacija koja je zemlju podjelila.

Uh, pustit će ju da rodi, pa će onda njeno dijete lišiti mlade majke! Koja milostivost! Pa to su sve živi sveci!

Dakle, kad pripadnik al-Shabaaba pita “Za što sam se borio u somalijskom građanskom ratu?”, možete mu slobodno reći “Za ubijanje preljubnika i mladih majki”. Koga briga kako će odrasti dijete kojem je otac ubijen prije rođenja, a majka će biti ubijena ubrzo nakon? A stigma? Tako mu i treba, kad je dijete preljubnika!

Javio se i šef “onog drugog dijela Somalije”, tvrdeći kako ekipa blati Islam koji uopće nije takav:

Militantne islamističke skupine faktički vladaju na jugu zemlje dok na sjeveru UN-ove snage nadziru situaciju u glavnome gradu Mogadišuu.

Somalijski je predsjedik na najnoviji čin islamista reagirao bijesno, naglašivši da se takvim postupcima blati Islam, te da se svijetu šalje pogrešna poruka o situaciji u Somaliji.

-Njihovi postupci nemaju veze s Islamom. Tjeraju žene da pokrivaju svoje tjelo kako bi na tome zaradili – rekao je Sheikh Sharif Sheikh Ahmed. Naime, islamisti ženama  prodaju robu za koju tvrde da je moraju nositi. Iz straha od mogućih optužbi koje bi mogle usljediti žene pristaju na kupnju robe.

Lijepo rečeno, no svjetska praksa pokazuje da se bezobzirno i neopravdano nasilje itekako često veže uz današnji Islam. Nije na parolama, nego na djelima da to mijenjaju.

A da bi islamistima stvarno trebalo stati na kraj, pokazuje i prošlogodinšnje ubojstvo trinaestogodišnje djevojčice u Somaliji. Njezin grijeh “preljuba” bio je to što je bila silovana:

Prošle je godine svjetska javnost bila zaprepaštena informacijom da su islamisti kamenovali jednu 13-godišnju djevojčicu, optuženu za preljub, iako su udruge za zaštitu ljudskih pravas naglašavali da je djevojka bila silovana te da nema osnove za proces pred šerijatskim sudom.

O tom slučaju smo već pisali ovdje (naknadno je potvrđeno da je djevojčica imala 13, a ne 23 godine kako piše u originalnom članku).

Koliko još dok konačno svaki religijski fanatizam kriminaliziramo i sasiječemo u korijenu? Koliko još kolektivna ludost zvana religija mora vladati ovim svijetom prije nego zavlada humanost?

Pravna bitka koju je Talijanka finskog podrijetla Soile Lautsi započela davne 2002. godine dobila je svoj epilog na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu: prisutnost križa u školskim učionicama, stoji u objašnjenju presude, je “povreda pravu roditelja da odgajaju svoju djecu temeljem vlastitih uvjerenja” te predstavlja “povredu religijske slobode učenika”.

Slučaj je pokrenut nakon što je Soile Lautsi zatražila da se iz učionica škole “Vittorino da Feltre” koju su pohađala njena djeca maknu križevi. Talijanski su sudovi odbili njen zahtjev, no Europski sud za ljudska prava nije.

“Učenici svih uzrasta bi prisutnost križa, kojeg je nemoguće ignorirati u talijanskim učionicama, mogli lako interpretirati kao prisutstvo religijskog simbola. Učenici bi tako imali dojam da su odgajani u školskom okruženju koje nosi obilježje određene religije. Sve bi to moglo biti nadahnjujuće za religiozne učenike, no moglo bi smetati učenicima koji prakticiraju druge religije ili ateistima.”

Eto, jasno i glasno

A možda i nije toliko jasno, budući da su se talijansko/vatikanski političari odmah uzbudili i najavili da će uložiti žalbu.

Mariastella Gelmini, ministrica prosvjete, cvili kako “prisutnost križa u učionicama nije prihvaćanje kršćanstva, već je to simbol tradicije” (da, kršćanske :facepalm: ), dok Ferdinando Casini, leader demokršćanske stranke Udc kritizira presudu jer je to “kukavičluk europskih vlada koje su odbile uvrštenje kršćanskih korijena u Europski Ustav” (kako spomenuti nešto što postoji samo u nečijim glavama?). Ministar poljoprivrede ide korak dalje i “suosjeća sa onima koji su povrijeđeni presudom koja vrijeđa osjećaje europskih naroda koji su rođeni u kršćanstvu”. Najradikalnija je Alessandra Mussolini: “Hitno je i nužno uvrstiti kršćanske korijene u talijanski Ustav”. E da, slavni djed bi bio ponosan na nju

Već kada su se političari zaletili u obranu križa, Vatikan po običaju šuti i najavljuje kako je potrebno dobro razmotriti ovu presudu. No, ipak se netko odao: Antonio Maria Vegliò, predsjednik Papinskog vijeća za selioce i putnike priznao je da “ne želi razgovarati o aferi s križem jer ga takve stvari jako živciraju”.

E da. Europski sud za ljudska prava smatra da je micanje križa iz javne ustanove poput škole izraz demokracije.

Vidi se da Hrvatska nije Europa, jer se kod nas takvo što tumači kao povratak u komunizam. Ono što Europa tumači kao demokraciju i jednakost, kod nas se stigmatizira kao povratak totalitarizmu.

IZVOR: Corriere della Sera, UAAR, Jutarnji List, BBC, New York Times, El Pais

Prije cca 7 mjeseci izvijestili smo o naporima islamista da suptilno, preko UNa, uvedu zabranu kritiziranja religije. U međuvremenu, plemenitom stazom terora nad slobodnom misli u interesu opće šizofrenije zakročila je i Irska. U posljednje vrijeme, stvari se zahuktavaju. Prenosimo text Christian Science Monitora (ox i moron u nazivu? prosudite sami!):

Remember the Danish “Muhammad cartoons” that set off riots by offended Muslims more than three years ago? The debate pitted freedom of press and speech against notions of freedom from insult of one’s religion. It rages still – but now in a forum with international legal implications.

For years, Islamic nations have succeeded in passing “blasphemy” resolutions at the United Nations (in the General Assembly and in its human rights body). The measures call on states to limit religiously offensive language or speech. No one wants their beliefs ridiculed, but the freedom to disagree over faith is what allows for the free practice of religion. The resolutions are misguided, but also only symbolic, because they’re nonbinding.

Symbolism no longer satisfies the sponsor of these resolutions – the Organization of the Islamic Council. Under the leadership of Pakistan, the 57-nation OIC wants to give the religious antidefamation idea legal teeth by making it part of an international convention, or legally binding treaty. Members of the UN Human Rights Council are passionately debating that idea in Geneva this week.

Dakle, došli smo u posljednju fazu: traži se međunarodna, zakonski obvezujuća konvencija koja bi zabranila (a vjerojatno i kažnjavala) “uvrede” religiji. Namjerno sam “uvrede” popakirao u navodnike, jer znamo da religijski fanatici svaku kritiku, pa čak i nevino analiziranje dogmi smatraju “uvredom”. Hej, mogu se i ja uvrijediti ako mi netko napiše da imam grešku u prvom paragrafu i da je onaj tekst bio prije 8, a ne prije 7 mjeseci! Hoće li takav čitatelj ovog bloga također u zatvor? Zašto ne? Zato jer Irreverent Impiety nema status religije (za sada )?!

• Je li “uvreda religiji” i ako svoje djete odlučite ne poslati na vjeronauk ili ne krstiti? A na koji vjeronauk i na koje krštenje mislite poslati dijete, tako da se niti jedna religija ne osjeti “uvrijeđenom”?
• Je li “uvreda religiji” i ako obilježavate “krivi” Božić ili Uskrs? Ne znam kako da Vam kažem, no ako proslavite ijedno od toga, “uvrijedit” ćete Islam; ako ne proslavite niti jedno, “uvrijedit” ćete kršćane (kao što Halloween “vrijeđa” Vatikan).
• Je li “uvreda religiji” ako ste homoseksualna osoba? Naravno, svim većim religijama. Dapače, oni koji pod ljudska prava guraju antiblasfemične zakone, obično “problem” homoseksualaca rješavaju odstrijelom istih.
• …

Pošto ne čujem prigovore Vatikana na ovaj grubi napad na ljudske slobode — a zašto i bih? oni su također veliki protivnici tog koncepta — očekujem da se oni misle samo ubaciti u tu priču, kad islamisti obave prljavi dio posla. Dakle, pobrojane teze o “uvredama religiji” su itekako stvarna opasnost, iako vjerojatno tek za nekoliko godina.

Nisam mislio da ću to ikada napisati, no srećom USA se konačno počela baviti ljudskim pravima. Jesu li oni i Europa (unatoč Irskoj) dovoljno jaki da stanu ovoj nakaradi na kraj?

The United States under Barack Obama recently joined the UNHRC, maligned for years as the mouthpiece for countries that are themselves flagrant human rights abusers. A “new” council formed in 2006. President Obama’s hope is that as an engaged member, the US can further reform – and its own interests. This case will test his theory.

Samo primjer onoga što se želi uvesti:

Consider the wording put forth by Pakistan, written on behalf of the OIC. It proposes “legal prohibition of publication of material that negatively stereotypes, insults or uses offensive language” on matters regarded by religious followers as “sacred or inherent to their dignity as human beings.”

Da stvar bude bolja, Pakistan već ima “zakon o blasfemiji”. No, eto, osjećaju se pozvanima naturati ga i drugima! Poznato? Ne znam, zaista, odakle… možda od zakona o MPO… od plaćanja velikih proračunskih para religijskim organizacijama,… od vjeronauka i svećenika (pa i molitva!) na svečanostima u državnim školama i vrtićima,… od križeva po državnim institucijama,…

E, pa daragi moji vjernici, kad više nećete smjeti reći (istinu) da je Muhamed bio pedofil i kad nećete smjeti reći da vaš bog nije Alah, nego Jahve/Bog… tada ćete vidjeti kako je to kad vam naturaju vjerovanja koja ne želite! A bit će kasno za sve nas…

Mnogi su tu na tapeti za ušutkavanje: od raznih (npr. religijskih) manjina, do žena koje traže — saklonimebože! — poštivanje njihovih ljudskuh prava:

This gives broad latitude to governments to decide what’s offensive. Countries such as Pakistan already have national blasphemy laws, but a global treaty would give them international cover to suppress minority religious groups with the excuse that these groups offend mainstream beliefs.

And what about unpopular, even “insulting” dissenters within a majority religion – such as women who seek to interpret Islamic sharia law so that they may gain more rights?

Tračak nade komentatori vide u radikalnoj promjeni politike USA, kao i u okretanju južnoameričkih i prisaharskih država prema demokraciji (što, naravno, nužno povlači odmak od religijskih hegemonija):

Besides, international treaties are meant to protect the rights of people, not ideas. A legal defense of dignity – how a person is viewed – is not on par with a defense of a person’s inherent identity and rights. And treaties already aim to protect individuals from discrimination and violence based on religion.

As a newcomer to the Human Rights Council, the US is vigorously arguing against the OIC’s latest push, as are European countries. They may not get very far in changing minds in the governments of Egypt or Saudi Arabia. But human rights advocates such as Freedom House and the US Commission on International Religious Freedom say Latin American and sub-Saharan African countries could be persuaded to resist the OIC’s push.

These largely non-Muslim countries have typically voted as a bloc on the nonbinding religious defamation resolutions. But the trend has shifted so that more of them are now either abstaining or voting against the resolutions. Chile, for instance, recently switched from abstain to “no” at the March Human Rights Council vote; Liberia switched from “yes” to “no” at the last General Assembly meeting.

These are democracies that understand that suppression of speech in the name of religion can come with a negative effect – suppression of people and theological fault lines that at some point will erupt. It is, conversely, open debate, interfaith dialogue, and righting of misconceptions that will allow religion to flourish – including Islam, whose many followers feel so maligned at the moment.

“Some claim that the best way to protect the freedom of religion is to implement so-called antidefamation policies that would restrict freedom of expression and the freedom of religion. I strongly disagree,” said Secretary of State Hillary Rodham Clinton this week.

She went on to argue that the best antidote to religious intolerance is enforcement of antidiscrimination laws, government “outreach” to minority religious groups, and “the vigorous defense of both freedom of religion and expression.”

The US is now in a position to persuade along these lines from inside the Human Rights Council. It should proceed with the vigor that Ms. Clinton talked about.

Očito, svijt ide brzim vlakom u smjeru Srednjeg vijeka. Nadam se da će Zapad ipak propustiti taj izlet i da ćemo zadržati civilizacijske tekovine prošlih stoljeća.

Po mogućnosti, bez još jednog besmislenog svjetskog rata…

Telegraph javlja da je nakon godina pedofilskih skandala Vatikan pronašao “zadovoljavajući” odgovor za svoje kritičare. Sažeta verzija odgovora bi bila: “Da, bilo je zlostavljanja, no drugi zlostavljaju i više od nas.” Dakle, valjda je onda ok što su njihovi svećenici proširili na tisuće dječjih guza i drugih otvora. Logika poput one “kakve veze imaju hrvatski ratni zločini kad su Srbi počinili više zločina”. Maestralno!

Dragi moji svi-koji-zločin-opravdavate-zločinom: nema opravdanja! To što je netko drugi radio zločine ne znači da ste vi manje krivi, nego da treba i tog drugog kazniti! I živo me zabole tko je “vaš”, a tko “moj”, jer ja pouzdano znam da nitko “moj” nije zločinac. Jednostavno zato jer ja takve ne želim kao “svoje”. Takve treba poslati k Vragu, pa nek idu s milim Bogom. Ili, po sekularistički, “m’rš u pržun i da više Sunca ne vidite!”.

I kažu još iz Vatikana da su bili “zauzeti čišćenjem u vlastitom dvorištu”. Smiješno. Ako je netko ovdje dovoljno naivan da makar pomisli kako tu ima istine, pozivam ga/ju da baci oko na od Vatikana nikad demantirani filmić “Sex Crimes and Vatican” koji, za divno čudo, ovaj put nije misteriozno nestao s mreže.

Kaže u gore linkanom članku nadbiskup Silvano Tomasi (stalni predstavnik Vatikana pri UN-u, organizaciji čije povelje Vatikan ne potpisuje i ne priznaje) da “prema dostupnim istraživanjima samo 1.5 do 5% svećenstva bilo je uključeno u zlostavljanja djece”, te da “djeca više stradavaju od strane rođaka i obitelji”. Na stranu sumnjivo visoku marginu greške kakvu ne trpe niti ankete (5% je više nego tri puta više od 1.5%), podsjetit ću da se ovdje bavimo institucijom koja se predstavlja kao moralna vertikala, zaštitnica djece i obiteljskih vrijednosti, itd. Da je jedan promil, previše je, pogotovo što je dobro poznato da je sama institucija aktivno zataškavala slučajeve i skrivala počinitelje pred (svjetovnom) pravdom, a nerijetko ih i premiještala “svježim” žrtvama!

Nadbiskup se poziva i na istraživanja objavljena u krajnje objektivnom “Christian Science Monitoru” koji je zaključio da su većina američkih slučajeva skrivili protestanti, a u dobroj mjeri i židovi. Čudi me da se nisu sjetili i muslimana; oni su bar laka meta, s obzirom na proroka pedofila, te praksu prisilnog ženjenja djevojčica predpubertetske dobi.

Sve u svemu, ništa novoga pod Suncem… izgovori i floskule, umjesto da konačno obračunaju s kukoljem u svojim redovima. Vjerojatno ih brine da bi ih takav obračun koštao previše ljudstva (npr. vrhovnog gazde, sv. Benedikta XVI, zaštitnika pedofila, ref. onaj filmić gore), pa bi samo funkcioniranje Maćehe postalo upitno…

Kratko i jasno: ne, ako pitate saveznu državu New Jersey.

Time donosi priču o Johnu i Cynthiji Burke koji su nakon šest godina braka bez djece odlučili posvojiti dječaka. Kako je riječ o mladom, neproblematičnom i dobrostojećem bračnom paru, nisu imali nikakvih problema s New Jerseyjevim Biroom za zaštitu djece (slobodan prijevod), dok istražitelji nisu došli do pitanja o religiji posvojitelja.

John, ateist, i njegova žena, panteistica, to su pitanje ostavili neodgovoreno. Rezultat? Odbijen im je zahtjev za posvojenje. Digli su tužbu i odjednom je posvojenje postalo moguće, te su napokon posvojili sina Davida.

Prošle godine, Davida (koji sada ima 3.5 godine) upoznali su s budućom sestrom (sada stara 17 mjeseci). Agencija za posvojenja ovaj put je prihvatila posvojenje, pa je konačna potvrda posvojenja od strane suda trebala biti samo formalnost. No, umjesto toga, sudac William Camarata povukao je pitanje religije.

U svojoj neobičnoj odluci, sudac je odbio zahtjev za posvojenjem male Eleanor Katherine jer “roditelji ne vjeruju u vrhovno biće” (op.a. panteisti vjeruju da je sve što postoji samo dio boga/prirode, koje time možemo smatrati i vrhovnim, mada nepersonaliziranim, bićem). “Unatoč visokim moralnim i etičkim standardima obitelji Burke“, objasnio je sudac, “Ustav države New Jersey garantira da nikome neće biti onemogućeno vjerovanje u vrhovno biće na način koji se slaže sa savješću te osobe. Iako je Eleanor tako mlada, treba joj omogućiti vjerovanje u vrhovno biće, a ne prepustiti ju utjecaju potencijalnih roditelja koji u to biće ne vjeruju.”

I tako je mala Eleanor, prema odluci svjetovnog suda sekularne države ostala bez obitelji jer joj potencijalni roditelji nemaju izmišljenog prijatelja. Sudac Camarata vjerojatno ovakve roditelje smatra daleko pogodnijima za odgoj djece.

John i Cynthia su se žalili Vrhovnom sudu na kojem ostaje da odluči je li za kvalitetno roditeljstvo zaista nužno fantaziranje o biću u čiju egzistenciju moramo vjerovati bez dokaza…

Protiv ovog Mesićevog prijedloga ovaj put su ustali i sami branitelji. Inicijativa kreće iz Zadra, no nastavit će se i u drugim hrvatskim gradovima gdje će se skupljati potpisi za raspisivanje referenduma o izglasavanju nepovjerenja predsjedniku RH Stjepanu Mesiću i njegovoj smjeni s funkcije predsjednika države.

Planira se prikupljanje 300.000 potpisa uz obrazloženje:

Stekli su se svi uvjeti, sukladno članku 104. Ustava Republike Hrvatske, da se pokrene postupak za utvrđivanje odgovornosti predsjednika Mesića i za njegov opoziv, jer svojim izjavama o potrebi uklanjanja križeva iz državnih ustanova krši odredbe Ustava RH. Tim su odredbama zajamčena prava na vjersku slobodu.

Vjerska sloboda spominje se u Članku 40. Ustava RH koji kaže: Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.

Šteta što se zajamčeno pravo na vjersku slobodu odnosi na pravo svakog pojedinca da slobodno pripada vjerskoj organizaciji te da svoju vjeru prakticira, a ne na isticanje vjerskih simbola u javnim ustanovama. Pod slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja u pravnom smislu se smatra da nitko ne može i ne smije biti prekršajno ili kažnjeno gonjen zbog vjerske pripadnosti, odnosno zbog izjavljivanja (očitovanja) pripadnosti nekoj vjeri.

Predsjednik koordinacije za sakupljanje potpisa Ante Martinac obrazložio je odluku riječima:

Dirajući u Kristov križ i tražeći njegovo uklanjanje iz javnih prostora, Mesić dira u najdublje vjerske osjećaje hrvatskog naroda čime vrši povredu Ustavom zajamčenih vjerskih osjećaja i sloboda. Njegova najnovija protuhrvatska inicijativa je kulminacija grubih napada na prava hrvatskog naroda. Mi moramo složno istupiti i skupiti potpise za izglasavanje referenduma o nepovjerenju sadašnjem predsjedniku RH i dodijeliti mu nečasni otpust s te časne funkcije, kao poruku svima i za sva vremena da se u hrvatske svetinje ne može nekažnjeno dirati.

I opet se vergla po Ustavu i po vjerskim osjećajima i slobodama i po tumačenjima koja se isplate . Izgleda da im je promaknuo Članak 41. u kojemu piše da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države.

Ako i prođe Mesićev prijedlog skidanja vjerskih simbola iz javnih ustanova, svim protivnicima tog prijedloga ostaje pozivanje na pravo na vjersku slobodu – oko vrata mogu objesiti ogroman križ koji neće samo svjedočiti njihovu vjeru već i njihovo ogromno hrvatstvo.

No, pogledajmo malo što kaže Ustav Republike Hrvatske u svezi skupljanja potpisa, raspisivanja referenduma i izglasavanja nepovjerenja Predsjedniku Republike.

Kao prvo, postupak za utvrđivanje posebne odgovornosti Predsjednika RH ne pokreće nikakav referendum ili skupljanje potpisa, već dvotrećinska većina u Saboru. Čl. 104. st. 2. izričito kaže:

Postupak za utvrđivanje posebne odgovornosti Predsjednika Republike može pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika.

U slučaju da Sabor pokrene navedeni postupak, isti ide na razmatranje i usvajanje Ustavnog suda. Naime, Čl. 104. st. 3., 4. i 5. navode sljedeće:

O odgovornosti Predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud Republike Hrvatske dvotrećinskom većinom svih sudaca.

Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti Predsjednika Republike Hrvatske za povredu Ustava u roku od 30 dana od dana zaprima­nja prijedloga kojim se pokreće odgovornost Pred­sjednika Republike za povredu Ustava.

Ako Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdi ­nje­govu odgovornost, Predsjedniku Republike prestaje dužnost po sili Ustava.

Znači, jedino Ustavni sud može razriješiti Predsjednika na temelju postupka kojeg je prethodno pokrenuo Sabor. A što je s prikupljanjem potpisa i raspisivanjem referenduma?

Ustav kaže da je za raspisivanje referenduma potrebno prikupiti potpise 10% ukupnog biračkog tijela (koji BTW, nije sasvim jasan i točno definiran). Naime, Članak 86. st. 3. kaže sljedeće (moj bold):

O pitanjima iz stavka 1. i 2. ovoga članka Hrvatski sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.

A koja su to pitanja iz stavka 1. i 2. o kojima Sabor može raspisati referendum? Let’s have a look (opet moj bold):

Zastupnički dom može raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona ili o drugom pita­nju iz svog djelokruga.

Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o drugom pita­nju za koje drži da je važno za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike Hrvatske.

Čisto sumnjam da se vjerska obilježja na javnim mjestima mogu tumačiti kao nešto što je važno za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike Hrvatske. Hrvatska bi i dalje postojala bez religioznih simbola na javnim mjestima. No, obratimo pažnju na gore navedeni 1. stavak Čl. 86. : Sabor može raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona ili o drugom pita­nju iz svog djelokruga. Netko će pomisliti da se pod tim izrazom o drugom pitanju iz svog djelokruga možda podrazumijeva postupak razrješenja Predsjednika. Malo prije smo vidjeli da o tome odlučuje Ustavni sud, no da vidimo koje su to pitanja u djelokrugu zakonodavnog tijela. Članak 80. kaže da:

Hrvatski sabor:
– odlučuje o donošenju i promjeni Ustava,
– donosi zakone,
– donosi državni proračun,
– odlučuje o ratu i miru,
– donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora,
– donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane Republike Hrvatske,
– odlučuje o promjeni granica Republike Hrvatske,
– raspisuje referendum,
– obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom,
– nadzire rad Vlade Republike Hrvatske i drugih nositelja jav­nih dužnosti odgovornih Hrvatskom saboru, u skladu s Ustavom i zakonom,
– daje amnestiju za kaznena djela,
– obavlja druge poslove utvrđene Ustavom.

Vidite li negdje izglasavanje nepovjerenja Predsjedniku Republike možda? Ne, a?

No, referendum može raspisati i Predsjednik RH. Članak 97. (moj bold) kaže da Predsjednik Republike :

– raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na prvo zasje­danje,
– raspisuje referendum u skladu s Ustavom,
– povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obav­ljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika,
– daje pomilovanja,
– dodjeljuje odlikovanja i priznanja određena zakonom,
– obavlja druge dužnosti određene Ustavom.

No, zašto bi Predsjednik Republike uopće trebao raspisati referendum zbog nepostojeće povrede Ustava? Vratimo se na odredbu Članka 41. i zatvorimo krug:

Članak 41.

Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.

(Autori: Isis Rosenkreuz i Teomondo Scrofalo)

Španjolska vlada premijera Zapatera pripremila je prijedlog zakona koji bi omogućio uklanjanje vjerskih simbola (a time i raspela) iz državnih škola i javnih ustanova, izvještava talijanska novinska agencija ANSA. Odredbe spomenutog zakona ne bi se odnosile na umjetnička djela povijesne važnosti u kojima se pojavljuje religijsko znakovlje ili drugi vjerski simboli. Ministar pravosuđa Francisco Caamano naglasio je da se tim aktom želi ići korak dalje u procesu odvajanja Crkve od države:

Our idea is that no religious symbols should exist in public schools, that there is a clear separation between religion and public life and the secularism of the State.

Tko zna, možda bi i njima vrli Miklenić mogao dati koji mudar savjet u cilju biranja “psihički uravnoteženog” premijera. Kako god bilo, učenici koji pohađaju državne škole moći će dalje nositi križ oko vrata, s obzirom da prijedlog navedenog zakona želi regulirati izgled javnih mjesta bez zadiranja u privatni život građana. Za razliku od državnih odgojno-obrazovnih ustanova, privatne škole neće biti obvezne ukloniti križeve i druge vjerske simbole sa svojih zidova. Spomenuta reforma predviđa ujedno i ukidanje prisege koju španjolski ministri moraju dati pred križem i s rukom na Bibliji.

Okolnosti za Crkvenu nametljivost nisu ništa bolje ni u Francuskoj, izvještava UAAR pozivajući se na statistike objavljene u katoličkom dnevnom listu La Croix. Naime, podaci nisu jako utješni za pripadnike katoličke vjeroispovijesti: samo 42% francuskog stanovništva izjasnilo se kao katolici, dok je 1981. taj postotak bio od 70%. Da stvar bude zanimljivija, 50% ispitanika izjasnilo se da ne pripada nijednoj od ponuđenih religija, a 1981. godine njihov udio u sveukupnom francuskom stanovništvu bio je jednak 27%. Drugim riječima, katolici su danas u Francuskoj postali manjina- ako je za vjerovati statistikama katoličkog dnevnog lista.

Deklarirani ateisti prisutni su postotkom od 17%; a što se tiče katoličkih vjernika, samo 19% deklariranih katolika redovito odlazi u crkvu. Građani u dobi između 18 i 29 godina pokazali su da ih mise ni najmanje ne interesiraju- samo 8% francuske mladeži redovito posjećuje crkvu.

Hrvatska bi de facto mogla slijediti primjer Španjolske i Francuske, no nekako imam dojam da će kod nas ipak prevladati Miklenićeva die-hard linija. Uostalom, ne možemo očekivati puno od političara čiji je omiljeni sport utrka za prvi red u crkvenim klupama i osvajanje naklonosti Kaptola.

Španjolski primjer pokazuje da je sekularizacija države nešto što ne predstavlja onu opasnost kakvu nam vole prikazivati Crkveni dušobrižnici. Sekularizacija i antiklerikalizam su dvije sasvim različite stvari, no katoličke hijerarhije vole trpati ta dva izraza u isti koš. Ako još pak uzmete u obzir da se iz Crkvenih redova u ‘Rvata voli prizivati avet komunističke prošlosti, igra manipulacije i demagogije postaje još jednostavnija i učinkovitija.

E sada jedva čekam da neki španjolski katolički novinar proglasi Zapatera veleizdajnikom.

Zvuči kao predložak za neki horror? Možda muslimanska verzija “V for Vendetta”? Pa, ipak, u Britaniji “posluje” 85 šerijatskih sudova:

Činjenica da je njih 12 “posluju” u britanskim pravnim okvirima povlači dva velika pitanja:

1. Zašto država ne reagira protiv ostala 73 takva suda?
2. (važnije) Kako u sekularnoj državi može zakonski postojati “religijski sud”?!?

Pravo je pitanje zašto sekularna država tolerira paralelni pravosudni sustav, svejedno je l’ kroz “legalne” ili ilegalne sudove? Da nema religijskog izgovora, garantirano bi već prvi paralelni “sud” bio zbrisan brzom policijskom akcijom.

Koliko još argumenata trebamo prije nego većina ljudi počne glasno zahtijevati da se religiju stavi tamo gdje joj je mjesto?!