Svakih pet godina na jumbo plakatima i TV ekranima pojave se kojekakvi manje ili više smiješni likovi i traže da baš njima povjerite posao predsjednika države. Već nas neko vrijeme bombardiraju svojim obećanjima iz kojih se, u pravilu, nazire jedino očita činjenica da ili svjesno lažu ili nemaju pojma koje su dužnosti i — daleko važnije — ovlasti predsjednika.

Bez brige, nećemo se ovdje baviti propovijedanjem koga (ne) trebate zaokružiti. Ekipa Irreverent Impietyja dovoljno cijeni svoje čitatelje da odluku za koga (i da li uopće) glasovati prepusti njima. Ovdje ćemo se osvrnuti na vezu nekih od 12 patuljaka sa svima nama dragom maćehom Crkvom.

Iznosim samo po jedan, meni najzanimljiviji detalj odnosa svakog od kandidata s Crkvom. Cijeli tekst pročitajte na stranicama Večernjeg lista.

Bandić:
– U posljednje dvije godine Bandić je polovinu donacija dao upravo Crkvi. Od ukupno osam milijuna kuna, pripalo im je čak četiri milijuna kuna milodara: 3 milijuna kuna za obnovu zagrebačke katedrale, zajednička gradnja 2500 socijalnih stanova, 350 tisuća kuna šibenskoj biskupiji, 170 tisuća kuna zadarskoj nadbiskupiji, izgradnja novih dječjih vrtića, projekt Hrvatskoga katoličkog sveučilišta

Primorac:
– Raspela u javnim ustanovama: Zalažem se za poštovanje vjerskih sloboda koje podrazumijeva i pravo isticanja religijskih simbola

Hebrang:
– Smatra da je, ne samo zbog ugovora koji je obvezuju, država dužna sudjelovati u financiranju Crkve koja je tijekom borbe za samostalnost RH dala velik doprinos

Josipović:
– O raspelima u javnim prostorima: Treba uvažiti činjenicu da su većina građana katolici, ali i da ima pravoslavaca, muslimana, ateista, agnostika…

Vidošević:
– Raspela u javnim prostorima: Nisam za zabrane, križ nije sveprisutan u našem društvu, ali je najsnažniji izraz kršćanskog identiteta ove nacije

Pusić:
– U Saboru je zatražila da se javno prelistaju crkvene financije

Ovako sročeno, zvuči kao da cimam za V. Pusić, pa ću samo reći da ona nije moja kandidatkinja, jednostavno iz razloga što izbore nemam namjeru gledati samo kroz prizmu odnosa kandidata i Crkve. No, da mi je i to jedan od faktora, je.

Tko god da bude izabran, neka nam je svima sa srećom! Trebat će nam…

Dok civilizirani svijet izbjegava religijske simbole u uredima, a oni manje civilizirani se oko toga prepucavaju, Italija staje rame uz rame s Iranom i sličnim državama i — naplaćuje kazne ako u uredu nema raspela! Nezanemarivu svoticu od 500 EUR po svoj će prilici platiti Francesca Accardo, direktorica kombinirane škole Reina u općini Chiusa Sclafani. Njen je grijeh to što postoji raspelo u svakoj učionici i uredu, osim u njenom vlastitom.

Općinski su redari obilazeći lokalnu školu uočili kako križa nema u uredu direktorice

RIM – Na 500 eura globe bit će osuđena Francesca Accardo, direktorica kombinirane škole Reina u općini Chiusa Sclafani, jer općinska inspekcija nije našla raspelo istaknuto u njezinu uredu.

U toj maloj općini nedaleko od Palerma na Siciliji na vlasti je Puk slobode, vladajuća stranka Silvija Berlusconija.

Zašto sam ih pustila

Njezin vođa i načelnik u prošli petak je odaslao okružnicu u kojoj piše da “raspela moraju ostati u učionicama i javnim prostorijama općine Chiusa Sclafani”, da će “općinska policija u roku od 15 dana kontrolirati poštuje li se odluka” te da će “prekršitelji biti kažnjeni s 500 eura globe”. U utorak, dakle znatno prije isteka roka, općinski redari pokucali su na vrata škole.

Direktorica ih je pustila (“a nisam morala bez sudskog naloga”, kaje se sada), ušli su, brzo prošli kroza sve učionice, kroza sve kancelarije, raspelo je uredno svugdje bilo istaknuto – samo ga nije bilo u direktorice koja kaže da nije ni opazila da manjka.

Tek 1923. je Italija odlučila uvesti raspela u učionice, kraljevskim dekretom kojim je odlučeno da ondje uz Krista visi i portret Nj. V. Kralja.

Smeta i predsjednik

Bez ikakve odluke je poslije rata Kraljev portret zamijenjen Predsjednikovim. Sada pak Vittorio Messori, prijatelj i intervjuist prethodnog pape, polemički veli da bi iz učionica trebalo maknuti i predsjednika Napolitana, jer i on možda nekome smeta.

Izvor: Jutarnji.hr

Naravno, opet se brani tzv. “religijska sloboda” nametanja svojih stavova i zidnih ukrasa svima…

P.S. Možda nas Teomondo i Isis usreće s pokojim prijevodom iz talijanskog ustava…

Ako ne znate tko je Vidoviti Milan, propustili ste važan (i, naravno, izuzetno zabavn) dio balkanskog folklora. Kako taj Tarot-majstor tipično radi, možete pogledati ovdje, a jedan od izbora bisera ovog majstora farse i naplate poreza na budale možete vidjeti ovdje:

Kakve veze on ima s Impiousom? Ja sam posljednji koji bi nešto prigovorio Vidovitom Milanu. Kad netko tako očito prodaje maglu, to je stvar (prisilne) hospitalizacije njegovih klijenata, u što se ne bih htio miješati. No, kako bi se Vidoviti Milan proveo u nekoj modernoj, slobodnoj državi, sazdanoj na temeljima jedne od najmiroljubivijih religija današnjice?

Recimo, kako bi se Vidoviti Milan proveo u Saudijskoj Arabiji?

Odgovor na ovo teško pitanje nudi nam Yahoo! News:

A man has been sentenced to death in Saudi Arabia for witchcraft because he makes predictions on television.

Ali Sibat is not even a Saudi national. The Lebanese citizen was only visiting Saudi Arabia on pilgrimage when he was arrested in Medina last year.

A court in the city condemned him as a witch on November 9.

The only evidence presented in court was reportedly the claim he appeared regularly on Lebanese satellite issuing general advice on life and making predictions about the future.

The case is causing outrage among human rights campaigners but has made little news elsewhere despite the ludicrous nature of the charges and the extraordinary severity of Sibat’s sentence.

Dakle, tip se ne bavi prodajom magle nego — vještičarenjem! Ako izvuče živu glavu, ovo mu je reklama kakvu nikakvim novcem ne bi mogao platiti!

Kladim se da nitko neće pitati kako to da nije predvidio hapšenje i osudu…

Nego, vještičarenje je i inače ozbiljan problem u Saudijskoj Arabiji, što se vidi i po količini slučajeva koji se procesuiraju:

“Saudi courts are sanctioning a literal witch hunt by the religious police,” said Sarah Leah Whitson, Middle East director at Human Rights Watch.

“The crime of witchcraft is being used against all sorts of behavior, with the cruel threat of state sanctioned executions.”

Vještice i vješci su inače jako poznati po korištenju nekonvencionalnih i po društvo opasnih metoda poput, na primjer, sotonske izmišljotine zvane “pravo na pravedno suđenje”, “pravo na odvjetnika” i sl. Zato pravovjerni sudovi, svjesni tih vjekovnih zala, efikasno staju na kraj crnoj magiji:

Ali Sibat’s supporters say he was denied a lawyer at his trial and was tricked into making a confession.

He is not the only victim of Saudi Arabia’s literal witch hunt. Human Rights Watch says two other people have been arrested on similar charges in the last month alone.

It claims a lower court in Jeddah started the trial of a Saudi this month who was arrested by the religious police and said to have smuggled a book of witchcraft into the kingdom.

In another case the religious police are said to have arrested for “sorcery” and “charlatanry” an Asian man accusing him of using supernatural powers to solve marital disputes and induce others to fall in love.

In 2006 a Jeddah court convicted an Eritrean national Muhammad Burhan for “charlatanry” because he possessed a phone book that contained writings in the Tigrinya alphabet used in Eritrea.

Human rights campaigners claim prosecutors classified the booklet as a “talisman” and the court accepted that as evidence, sentencing him to 20 months in prison and 300 lashes.

Naravno, ako nekome kažete da su islamske zemlje zapele u Srednjem vijeku, okarakterizirat će Vas kao zadrtu budalu, ksenofoba i sl.

Jer, je l’ te, ne možete kritizirati nečiju religiju! Znate, to je izraz netolerancije… za razliku od krajnjih izraza religijskih sloboda, poput izricanja smrtne kazne zbog proricanja budućnosti na televiziji.

P.S. Bio sam u iskušenju staviti ovo u kategoriju “Zabava”, no ipak je — i to zbog bezvezarije! — čovjeku glava na panju, što me nimalo ne zabavlja, pogotovo jer je riječ o ustaljenoj praksi gaženja ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji i sličnim religijskim državama.

Bez puno komentara, prenosimo vijest sa stranice Dnevnik.hr:

Irska katolička Crkva desetljećima je zataškavala spolno zlostavljanje djece koje su činili njezini svećenici, brinući se samo da se ne ukalja ugled Crkve i očuva crkvenu imovinu, a nimalo za zlostavljanu djecu i pravdu za žrtve, zaključci su službenog izvješća irske vlade koje u četvrtak prenose svjetske agencije.

Izvješće, nastalo nakon trogodišnje istrage i pregledavanja dotad strogo čuvanih crkvenih dokumenata, pokazalo je kako je Dublinska nadbiskupija opsesivno prikrivala sveprisutno svećeničko spolno zlostavljanje djece do sredine 90-ih godina prošlog stoljeća, posljedicu flagrantne zloporabe središnje uloge koju katolička crkva ima u irskom narodu. Sudac i dva odvjetnika koji su pregledali 60 tisuća dokumenata brižno čuvanih u sefovima dublinske nadbiskupije u izvješću na 720 stranica pokazuju sav užas koji su djeca desecima godina trpjela od osoba u koje su se, u tako religioznom društvu kao što je irsko, najviše uzdali. Istraga je, po izvješću, ‘jasno pokazala kako se u nadbiskupiji provodila sustavna i proračunata opačina moći i povjerenja nad bespomoćnom i nedužnom djecom’.

>> Irska: Crkva nudi 161 milijun eura zlostavljanoj djeci

‘Jedina briga Dublinske nadbiskupije glede slučajeva spolnog zlostavljanja djece, barem do sredine 1990-ih godina, bila je očuvanje tajnosti, izbjegavanje skandala, zaštita ugleda Crkve i očuvanje njezine imovine’, stoji u vladinom izvješću. ‘Svi drugi mogući razlozi za zabrinutost, među kojima i dobrobit djece i pravda za žrtve, bili su podređeni tim prioritetima’, ističe se u izvješću koje je objavilo irsko ministarstvo pravosuđa. Žrtve zlostavljanja pozdravile su objavljivanje rezultata istrage o nedjelima počinjenim nad djecom u Dublinskoj nadbiskupji, koja obuhvaća četvrtinu od ukupno četiri milijuna irskih katolika, u razdoblju od 1975. do 2004., ali i naglasili kako je pred irskim političkim i crkvenim dužnosnicima još mnogo posla u nastojanju da barem donekle kompenziraju štetu iz prošlosti.

11 svećenika osuđeno za zlostavljanje djece

Izvješće su istražitelji vladi podnijeli još u srpnju, ali je ono objavljeno tek pošto je to prošlog tjedna odobrio irski vrhovni sud, koji je uklonio neke pojedinosti kako ne bi ugrozile sudske postupke. Izvješće se bavi slučajevima 46 svećenika protiv kojih je predano 320 tužbi. Ta 46-orica su izabrana između više od 150 dublinskih svećenika povezanih sa zlostavljanjem ili silovanjem dječaka i djevojčica od 1940. nadalje. U izvješću se imenom spominje 11 svećenika koji su svi osuđeni za zlostavljanje djece. Njih 33 spominje se samo pod lažnim imenom, bez prezimena, a imena preostale dvojice iz izvješća je odstranio Vrhovni sud, smatrajući da bi im se objavom imena umanjili izgledi za pravedno suđenje. Dokumente iz strogo čuvanog arhiva istražiteljima je predao dublinski nadbiskup Diarmuid Martin, iskusni vatikanski diplomat koji je u glavni irski grad stigao 2004. sa zadaćom da se jednom za svagda obračuna sa skandalom oko spolnog zlostavljanja djece.

Među dokumentima je bilo i 5500 onih koje je Martinov prethodnik, umirovljeni kardinal Desmond Connell, čuvao zaključane u privatnom sefu dublinskog nadbiskupa. Istražitelji su u izvješću istaknuli kako su uvjereni da su 46-orica svećenika zlostavljala mnogo više od 320 djece. ‘Jedan je svećenik priznao da je seksualno zlostavljao više od 100 djece, a drugi je kazao kako je zlostavljao djecu jednom u dva tjedna tijekom 25 godina službe’, piše u izvješću u kojem se, zahvaljujući i drugim podacima, zaključuje kako je ‘potpuno jasno da je svećeničko zlostavljanje djece bilo jako raširena pojava cijelo vrijeme’. Istražno povjerenstvo utvrdilo je kako trojica dublinskih nadbiskupa – John Charles McQuaid (1940.-1972.), Dermot Ryan (1972.-1984.) i Kevin McNamara (1985.-1987.) nisu željeli policiji otkriti ništa o seksualnim nedjelima svećenika, već su skandale izbjegavali tako da su počinitelje slali stalno u druge biskupije.

Biskupi nisu bili svjesni razmjera zlostavljanja

U izvješću se odbacuje glavna teza biskupa kako nisu bili svjesni ni raširenosti spolnog zlostavljanja djece među svećenstvom ni težine nedjela. Istraga je otkrila kako je Dublinska nadbiskupija još 1987. ugovorila policu osiguranja za troškove budućih sudskih postupaka i odštetne zahtjeve. ‘Ugovaranje osiguranja čin je koji potvrđuje da se znalo za seksualno zlostavljanje djece i da se na to gledalo kao na mogući veliki novčani trošak za biskupije, što učinkovito pobija tvrdnju da su dužnosnici nadbiskupije tek mnogo poslije počeli ‘nešto slutiti’ ili da nisu bili svjesni fenomena svećenika seksualnih zlostavljača djece’, naglašava se u izvješću. I vlada je priznala krivnju za nedostatak vlastitog djelovanja u sprečavanju i otkrivanju zlodjela svećenika. ‘Bez obzira na povijesne i društvene razloge za to, vlada se, u ime države, bezrezervno i u potpunosti ispričava za svoje nesupjehe… u odnosu prema tom problemu’, kaže se u izvješću.

Ovo je već drugo izvješće u posljednjih šest mjeseci koje baca veliku mrlju na status katoličke crkve kao jednog od stupova tradicionalnog irskog društva. U svibanjskom izvješću o nekadašnjim obrtničkim školama i sirotištima koji su bili pod patronatom Crkve otkrila se mučna istina o fizičkom zlostavljanju, batinanju, grupnim silovanjima koje je provodilo svećenstvo koje je bilo na čelu tih institucija koje danas više ne postoje. Više od 12 tisuća žrtava tih institucija već je od države dobilo odštetu na ime pretrpljenog zlostavljanja pripadnika Crkve u ukupnom iznosu većem od 800 milijuna eura. (Hina)

Što reći nego čestitati Irskoj što je smogla snage, pravde, a u krajnjoj liniji i mudrosti da se upusti u raščišćavanje ovih gadarija “moralne vertikale”?

U nadi da Irska neće ostati svjetla iznimka…

Jedan od meni dražih stripova dostupnih na webu, Sinfest, spomenuli smo prije cca 2.5 godine. Nedavno, Sinfest je imao simpatičnu seriju o kršćanstvu iz perspektive istočnjačkih religija. Seriju prenosimo ovdje (slike su linkovi na originalne stranice), ali najprije nekoliko sitnih objašnjenja za one koji nisu upoznati s likovima:

1. Dva čovječuljka na prvoj slici su đavolopoklonik i kršćanski fanatik, oba podjednako redikulozna (tko zna zašto ).
2. Za Boga nitko ne zna (ne smije znati) kako izgleda, pa komunicira s okolinom preko lutki na ruci. Između ostalog, ponekad oponaša Vraga (npr. na drugoj slici), što se skuži se po slovu “D” na majici.
3. Cura u predzdanjem stripu je demonica, meni simpatično biće, koju Vrag nikad nije uspio “izliječiti” od zaljubljenosti u knjiškog crva (kojeg ovdje nema). Uglavnom, ta sličica je referenca na drugu priču koja ovdje nije bitna.

Uživajte!

Čini mi se da je Tatsuya (opet) dobro pogodio stvar.

U javnosti još odzvanja najnoviji izborni naputak hrvatskih biskupa oko karakteristika budućeg predsjednika države. Poželjno je da dotični bude katoličke vjeroispovjedi, odnosno da “poštuje i štiti kršćanska načela te načela naravnoga zakona obrane i zaštite ljudskoga života od začeća do naravne smrti, dostojanstvo braka i obitelji te slobodni izbor vjerskoga odgoja i vjeronauka u školi“. Budući predsjednik mora se protiviti abortusu i zalagati se za neradnu nedjelju, a isto tako mora osuđivati fašizam, nacizam i komunizam.

Zločini koju su počinjeni u ime vjere mogu se slobodno preskočiti. Sloboda pojedinca da svojevoljno odluči o vlastitoj smrti također.

Kao što je već napisala Isis, Crkva je fenomenalna kada, na kasno paljenje, osuđuje poražene ideologije. Dok su iste na snazi, u crkvenim redovima vlada totalni muk. Ili još gore: vlada sramotna podrška.

Kako je samo lijepo biti general poslije bitke, i to još na strani pobjednika.

Nego, zanimljivo je kako biskupi inzistiraju na “prosvjetljavanje zločina komunizma”.  Sada, u 2009. godini.
Gdje su bili ti isti biskupi početkom devedesetih kada je njihov voljeni HDZ bio pun odbjeglih i bivših partijaca? Gdje je tada bila Miklenićeva ideja o lustraciji? Tada im nije smetala činjenica da je prvi predsjednik RH bio nekadašnji general-major JNA, te da su neki njegovi najbliži suradnici bili članovi ili veliki simpatizeri partije. Ništa od navedenog. Tada je jedino bilo važno dobiti natrag svu imovinu koju je Crkva – naravno- vlastitim mukama i silnim trudom na sasvim pošten način stekla kroz stoljeća, a koju su komunisti oduzeli nakon Drugog svjetskog rata. Nema veze ako su im tu imovinu vratili državni dužnosnici koji su u džepu imali još partijsku knjižicu.

Crkva je dobila sve što je mogla dobiti – e sada napokon biskupi mogu laprdati o kojekakvoj crvenoj pošasti i komunističkom mentalitetu. No, izgleda da vraćena imovina nije dovoljna. Crkvi treba dati još toga. Unatoč teškoj krizi i žgoljavom proračunu za iduću godinu, Crkva će iz državne blagajne dobiti 14% više novca, dok će zdravstvu biti skresano 41% sredstava u odnosu na 2008, izvještavaju net.hr i Jutarnji List.

Glavnina državne potpore Katoličkoj crkvi odnosi se na plaće svećenstva.

Sasvim logičan potez da u doba rastuće nezaposlenosti, sveopće krize koja samo što nije prerasla u kolaps, a sada i svinjske gripe, Vlada povećava sredstva za RKC nauštrb već srozanih zdravstvenih ustanova.

Sasvim logičan potez, pogotovo ako uzmete u obzir da Crkva u ‘Rvata nije dužna prikazivati svoja financijska izvješća kao svi ostali proračunski korisnici.

Sasvim logičan potez, jer upravo Crkva voli propovijedati skromnost. Šteta samo što ju ona sama ne provodi.

Očekujem kako će za koji tjedan, povodom proslave Božića, kardinal Josip McCarthy Bozanić ponovno kritizirati materijalizam, konzumerizam i nejednakosti u hrvatskom društvu.

Vraćajući se na naputak za izbor Mesićevog nasljednika, biskupi nisu izrazili želju da se budući predsjednik barem malo pobrine za zdravlje svojih građana.

Sad znam zašto.

Ivica Grbčić je građanin Republike Hrvatske koji je borbu za ostvarivanje svojih ustavnih prava započeo prije 2 godine. On samog sebe smatra vjernikom, čak je kao dijete htio postati svećenikom, no ističe:

“Ne trebam posrednika. Oni u Crkvi jedno govore, a drugo rade, ne želim biti dio toga.”

Naivno misleći da se može izvući iz kandža Crkve, 2007. godine pošao je svojem župniku i zatražio ispis. Ispis nije dobio, već opomenu bez objašnjenja da jako griješi.

Upućen da se javi Riječkoj nadbiskupiji, tako je i učinio te poslao službeni zahtjev za ispis iz Crkve. Nije dobio odgovor te je ponovo uputio svoj legitiman zahtjev. Opet nije bilo odgovora.

Ponovno je poslao dopis u travnju 2009. Osim na kanonsko, crkveno pravo, pozvao se na hrvatski Ustav i Europsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama, no ovaj put uz ispis iz Crkve traži i brisanje iz matice krštenih, te poništenje svih sakramenata koji su uslijedili.

Iz Riječke nadbiskupije su se udostijili odgovoriti:

“Ne postoji upis u Rimokatoličku crkvu, jer su vaši roditelji za vas  tražili primanje sakramenta krštenja, a nisu zatražili upis u Rimokatoličku crkvu. Slijedom činjenica da ne postoji upis, prihvatite također da ne postoji niti ispis.”

Upravo u tom grmu leži zec (IMO) – to su tražili roditelji, Ivica je bio dijete koji nije mogao samostalno donijeti tu odluku. No danas je on odrastao čovjek koji ima svoja uvjerenja, te ima puno pravo zatražiti da se poništi nešto za što nije dao svoj konsenzus i što se očito kosi sa njegovim stavovima. Uostalom, ne pamtim neke pasuse iz Biblije gdje se izričito naređuje da se krštenje obavlja kada je kandidat beba, već pamtim odrasle ljude koji svojevoljno pristupaju tom sakramentu. Niti ispika tradicije ne drži vodu (za krštenje) – i robovlasništvo je bilo stoljetna tradicija (podržavana od strane Crkve), no srećom su se ljudi borili da se ukine.

Uostalom, u europskim zemljama poput Italije, Austrije i Njemačke, moguće je ispisati se iz Crkve – predaje se zahtjev općini ili župi gdje se čuvaju matice krštenih te se dobije potvrda o ispisu.

I Hrvatska ima svoje ispisane – Zagrebačka nadbiskupija 1990. naložila jednom župnom uredu u Sisku da istup iz Crkve dojučerašnjeg župljanina ubilježi u župne knjige. Prije dvije godine, župni ured u Kotoribi izdao je potvrdu o istupu iz Crkve, uz napomenu da je ubilježen u Maticu krštenih. Treći slučaj je iz Župe svetog Petra apostola u Zagrebu. U prvom slučaju crkveni službenik se poziva na kanonski zakon, a u drugom na Ustav i zakone RH.

Znači, ipak je moguće.

Nakon što je Ivica primio odbijenicu i od Županijskog državnog odvjetništva, razmišlja o tužbi pred Europskim sudom za ljudska prava.

Zvonimir Ancić, glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije, kaže kako nitko ne može osobu prisiliti da bude član Crkve, ako ona to ne želi. E da. Šteta što se krštenjem ta osoba prima u crkvenu zajednicu kada je još beba i nije u stanju izjasniti se za ili protiv tog članstva.

“Formalno bi trebao napisati zamolbu za istupanje nadležnom crkvenom autoritetu: svakako bi se trebao obratiti svojem mjesnom župniku, koji će ga uputiti kako dalje. Na kraju postupka, ta njegova želja za istupom iz Crkve upisuje se u crkvene knjige. Krštenje se ne može poništiti, to je trajni biljeg. Jednom kršten, zauvijek si kršten.”

Jednom žigosan, zauvijek žigosan?

Ovim putem bi htjela izraziti svoju potpunu podršku Ivici Grbčiću. Nadam se da će dobiti svoju bitku i da će potaknuti mnoge, koji možda o tome ramišljaju, na djelovanje kako bi uspostavili svoja prava.

Bez našeg pristanka smo kršteni. Bez našeg pristanka se financira taj religijski krpelj.

Kada ćemo dobiti pravo da istupimo svojevoljno iz te vjerskomafijaške organizacije?

IZVOR: Jutarnji List

Iako se uoči svakih izbora (predsjedničkih ili parlamentarnih) tvrdi da Crkva neće upućivati vjernike za koga glasovati , izgleda da ekipa s Kaptola ima jasnu viziju o tome kakav mora biti idući hrvatski Predsjednik.

Naravno, prije svega se ističe zalaganje za katoličke vrijednosti, ne smije dovoditi u pitanje teritorijalnu cjelovitost (hoće li ga poslati da zapiša svaki kutak?), mora se zalagati za očuvanje hrvatskog identiteta pri ulasku u EU,  osuđivati zločine fašizma, nacizma i komunizma (već kada ih Vatikan nije osuđivao dok su te ideologije bile na snazi, nego ih herojski kritizira nakon njihovog pada), te se zalagati za vrijednosti obitelji (naravno heteroseksualnih), života od začeća do smrti i za vjeronauk u školama. Neki su već istaknuli kako novi Predsjednik mora biti zdrava i uravnotežena osoba. Naravno, dobro bi bilo i da je vjernik, a mokri san je katolik kao Predsjednik:

“Naravno da je Crkvi stalo do toga da budući predsjednik bude vjernik, po mogućnosti i katolik, ali to očigledno neće biti njezin apsolutni uvjet. Kako bi to izgledalo kad bi Crkva bila indiferentna prema vjeroispovijesti i svjetonazoru kandidata za prvog čovjeka države Hrvatske.”

veli teolog Adalbert Rebić, jer bi po njemu bilo čudno da državu vjernika predstavlja ateist. A i meni je čudno da o obitelji i postupanju sa ženskim tijelom naređuje elita mužjaka bez obitelji, ali valjda to nije kontradiktorno. Živko Kustić dodaje:

“Zar bi trebalo biti čudnim da će Crkva, odnosno vjernici biti zadovoljni ako novi predsjednik bude čovjek blizak njihovu svjetonazoru.”

Nagađa se da Crkva smatra da je Josipović nepodoban (IMO, za njih je previše intelektualan ), a neće valjda podržavati Vesnu Pusić (pravom hrvatskom mužjaku katoliku bi se osušili muški atributi kada bi imao Predsjednicu ).

Izgleda da simpatije Crkve mogu očekivati Hebrang, Primorac i Bandić – predsjednički kandidati koji se rado slikaju s predstavnicima Crkve te inzistiraju na osobnoj kršćanskoj tradiciji.

Naravno, dobri pastiri neće svojim ovcama izričito narediti koji broj da zaokruže (dobro, neki hoće), već će na svoj uobičajeno licemjeran način igrati igru “prepoznaj našeg, odnosno tvojeg favorita” kako bi uputila hrvatski bogobojazni puk pri tom važnom izboru.

O toj igrici upozorava i socijolog religije don Ivan Grubišić, ističući da

“Crkva javno i poimence neće promovirati nijednog kandidata. To je diplomacija Crkve.”

Isto tako, Grubišić ne štedi crkvene miljenike, navodeći

“Bliskost Crkvi koje ispoljavaju nekih kandidata je formalno i interesno, a ne iz uvjerenja. Djela su im u suprotnosti s kršćanskim izvornim standardima. Neki su i kršteni kao ‘veliki Hrvati’.”

Ah, kao da je Crkvu za to briga. Bitno da imaju konje za utrku. Ili magarce

IZVOR: Jutarnji List

Ivan Santo Subito Pavao II. daje povoda pričama o sebi i iz groba.

Dok je u toku proces za njegovu beatifikaciju, izlaze na vidjelo nova saznanja o ovom vještom populistu i marketinškom stručnjaku. Naime, časna sestra Tobiana Sobódka koja ga je njegovala, svjedoči o njegovoj sklonosti samokažnjavanju (flagelacija):

“Često se podvrgavao samokažnjavanju. Čule bi ga, ja i druge sestre, jer su nam sobe bile blizu njegove. Čuo bi se zvuk udaraca. Prakticirao je samokažnjavanje kada je još bio autonoman i u stanju kratati se samostalno”.

Samokažnjavanje je već samo po sebi morbozno, bilo bi još gore i u slučaju da je nastavio s tom odvratnom praksom i kada ga je i (fizičko) zdravlje napustilo.

Izgleda da časna sestra nije jedina svjedokinja – o Wojtylinoj bolesnoj sklonosti svjedoči i Emery Kabongo, njegov drugi tajnik.

“Činio bi pokoru naročito prije imenovanja novih biskupa i svećenika. Prije nego bi prenio sakramente na druge htio se pripremiti pokorom. Nisam nikada prisustvovao samokažnjavanju, no iz povjerljivih izvora znam da se tome podvrgavao”.

Izgleda da je papa imao ne samo bolestan odnos prema svome tijelu već i prema molitvi:

“Kada bi Wojtyla molio ništa ga nije smjelo ometati. Kada sam stupio u službu, objasnili su mi da, neovisno o važnosti neke vijesti, nije ga se smjelo prekidati. Za njega je molitva dolazila prije svega. Prvo je dolazio Bog, a nakon toga sve ostalo, uključujući i probleme svijeta”.

Baš dirljiv primjer mortifikacije tijela i uma

Izgleda da je njemu izlaz za sve probleme bila molitva i obraćanje vrhovnom šefu:

“Molio je kada je netko umirao: prijatelj, poznanik, žrtve nekog atentata. Molio je kada bi doznao o težini neke političke situacije u svijetu, kada bi negdje buknuo rat. Molio je kada bi imao problema, kada bi dobio lošu vijest ili imao problem koji je trebao rješiti. Išao bi u kapelu i ostao bi tamo dok ne bi rješio stvar”.

Kako se ikoji rat ili politički problem rješio molitvom – meni osobno to ostaje veliki misterij.

Da ne bi ispalo da je Wojtyla bio sebičan, molio je on i za zemlje koje je posjećivao:

“Smatrao sam da su njegove molitve bile molitve za probleme stanovništva posjećenog mjesta. Izgledalo je kao da se poistovjećuje s njima, sa njihovim patnjama. Sjećam se da je u Vilniusu molio šest sati bez prestanka.”

A konkretna pomoć od tih molitvi je…?

Izgleda da bog, unatoč bičevanju i gorljivim molitvama, nije bio baš raspoložen za pomoć. Sudeći po stanju u zemljama koje je Ivan Pavao II. posjetio (Afrika in primis) molitve i flagelacija ne služe ničemu.

Kao da nam je za tu tvrdnju trebao još jedan dokaz…

IZVOR: La Stampa

Uče vas da ste ovce, pa se date štrigati… no, dolazi li tome kraj?

Stranica ChurchOuting.org kreirana je s namjerom da LGBT vjernici konačno progovore protiv mržnje koju sipaju crkveni vođe, te time predstavljaju prepreku, a ne poveznicu (kako si sami vole tepati) tih istih vjernika s Bogom.

Site je orjentiran na Washingtonsku nadbiskupiju, no predstavlja i dobar odgovor našim vjernicima koji tako rado sliježu ramenima uz komentar “a što ja tu mogu?”. Eto, možete se organizirati i glasno reći što vam ne valja. Ili vam ovakva maćeha ipak odgovara, pa prigovarate samo zato jer vas je ipak sram priznati da vam se ta i takva Crkva zapravo sviđa?

A da nisu jedini, pokazuju i linkovi s njihovog sitea:

• Catholics United for Marriage Equality,
• Clergy United for Marriage Equality,
• About the Interfaith Alliance,
• …

Svaka od ovih organizacija je zanimljiva na svoj način. Naglasio bih posljednju (About the Interfaith Alliance), na čijoj “O nama” stranici između ostalog piše (prijevod, uz moje naglašavanje):

Kako se borimo?
Međuvjerska alijansa je jedina nacionalna međuvjerska organizacija posvećena čuvanju integriteta i religije i demokracije u Americi. Borimo se za vjeru i slobodu.

• Nacionalna politika – Borimo se za zakone koji bi štitili granicu između religije i vlasti, kako se politika ne bi miješala u vašu vjeru i kako se vjerske stvari ne bi miješale u vaše slobode.
• Temeljni aktivizam – Naši lokalni suradnici mobiliziraju pojedince u zajednici koji će donijeti promjenu vlastitim zajednicama. Pružamo osnovu za borbu protiv fanatizma i obranu religijskih sloboda vezanih uz lokalna pitanja, uključivo edukaciju kandidata, religiju u javnoj sferi i međureligijske odnose.
• Izbori – Pomažemo religijskim vođama i političarima da upravljaju granicom između politike i religije na način koji jamči odvojenost crkvi i države.
• Edukacija – Pokrećemo međuvjerski dijalog kako bismo unaprijedili uzajamno razumijevanje i poštivanje vjerskih razlika.

E sad, meni je to malo previše religije, ali moram priznati da ovdje vidim napore koji su za svaku pohvalu. Ljudi hoće vjerovati i hoće što normalniji (su)život s okolinom. Ne žele se opterećivati mržnjom prema onima koji nisu njihove kopije.

Zašto je to tako još uvijek tako teško “vladajućima”? (ovo je retoričko )

I, bolje pitanje (upućeno vjernicima), na kojoj strani mislite (o)stati? Onoj koja vas/nas svakodnevno zasipa mržnjom i lažima ili onoj koja se ne zamara “sitnicama”, nego traži dobro u ljudima?

Za kraj, jedna simpatična pričica:

Nekada davno stari indijanac ispriča svome unuku jednu životnu istinu:

“U duši svakog čovjeka se vodi neprestana borba. Kao borba između dva vuka. U duši svakoga od nas.
Jedan vuk predstavlja ZLO.
Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, mržnju, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, laž, krivicu, grijeh, srdžbu, pakost, lažni ponos, sebičnost, podsmijeh…
Drugi vuk predstavlja DOBRO.
Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, ljubaznost, dobrotu, srdačnost, darežljivost, istinu, saosjećanje, sreću, vjeru…”

Unuk se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, pa ga upita:

“I koji vuk će na kraju pobijediti?”

Stari indijanac, pogleda unuka pravo u oči i bez ijedne emocije na svom izbrazdanom licu odgovori:

“Uvijek pobjeđuje onaj kojeg hraniš…”

(izvor)

Nemojte mi sad tu da zašto je “vjera” u dobrim osobinama. Postoje razne vjere, npr. vjera u prijatelje i druge bliske osobe, vjera u ljude, vjera u znanost,…