Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Molitva za kišu i međureligijska glupost?

with one comment

Zaista, ponekad je teško skontati tko koga potkrada. Iako kršćani ovoga puta imaju prednost što se vremena tiče, mora se priznati da su kojekakve molitve, čarolije i plesovi za kišu ipak područje pagana. Za sada ćemo morati zaključiti borbu kao neriješenu. Pretpostavljam da ćemo produžetak vidjeti kod prvih poplava. Tko prvi moli za suho vrijeme, pobjednik!

Written by Lucifer

18. 7. 2007. at 0:46

Postano u Uncategorized

Jedan odgovor

Subscribe to comments with RSS.

  1. GDJE IMA DIMA, IMA I VATRE

    Jutarnja se magla nad Temzom tek razišla i pod mostom Crne braće u Londonu otkrila tijelo dobro odjevenog muškarca koji je s omčom oko vrata visio s građevinske skele. Bilo je to 17. lipnja 1982. Muškarčev je ručni sat stao i pokazivao 1:56. Engleska je policija isprva tvrdila da je riječ o samoubojstvu, a time je zasigurno odabrala najnevjerojatniju od svih pretpostavki – muškarac je u džepovima imao komade cigle i 15 000 američkih dolara u rabljenim novčanicama. Brzo se utvrdilo da navodni samoubojica nije Englez, već Talijan, i to ne bilo koji, već onaj koji je tih dana bio najtraženiji. Za intervju s tim čovjekom novinari su bili spremni prodati svoje duše. Prekasno: pod Blackfriars Bridgeom visjelo je mrtvo tijelo milijardera koji je bankrotirao, Roberta Calvija, koji je zbog svojih bliskih veza s Vatikanom dobio nadimak “Božji bankar”. Nekoliko dana prije svojoj je kćeri na rastanku napomenuo kako bi papa morao odstupiti s dužnosti kad bi on svjedočio. I ne samo to; također joj je rekao da se svećenici ne bi izvukli iz financijske krize koja bi ih zadesila zbog njegova svjedočenja čak i da prodaju cijelu baziliku Sv. Petra. Scotland Yard je hladnokrvno pretpostavio da se talijanski signore ubio iz očaja zbog propasti njegove Banco Ambrosiano. Ako je ta pretpostavka odgovarala istini, Calvijeva je tajnica nekoliko sati nakon samoubojstva svoga šefa također počinila samoubojstvo, skočivši s prozora jedne poslovne zgrade u Milanu – ili ju je možda netko gurnuo. A možda je i Sergio Vaccari, koji je poslije bio osumnjičen za Calvijevo ubojstvo, također sam sebi razbio lubanju i zadao si smrtonosne rane nožem. Drugi osumnjičenik, Vincenzo Casillo, svoje je “samoubojstvo” inscenirao nešto raskošnije – u Rimu se sam raznio autobombom. Ne treba zaboraviti ni perača novca i mafijaša Michelea Sindonu, koji je u istražnom zatvoru iz žarke želje za svjedočenjem i životom popio espresso sa cijankalijem, kako bi si bolje razvezao jezik. Popis “samoubojica” povezanih s tom aferom može se znatno produžiti, a skandal koji je zbog toga izbio iz temelja je potresao talijansku politiku. Bilo je tu svih elemenata koje bi neki romanopisac mogao poželjeti za napetu priču: Vatikan, koji je oduvijek pratila reputacija tajnovitog mjesta gdje su se kovale razne spletke; tajno društvo u obliku lože Slobodnog zidarstva pod imenom Propaganda Due (P2) koja se spremala preuzeti vlast, podrivala demokratsko društvo u poslijeratnoj Italiji i povezala se s mafijom; politički neugodni papa Ivan Pavao I. koji je 33 dana nakon stupanja na položaj umro pod do danas nerazjašnjenim okolnostima. A bilo je tu i obilje misterioznih samoubojstava i nesretnih slučajeva u krugovima visokog i manje visokog društva… Dodajmo tomu i zemlju koja je očito propadala pod terorom ljevičarskih i desničarskih tajnih društava. Zagonetna smrt ekscentričnog izdavača, Giangiacoma Feltrinellija, 1972. godine, koji se navodno sam raznio električnim vodičem visokog napona, i ubojstvo kršćanskog demokrata Alda Mora 1978. od strane Crvenih brigada, odražavaju društveno eksplozivnu situaciju u Italiji sedamdestih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Doduše, sve se to odigralo prilično davno, a otada se o tim događajima mnogo pisalo i nagađalo, ali ti se slučajevi nikada nisu razjasnili, a kamoli razriješili. Međutim, barem tri događaja koja su se nedavno dogodila otkrivaju koliko je ta, naizgled daleka prošlost, zapravo aktualna, utjecajna i nimalo zastarjela.

    UBOJSTVO I BORBA ZA VLAST U VATIKANU

    6. listopada 2005. godine u Rimu je počelo suđenje mafijaškom šefu Pippu Calu i još četirima osobama – među njima su bila dva Austrijanca – zbog, vjerovali ili ne, ubojstva Roberta Calvija. Od smrti “Božjeg bankara” prošlo je više od 20 godina. Talijani su se napokon prihvatili posla i 1992. godine ekshumirali Calvija. Medicinskom se analizom došlo do jedinog ispravnoga zaključka – da je bankar doista bio ubijen. No, do početka suđenja prošlo je još nekoliko godina zato što su utjecajne sile neprekidno ometale istražitelje. Jedan od njih navodno je bio, ni više ni manje, nego kršćanski demokrat Giulio Andreotti, bivši talijanski ministar-predsjednik i ministar vanjskih poslova. Tek što je suđenje Pippu Calu počelo, bilo je odgođeno. Ono bi trebalo razjasniti okolnosti koje su dovele do Calvijeva ubojstva. No, pritom će sigurno doći do mnogih nejasnoća zbog dugogodišnje povezanosti Vatikana, Slobodnog zidarstva P2 i talijanske Tajne službe, koji su u tom slučaju imali svojih interesa. U članove P2 ubrajao se – ili se ubraja (?) – ako je za vjerovati objavljenim popisima članova tajne lože, čovjek koji je donedavno upravljao sudbinom Italije – Silvio Berlusconi. Postavlja se pitanje stoji li iza bivšeg ministra-predsjednika mreža koja je potekla iz dobre stare P2. Sjećanja na to pobuđuje financijski skandal: u siječnju 2006. s dužnosti je preventivno odstupio talijanski direktor emisione banke, ali vjerojatno poučen poviješću nije pobjegao u London. Naposljetku, ondje se dogodio bizaran slučaj koji je usko povezan s događajima prije 20 godina, iako ga gotovo nitko ne bi povezao s aferom s P2 i Calvijevim ubojstvom. Navodno je jedna časna sestra 4. svibnja 1998. nekoliko minuta nakon 21 h u vojarni Švicarske garde, smještenoj tik uz vrata Sv. Ane u Vatikanu, u službenome stanu gardijskog zapovjednika Aloisa Estermanna pronašla njega, suprugu i skupnika mrtve. Sve su tri osobe očito bile ubijene pištoljem. Nedugo nakon otkrivanja zločina, Joaquín Navarro-Valls, glasnogovornik Vatikana i član Opusa Dei, stigao je na poprište. Već su njegovi prvi postupci izazvali zbunjenost i zlovolju: kao prvo, iz slučaja je isključio istražne talijanske vlasti, iako u Vatikanu nema kriminalista. Kao drugo, što je u određenom smislu bio i logičan potez, još je iste večeri iz rukava izvukao službenu verziju dvostrukog ili trostrukog ubojstva: skupnik je navodno svoga šefa i njegovu suprugu ubio u napadu ludila ili bijesa, i to zbog toga što ga je Estermann obeshrabrivao i zapostavljao. Nakon dvostrukog ubojstva, okrenuo je oružje na sebe i pritisnuo obarač. Ta je službena verzija ubrzo bila osporena u manifestu koji je objavio jedan talijanski izdavač. Manifest je sastavila anonimna skupina građana Vatikana koji su se, u tipičnoj formi tajnih društava, nazvali “Discepoli di verita”, Mladež istine. U svome manifestu, koji baca sumnju na cijeli službeni prikaz događaja, objavili su da odnosi unutar posvećenih zidova smrde do neba i da oni žele javnosti reći istinu. Prema izjavama Mladeži istine, te su smrti bile posljedica neobuzdanog rivaliteta, neželjeni događaj proistekao iz bezobzirne borbe za vlast u Vatikanu, i to između sljedbenika Slobodnog zidarstva i članova Opusa Dei. Od skandala oko bankrota Banco Ambrosiano i misteriozne smrti Roberta Calvija smatra se da su sedamdesetih i osamdesetih godina postojale uske veze između Vatikana i lože Slobodnog zidarstva P2, barem na gospodarskoj razini. No, jesu li te veze doista bile ograničene samo na gospodarstvo? Iako se skandal oko Calvija u javnosti predstavljao katastrofalnim, u Vatikanu su bili svjesni da su se relativno blago izvukli. U tom su slučaju u pravom smislu riječi imali više sreće nego pameti – uz, naravno, angažirane, pouzdane pomagače u svim državnim vlastima i važnijim političkim uredima. Došao je trenutak za stvaranje vlastitog katoličkog tajnog društva koje će postajati sve jače uporište u Vatikanu. Španjolski Opus Dei (Božje djelo) imao je izvrsne veze u gospodarstvu i stoga je mogao činiti velike usluge u uvijek delikatnim financijskim pitanjima. Važan je zagovornik te organizacije bio novi papa, Ivan Pavao II., Poljak Karol Wojtyla. Počeo ih je potpomagati na prilično upadljiv način. Iz manifesta “Discepola di verita” može se zaključiti da su Vatikan podrivala dva tajna društva, Slobodno zidarstvo (P2) i Opus Dei. Njihova je međusobna borba za vlast bila nemilosrdna, kako se pokazalo i u takozvanoj “aferi Estermann”, toj “neželjenoj nesreći”. Mnogobrojne su se intrige pokazale ubojitom mješavinom za koju je trebala samo iskrica kako bi eksplodirala – pritiska je bilo dovoljno. Sve se to činilo poput scene iz romana Andréa Gidesa, “Vatikanske tamnice”; društvo kao da je bilo prebačeno na kraj 19. stoljeća. No, danas nitko nikoga ne mora zatvarati u podzemnu tamnicu da bi se dočepao njegove imovine; treba mu samo kontrolirati dostupnost informacijama. U toj se borbi za vlast radi upravo o tim kanalima informacija koje su omogućavale pristup “papinu uhu”.

    (stavi ovaj odlomak iz dokumentarne knjige “Moć iz tame” Klaus Rudiger-Mai, međunarodno priznatog istraživača, kao objavljeni tekst, ne kao komentar, please)🙂

    witchie

    9. 8. 2007. at 22:59


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: