Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

NOVAC, SIROMAŠTVO I (PRONE)VJERA

leave a comment »

Iznosim u 2 nastavka vesele zgode sa vatikanskim financijskim (ne)službenim sektorom. Ovo je, naravno, samo kap koja je procurila do javnosti. Bit će riječ i o Opus Dei, organizaciji koja uzima sve većeg maha i koja je ovog mjeseca slavila beatifikaciju svojeg osnivača Josea Marie Escriva (napomenimo da je bio blizak Francu i da se slagao sa njegovim fašističkim režimom, ali valjda je to uzeto kao pozitivan bod za beatifikaciju…).Anyway, ovdje će biti riječ o skandalu koji je potresao Italiju i Vatikansku banku početkom ’80-tih godina prošlog stoljeća, o kojemu je snimljen i film “I banchieri di Dio” (“Božji bankari”). Ima svega: masonska loža, svećenstvo, tajna financiranja, lova koja nestaje, mrtvi…Uglavnom, dobar krimić koji i nakon trideset godina ima još mnogo nerazjašnjenih točaka, i naravno, ubojica još nije pronađen…

Tijelo Roberta Calvija nađeno je 17.lipnja 1982. obješeno pod londonskim mostom Blackfriars. Činovnik iz novina Daily Express, idući na posao u Fleet Street, ugledao je nekoga kako visi sa skele ispod mosta. Bio je to Calvi, koji je tjedan dana ranije otputovao iz Italije. Bio je obješen za vrat, a noge su mu dosezale Temzu; umro je 5-6 sati ranije.Nakon što ga je policija skinula sa skele, jedan je inspektor zabilježio da su mrtvačevi džepovi bili puni komada cigla i kamenja (detalj koji je kasnije uzet kao dokaz o umiješanosti masonske lože P2). Nakon pretrage, pronađena je gotovina u protuvrijednosti od 15000 $ i nespretno krivotvorena talijanska putovnica na ime Gian Roberto Calvini.Isprva je slučaj proglašen samoubojstvom. To se činilo mogućim, zato što je samo dan prije pronalaska Calvijevog tijela njegova tajnica Teresa Corrocher počinila samoubojstvo u Milanu skočivši sa četvrtog kata sjedišta banke. Corrocher je ostavila ljutitu poruku u kojoj je optuživala svojeg šefa Calvija za štetu koju je nanio Banco Ambrosiano i njegovim zaposlenicima. Daljnja istraga Calvijeve smrti iskopala je veze s masonima iz Propaganda Due ili P2 (sumnjiva talijanska desničarska skupina „masona“), zatim s mafijom, Vatikanom i Opus Dei.Roberto Calvi je rođen u Milanu 13.travnja 1920. Bio je to neugledan čovjek tradicionalnih stavova. U rodnom je gradu pohađao sveučilište Bocconi, zatim se u ratu borio na Mussolinijevoj strani, a nakon rata je iskoristio diplomu da postane bankar, te se 1947. zaposlio u Banco Ambrosiano u Milanu.

Kao marljiv i savjestan radnik, Calvi se uspeo u korporativnoj ljestvici do mjesta upravitelja središnjice 1963. Zbog uspjeha u banci ponovo je promaknut, ovaj put u glavnog direktora, da bi 1975. posta predsjednik Banco Ambrosiano. Svojim jakim vodstvom, Calvi je od te beznačajne regionalne banke stvorio velikog svjetskog igrača.

Na vrhuncu karijere Calvi je posjedovao dva velika stana u Milanu, vilu iz 16. st. u Drezzu, kuću na Bahamima i stan u Rimu.

1978., tri godine nakon što je Calvi izabran za predsjednika banke, izvješće Talijanske banke o Ambrosianu utvrdilo je kako je nezakonito izvezeno više milijarda lira, a Calvi je bio jedan od glavnih osumnjičenih. Tri godine nakon toga, Calvi je uhićen zbog ilegalnog iznošenja 26,4 milijuna dolara iz Italije. Optužen je i za pronevjere u poslovima s nekretninama u kojima je sudjelovao sicilijanski bankar Michele Sindona, koji je i sam služio kaznu od 25 godina zatvora u SAD-u zbog propasti Frankfurtske narodne banke u New Yorku 1974.. Calvi je osuđen, ali je pušten za vrijeme žalbe na presudu, pa se vratio u Banco Ambrosiano i ponovo preuzeo kormilo banke, nakon što je dočekan kao heroj koji je doveo banku na svjetsku pozornicu. Za vrijeme njegovog mandata, Banco Ambrosiano postaje najvećom talijanskom privatnom financijskom ustanovom, a povezuje se gospodarski s Vatikanom u raznim poslovima, zbog čega je Calvi postao poznat kao “il banchiere di Dio” – “Božji bankar”.

U trenutku objave Calvijeve smrti, Banco Ambrosiano je već praktički propao. U bilanci je otkrivena golema “crna rupa” od 1,3 milijarde dolara nepokrivenih zajmova, a veliki dio nestalog novca je poslije pronađen na računima u posjedu Vatikanske banke. Veze koje su se razotkrile nakon “afere Calvi” povezivale su masone s mafijom i upućivale na to da ima redovnika koji su spremni na ubojstvo, te da se iza svega toga krije najniže ljudska strast – pohlepa.

Calvi je tijekom 70-tih započeo blisku suradnju s Vatikanom, zahvaljujući nadbiskupu Paulu Marcinkusu, američkom svećeniku koji je poslije postao poznat kao papin tjelesni čuvar. Marcinkus je bio guverner Vatikana i direktor Vatikanske banke, koja je imala udio u Calvijev Banco Ambrosiano. U jednom od rijetkih intervijua prije smrti, Calvi je rekao: “Mnogi će ljudi morati odgovarati zbog mnogo čega u ovoj aferi. Nisam siguran tko, ali prije ili kasnije će se pokazati.” Mnogi smatraju da je Calvi ciljao na Vatikan, jer je Calvi navodno znao istinu o njihovim poslovnim transakcijama.

Skandal je imao korijene u 1972. godini, kada je Banco Cattolico del Veneto (poznat kao “svećenička banka” jer je Vatikanska banka imala 51% udjela i svećenicima davala kredite s niskim kamatama) Marcinkus prodao Calvijevom Banco Ambrosiano. Prodaja “svećeničke banke” bila je nezakonita transakcija kojom su se okoristili Marcinkus, Calvi i Sindona, spomenuti sicilijanski bankar i laički financijski savjetnik Vatikana. Kako su godine prolazile, njih su trojica sklapala i druge financijske dogovore, koristeći vatikanske fondove i vlastite veze.

Vatikanska banka, Istituto per le Opere Religiose (institut za vjerska djela, poznatiji kao IOR) pretrpio je 1974. strahovite gubitke od nekih 200 milijuna dolara, navodno zbog problematičnih veza sa Sindonom. Talijanski list Il Tempo izvjestio je kako je za vrijeme panike 1974. Opus Dei ponudio da će pokriti 30% troškova Vatikana – vjerojatno u zamjenu za većim utjecajem unutar Vatikana.

Tijekom 70-tih, dok se Calvi uspinjao po korporativnoj ljestvici u Banco Ambrosiano, stalno mu je pomagao Marcinkus, koji, by the way, nikad nije izveden pred sud nakon “afere Calvi”. Izbjegao je uhićenje u Italiji tako što se sakrio u Vatikanu – milanski su suci izdali nalog za uhićenje želeći mu suditi zbog pronevjere zajedno sa Calvijem, ali Vatikan ga je štitio. Što više, Marcinkus je ostao šef IOR-a sve do 1992., blisko surađujući s Ivanom Pavlom II., te nikada nije govorio o toj aferi.

Većina nestalih milijuna oprana je kroz Vatikansku banku jer je Calvi dobio od Marcinkusa dopuštenje slobodnog korištenja međunarodnih poslovnica banke. Novac je, navodno, korišten za financiranje fašističkih organizacija u Latinskoj Americi i za nabavu oružja na ilegalnom tržištu (tu se opet javlja P2, koje je Calvi bio član, čiji je tajni plan bio državni udar, nakon postavljanja “svojih” ljudi na ključnim pozicijama moći). “Afera Calvi” je povezana sa financijskom potporom Vatikana Somozinoj vladi u Nikaragvi do 1979., te sa navodnim vatikanskim financiranjem pokreta Solidarnost u Poljskoj. Tijekom ispitivanja o tome gdje je nestao novac, Calvi je spomenuo da se “50 milijuna dolara poslalo zabranjenom poljskom sindikatu”, a podrazumjevalo se da ih je poslano još…

U svemu tome pojavljuje se u sjeni i Opus Dei, pokret sa željom da se utabori što bliže vatikanskim izvorima moći. Nudeći financijsku pomoć (organizacija, blago rečeno, pliva u lovi), postavlja temelje za sve veći udio u donošenju važnih odluka. Opus Dei postaje papina osobna prelatura (i to Ivana Pavla II.), vjerojetno zbog zajedničkih svjetonazora koji su konzervativni i prilično ograničavajući (zabrana pobačaja, kategoričko odbijanje zaređivanja žena, “ne” genetskim istraživanjima, uglavnom, sve one lijepe ideje koje nas vraćaju natrag u Srednji vijek, sve to začinjeno zajedničkom mržnjom prema komunističko-ateističkim snagama i prema modernom svijetu – priznajmo, Ivan Pavao II. je vodio borbu spašavanja nekada kršćanskog Zapada od “hedonističkog materijalizma” koji po njemu ugrožava civilizaciju jednako kao i bezbožni marksizam. Nakon što je propala ideologija boljševičke revolucije, Crkva se bori da padne i ekstremna ideologija Francuske revolucije). 

Navodno je Opus Dei ponudio svoju financijsku pomoć za sanaciju duga Calviju, no budući da unutar Vatikana postoje struje koje baš ne gledaju blagonaklono na ovu organizaciju, poduzelo se sve da ne dođe do dogovora i suradnje između brižnog Calvija i papine osobne prelature. Da li je Calvi ubijen samo zato što u Vatikanu ne žele novac Opus Dei? Da li je Opus Dei uklonio Calvija jer je znao o njihovim težnjama, a nije im htio pomoći? Je li ga uklonila loža P2 jer ih je razotkrio u javnosti (BTW, na popisu članova P2 nalazilo se i ime Silvija Berlusconija, bivšeg talijanskog premijera)?

Kako god bilo, značajno je spomenuti da je slučaj Calvi najprije proglašen samoubojstvom, a kada je pokrenuta ozbiljna istraga umorstva, dva puta su ukradeni svi dokumenti slučaja, a navodna aktovka u kojoj je Calvi imao sve važne dokumente, nikada nije pronađena, iako se pouzdano zna da ju je imao sa sobom tokom zadnjeg putovanja u U.K..

(u slijedećem nastavku: smrt Ivana Pavla I., čovjeka koji je htio znati (pre)više… )

Written by isisrosenkreuz

10. 10. 2007. at 12:34

Postano u Financije

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: