Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Pain in the Caritass

with 2 comments

Kad bi Hrvatska bila pravna država, glave ministara ne bi padale samo kada su u pitanju ubojstva kćeri bivših ministrica i odvjetnika ratnih profitera, već bi ti isti ministri bili smijenjeni čim stradaju vatrogasci u naizgled bezopasnom gašenju požara. Kad bi Hrvatska bila pravna država, Vlada ne bi opraštala milijunske dugove nogometnim klubovima kako bi nakon toga uvela lešinarsku zdravstvenu reformu koja pogađa radnike, umirovljenike i druge ugroženije slojeve društva. Kad bi Hrvatska bila pravna država, u Saboru ne bi sjedili ljudi koji su osumnjičeni za ratne zločine i druge zakonske malverzacije; jer je pomalo nelogično da osobe koje ne poštuju pravni sustav donose zakone. Kad bi Hrvatska bila pravna država, pitanja u svezi privatizacije i imovine mafijaša bila bi već odavno rješena. Kad bi Hrvatska bila pravna država, ustanove poput Caritasovog doma u Brezovici bile bi redom pozatvarane. Svjedočanstvo 22-godišnje Kristine Ružela baca novu svjetlo – ili tamu, as you wish – na taj ozloglašeni centar. No, prije početka izlaganja, mali podsjetnik u svezi slučaja Brezovica:

Caritasov dom u Brezovici široj je javnosti postao poznat 2005. godine kada se otkrilo da su domar Mario Barlović i kuhar Mijo Penić zlostavljali nekoliko štićenika doma. Barlović je osuđen na 6,5 godina zatvora zbog seksualnog zlostavljanja 13-godišnjeg štićenika, dok je Penić 2006. dobio godinu i pol, ali za pokušaj silovanja mentalno retardirane djelatnice Caritasova doma. U travnju ove godine je na ponovljenom suđenju oslobođen, a o svojim je bludničenjima vodio i dnevnik koji je policija pronašla u kući Jelene Brajše, tadašnje ravnateljice Doma. Brajša je izbjegla sudski progon zbog loše sastavljene optužnice i činjenice da je njenu kuću policija pretresla bez sudskog naloga. (IZVOR)

Današnji Jutarnji List izvještava o slučaju Kristine Ružela, 22godišnje djevojke koja je 2001. god. provela pet i pol tjedana u tom domu. U Brezovicu su je doveli otac i stric, koji su joj nakon razgovora s predstavnicima kazali kako je ostavljaju u okružju punom kršćanske topline; no Kristini je odmah bilo jasno da nešto ne štima u tom centru:

Soba u koju su je odveli imala je dva stolca i krevete. Dijelila ju je s još pet djevojaka i djevojčica različite dobi, čijih se imena danas ne može sjetiti. Sva su djeca, kaže, bila prljava i zapuštena. – “Ne znam zašto, ali odmah sam primijetila da mališanima nitko ne uređuje noktiće na rukama.”

OK, poduži noktići ne moraju obavezno značiti da je cijeli ambijent problematičan, no kako je vrijeme prolazilo, tako je Kristina počela uočavati da je tobožnja “kršćanska toplina” debelo ispod nule:

“Djecu i odrasle štićenike tamo se svakodnevno zlostavljalo. Bilo smo gladni, branili su nam izlazak iz prostorija doma, plašilo nas se zabranom viđanja roditelja i emotivnim ucjenama. Djeca tamo sama ribaju zahode, tuševe i podove. Čistačice to ne rade. Djeca sama iz kamiona istovaruju pakete humanitarne pomoći, a ništa od toga ne dobiju. Sama se brinu o sebi. Njima se nitko ne bavi i zato jesu nesretna.”

Divan primjer kršćanskog odgoja. Uostalom, monoteističke religije jednostavno ne mogu opstati bez  utjerivanja straha; neovisno o tome je li riječ o strahu od pakla (kao što je Charon pisao u svezi slučaja Phelps) ili o izbacivanju štićenika na ulicu. Religija jednostavno ne može postojati bez koncepta zla; jer zlo i strah su primamljive metode kojima se postiže poslušnost i poniznost. Naravno, u ime Boga i njegove ljubavi:

Ubrzo je shvatila da domskoj Upravi predstavlja problem. Smetala im je jer je jedina postavljala pitanja. Ostala zdrava djeca, kaže, tamo su zatupjela jer nemaju nikakva prava. Peru im mozak. Ucjenjuju ih riječima “ako ne budete dobri, nećete više nikada vidjeti mamu”, i to posebno djecu za koju znaju da su roditelji potpisali da se po njih više neće vraćati. Ili im, opisuje Kristina, tumače da ih nitko neće. “Imate samo nas i ako vas izbacimo, završit ćete na ulici” govorili su im svaki dan. Starije od 18 godina posebno ucjenjuju. Oni prema zakonu ne bi smjeli biti u Domu, ali nemaju gdje. U zamjenu za smještaj rade na porti ili nešto u Domu.

Draga gospodo iz Glasa Koncila, je li i u ovom slučaju kriva ljevica? Je li to zlo proizašlo iz ateizma, relativizma ili od nekih drugih stvari s Ratzingerove crne liste? OK, ajmo reći da su samo bezglavi pojedinci zlostavljali štićenike. S obzirom da je riječ o djeci i mladima koji prolaze kroz izuzetno teške životne faze, logika kaže da bi dom trebao imati na raspolaganju osposobljenu stručnu službu koja će se pozabaviti svim problematičnim slučajevima. Nažalost, nije tako:

“Dom nema, barem ih tada nije bilo, odgajatelje i pedagoge ni za zdravu djecu, a kamoli defektologe i psihologe za mentalno zaostalu djecu.” opisala je Kristina uvjete u kojima je boravila. Život u Domu označio je teror odbačenosti i zapuštenosti. (…) “U 7 sati ujutro moraš se dići, bio zdrav ili bolestan. U 9 navečer moraš ugasiti svjetlo, iako trebaš napisati zadaću iz fizike ili želiš prošetati.”

Ljudi s mentalnom retardacijom bili su tretirani više-manje poput pacijenata iz pjesme Welcome Home (Sanitarium) od Metallice. Dostojanstvo čovjeka izgleda da nije bilo na prvome mjestu djelatnika doma, pogotovo ne Brajši. Da, onoj istoj Brajši koja je prošla nekažnjeno. That’s the way it goes in Croatistan. Popijte nekoliko čašica vina i sjednite za volan i spušit ćete vozačku, pokupiti kaznu, skinut će vam se bodovi s vozačke. Zataškajte zlostavljanja maloljetnika i financijske malverzacije, i nikom ništa. Štoviše, još će zagrebačka biskupija stati na vašu stranu:

Tadašnju ravnateljicu Jelenu Brajšu niti jednom nije vidjela. Svako je jutro Caritasov kombi dovozio njezina dva štićenika koja je ona privatno udomila. Bili su to muška i ženska osoba s fizičkom i mentalnom retardacijom. To dvoje ljudi, priča Kristina, cijeli su dan sjedili na kauču u njihovoj “kućici” i buljili ispred sebe. Nitko se njima nije bavio, a ponajmanje ravnateljica Brajša, iako je bila njihova udomiteljica.  “Dok se igrala tuđim životima, Brajši je sve to bio odličan biznis” – objašnjava Kristina, podsjećajući da udomitelji dobivaju novac od države.

Umjesto stručne pomoći psihologa i pedagoga, djeca su prala podove. Zanimljivog li edukativnog programa: “Mi vama peremo mozak, vi nama podove i sanitarne čvorove.”

Dom je bio podijeljen na tzv. kućice u kojima su podove, zahode i tuševe djeca sama morala ribati. Čistačice su prale samo glavni hodnik. Nikada, priča Kristina, nisu jeli u velikoj blagovaonici – To je za televiziju i snimanje, kada u Dom dođu političari – ističe Kristina.

Blagovaonica za medijsku šminku – glavno je ljudima prikazati maketu, iluziju stvarnosti, a ono što se zbiva iza kulisa – well – to nije za javnost.  Ako malo bolje razmislite, i Vatikan radi na istom principu. Kada bi papa održao nekoliko nedjeljnih misa iz vatikasnkog trezora umjesto s običnog i anonimnog balkona, efekt bi bio sasvim drugačiji.  No, vratimo se blagovaoni i načinu zdrave prehrane u domu:

“Za doručak smo imali ono što su donirale lokalne pekarnice, stari kruh i peciva, te mlijeko u prahu. Doručak djeci nitko ne priprema. Svi moraju raditi sve sami, čak i djeca od pet godina” – napominje dok govori o svom životu sjedeći u jednom od kafića nedaleko od svog fakulteta. S gorčinom dodaje da niti jednom za ručak nije vidjela meso, voće ili salatu. “Sjećam se hladnjaka u kojemu je stajala kanta sa svinjskom mašću. Za ručak su narezali krumpire, namazali ih svinjskom mašću i zapekli u pećnici. To je trebala biti neka musaka. Nisam je ni okusila – kaže Kristina. Za večeru, pak, ostaci od ručka. Ako se dijete ili tinejdžer iz škole vrati u 7 navečer, nema garancije da će imati što večerati. To ovisi o tome je li taj dan ostalo što od ručka. Samo bi im rekli da su u hladnjaku neki pudinzi, a njima je prošao rok trajanja jer tvrtke uglavnom doniraju stare prehrambene proizvode.”

Hey, ali Caritas se bavi i humanitarnim radom, zar ne? I ovdje uvijek ista stara priča – paketi humanitarne pomoći idu najprije kroz ruke Isusovih izaslanika koji u ime Božje ljubavi sortiraju kvalitetnu robu. Djeca se ne smiju očigledno naviknuti na dobre marke i druga materijalna dobra, stoga njima mogu ići samo stare kanovace:

Predstavljajući Dom, njezinu su ocu rekli da djeca imaju sportsku dvoranu za rekreaciju. U nju je, kaže Kristina, ušla jednom kada je stigao kamion s humanitarnom pomoći iz Austrije ili Njemačke. “Cijeli smo dan istovarivali pakete s hlačama, najlonkama i ostalom robom. Dok su nosila teške kutije, djeca su sricala natpise na njemačkom. “Sami smo sve složili u dvoranu” kaže Kristina te dodaje da djeca nikada nisu doznala što se nalazilo u kutijama, niti dobila išta od te pomoći. “Svaki smo dan prolazili pokraj staklenih vrata i svaki smo dan gledali kako je u dvorani sve manje kutija. “Djeca nisu dobila ništa” – napominje Kristina koja pretpostavlja da su iz Uprave doma stvari očito uzeli sebi ili prodali. “Tako mi je žao što tada nisam imala mobitel kojim bih sve mogla snimiti”.

I dok pišem ovaj post, pitam se što se sada dešava iza zidova Caritasovog doma. Mjesto koje bi trebalo njegovati “katoličke, kršćanske vrijedosti i obiteljski način života” ispada poput najgore kaznionice, ma niti da je riječ o garnizonu Legije stranaca. A u pitanju su djeca. Osobe s mentalnim i fizičkim poremećajima. Nemoćni ljudi koji nemaju prilike pojavljivati se na TVu ili u drugim medijima. Previše se afera nakupilo u zadnje vrijeme oko tog doma, i bilo bi vrijeme da se netko ozbiljno pozabavi tim slučajem. Ovdje nije riječ o (ne)postojanju Boga, već o nadležnosti pravne države koja će štititi nemoćne i garantirati im sva prava, i da  poduzme – ako je ikako moguće – odgovarajuće mjere protiv odgovornih osoba.

Izvor


Written by Teomondo Scrofalo

5. 11. 2008. at 20:40

Postano u Djeca, Obitelj

2 Odgovora

Subscribe to comments with RSS.

  1. […] Brajša oprašta, proračun ne Filed under: Dobrotvorni rad, Financije — isisrosenkreuz @ 12:48 pm Ako strahote koje su se događale u Caritasovom domu u Brezovici naša pravna država voli gurati pod tepih, to nije namjera ovog bloga. […]

  2. […] nezaboravno druženje s maloljetnicima birajte dva. Za druge oblike tjelesnog zlostavljanja birajte tri. Za utaju poreza i zloporabu položaja birajte četiri. Za običan oprost od operatera birajte pet. […]


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: