Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Land of confusion

with one comment

Every cloud has a silver lining, veli jedna stara engleska poslovica koju bi mogli primijeniti i na današnju recesiju i financijsku krizu u Hrvatskoj. Naime, pozitivna strana hrvatskog ekonomskog kolapsića je ta da ja javnost napokon doznala neke zanimljivosti o stvarima kao što je HDZov vozni park, razbacivanje novca za gradnju WCa čiji kvadratni metar košta koliko vila u Kensingtonu ili Beverly Hillsu, masovno financiranje Katoličke crkve novcem iz državnog proračuna i potpuna nezainteresiranost Kaptola za kampanju stezanja remena i prikazivanje financijskih izvješća o prihodima i rashodima drage nam maćehe Crkve.

Mnogi su Hrvati u raptusu gnjeva zbog svega navedenog izašli na ulice i masovno pokupovali karte za koncert U2.

Na zapadu, međutim, ljudi izlaze na ulicu kako bi senzibilizirali javnost o raznoraznim glupostima i trivijalnim stvarima kao što su globalizacija, nezaposlenost, klimatske promjene i društvene nepravde. Brižni štupidi, umjesto da ostanu doma cugati pivo, gledati tekmu i zainteresirati se za sve što rade raznorazne Simone Gotovac diljem svijeta, oni se bave tim tričarijama. Poor wankers.

Na webstranici T-Portala naletim na izjavu glasnogovornika Hrvatske biskupske konferencije Zvonimira Ancića:

“Pa ne uzima Crkva ništa sebi, nego vraća natrag narodu! A vrijeme je takvo da sada treba pojačati, a ne smanjiti karitativni rad na koji odlazi najveći dio sredstava koje Crkva dobije od države, jer će upravo ta najsiromašnija kategorija stanovništva biti najviše pogođena recesijom.”

Nekoliko dana kasnije, dnevni list Glas Istre odgovara sljedećom sličicom:

skovacera_crkva2

Uzimajući u obzir ozbiljnost trenutne krize, cinično priopćenje glasnogovornika Hrvatske biskupske konferencije zvuči poput teorije da je analgetik uspješan lijek protiv zloćudnih tumora. Mislim da je svima jasno to da karitativni rad može eventualno biti privremena pomoć, ali ne i rješenje. Postoji lijepa razlika između placeba i prave terapije.

No, odnos između Katoličke crkve i razumnih rješenja nema veze s vezom. Crkva i sam razum nemaju veze s vezom. Dovoljno je samo pogledati slučaj centra za istraživanje zloćudnih tumora Nerviano Medical Sciences (NMS).

UAAR i La Repubblica prenose vijest o nadolazećem masovnom otkazu znanstvenika – njih 650, da budemo precizni – koji već godinama rade na pronalaženju učinkovitih lijekova i tretmana protiv raka. NMS je bio u vlasništvu multikorporacije Pfizer sve do 2004. godine, kada je vlasništvo prešlo u korist katoličke ustanove I Figli dell’Immacolata (Sinovi blažene djevice).

Iako su znanstvenici NMSa postizali vrlo dobre rezultate na području onkologije, iz Vatikana je došla naredba kako je potrebno otpustiti veći broj medicinara. Svi znamo da znanost iziskuje velike svote, no Vatikan se u posljednjih pet godina oglušio na zahtjeve znanstvenika. Centar se do sada financirao “ostavštinom” Pfizera (200 milijuna Eura) te kreditima Unicredit banke (130 milijuna Eura), a Vatikan je uletio tek prije tjedan dana –  i to smiješnom cifrom od 5 milijuna Eura.

U sklopu centra postojao je i dječji vrtić za djecu onih roditelja/znanstvenika koji su više vremena provodili na istraživanjima nego kod kuće. Dolaskom crkvenjaka, vrtić je zatvoren. Žene očigledno moraju u kuhinju, a ne u laboratorij.

Ne brinite, sve se to dešava samo u Italiji. U Hrvatskoj je odnos između znanstvenih institucija i Crkve daleko bolji i uspješniji. Pazite samo što veli Slobodna Dalmacija:

Splitski franjevci ‘rentaju’ klerikat bez ikakvih papira

Prostorije klerikata iznajmljuju se filozofskom fakultetu iako najveća crkvena zgrada u Dalmaciji još uvijek nema uporabnu dozvolu. Iako zgrada ne može dobiti uporabnu dozvolu dok ne bude gotova pristupna cesta, to franjevce ne sprječava da se ponašaju tržišno, odnosno iznajmljuju prostore i organiziraju međunarodne seminare. Na Splitskom sveučilištu šute o iznosu koji plaćaju franjevcima za najam prostora

Na webstranicama Glasa Koncila naiđem na pismo jedne čitateljice:

Mnogima odgovarate na postavljena pitanja pa Vas lijepo molim da odgovorite i na moje pitanje. Pretplatnica sam »Glasa Koncila« godinama. Za sebe mogu reći da sam velika vjernica te da me komunizam nije obeshrabrio u spašavanju vjernika, fratara, crkve i svega mogućega riskirajući pritom svoju glavu.

Posjedovala sam lijepo imanje, sve sam dala mojima da bih ja sada ostala bez ikoga i ičega, stara i bolesna. Onaj koji mi je bio zaštita, bio je na korist vjeri i Crkvi i ljudima, no Bog ga je rano digao, a ostavio zle i opake da čine zla pokrivajući se odlaskom u crkvu. Puno sam molila, sve pobožnosti činila, svojima i drugima pomagala, vjerujući u Boga i njegove milosti. A sada svatko me je iznevjerio, ostadoh sama, stara i bolesna. Iz dana u dan moja vjera blijedi, gubim ufanje, malo molim. Recite mi je li to sreća u životu? Je li to zapisano u zvijezdama? Kad bi to bilo od Boga, zašto bi me tako kažnjavao?

Čitateljica B.Ž.

Slijedi poduži odgovor dežurnog filantropa iz uredništva, koji svoju mudrost završava sljedećim riječima:

Ako je točno da Vam – zbog toga što se obdareni ne odnose prema Vama kako ste si Vi zamislili i zacrtali – vjera iz dana u dan blijedi, onda je to zaista zabrinjavajuće te je posve sigurno došao čas da se odlučno trgnete i da svoju sigurnost stvarno tražite u Bogu, a ne u ljudima. Bog Vam je apsolutni vjerni prijatelj od časa Vašega krštenja, te vjeran ostaje i kad mu Vi leđa okrenete. (…)  Zar Vam se ne čini daje upravo nužno sadašnje Vaše loše iskustvo s ljudima da biste se stvarno Bogu povjerili, na Njega oslonili i na temelju zajedništva s Njim gledali u svoju budućnost? Zar kao vjernica niste svjesni da Vam nitko više od Boga ne može pružiti u ovom i u vječnom životu? Zar ne vidite da je kriza, koju sada proživljavate, pravi Božji dar da biste iznova, ali i stvarno životno Bogu povjerovali?

Ok, ajmo ovako: predlažem da ljudi koji pišu za Glas Koncila – a isto vrijedi i za sve ostale svećenike, biskupe, nadbiskupe i ostale parazite – odu do najbližeg odjela onkologije i da tamo kažu oboljelima kako ih Bog voli, kako je Bog njihov pravi prijatelj i da su njihove nesreće, boli i patnje “Božji dar”.

Written by Teomondo Scrofalo

29. 3. 2009. at 14:27

Jedan odgovor

Subscribe to comments with RSS.

  1. Ako mislis da si se ovog zadnjeg ti originalno sjetio – griješiš! Toga se sjetila – i to ne sarkastično, kao ti, nego je i provodila – Majka Terezija.

    Charon l'Cypher

    29. 3. 2009. at 16:19


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: