Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Gnjus Koncila

with one comment

U Europi danas imate dva čovjeka koji strahuju od komunizma i koji vide crvenu zavjeru čak i u lošim vremenskim prognozama za weekend: patuljasti ljubitelj maloljetnih djevojčica Silvio Berlusconi (koji smatra da je ljevica kriva za propast njegovog braka s njegovom sada već bivšom suprugom Veronicom Lario) te Ivan Miklenić, kolumnist katoličkog tjednika Glas Koncila. Dobro ‘ajde, uz malo mašte bi mogli uvrstiti i Zdravka Tomca, ali on je priča na koju ovdje nećemo gubiti vrijeme.

Posvetimo se malo Ivanu Mikleniću, tom vrhunskom kolumnistu koji me podsjeća na Milana Ivkošića, Maju Freundlich i ostale novinare koji su godinama krasili stranice Feralove rubrike Greatest Shits. Kako bi postigao višestruki orgazam, Miklenić mora barem dvadeset puta u svojim tekstovima napisati pridjev “hrvatski” u svim rodovima i padežima. Ući će u anale kao čovjek koji tvrdi da se na Bleiburgu infiltriraju komunisti odjeveni u ustaške uniforme, te da su bivši komunistički kadrovi “ušli i preuzeli gotovo potpunu kontrolu u svim relevantnim političkim strankama, zauzeli su gotovo sve ključne pozicije u društvu i gospodarstvu te svojim interesima podređuju čitavu državu Hrvatsku i njezinu budućnost“. Ali ne samo to. Miklenić naglašava važnost sedmoga dana u tjednu u kontekstu hrvatstva i tvrdi da je nedjelja “u povijesti hrvatskoga naroda uvijek bila najvažnija za njegovanje i promicanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta”. Ah. Lijepo je znati da je neradni dan odigrao ključnu ulogu u povijesti ovog naroda. Toliko o identitetu i radnim navikama.:mrgreen:

Što se crvene aveti tiče, istina je da u današnjim strankama ima ljudi koji su u prošlom sistemu bili politički aktivni, no hoćemo li zbog toga pokrenuti lustraciju? Treba li ih možda marginalizirati, sukladno kršćanskom nauku? U naletu makartističke euforije Miklenić očigledno zanemaruje činjenicu da se npr. jedan Ivo Sanader teško može smatrati crvenim kadrom, pogotovo ako se uzme u obzir njegova beskrajna ljubav prema Crkvi. U biti, imam prijedlog: riješimo se bivšeg komunističkog kadra, uz uvjet da se Crkva riješi ljudi koji su bili članovi Hitlerjugenda, te da se distancira od svih onih koji su davali maksimalnu podršku južnoameričkim diktaturama.

U svojoj zadnjoj kolumni Miklenić je napao predsjednika Mesića i optužio ga ni više ni manje nego za veleizdaju i sluganstvo. Iako ga nije spomenuo imenom, očita je aluzija na predsjednika RH, odnosno na njegov govor stranim veleposlanicima na Brijunima, kada je Mesić kritizirao Vladu i njenu suradnju s Haškim sudom u slučaju topničkih dnevnika. Da vidimo što veli vlč. McCarthy Miklenić (my bold):

Važno je upozoriti da je ta potpora (Predsjedništva Vijeća europskih biskupskih konferencija za ulazak Hrvatske u EU izrečena prošloga tjedna u Zagrebu, op.) iznesena neposredno nakon što je hrvatski dužnosnik na veleizdajnički i krajnje sluganski način prema određenim političkim snagama zabio nož u leđa tim hrvatskim nastojanjima, pa je ta poruka iz Zagreba svojevrsni melem na tu ranu’

Izvor

U Rječniku hrvatskoga jezika od Vladimira Anića piše sljedeće:

veleizdaja: protuzakonito djelovanje protiv države i naroda.

Ne bi bilo loše kada bi Miklenić nama smrtnicima lijepo objasnio koji je to Zakon (ili Ustavnu odredbu) prekršio predsjednik RH. A osim toga, od kada je Crkva kompetentna za veleizdaje, državna pitanja i međunarodnu diplomaciju? Crkva se voli baviti svime i svačime: rad nedjeljom, potpomognuta oplodnja, uvođenje seksualnog odgoja u škole, ekonomija, medicina, politika. Duhovnost kao da im je na zadnjem mjestu, or rather: kao da sve mora biti podređeno crkvenom poimanju duhovnosti.

Kako god bilo, u obranu predsjednika Mesića stao je i Andrija Hebrang. Još jedan za kojeg se nikako ne može reći da proizlazi iz “bivšeg komunističkog kadra”. Naravno, uz uvjet da komunizam nije bolest koja se nasljeđuje od roditelja.

‘U današnje doba demokracije i brzine širenja informacija može se dozvoliti iznošenje svačijeg mišljenja i u tom sam smislu apsolutni demokrat’, kazao je Hebrang, napomenuvši da ‘svatko ima pravo na mišljenje o svakome, pri čemu treba paziti na pristojnost izraza. (…) Ni jedna funkcija i ni jedna osoba ne smije biti pošteđena od tuđih mišljenja i reakcija na poteze. Sami izrazi, poput veleizdaje, nisu primjereni jer treba sagledati okolnosti pod kojima je predsjednik Mesić izrekao veleposlanicima kritiku hrvatske Vlade.’

I Damir Kajin (IDS) se osvrnuo na Miklenićevu izjavu:

‘I Bog bi se posramio ovakvih crkvenih autoriteta’. Kajin je kazao da Miklenić ima pravo kritizirati i to njegovo pravo mora se braniti, ali ne može podmetati i vrijeđati i ne može se Mesiću imputirati veleizdaja jer je upravo Mesić za afirmaciju Hrvatske otklonom od Tuđmanove politike učinio više nego oni koji ga danas proklinju, pa makar nosili crkvenu »aureolu nedodirljivosti«. Kajin je zaključio da takvi ‘imaju Boga, pa se Bog srami umjesto njih’.

A gdje je SDP? Gdje su te Miklenićeve komunjare par exellence? Ako je istina što prenosi riječki Novi List “Potpredsjednica SDPa Milanka Opačić rekla je da ne bi ulazila u raspravu Miklenića s Mesićem”. Koja hrabrost, a? Iznenađeni? Ja ne. Uostalom, što očekivati od stranke čiji članovi/gradonačelnici – suprotno suvremenoj ljevičarskoj retorici (cfr. Bonino, Zapatero) – zahvaljuju dragom Bogu (pa tek onda biračima) na izbornoj pobjedi, ili koji na nadasve skroman način smatraju da im je Bog dao drugu priliku.

Vjernica Angela Merkel je nedavno kritizirala samog Benedikta XVI zbog slučaja Williamson. Kod nas, međutim, SDP nema hrabrosti replicirati jednom Mikleniću. Toliko o “bivšim komunističkim kadrovima” koji su “ušli i preuzeli gotovo potpunu kontrolu u svim relevantnim političkim strankama”. Zaista čudno kako ta ljevica može pripadati grupaciji koja “svojim interesima podređuje čitavu državu Hrvatsku i njezinu budućnost”, dok s druge strane nije u stanju doći na vlast na državnoj razini.

Naravno, ako zanemarimo nazivlje i zaštitnu crvenu, plavu, crnu, zelenu ili koju već boju, te ako pogledamo djelovanje, možda dođemo do zaključka da je “bivši komunistički kadar” — u smislu “oni koji i dvadeset godina nakon onakvog komunizma djeluju po njegovim modalitetima” — izuzetno blizak sa Crkvom i svima koji nas plaše “komunističkom aveti”. Uostalom, jednostranačje s Velikim Vođom, toliko slično monarhiji, samo je jedna od mnogih zajedničkih karakteristika današnje Crkve i aktualnog hrvatskog političkog establishmenta.

(autori: Teomondo Scrofalo i Charon l’Cypher)

Written by Teomondo Scrofalo

28. 6. 2009. at 10:00

Postano u Politika, Pravosuđe

Jedan odgovor

Subscribe to comments with RSS.

  1. Odlično.

    marčelina

    6. 8. 2009. at 19:37


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: