Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Andrijin križ (ili Priča o križu, vjeri, novcu i moći).

with one comment

Iako je priča o sukobu Kaptola i Predsjednika RH mislio završila (do na povremene ehoe onih koji su se tek naknadno sjetili ubrati pokoji politički bod naknadnim izjavama), te je na ovom blogu obrađena kroz tri dnevnika (1, 2, 3), na kolaborativnom blogu Pollitika.org naletio sam na izvrsnu analizu pozadine i očekivanog razvoja tih događaja u narednih malo godina (a možda i brže).

Uz pristanak autora (frederik na Pollitici), text prenosimo u cijelosti, sa svim linkovima i boldanjima. Iznimno, text nije označen kao citat jer i sam sadrži citate, a oni ne mogu biti ugniježdeni.

Andrijin križ (ili Priča o križu, vjeri, novcu i moći).

Mjesto gdje se nalazi Andrijin križ označava mjesto obaveznog zaustavljanja.

Odnos ljudi prema religiji je suptilan i ambivalentan. Vjera je ustvari osjećaj, pa kad god se zametnu rasprave o vjeri (tako i vjerskim simbolima, ceremonijama, statusima isl.) stvari skreću prema strastima, a strasti vode u sukobe, pa čak i ratove. Vjerska povijest je puna vjerskih ratova koji su se vodili radi raznih političkih interesa, ali i političkih sukoba koji su se oblačili u vjersko ruho. Najpoznatiji je bio Tridesetogodišnji rat koji je u ime križa i vjere opustošio cijelu Europu.

Pa i danas se skoro svaki rat obvezno garnira vjerskim razlozima (iako najčešće s time nema bliže veze), da bi se u prvom redu pojačala „ratnička“ motivacija. Na to zgodno podsjeća Klauški (u Indexu od 14.08.2009) opisujući bijes generala Gotovine u osvojenom Kninu (na onom poznatom snimku) kad je tražio prije svega da se nađe križ kojeg za sutrašnji dolazak državnih velikodostojnika nesposobni časnici nisu mogli pronaći . I sam se vrlo dobro sjećam da nam je IPD u ratu masovno dijelio jeftine plastične krunice s križem, koje su se stavljale na uniforme, prozore, retrovizore – bila je to masovna pojava koja je služila ratnoj propagandi – mada uopće nije bila presudna za ratnu motivaciju. Rat za Hrvatsku nije dobiven u ime i za račun križa – nego za Hrvatsku, onakvu kakva jest, cjelovitu, složenu i građansku Hrvatsku. Znam da bi nekima baš to bilo drago vidjeti – ali jednostavno to nije istina, jer su u ratu sudjelovali i oni kojima križ nije predstavljao neku vrijednost, i oni koji su poštivali neko drugo znakovlje, ali je svima prava motivacija bila – Hrvatska.

No, baš se i ne slažem s Klauškim, da su najnoviji sukobi na relacijama Predsjednik Države i Crkva izbili samo radi osobnih svađa između Mesića i Miklenića – jer bi takvo shvaćanje bilo djetinjasto. Pravi problem je u društvu od prije postojao – a to je odnos Crkve i Društva koji se prije ili kasnije mora riješiti na moderan i civilizirani način, onako kako se pristoji u svijetu kojem pripadamo. Ovo kako se kod nas do sada činilo, i kako se Crkva silom nametala kao nezaobilazni „faktor“ u svim segmentima i na svim razinama društva (što se kao obvezno nametalo svima onima koji Crkvi „pripadaju“, ali i onima za koje je „Crkva tek mislila da joj pripadaju“, ili pak onima koji joj ustvari ne pripadaju (jer pripadaju nekima drugim konfesijama ili opredjeljenjima), ukupno je samo pogoršavala odnose. Najčešće je žalosno vidjeti najviše crkvene intelektualce (veledostojnike) kad zaslijepljeni „zlatnim teletom“ namjerno ili ne znajući srozavaju vlastiti utjecaj i crkveni ugled u društvu. Zato sukob Mesić – Miklenić treba gledati samo kao povod ovome „ratu“, koji je već eskalirao do razine formalnih odnosa Predsjednika Države i vrha Crkvene administracije, ali koji će nužno dalje eskalirati k raščišćavanju ukupnih odnosa između Države i Crkve.

Da bismo shvatili šire okvire unutar kojih se odvija sadašnji sukob moramo shvatiti i prihvatiti postojanje razlika u shvaćanjima religioznosti i svjetovnosti (sekularnosti), a naročito da je svjetovnost pravi i jedini temelj suvremenih država, jer u našem civilizacijskom ozračju vjerske države već odavno ne postoje. Ako o ovim problemima želimo mjerodavno i ozbiljno razgovarali, trebali bismo se više pozabaviti teorijom (sociologijom religije, teologijom, filozofijom, historijom itd.). Kako za takve raspre ovdje nema dovoljno ni mjesta ni vremena, može nam dovoljno biti i ono što se može naći na (engleskoj) Wikipediji (prijevod je moj ma kakav ispao):

Sekularnost

Građani u državama koje pripadaju EU još uvijek imaju neke sustave vjerovanja premda ih samo 21% smatraju važnima. Povećava se ateizam ili agnosticizam unutar opće populacije u Europi a opada utjecaj i pripadnost crkvenim organizacijama u mnogim zemljama. Jedno istraživanje u članicama EU 2005 godine je ustanovilo da među građanima EU 52% vjeruju u Boga, 27% u neku vrstu duha ili životne sile, a 18% ne vjeruju uopće. Zemlja u kojoj se najmanje ljudi religijski izrazilo u Češkoj Republici je bilo 19% i Estoniji 16%. U takvim zemljama i oni koji vjeruju i sami su često nezadovoljni organiziranom religijom. Najreligioznija društva su na Malti (95% – katolici), Cipru i Rumunjskoj (gdje oko 90% građana vjeruje u Boga). Prema istraživanjima širom EU, vjera je proširenija kod žena, prisutnija je u poznijim godinama života; kod strože odgojenih i onih sa slabijim formalnim obrazovanjem, te među onima koji se priklanjaju desnijim politikama, i koji su skloniji filozofskim ili etičkim promišljanjima.

Religioznost

Danas vjerovanje u Boga u mnogim (ali ne svim) zemljama EU gubi prevlast u korist svjetovnosti. Najviše EU zemalja je iskusilo otklon od crkvenih obreda, kao i broju profesionalaca u crkvenoj hijerarhiji. „Eurobarometer Poll 2005“ je utvrdio da u prosjeku 52% građana u EU članicama vjeruju u Boga, 27% vjeruju u neku vrstu duhovnosti, a 18% uopće ne vjeruju, dok je 3% odbilo odgovoriti. Prema najnovijoj sudiji (Dogan, Mattei: Religijska vjerovanja u Europi – Činitelji ubrzanog odbijanja), 47% Francuza u 2003 su se izrazili kao agnostici. Religioznost varira od zemlje do zemlje a tendencija smanjivanje religioznosti i prisustva crkvenim obredima se u Zapadnoj Europi (Nizozemska, Belgija, Velika Britanija. Francuska, Finska, Njemačka, Norveška, Švedska i Češka) se nazivaju “Post-kršćanska Europa”. Nasuprot tome, postoji i ponegdje u istočno-europskim zemljama i povećanje religioznosti (u Grčkoj i Rumunjskoj – 2% u godini)

Dakle, u svijetu kojem mi pripadamo religioznost je u defenzivi, a sekularizacija u zamahu. Pitanja koja se sama po sebi nameću svode se na to koliko i da li uopće mi u Hrvatskoj, unatoč snažnom zalaganju Crkve u Hrvata, možemo izbjeći ovakve trendove; te kakve sve strahove takve tendencije u crkvenim krugovima izazivaju. Hrvatska je donedavno ideološki pripadala tzv. „komunističkom svijetu“, u kojem je religioznost bila potiskivana, no to nije uvijek bilo izrazito. Sudbina Jugoslavije u podijeljenoj Europi bila je u kasnijim fazama manje represivna prema religijama nego u drugim zemljama komunističkog svijeta, a postupnom liberalizacijom su se religijska osjećanja sve više oslobađala ideoloških okova. Ondašnja država dakako nije bila naklonjena religijama (tj. nije se dozvoljavalo uplitanje crkvenih u javne poslove), ali posljednjih 10-15 godina postojanja Jugoslavije politički sustav se više nije mogao nazivati antireligijskim.

Vrijeme općih europskih i naših promjena su 1990-tu godinu dočekale s religijskim olakšanjem, no i izrazito agresivnim tendencijama Crkve da dominira društvom. Može se reći da su se Crkva i Država ubrzo posve slizale, pa smo dobili vjeronauke u školama, obvezno blagoslivljanje svakog imalo značajnijeg ili čak beznačajnijeg javnog događaja, u modu je ušlo obvezno popunjavanje prvih crkvenih klupa državnicima, kao i prisustvovanje svećenika na državnim domjencima. I naravno – križevi svugdje i posvud, gdje im jest i nije mjesto. Kako je zagrljaj Crkve i Države postajao sve stratsveniji ovo „blaženstvo“ je kulminiralo tzv. Vatikanskoim ugovorima, pomoću kojih je Crkva u Hrvata dobila daleko više nego ijedna druga zemlja u tranziciji. Tim ugovorima je Crkva u Hrvata ostvarila zamašan povrat imovine (mada drugim negdašnjim vlasnicima to isto nije na isti način omogućeno), a pored toga je duboko zagazila u raspodjelu (redovitih i izvanrednih) proračunskih sredstava. Crkvi nikada nije bilo bolje nego u ovih dvadesetak godina hrvatske samostalnosti. Trošenje proračunskih sredstava je bilo posve netransparentno – i dakako, u tome je Katolička crkva dominirala s 90% (slijedeći valjda floskulu da je pučanstvo u Hrvatskpj 90 %-tno katoličke vjere).

Ne samo to! Crkva u Hrvata je dobila pravo da djeluje izvan financijskog sustava države, ona iz svojih aktivnosti praktički ne plaća poreze (mada je jedan od najvećih korisnika proračunskih sredstva). Crkvu nitko ne pita niti ona ikome odgovara za razne poduzetničke poduhvate (od gradnje različitih čak grandioznih zdanja do organiziranih vjerskih turističkih putovanja) – na koje svi drugi (pa čak i sama hrvatska država) obvezno plaća poreze. Crkva je time postala neka vrste “porezne oaze” ili vjerske „duty free zone“, iz čega su mnogi unutar i okolo Crkve izvlačili ogromne koristi.

Sve to je moglo glatko teći dok je bilo novaca (ili se bar olako mislilo i ponašalo kao da je Hrvatska nepresušno vrelo). Sada kad su recesija i kriza (koliko unutarnje toliko vanjske) poharale Hrvatsku, i kad ponestaje svega, dolazi vrijeme buđenja i preispitivanja statusa, kojeg je Crkva u međuvremenu bila nezasluženo osvojila. Jer se i Crkva mora priviknuti da dijeli realno siromaštvo sa svojim narodom – mada takvo nešto do sada baš nismo uočili. Sve to dakako izaziva nezadovoljstva u društvu, ali i sve veću nervozu unutar crkvenih struktura. Vlada razrađujući antirecesijske mjere i antikrizne namete sama je trebala preispitati financijska opterećenja koja izaziva povlašteni status Crkve u državnom proračunu – no to nismo doživjeli. Samo smo čuli da su se crkveni poglavari „dobrohotno“ odrekli nekakvih 50-tak milijuna kuna sredstava koja bi se tek trebala stvoriti. Ali pravu kritiku onoga i onih koji su Hrvatskoj sve ovo zamiješali, od Crkve nismo čuli.

Najveću paniku među crkvenim “prelatima“ je moralo izazivati eventualno priključivanje Europskoj uniji – jer tamo njih baš ne čeka „med i mlijeko“. Shodno EU standardima Crkva se u financijskom smislu najprije treba naučiti dijeliti religijski prostor s drugim vjerskim zajednicama, i to na ravnopravnim osnovama (tj. koliko vjerskog prostora stvarno zauzimaju s toliko sredstava mogu računati). A to je mnogo manje od sadašnjeg. Zgodan je bio komentar Inoslava Beškera u Jutarnjem od 14.08.2009 pod naslovom „Poziv u funkciji upravo djetinje osvetoljubivosti“. Mada je i sam Bešker zapao u zamku navodne Mesićeve vickaste osvetoljubivosti (koji se navodno radi Miklenića oborio na upotrebu križeva u državnim ustanovama), on ipak upozorava na važniju i širu povijesnu dimenziju, koja se u EU pretvorila u suvremenu političku praksu. On tako kaže:

Njemačka, navikla od Tridesetogodišnjeg rata da te rasprave ne vode dobru, drži se uglavnom po strani – a pripadnost vjeri pretvorila je u porezno pitanje, što djelotvorno hladi strasti.

Da, upravo takvo nešto čeka i religijsku scenu kod nas. Crkva uskoro neće moći neograničeno i nekontrolirano grabiti iz hrvatske proračunske vreće, jer će porezni obveznici ubrzo moći usmjeravati svoje doprinose vlastitoj vjerskoj opciji ma kakva ona bila. Iz toga će profitirati manje konfesionalne zajednice (koja do sada možda nisu ni sudjelovale u podjeli proračunskog kolača). No, slijedom logike, najviše sredstava će izgubiti Katolička Crkva – jer treba očekivati da će mnogi od onih 90% Hrvata navodnih katolika zahtijevati da vjerski dio poreza se usmjerava umjesto u Crkvu prema humanitarnim svrhama. Tako će problem netransparentnih davanja i još netransparetnijih trošenja proračunskog novca usmjerenog u crkvene blagajne će uskoro postati prošlost, jer će se sve to morati rješavati na civilizirani, a ne „ho-ruk“ način (tj. bez kontrola i suvišnih zašto). Slutnje o takvim promjenama izazivaju paniku kod crkvenih moćnika naučenih na lagodan život, „laisser faire“ ugođaj , komotno, jednostrano i skoro neograničeno sisanje proračunskih sisa.

Današnja osiromašena i jadna Hrvatska se nalazi zarobljena u rukama dviju prebogatih institucija, HDZ-a (kao najjače političke partije) i Crkve (kao najmoćnije institucije) – a one su u praktičnoj koaliciji. Siromaštvo Hrvatske djeluje retroaktivno na obje ove institucije, jer su one svoju moć temeljili uglavnom na novcu kojega sada ponestaje. Ubrzani ulazak u EU (kojemu je težio Sanader radi vlastitog političkog imagea) praktički nije ni jednoj ni drugoj „organizaciji“ odgovarao – možda baš u tim činjenicama treba tražiti razloge „puzajućem udaru“ izvedenom za nedavnog neobjašnjenog Sanaderovog odlaska, stopiranju pregovora za pristup EU, te nemilosrdnom povećavanju unutarnjih nameta, koje provodi kratkovidna Vlada jer samo gleda koliko joj nedostaje za namirivanje neutaživih apetita – ali i ne kako tolika sredstva namicati. Sve se to izvodi u “pajdaškoj” režiji HDZ-a i Crkve, što rezultira sve oštrijim napetostima unutarnjih nezadovoljstava.

Postoji jedna velika prijevara s kojom se u javnosti naveliko manipulira: Koliko god se HDZ i Crkva trudili dokazivati, Hrvatska većinski nije katolička zemlja – i tome ne pomažu nikakvi propagandni efekti (svečane političke mise, mali i veliki križevi uz ceste, po brdima i javnim ustanovama, golemi trometarski sedam-tonski kipovi na odmorištima autoputa, škropljenje svetom vodicom svakakvih, ponekad čak i glupih događaja, svečani ornati, procesije, isl.) Za njih poželjnom imageu Hrvatske kao najkatoličkije zemlje najmanje smetaju druge konfesije. Daleko veći problem su sve snažniji zahtjev za svjetovnošću prisutni posvuda (od ateističkog odbijanja vjerske dominacije do vjerničkog prihvaćanja odvojenosti Crkve od države), a time se skidaju nepotrebni tereti s jasala poreznih obveznika.

Kad dođe vrijeme da ljudi u Hrvatskoj samostalno odlučuju kamo i kome će usmjeravati svoj „vjerski porez“ Hrvatska će se definitivno pretvoriti u neosporivu sekularnu državu, a s time će se morati suočiti i crkveni prelati, pa i sam Jure Radić sa svojim kompanjonima, koji su iz ovakvog statusa Crkve ubirali najveće koristi, dok je državna blagajna postajala sve siromašnija.

To bi se već do sada bilo dogodilo da nam pristup EU nije neobjašnjivo zapriječen. Nije da trebamo EU glorificirati, no neki standardi koji tamo prevladavaju će kod nas mnogo toga promijeniti, a oni koji su Hrvatsku, svjesno ili nesvjesno, na putu usvajanja demokratskih standarda zaustavljali morati će odgovarati pred hrvatskom poviješću.

Andrija Hebrang, HDZ-ov predsjednički kandidat je svoj (i HDZ-ov) politički program (za predsjedničke izbore) glede pristupa Hrvatske EU javno i eksplicite pred Hrvate postavio tzv. „Andrijin križ“ izjavivši (prema Jutarnjem od 03.08.2009): Ulazak u Europsku uniju mi nije prioritet.

— Kraj frederikovog texta —

Primjere izrazito svjetovnog postupanja Crkve u Hrvata, nerijetko i protivnog njihovom navodnom učenju, viđamo gotovo svakodnevno. Samo za primjer, upućujem na današnji tekst o pretvaranju jednog od najvećih duhovnih blagdana u poligon za “furanje” dnevne politike.

Još jednom zahvaljujem autoru na vrhunskoj analizi i izvrsno sročenom članku, te dozvoli da tekst prenesemo ovdje. A svima nama želim da se stvari što prije dovedu u neko prirodnije stanje, kako to frederik lijepo najavljuje (je li prikladno reći “iz njegovih usta u Božje uši”? :mrgreen:).

Written by Charon l'Cypher

15. 8. 2009. at 22:23

Jedan odgovor

Subscribe to comments with RSS.

  1. […] i razumnim izjavama. Slijedi niz bisera kojima nas je počastio HDZov predsjednički kandidat Andrija Hebrang, kojeg Mesićevi istupi podsjećaju na komunistička vremena i komunističke progone Katoličke crkve […]


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: