Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

El presidente no tiene quién le escriba

with 3 comments

Još jedna izvrsna analiza iz per… tipkovnice čitatelja Ajgora.

El presidente no tiene quién le escriba
(Predsjedniku nema tko pisati, ali o njemu pišu mahnito)

U razgovorima o katoličkoj crkvi u Hrvatskoj često zastupam tezu kako se radi o instituciji kojoj je najveća svetinja vlastiti interes, a ostalo kada dođe na red.

Jedan od argumenata koji pri tome koristim je odnos Crkve prema komunizmu. Zanemarimo sada to što se napada komunizam kojega nikada nigdje nije bilo – u svijetu su postojali samo različiti oblici socijalizma. U daljnjem tekstu pod tim nazivom podrazumijevat ću, dakle, socijalizam.

Ranih devedesetih godina prošloga stoljeća Crkva se svom snagom obrušila na zlo i zločine komunizma, a kao glavni argumenti korišteni su pokolj na Bleiburgu, tzv. “križni putovi”, obračuni s političkim neistomišljenicima te općenito izostanak istinske demokracije.

U pravu je svatko tko osuđuje zločin, tu se nema što prigovoriti, međutim, ako se dublje proanalizira ponašanje Crkve, može se doći do zaključka kako je ta osuda samo jedan od alata kako bi se režim i ideja komunizma potpuno ocrnili.

Naime, i površnom poznavatelju povijesti poznato je kako je katolička crkva s velikim entuzijazmom podupirala kolonizatorske pohode koji su rezultirali zatiranjem cijelih civilizacija, kako je i sama sudjelovala u najokrutnijim zločinima (Inkvizicija) i ratovima (Križarski), kako se nikada s takvom žestinom nije obrušila na pošasti novijeg doba kao što su bili nacizam i fašizam, kako je podupirala razne novovijekovne hunte,…

Ostaje onda pitanje zbog čega je ipak trebalo tako ocrniti i sotonozirati komunizam? Zbog ateizama i stavljanja Crkve u zadnji red društvenog utjecaja, a posljedice su naravno i materijalno financijske prirode. Sve ostalo, uključujući i najgore zločine, bilo bi probavljivo kao i toliko puta kroz povijest…

Da Crkva i dalje tako funkcionira pokazuju novija zbivanja, ili nazvat ću ih skraćeno “slučaj Mesić”.

Naime, Mesić je u nekoliko navrata govorio ono što se ušima prečasnih i uzoritih ne sviđa ili ono što je protivno njihovom interesu. To je bio dovoljan razlog za njegovo sotoniziranje — neki to čine u rukavicama, neki to čine otvorenije (Miklenić), a oni koji su poznati kao redikuli ne ustručavaju se niti vrijeđati.

Npr. moj omiljeni don Kaćunko:

Naime, nakon dvostruko uspješno “obavljena posla” bagateliziranja i obezvrjeđivanja te nekoć časne dužnosti, P.M.S. (P. znači predsjednik, a ostalo su njegovi inicijali) je najodgovorniji što je ta “institucija sistema” postala potpuno beskorisna, nepotrebna, suvišna, štetna… i – pregolemo opterećenje proračuna!
Izvor

(Uuuups, “pregolemo opterećenje proračuna”… look who is talking … za ovu temu nije važno, ali nisam mogao ne primijetiti.)

I dok se Kaćunko spušta na razinu birtaškog prostakluka, uzoriti kardinal Bozanić je svoje mišljenje o Mesiću izrazio puno suptilnije, ali jednako znakovito:

Nakon što je predsjednik Stjepan Mesić zatražio od kardinala Josipa Bozanića da se ogradi od izjava hvarsko-bračko-viškog biskupa Slobodana Štambuka, ovaj se poprilično oglušio. Predsjednikovo pismo ga je, kaže, zateklo na putu za Rim, no o svemu je već saznao iz medija.

“Poštovani gospodine Predsjedniče, ovime Vam priopćujem da sam sadržaj Vašeg pisma pomno razmotrio”, jedino je još uzmogao, uz pozdrave sa željama za “obilje dobra”, Mesiću odgovoriti Bozanić.

Kardinalov potez na Pantovčaku su doživjeli kao pravu pravcatu bezobraštinu. Prije svega navode da Bozanić o slučaju nije mogao doznati iz medija budući da je sam Mesić javno rekao da je pisao Bozaniću zbog Štambuka, ali i ništa više od toga.”

Izvor

Dakako da ne osporavam pravo na nesuglasje, netrpeljivost pa čak i mržnju. I razmišljao sam o tome što može biti pokretač ovakvog ponašanja — ali osim Mesićevog kritičkog odnosa prema Crkvi, ne mogu naći nešto što bi bila dovoljno velika povreda nekakvih “katoličkih vrijednosti” pa da to izazove takvu buru.  Jednostavno, bebi želite uzeti zvečku i ona urla!

Za dodatno pojašnjenje prethodne rečenice, evo kroki dvaju predsjednika — jednog Crkvi omiljenog i jednog sotonskog:

I Mesić i Tuđman imaju komunističku prošlost. Tuđmanova je puno “čvršća”, s obzirom da je svoje formativne godine proveo u Partiji, i posljedice su bile puno teže i trajnije.

Naime, iako se uspješno presvukao, u duši je ostao tvrdi komunista što je dokazao svojim brojnim nedemokratskim potezima (uvođenje kulta ličnosti, nepotvrđivanje demokratski izabranih gradonačelnika Zagreba, pokušaj gašenja nepoćudnih medija itd.). Crkva je 1991. s velikom radošću pozdravila dolazak DEMOKRACIJE, ali, zanimljivo, nikada nije Tuđmanu spočitnula nedemokratsko ponašanje. Mesić je, pak, uz sve svoje mane, u odnosu na Tuđmana uzoran demokrata.

Tuđman je krajem 2. svjetskog rata već bio visoki oficir partizanske vojske. Može se opravdano pretpostaviti da je on znao o Bleiburgu više nego Račan koji je tada bio beba u nekom njemačkom konclogoru. Ali, zanimljivo, Crkva nikada nije javno pitala Tuđmana što se to na Bleiburgu dogodilo, a na kraj pameti im nije bilo pitati je li on nešto o tome znao. Ne, ne, “natjerali” su Račana da se ide ispričavati.

U vrijeme Tuđmanove vlasti nikada se nije toliko inzistiralo na pronalaženju konkretnih zločinaca, nisu se pronalazile kosti na svakom koraku kao nekoliko godina nakon njega, nije započeo niti jedan sudski proces iako je živih svjedoka bilo znatno više nego danas. Kada se o tome i polemiziralo u javnosti, Tuđmana se zaobilazilo kao da on s partizanima nikada nije imao baš nikakve veze.

Mesić (rođen 1934.) nije mogao osobno sudjelovati u tim zločinima, ali po potrebi se u pljuvačke svrhe koristi podatak da je njegov stric bio partizan.

Što je ta bitna razlika koja jednoga čini omiljenim u očima Crkve, a drugoga sotonom?

Tuđman si je već za svoje prvo pojavljivanje na Markovom trgu osigurao pratnju kardinala Kuharića koji je kasnije uvijek bio rado viđen suputnik. Pa onda su se potpisali nekakvi ugovori s Vatikanom… a za svaki slučaj stavilo se i “tako mi Bog pomogao” u tekst predsjedničke prisege… Pa tko ga takvoga ne bi volio?!

Vratit ću se još jednom na prethodnu konstataciju kako je Crkva u ranim devedesetim radosno pozdravila dolazak demokracije. Stjepan Mesić je i na prvim i na drugim demokratskim izborima dobio približno 1.500.000 glasova. I kad razni velečasni, preuzvišeni, prečasni i uzoriti pljuju po Predsjedniku Republike, trebali bi imati u vidu da osim po instituciji države koja ih obilno financira pljuju i po volji tolikog broja njegovih glasača od kojih je 1.300.000 katolika (ako ćemo vjerovati onom čuvenom 87%).

3 Odgovora

Subscribe to comments with RSS.

  1. Vidis o ovome nikad nisam razmisljao na taj nacin ali je svakako vrijedno spomena i jako dobar zakljucak. Ipak svatko vise voli pobjednike, a crkvenjasi jos i vise:)

    nomad23

    6. 10. 2009. at 18:27

  2. […] bili dovoljno bogati da budu “zanimljivi” i preslabi da se obrane (više o tome u prošlom Ajgorovom tekstu). Koliko mi je poznati, Crkva u Hrvata nije nigdje postavila čak niti spomenik majkama, […]

  3. […] u tekstu El presidente no tiene quién le escriba pisao sam o «zanimljivim» kriterijima koje ima Crkva ima pri ocjenjivanju nečijeg lika i […]


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: