Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Tri rupe u švicarskom siru

with 5 comments

Vezano uz nedavnu referendumsku zabranu gradnje minareta u Švicarskoj, o kojoj smo pisali i pomalo raspravljali ovdje, čitatelj Ajgor poslao nam je svoju analizu događaja, na čemu mu ovom prilikom zahvaljujem.

1. Ševko ef. Omerbašić: Zgrožen sam. Zar je to demokratski zapad?!

Neugodno sam iznenađen što se ovo dogodilo baš u Švicarskoj, koju smatram najdemokratskijom zemljom, primjerom vjerske tolerancije i multietničnosti.

(Jutarnji list)

Ovo je jedna od tipičnih reakcija koja se odmah nakon referenduma pojavila u javnosti. Moram priznati da je to i meni prvo palo na pamet, dok potaknut nekim tekstovima nisam malo razmislio.

Činjenica je da je Švicarska po svom ustroju demokratska zemlja, međutim, po čemu bi ona trebala biti reprezent «demokratskog zapada»?! Čime je ona dala svoj obol u razvoju demokracije?!

Švicarska je država u kojoj su žene dobile pravo glasa tek 1974. godine, postala je članicom Ujedinjenih naroda 2002. godine, što znači da do te godine nije imala nikakve obaveze koje proizlaze iz raznih dokumenata UN-a, između ostalih ni iz Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Sjeća li se itko neke značajnije švicarske inicijative ili aktivnosti u međunarodnim odnosima ili na polju zaštite ljudskih prava? Kada se spomene međunarodna politika i Švicarska, jedina su mi asocijacija sjedišta raznih međunarodnih organizacija.

Inoslav Bešker je švicarsku zatvorenost opisao ovako:

Shema – dakako, veoma simplicistička – glasila bi da je život u alpskim dolinama, po pola godine izoliranima snijegom, učinio ljude veoma solidarnima unutar doline i veoma sumnjičavima spram svega što dolazi izvana. Ratobornima (pa i međusobno), spremnima prodavati svoje vojne usluge nekada a oružje sada, ali nespremnima angažirati se za druge, pa makar i protiv najgorih zala (poput nacizma), spremnima uzeti u pohranu židovsko zlato ali ne i same Židove, spremnima čuvati kasu mafiji (Carlu Del Ponte, koja je načela bankarsku tajnu na štetu mafije, u Švicarskoj mrze više nego u Hrvatskoj).

Spremnima uzeti Hrvate koji će Švicarskoj donijeti ne samo novac nego i dvije Nobelove nagrade (Ružička i Prelog), ali i prostački ružiti svu hrvatsku naciju netom su tri švicarska huligana hrvatskog podrijetla zatukla posve pitomoga švicarskog vršnjaka.

Izvor: Jutarnji.hr

Švicarska je neosporno demokratska država, a gore navedeno nije iskaz antipatije ili neprijateljstva već samo pomoć u razbijanju predrasude o Švicarskoj kao nekakvom uzoru.

Dakle, zašto se snebivati što se referendum dogodio baš u Švicarskoj?

2. Minareti nisu religijski simbol, već simbol politike kojom se želi nametnuti šerijatsko pravo…

Ulrich Schluer, švicarski parlamentarni zastupnik kaže:

Minareti nisu religijski simbol, već simbol politike koja Švicarskoj želi nametnuti šerijatsko pravo koje je u potpunoj suprotnosti s tradicionalno demokratskim švicarskim zakonima. U tome je srž problema.

U Švicarskoj ima oko 400 000 muslimana, a najviše ih je iz Turske ili iz Bosne i Hercegovine, a te države, kao što znamo, ne prakticiraju šerijatsko pravo.

Nadalje, u Švicarskoj su ukupno četiri minareta i s njih se ne prenosi zvučni poziv na molitvu, tzv. ezan.

“Sjeme mira neće moći proklijati tamo gdje niču crkve, sinagoge i džamije” kaže neimenovani profesor.

Lijepo rečeno, samo treba imati u vidu kako te “biljke” nisu samonikle vrste već su posljedica određenog kolektivnog stanja duha i/ili određenih religijsko–političkih odnosa.

Ali ne vrijedi obrnuta relacija: ako se one “počupaju”, neće se poništiti to stanje duha niti ti društveni odnosi.

To je vjerojatno bilo jasno i inicijatorima referenduma, ali rekao bih kako im je bilo važno slanje određene ksenofobne poruke što su i uspjeli.

Za uspjeh referenduma s nekim radikalnijim zahtjevom (npr. zabranom islama) ne bi imali tako velike šanse, a vjerojatno su bili svjesni i znatno veće bure koju bi izazvala i sama takva inicijativa.

3. Ugroženo je pravo na slobodu vjere…

Tako je reagirala švicarska biskupska konferencija osuđujući referendum, slično je reagirao Ratzinger, slično su reagirali razni imami i mnoge javne osobe.

Činjenica je kako je uskraćeno jedno pravo, ali radi se samo o pravu na jedan simbol. Nitko nije niti postavio pitanje zabrane obavljanja islamskih vjerskih obreda, ne spominje se niti zabrana izgradnje džamija. Ali čini se kako su sve religije vrlo složne u ekstenzivnom tumačenju vjerskih sloboda kada se takne u bilo što što one smatraju svojim pravom.

Reakcije neodoljivo podsjećaju na ljetošnju aferu “križevi” u Hrvatskoj – niti tada nije bilo riječi ni o kakvom ograničavanju prava na slobodu vjeroispovijesti, ali to nije smetalo Crkvi da Mesićevu primjedbu nazove staljinističkom.

Kršćanska reakcija kojom se osuđuje zabrana minareta zapravo i nije izraz iskrenog ekumenizma već  pragmatičan način da se brani vlastito pravo na posvemašnje kontaminiranje javnih prostora križevima. A to navodno pravo ozbiljno je nagriženo nedavnom sudskom odlukom o uklanjanju križeva iz talijanskih škola i prijeti eskalacijom u ostatku Europe.

Može li se u cijelom ovom slučaju pronaći i nešto pozitivno?

Jedna od mojih prvih reakcija na referendum bila je kako se radi o glupom i štetnom potezu. Najvećim dijelom i sada zastupam tu tezu jer će vjerojatno povećati tenzije između Europe koja se percipira kao kršćanska i islamskog svijeta.

Međutim, bit će dobro ako ovaj slučaj posluži kao okidač za dijalog i pokušaj razumnog rješavanje pitanja islamofobije koja evidentno postoji u mnogim europskim državama.

A najsretniji ću biti ako se to proširi u opću raspravu o vjerskim simbolima u javnim prostorima te preusmjeravanju vjere isključivo u privatnu sferu i drastičnom ograničavanju uloge vjerskih zajednica u javnom životu.

Baš i nisam pretjerano optimističan da bi se to moglo dogoditi, ali vrijedi se nadati… neki se nadaju i vječnom životu.

Written by Charon l'Cypher

2. 12. 2009. at 22:24

5 Odgovora

Subscribe to comments with RSS.

  1. Načelno se slažem s napisanim.

    Ipak, mislim da se analiza previše bavi traženjem racionalnih motiva pokretača referenduma i porukom tog istog referenduma, a premalo porukom koju odašilje činjenica da je 57% glasača jedne demokratske države glasovalo kako je glasovalo. Nemojmo se zavaravati: 57% je puno. To znači da je najvoše 43% bilo protiv, što znači da je “za” bilo trećina više nego “protiv”!

    Činjenica da je Švicarska relativno konzervativna i ksenofobna nije mi dovoljan razlog. Postoje razne druge grupe koje konzervativci vole “opaučiti”, a da u Švicarskoj nisu gažene (na primjer, LGBT prava su na visokom nivou). Ovdje je riječ o stanovitoj iritaciji. Vlastitim problemima ili vijestima koje dolaze iz drugih država, ne znam, no iritacija je očito jasno usmjerena.

    Problem “islamizacije Europe” definitivno postoji, ali ne (samo) onako kako ga kršćanisti prikazuju. Spomenuo sam već probleme koje ima Velika Britanija (a pisali smo o njima i na ovom blogu), no stoji i to da se na probleme žmiri. Europa, u glumljenju “političke korektnosti” izbjegava se pozabaviti onim lošim što “problem” Islama nosi Europi (primjeri iz Britanije), ali i onime što nosi njima samima (npr. u Francuskoj su najsiromašnije četvrti gradova mahom muslimanske).

    Europa se s ovim problemima mora pozabaviti. Puštanje kojekakvih ekstremista da promoviraju šerijat nije i ne može biti adekvatna zamjena za omogućavanje normalnog (su)života neextremnim doseljenicima koji su, eto, muslimani.

    Švicarci su dali do znanja da tenzije rastu na obje strane. Pridružujem se Ajgorovom nadanju da će ovo trgnuti EU-političare, no – na žalost, slažem se i s njegovom procjenom da su za to male šanse. Problem nastao žmirenjem, vjerojatno će se “riješiti” tako da će i opet biti odžmiren…

    Charon l'Cypher

    2. 12. 2009. at 22:41

  2. Vijest iz Francuske: Ni Francuzi ne žele džamije i minarete.

    Sama vijest je, po meni, senzacionalistički obrađena, jer “podržavam gradnju džamija i/ili minareta” i “svejedno mi je” u ovom slučaju spadaju u istu kategoriju i rekao bih da u Francuskoj ovakav referendum ne bi “prošao”.

    No, zanimljivije je vidjeti promjenu raspoloženja u proteklih 8 godina:
    – 2001: 31% ZA gradnju džamija, 22% PROTIV, 46% SVEJEDNO i 1% NEIZJAŠNJENIH,
    – 2009: 19% ZA gradnju džamija, 41% PROTIV, 36% SVEJEDNO i 4% NEIZJAŠNJENIH.

    Ne može se ne primijetiti gotovo udvostručenje protivnika, a nije zanemariv niti skok broja neizjašnjenih (što mogu biti i protivnici kojima je neugodno priznati da su protivnici).

    Po meni, Europa (ljudi, a ne službene politike!) sve očitije ide prema sukobima s muslimanskim doseljenicima. Politika može žmiriti, no problemi neće nestati i prije ili poslije njima će se trebati pozabaviti.

    Charon l'Cypher

    3. 12. 2009. at 13:29

  3. Već kada spominješ Francusku, samo da navedem slučaj svoje rodbine koja živi tamo više od 30 god. Umjesto da sada krenem rondati po netu u potrazi za brojkama, statistikama i sličnim podacima, samo da kažem ono što sam od njih čuo u više navrata.

    Naravno, to može poslužiti samo kao primjer, a ne kao pravilo.

    Rođaci mi vele da integracija u Francuskoj ne predstavlja nikakav problem. Društvo, sredina, obitelji, radni ambijent spremni su prihvatiti sve došljake, uz jedan jedini uvjet: da se ti isti doseljenici prilagode francuskom načinu života.

    Za početak, traži se onaj minimum truda da se barem pokuša naučiti francuski jezik.

    Drugim riječima, svi su dobrodošli. Pomogni zajednici i zajednica će pomoći tebi.

    (Tako je npr. mom rođaku francuska država uračunala u radni staž čak vojni rok kojeg je ovaj odslužio u Jugi daleke 1965. godine.)

    Integracija je moguća, uz uvjet da ju želi i došljak. Ako je istina to što moji izvori tvrde, muslimanski doseljenici (osim Alžiraca) imaju problema s integracijom zbog inzistiranja na vlastitim običajima i tradicijama – i to ne samo vjerskih.

    Postavlja se sada pitanje tko marginalizira koga. Je li riječ o izolaciji koju provodi većina, ili je možda riječ o svojevoljnoj i self-inflicted izolaciji zbog tvrdoglavosti manjine koja je omamljena tradicijom i stoljetnim običajima?

    Ajmo to ovako, Charone: ja dođem kod tebe doma na par dana ZBOG POSLA. Boravim kod tebe i tvoj gost sam. No, ja uporno želim konzumirati duhan, iako to nije običaj pod tvojim krovom, jer tebi duhan smeta. Poštovat ću tvoje pravilo i zapalit ću cigaretu negdje vani, daleko od tebe. Ili pak mogu zapaliti cigaretu tebi u brk i pozivati se na ljudska prava i toleranciju ako išta progovoriš protiv moje loše navike.

    Zaključak:

    a) došao sam kod tebe poslovno, a ne kako bih dimio k’o bedak.

    b) S obzirom da sam tvoj gost, ja sam taj koji se mora prilagoditi kućnome redu.

    c) Pušenje ubija, isto kao vjerski fanatizam i slijepa ograničenost koja proizlazi iz istog.

    Raditi atentate u Madridu i Londonu u ime Alaha, pa onda tražiti full-optional integraciju jednostavno ne ide zajedno. Da ne zaboravimo ubojstvo Thea Van Gogha u Nizozemskoj zbog filma “Submission”.

    Napominjem jednu jako bitnu stvar: bilo bi krajnje glupo trpati sve muslimane u isti koš. Upravo zbog toga tvrdim da bi oni PRVI trebali pokrenuti tu (ajmo ju tako nazvati) reformu kojom bi se oslobodili onog najgoreg šljama u svojim redovima. Promjena treba krenuti od njih, a ne od europskih političara.

    IMO, sve što europski političari mogu poduzeti je to da njihove vojske pokupe već jednom prnje iz Iraka i Afganistana kako bi prestale više bacati ulje na vatru tamošnjih islamskih ekstremista.

    Sada je najlakše reći da su Švicarci ksenofobi i da je ishod referenduma sam po sebi glup. Zašto ne sagledati na referendum kao posljedicu, a ne striktno kao uzrok?

    Citirajući mog profesora i njegovu izjavu o džamijama, crkvama i sinagogama, mislim da Ajgor nije baš potrefio u sridu tvrdnjom da “ako se one “počupaju”, neće se poništiti to stanje duha niti ti društveni odnosi.” Švicarci nisu izglasali nikakvo čupanje, odnosno rušenje džamija i minareta, već samo njihovu daljnju izgradnju. Kako god bilo, slažem se s njim da prisilno “čupanje” nije pravo rješenje.

    Minareti su u krajnjoj liniji bezopasni jednako kao i vize koje su britanske vlasti godinama udarale u putovnice muslimanskih doseljenika.

    No, tko je tada mogao pomisliti da će lupanje običnih viza rezultirati muslimanskim školama, muslimanskim stomatološkim ordinacijama i muslimanskim sudovima?

    Što je religijska komponenta jača, to će slabiji biti napredak društva.

    Uostalom, zašto se sva ta halabuka nije digla kada su njemačke vlasti stale na rep scijentološkoj crkvi, koja nota bene – koliko god bila brainwashing nastrojena – nije još izvršila atentate u niti jednoj europskoj zemlji.

    Teomondo Scrofalo

    3. 12. 2009. at 20:14

    • Krivog prozivaš. Ja sam lijepo rekao da se došljaci imaju prilagoditi. Pročitaj moje komentare na prvom postu o švicarskom referendumu.

      Također, i ja naglašavam da je švicarski referendum posljedica (meni je draže reći da je signal, jer on samo signalizira do sada prikrivane posljedice).

      Europske politike mogu daleko više od toga da se pokupe od tamo gdje im nije mjesto. Kako su moguće vjerske škole i šerijatski sudovi igdje u “razvijenoj” Europi?! Ako zakoni to dozvoljavaju, treba ih mijenjati! Ako ne dozvoljavaju, treba ih provoditi!

      Charon l'Cypher

      3. 12. 2009. at 22:20

  4. @ Charon

    Prozvao sam te samo zato jer mi je trebao primjer nekog tko ne voli duhan😉

    Teomondo Scrofalo

    4. 12. 2009. at 8:46


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: