Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Razvoj demokršćanske misli u Hrvata (Nešto drugačija slika “katoličke” Hrvatske – 2. dio)

with 9 comments

Ovaj post se nastavlja na tekst Nešto drugačija slika «katoličke» Hrvatske, a cilj mu je ukazivanje na činjenicu kako je katolička crkva u Hrvatskoj neopravdano prigrabila enormne privilegije samo na temelju percepcije i podataka iz popisa stanovništva.

Notorna je činjenica da svaka skupina koja želi ostvariti određeni društveni utjecaj ili posisati malo proračunskog novca mora imati vrlo jasnu legitimaciju koga predstavlja: negdje se to očituje kroz broj članova, negdje kroz izborne rezultate, negdje kroz jasne projekte za koje se traže sredstva.

Jedino je Crkva pošteđena dokazivanja svog legitimiteta, jedino Crkva ne mora podnositi račune na što je potrošila proračunska sredstva, jedino se Crkva može pozivati samo na dojam, a da si pri tome prisvaja prava kao da joj je 87% stanovnika Hrvatske vlastoručno potpisalo punomoć za zastupanje!

Međutim, mnoštvo pokazatelja ruši iluziju o Hrvatskoj kao «katoličkoj državi».
Dakako, polazim od pretpostavke da nije dovoljno tek se osjećati ili izjašnjavati katolikom (ili nogometašem ili kardiokirurgom) da bi se to zaista i bilo.

Poraz favoriziranog kandidata na posljednjim predsjedničkim izborima bio je za Crkvu prilično velik udarac, ali cijela je povijest hrvatskog višestranačja od 1990. naovamo prožeta takvim manjim ili većim porazima.

Porazni su za Crkvu bili rezultati svih dosadašnjih parlamentarnih izbora kada je i socijaldemokratska opcija, iako stigmatizirana kao «komunjarska», dobivala prilično velik broj glasova onih koji se smatraju katolicima … to je naime matematička neminovnost u procentualnim odnosima kršćana i ateista na koje se Crkva stalno poziva.

No ovdje ću podsjetiti na jednu drugu zanimljivu i pomalo zaboravljenu činjenicu.

Prema političkoj teoriji, Crkva bi trebala biti prirodni i glavni saveznik demokršćanskim strankama jer su one utemeljene na kršćanskom nauku, a svoja programska načela postavljaju unutar poruka evanđelja.

Evo što kažu Hrvatski demokršćani

U tijeku 2004 godine izašlo je drugo izdanje hrvatskog prijevoda dokumenta vatikanske Kongregacije za nauk vjere pod nazivom “Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu”.Kongregacija u njemu objašnjava da Crkva preko biskupa ne želi niti može voditi politiku ili ukinuti slobodu mišljenja katolika o životnim pitanjima, ali da je zadaća Crkve “poučavati i rasvjetljivati savjest vjernika, osobito onih koji sudjeluju u političkom životu, da njihovo djelovanje bude uvijek u službi cjelovitog promicanja osobe i općeg dobra”

Kongregacija tumači da socijalni nauk Crkve nije upletanje u vlast pojedinih zemalja, ali da “jamačno postavlja obvezu vjernika laika da bude moralno dosljedan u svojoj savjesti, koja je jedna i nepodijeljena”. Drugim riječima, vjernik ne bi smio imati dva usporedna života, jedan tzv. duhovni i drugi tzv. svjetovni u obitelji, na poslu, u političkom djelovanju… Vjernik ili jesi ili nisi.

(boldao ja)

Gdje su hrvatske demokršćanske stranke?

Već u siječnju 1990. pojavila se Hrvatska kršćansko demokratska stranka. Na parlamentarnim izborima koji su uslijedili nije imala osobitih uspjeha, , a nije imala niti značajniju potporu Crkve.

Ali s obzirom na povijesni trenutak, to i nije iznenađujuće – Crkva se tada više vezala uz HDZ koji je zajedno s Tuđmanom bio glavni mobilizator u pripremama i vođenju rata.
Moglo bi se reći da je Crkva tada prepoznala potrebe povijesnog trenutka, a oni zločestiji mogli bi reći da je po stoljećima razvijanom instinktu nepogrešivo prepoznala najjačeg, tj. onoga od kojeg u budućnosti može imati najviše koristi (ili onoga kojemu se ne smije zamjeriti).

Osim HKDS pojavljivale su se još neke nominalno demokršćanske stranke kao npr. HKDU koja je bila i parlamentarna od 1995. do 2003. s jednim zastupnikom.

Njezin jedini zastupnik Anto Kovačević ostao je ponajviše zapamćen po kršćanskim odnosom prema ženi inspiriranoj rečenici upućenoj Vesni Pusić: «… stvoreni ste za madraca, a ne za mudraca!» Osim ovoga, ne sjećam se nekih drugih doprinosa razvoju demokršćanske misli u Hrvata.

Na hrvatskom političkom nebu kratko je boravila i KSU koja također u društvenom životu nije ostavila značajnijeg traga.

Tu su i ovdje već citirani Hrvatski demokršćani koji se zalažu za ujedinjenje svih hrvatskih demokršćanskih stranaka … ili onoga što je preostalo od tih stranaka.
Na parlamentarnim izborima 2007. nisu ostvarili nikakav značajniji rezultat.

S obzirom na omiljene postotke te na sve veći utjecaj Crkve u javnom životu (osobito nakon potpisivanja poznatih ugovora koji su de facto u nekim aspektima društvenog života uveli protuustavni klerikalizam) bilo je logično očekivati jačanje društvenog utjecaja demokršćanskih stranaka.

A dogodilo se upravo suprotno: “političko tržište” pokazalo je da za takvom opcijom nema potražnje koja bi je mogla održati na životu!

Demokršćanska opcija koja bi programski trebala predstavljati političko oživotvorenje onoga za što se zalaže Crkva, nestala je iz hrvatskog političkog života! Nestala!!! Nema je!!!

Istina, ima stranaka, a među njima je i HDZ, koje vole spomenuti svoju demokršćansku tradiciju, ali se zapravo radi o konzervativnim strankama koje jesu bliske Crkvi, ali programski nisu utemeljene na kršćanskim načelima.

Evo što o tome misle Hrvatski demokršćani:

Sanader je … naveo da potječe iz “tradicionalne hrvatske radničke katoličke obitelji s petero djece”, da je praktični vjernik te da u njegovoj obitelji “vjera ima bitno mjesto”. …
U razgovoru je ishvalio Crkvu, ali na neka konkretna pitanja dao je neodređene odgovore.
Primjerice, na upit kakav je njegov stav o pobačaju, eutanaziji, genetičkom inženjeringu i institucionaliziranju istospolnih brakova, Sanader je odgovorio: “Što se tiče problema koje vi spominjete, u odnosu na njih orijentiram se prema svojoj kršćanskoj savjesti kao katolički vjernik. Što se pobačaja i eutanazije tiče, mi u HDZ-u držimo da život mora biti zaštićen od začeća pa do prirodne smrti”.
Sanader kao pragmatični političar drugačije nije ni mogao odgovoriti. Nije, recimo, mogao izravno reći da će HDZ zabraniti pobačaj. Iako on tvrdi da je praktični vjernik, jasno mu je da niz njegovih stranačkih kolega to nije, niti su to neki drugi političari iz drugih stranaka na koje će se morati osloniti ako želi zadržati vlast. Dakako, svjestan je on i činjenice da među biračima postoji i raskorak između deklarativne pripadnosti Katoličkoj crkvi i svakodnevnog života u kojem se baš i ne žive svi postulati vjere koje traži Crkva od svojih vjernika. Što mu onda preostaje? Očito, između dva zla birati manje zlo. Što je s ostalim političarima? Većina svoje katoličko opredjeljenje drži kod kuće, u sferi privatnog. Žive dva usporedna života. Za katolika je to nedopustivo.
… A što je s drugim strankama? HSS je, primjerice, bila stranka koja je ovih godina najviše zastupala katoličke stavove. A kako je prošla? Doživjela je izborni fijasko. Zašto u nas nema prave demokršćanske stranke?

(boldao ja)

Dakle, u državi u kojoj (navodno) živi 87% katolika i koju kler tako silno voli svojatati, nema niti jedne relevantne istinske demokršćanske stranke!

Crkva je ovoga već odavno svjesna i zato ne voli davati tzv. službene potpore političkim opcijama ili kandidatima jer bi svaki politički poraz favorizirane opcije imao i legitimaciju «službenog poraza».
Lagodnije je skrivati se iza zamagljenih “promišljanja” što joj je dobro uhodana dvotisućljetna osnovna djelatnost, ali i iskorištavati ustrašenost političara koji se ne žele zamjeriti Crkvi računajući da bi to bilo i zamijeranje velikom biračkom tijelu.

Međutim, političari bi iz očiglednih činjenica konačno trebali izvesti dvije vrlo važne pouke:

1. Crkva ne može svojom potporom pomoći onoliko koliko se nadate!

2. Crkva ne može uskraćivanjem svoje potpore štetiti onoliko koliko strahujete!

Written by Ajgor

30. 1. 2010. at 14:03

Postano u Politika

Tagged with ,

9 Odgovora

Subscribe to comments with RSS.

  1. Stvarno dobro primijećeno!😀

    Da odgovorim na ove posljednje dvije točke:
    1. Nada umire posljednja.
    2. Političari svoj strah ne rješavaju svojim, nego našim novcem. Kad bi plaćali iz svog džepa, da vidiš kako bi ih navodni strah brzo prošao! Mislim da je većini njih Crkva više izgovor za vlastite zadrtosti i, daleko važnije, za skretanje fokusa s važnih stvari na glupe eskapade.

    Još jedan prilog tvojim tvrdnjama je još uvijek aktualni predsjednik Mesić, koji je – pola godine nakon “slučaja križevi” – na drugom mjestu popularnosti (najpopularniji za 19.7% ispitanika). Sol na ranu Crkvi: s višegodišnjeg prvog mjesta maknula ga je Jadranka Kosor (najpopularnija za 21.5% ispitanika), glumljenjem borbe protiv korupcije, tj. Mesićev “pad” nema i nikad nije imao veze s križevima. (izvor)

    Nadam se da će se ova serija izvrsnih analiza nastaviti.

    Charon l'Cypher

    30. 1. 2010. at 15:13

  2. Mislim da je problem složen i da ima “dvije glave”. Naime, kao i inače u povijesti, odnos poličkih i religijskih institucija je dvosmijeran. Treba se podsjetiti da nisu Hrvati prvo bili katolici pa je zbog toga vlast postala katolička, već su se vladari u čitavoj Europi postavljali uz pomoć Crkve, a isti su često i prisilno pokrštavali narod da bi si osigurali vlast. U novije vrijeme izjašnjanvanju ljudi katolicima i porastu popularnosti KC svakako kumovala nacionalnoreligijska histerija devedesetih po kojima si jedino kao katolik-Hrvat mogao biti smatran dobrim hrvatskim građaninom. Vidjela sam puno ljudi koji su se u starijoj dobi pokrstili ili su krstili svoju ne baš malu djecu uslijed takvih društvenih pritisaka. Naravno da je Crkva dobrano sudjelovala u stvaranju takve klime u kojoj je bilo nepoćudno biti druge religije ili, ne daj Bože, biti ateist ili nevjernik. I onda kao rezultat imamo tautološko samopravdanje vlastitog povlaštenog položaja – zbog političkih pritisaka u Hrvatskoj se broj deklariranih vijernika preko noći udvostručio, a zatim se na temelju takvog broja legitimizira povlašten položaj Crkve u društvu koja i dalje zahtijeva od države da potpomaže i financira daljnje pokatoličavanje naroda npr. kroz vjernoauk u državnim školama.
    Ovo je naravno samo jedan aspekt problema, drugi je što dobar dio deklariranih vijernika s vjerom nema veze pa se ne možemo pozivati na broj vijernika kod npr. donošenja zakona, već bi trebalo više pažnje posvetiti stavu većine građana. Tako bi trebalo biti i s financiranjem Crkve. Smatram da većina građana, bez obzira na to kako se religijski deklariraju, nije oduševljena ovim modelom i da bi Vlada mogla dobiti i neke pozitivne poene da promijeni način financiranja Crkve u korist građana.

    Ja

    30. 1. 2010. at 17:20

  3. Sljedeće godine će se održati redovni popis stanovništva. Vjerujem da će se broj katolika ipak svesti na malo realniju mjeru jer će se mladi ljudi koji su navrat-nanos ranih 90-ih postajali vjernici po diktatu preplašenih roditelja (a bez povijesti indoktrinacije u obitelji) možda deklarirati agnosticima ili ateistima. Dobro, ovo je više možda moja nada bazirana na observacijama iz kruga ljudi u kojem se krećem, ali nadam se da je glas razuma pokreta koji vani nazivaju “Novim ateizmom” bar donekle naveo mlade na propitivanje idiotarija koje su im prodavane na vjeronaucima i u crkvama. Ako ne, onda će nam crkva i dalje uzimati novce iz proračuna temeljem prenapuhanog broja “katolika”.

    astounded

    2. 2. 2010. at 20:17

    • Riječi ti se pozlatile, no mislim da pad tog broja neće biti značajan. Ključno je upravo to da pričamo o nekakvoj labeli, a ne stvarnom stanju. Da se radi ispitivanje koliko ljudi zaista živi katolički (ili neki drugi kršćanski) nauk, broj bi bio mizeran. Ali samo reći “katolik”… često je stvar mode, komocije, prihvaćenosti,…

      Charon l'Cypher

      2. 2. 2010. at 20:35

    • Poput Charona i ja mislim da se rezultati popisa neće bitno promijeniti. Ali poanta mojih tekstova na ovu temu je upravo ta da rezultati popisa stanovništva nisu relevantan pokazatelj broja katolika u državi. Za promjenu Ugovora ključni su političari koji od te teme bježe ko vrag od tamjana jer kalkuliraju s potporom Crkve.
      Ugovori inače predviđaju mogućnost revizije:
      “Čl. 15.2. Ako bilo koja od visokih ugovornih Strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.
      Financijska kriza u kojoj se država nalazi je debelo u kategoriji “bitno promijenjenih prilika”, ali nitko od političara nije glasno i jasno postavio pitanje promijene ugovora. Djelomično je to i zbog toga što se Kaptol lukavo “odrekao” dijela proračunskih sredstava kako bi kao dao doprinos izlasku iz krize. Time su zapravo zaustavili pitanje revizije ugovora što je političkoj kukavelji dobro došlo jer se time izbjegla za njih neugodna situacija.

      Kad čitam ugovor o gospodarskim pitanjima, uvijek se iznova zgražam nad ovom formulacijom:
      “Čl. 6.6. Mjerodavne vlasti Katoličke Crkve i Republike Hrvatske pri određivanju spomenutoga novčanog iznosa imali su na umu postotak građana Republike Hrvatske koji se izjašnjavaju katolicima.

      Pa što država ne bi davala socijalnu pomoć svima koji se izjašnjavaju siromašnima?!

      Zašto za ostvarivanje prava na dječji doplatak treba donositi brdo potvrda – što ne bi ljude na šalteru jednostavno zamolili da se izjasne koliko djece imaju i kakvi su im prihodi?!

      Bi li uzoriti Bozanić od mene kupio kuću, a da pri tome ne provjeri ima li ona zaista onoliko kvadrata koliko sam se ja izjasnio?!

      Ajgor

      3. 2. 2010. at 9:52

  4. […] na bilo koji način suprotstavi Crkvi. U stvarnosti za takve strahove nema temelja jer i ankete i stvarnost pokazuju kako smo ipak više licemjerna nego zatucana nacija. A ako ne vjeruju meni, to im je […]

  5. […] većina birača da svoj glas za ovo, nema nam druge nego poštovati ga i prilagoditi mu se. Po svemu sudeći, ne moramo se plašiti takvog ishoda. Toga su zacijelo svjesni i u Crkvi, pa se traže zaobilazni putevi kada već ne ide […]

  6. […] najaviti ukidanje te odredbe i onda samo treba pričekati odgovor glasača. (Podsjećam na tekst Razvoj demokršćanske misli u Hrvata koji razmatra evoluciju demokršćanskih stranaka kao legalne i legitimne transmisije kršćanskog […]

  7. […] jednom ranijem tekstu pisao sam kako su sve nominalno demokršćanske stranke od 1991. do 2007. potpuno nestale s […]


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: