Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Fuchs off

with 4 comments

Poznata metodologija Crkve od davnina obuhvaća zastrašivanje. Da im je modus operandi i u 21. stoljeću takav svjedoči i najnovija didaktička metoda primjenjena na satu vjeronauka na kojemu su učenici 2. i 3. razreda Srednje škole za tekstil, kožu i dizajn iz Zagreba počašćeni gledanjem filma “Pobačaj – ženina odluka”.

Tendenciozan film snimljen je još daleke 1973. godine. Nama je dobro poznato da medicina, i znanost općenito, napreduje (za razliku od crkvene misli), no očito su vjeroučiteljima jako aktualne te abortivne metode koje se ne prakticiraju već više od 20 godina (osim u zemljama u kojima je crkveno urgiranje protjeranlo pobačaj u crnu ilegalu te prisililo žene da se daju u ruke svakakvim mesarima).

Kako bi učenicima ogadili pobačaj (a usput i demonizirali ženu koja bira tu drastičnu soluciju), prikazan im je film koji se služi dijalektikom poput “trganje djeteta komad po komad”, “ubojstvo djeteta”, “pretvaranje djeteta u masu krvi, tkiva i mesa” i slično.

Ogorčeni otac učenice koja je pogledala to remek-djelo crkvene propagande izjavio je:

“To je strašno. Dijete mi je reklo da su im pokazivali kako se dijete iz maternice izvlači nekim strojem nalik na usisivač i melje u melasu za koju je jedna učenica rekla da izgleda poput frapea, samo što iz nje izviru ruke i noge.”

Gledanje filma “Pobačaj – ženina odluka” propisan je nastavnim planom i programom katoličkog vjeronauka za trogodišnje škole iz 2002. godine. Program su zajednički odobrili Ministarstvo obrazovanja i HBK. Prošle je godine sastavljen novi program po kojemu za četverogodišnje škole nema obaveze gledanja filma, no za trogodišnju školu ne postoji novi program pa su učenici prepušteni na milost i nemilost filmskog (ne)ukusa vjeroučitelja. Svejedno, taj je film, zajedno sa ostvarenjem “Nijemi krik” od 2004. godine zabranjen odlukom ministra Dragana Primorca, no očito to vjeroučiteljima nije prepreka. Kao da su zakoni i odluke Crkvi ikada bili prepreka…

Mario Živković, koji je film 1974. godine donio iz Amerike, prokomentirao je:

“Ljudima smo ga prikazivali umjesto mise. Mogu ga gledati i djeca; ona koja ne razumiju film gledat će ga poput vesterna ili crtića, dok je za one veće koji ga razumiju, bolje da ga vide.”

To je, eto, mišljenje Crkve.

Mišljenje struke, dakle ginekologa, jest mišljenje doktora Erdena Radončića, specijalista ginekologije iz poliklinike “Vili”:

“Komadanje i druge metode koje se spominju u filmu više nitko ne radi jer se pobačaji ne obavljaju na fetusima starijim deset tjedana, a i za to postoje vrlo sofisticirane metode potpuno drugačije od onih koje su prikazane u filmu. To je čisto zastrašivanje, a takav način edukacije jednako je monstruozan kao i metode abortusa o kojima govori film.”

Pametnom dosta.

Ipak, izgleda da nismo mi jedini koji imaju problema sa priznanjem da žena ima pravo na odabir: zadnjih se dana u susjednoj Italiji zahuktala polemika oko RU486, t.zv. “pilule za dan poslije”. Samo da vas podsjetim (a trebalo bi mnoge podsjetiti), u Italiji je pobačaj legalan od sedamdesetih godina, kada je izglasan putem referenduma, odnosno volje naroda, i to u doba kada je na vlasti bila stranka Democrazia cristiana (Kršćanska demokracija). Očito Crkva i njene ulizice to vole zaboravljati. Voli to zaboravljati i novopečeni Predsjednik regije Piemonte Roberto Cota (Sjeverna L(j)iga, ne samo desnica, već ksenofobična desnica) namjerava blokirati distribuciju RU486 uz objašnjenje da je “njegov izbor obrana života”.

Da, to je njegov, muški izbor. Demoniziranje pobačaja je, opet, crkveni, muški izbor.

Neka odmah bude jasno da nisam pobornica pobačaja u kontracepcijske svrhe. Pobornica sam slobodnog izbora. Pobornica sam temeljite seksualne edukacije od strane struke (znači, liječnika, ne svećenika) koja će omogućiti pojedincima slobodu i odgovornost, te spriječiti što više neželjnih trudoća. No, i dalje smatram da je pobačaj pravo svake žene, pravo da odluči što će biti s njenom maternicom i njenim tijelom.

Izgleda da je u 21. stoljeću za neke to pravo samo puka tlapnja.

Možda bi stvari bile drugačije da muškarac može zanijeti. Kao što je jednom rekao poznati talijanski komičar Daniele Luttazzi:

“Kada bi muškarci mogli ostati trudni, govorili bi i o svetosti pobačaja, i bio bi izvediv čak i kod brijača”.

Ima istine i u tome.

IZVOR: Jutarnji List, UAAR

Written by isisrosenkreuz

2. 4. 2010. at 7:59

4 Odgovora

Subscribe to comments with RSS.

  1. Globalno gledano, dolazi do zastrašujućeg trenda gubitka napretka postignutog u borbi za ljudska prava žena. Taj trend se najjasnije očituje u sferi reprodukcije – prvenstveno pravu na pobačaj. Različiti desničarski homo primitivicus političari tipa Milinović konstantno prijete zabranom i gubitkom prava koje su naše majke davnih 70-ih i 80-ih ostvarivale bez problema te prijete osuđivanjem žena na različite mesare koji će ih kasapiti po šupama. U saveznoj državi Utah donesen je zakon kojim se žene može kazneno goniti ne samo za ilegalno izvedeni abortus nego i ako se otkrije da su namjerno izazvale spontani pobačaj. Kvaka 22 cijele priče je da je uvjete za izvođenje legalnog pobačaja praktički nemoguće izvesti.
    Čini se da borba za ljudska prava nikad ne smije stati jer upravo u trenutku kad se opustimo i uživamo u rezultatima borbe prethodne generacije, zombiji desničarsko-religiozne provenijencije isplaze ispod svog kamenja i počnu erodirati ostvarene slobode.
    Kao što je Isisrosenkreuz napisala, nitko normalan ne zagovara pobačaj. Ali on MORA biti opcija i biti prepušten savjesti žene. Sve osim toga je kršenje ljudskih prava odraslih, mislećih osoba.
    Što se tiče katoličke crkve i njihovog stava prema abortusu – u trenutku kada će imati žene svećenice će imati pravo nešto palamuditi o ženskoj reprodukciji. To ukratko znači – NIKAD.

    astounded

    2. 4. 2010. at 9:27

  2. Na posljedice odgojne metode “zastraši, ali ne pouči” “Ženska mreža” upozoravala je u svome izvještaju o ljudskim pravima žena 2006. godine, a u vezi s lažnim prikazivanjem razloga pobačaja koji je bio i predmet inspekcijske ministarstva zdravstva:
    “Opisana praksa neprikazivanja induciranih pobačaja, potvrđena inspekcijskim nalazima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, upućuje na socijalni i ekonomski pritisak na žene, koje zataškavaju pobačaje nemajući sredstava da plate tržišno određene cijene usluge, te su prokazane vjerskom i pro life propagandom kao ubojice. Praksa ima dalekosežne posljedice na reproduktivno zdravlje žena i izostanak rješenja unutar javnih politika.”
    S obzirom da čvrsti stisak Crkve ne popušta, do danas se ništa nije bitno promijenilo i kao što vidimo, umjesto edukacije o odgovornom spolnom ponašanju imamo traumatiziranje djece hororima. A što drugo i očekivati od religije koja veliča Abrahamovu vjernost Bogu jer je njemu u čast bezpogovorno išao zaklati svoga sina. (To sa žrtvovanjem sina je nekako aktualno ovih dana, ne?)
    U ovakvim primjerima leži jedan od odgovora na pitanje koje često vidim na raznim forumima: “a zašto se vi ateisti uopće javljate u raspravama o religiji kada za vas bog ne postoji?” Zato što se ne radi o pitanju postojanja ili nepostojanja boga već o šteti koju religija nanosi društvu.
    Valjda nitko sa zrncem razuma ne podržava abortus kao nešto pozitivno, a pogotovo ne kao kontracepcijsko sredstvo.Radi se samo o pravu koje nitko ne nameće kršćanima. Dapače, njihova vjera treba im biti dovoljna brana da to ne čine. A čine li to oni ili ne čine?
    “Tijekom 2008. godine bilo je prijavljeno 10.616 prekida trudnoće, što predstavlja blagi
    porast u odnosu na prethodne godine ” – ovo je podatak HZZJ za 2008. godinu. Dragi vjernici, od toga broja “vaših” je oko 9000 abortusa – tako kaže omiljena statistika, kaj ne? (Ne možemo valjda sve svaliti na ateiste?!)

    http://www.zenska-mreza.hr/x/izvj_06.pdf
    http://www.hzjz.hr/publikacije/prekidi_2008.pdf

    Ajgor

    2. 4. 2010. at 16:11

  3. Nisam procitao u kojem se mjestu desio spomenuti slucaj, ali ovakve stvari svrstavaju lijepu nasu negdje na daleki istok. Ne bih htio ni pomisliti kakve bi nam jos dosjetke mogla prirediti crkva da osigurava politickim strankama jos veci broj biraca. Zaista je to zvjerstvo sta rade, ali tko ima sta moze, sam primjer kako moc i novac pobjeduju svaki iole zdravi razum.
    Necu ulaziti u globalni pogled na sve to ali u spomenutme i slicnim slucajevima ja dosta krivim roditelje. Nisam sad upucen u to da li ti crkva dava da se pricestis ili krizmas ako ne ides u skoli na vjeronauk ali moje ga djete sigurno nece vidjeti. Ne zato sto ja to mozda ne bi zelio vec zato sta preko vjeronauka djeca nemaju prilike oblikovati neko svoje videnje, sve je vec definirano i uzima se tako dogmaticno kao da ces ostati bez ruke ako napravis nesto sta nije tako. Etika nudi puno bolji napredak u to vidu.

    nomad67

    2. 4. 2010. at 19:21

    • Nomad67: “Nisam sad upucen u to da li ti crkva dava da se pricestis ili krizmas ako ne ides u skoli na vjeronauk ali moje ga djete sigurno nece vidjeti.”

      Vjeronauk je samo de iure izborni predmet, međutim neprilagođen raspored sati te izravan ili neizravan pritisak okoline je uglavnom takav da je vjeronauk de facto obavezan. (Ali podržavam tvoju odluku i želim da ustraješ!) Zato me osobito ljute ovakvi slučajevi jer te bedastoće trpe i djeca kojoj je vjeronauk samo formalnost ili sredstvo za popravljanje prosjeka ocjena (i ovdje se u vezi s brojem vjernika i “vjernika” reflektira opće stanje u društvu).

      Ajgor

      2. 4. 2010. at 19:43


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: