Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Razlikovanje dobra i zla

with 3 comments

U zadnje vrijeme ekipa bloga je zatrpana privatnim obavezama (uz vrlo slabe šanse da to krene na bolje). Srećom, tu su čitatelji koju uskoče s ponekim dobrim tekstom. Iskoristit ću priliku da vas pozovem da to radite i češće.😉

Današnji tekst poslao nam je Krešo i prenosim ga (tekst, a ne Krešu :P) kako je poslan (uz sitne tehničke izmjene). Moj dodatak je na dnu.

Mnogi vjernici tvrde da samo zahvaljujući vjeri ljudi razlikuju dobro i zlo. Oduvijek sam siguran — tj. vjerujem — da to nije tako, da nam ne treba nikakva vjera da bi razlikovali dobro od zla, moralno od nemoralnog. Čak tvrdim suprotno, raznorazne religije, zahvaljujući ispovijedima i molitvama, omogućavaju ljudima koji jesu vjernici, da čak i rade neka loša djela, jer vjeruju da će se ispovijediti i sa nekoliko molitvi sve to ispraviti. To mi ‘nevjernici’ ne možemo’.

A u prilog tome govori i ovo istraživanje, u kojem i znanstvenici polako dolaze do zaključka da je osjećaj za dobro i zlo duboko usađen u nas.

Evo i članka iz Vecernjeg lista:

Djeca već sa šest mjeseci znaju razliku između dobra i zla. Pokazali su to rezultati nekoliko uzastopnih istraživanja, čime je opovrgnuta tvrdnja nekih znanstvenika da se ljudi rađaju kao “prazne ploče” te da njihov moral oblikuju roditelji i iskustva.

U jednom od istraživanja djeca su izražavala svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo dobrim, odnosno lošim likovima u lutkarskoj predstavi. U drugom eksperimentu su čak udarala likove koji su bili zločesti.

– Čini se da je osjećaj za dobro i zlo duboko usađen u nas – kaže Paul Bloom sa Sveučilišta Yale.

– Otkrili smo da su djeca već sa šest mjeseci nakon što su nekoliko puta odgledala predstavu znala ocijeniti karakter likova te su pokazivali odobravanje prema dobrim likovima. Razlika nije bila jedva zamjetna, gotovo sva djeca su radije posezala za dobrim likovima – kaže Bloom.

Hvala Kreši na prilogu!😀

Ja bih se malo nadovezao na Krešin komentar o dobroti/zlu vjernika i ateista. Drago mi je što je načeo temu, jer mislim (nadam se) da bi se tu mogla razviti kvalitetna rasprava koju se nadam ovdje započeti.

Kao prvo, treba razlikovati vjeru i religiju. Ono što vjere naučavaju, jako je podložno interpretaciji. Naravno, iz manipulativnih razloga, vjere su složene tako da se može iz njih iščitati bilo što. I tu dolazimo do religije — skupa pravila, dogmi, rituala,… koji kapitalizira ljudsku vjeru (skup uvjerenja o svijetu oko nas), pa dobijemo bombaše samoubojice i roditelje koji opravdavaju pedofilske svećenike, kao posljedicu vjerovanja u vrhunaravno dobro biće. Ta ista religija je ona koja daje alibi lošim djelima.

Gore se autor referencira na ispovijed. Formalno, za ispovijed treba iskreno pokajanje, samo što se taj detalj u praksi obično zanemaruje i stvar se svodi na isprazni ritual. Dijelom su tu krivi, naravno, oni koji banaliziraju svoju ispovijed i vide ju samo kao “nešto što treba obaviti iz navige, zbog susjeda i sl”, no dobrim dijelom krivnju snose i “pastiri”. Tko da se ozbiljno pokaje što je masturbirao ili se vanbračno ševio, pogotovo ako zna da to priča svećeniku koji redovito krši vlastiti celibat sa svojim župljankama (što je poprilično nerijetka pojava)? Ili kako se pokajati kad jednostavno poželimo nešto loše vozaču koji nas je umalo zgazio na pješačkom prijelazu i onda to iskreno pokajanje istresti svećeniku čiji šefovi svako toliko prosipaju žuč i mržnju po homoseksualcima, ateistima, ljevičarima, znanstvenicima,…?

U konačnici, dobri smo ili nismo. Po meni, svaki vjernik koji tvrdi da ateisti ne mogu biti dobri (obično “jer se ne boje boga” ili nešto jako slično tome), implicitno priznaje da je on sam “dobar” zbog straha od nekog tamo entiteta (obično svog boga), što zapravo znači da je u osnovi riječ o poprilično nedobroj osobi.

Ali, koliko god me smetalo da se ateistima spočitava da “ne mogu biti dobri” (pričala mi je jedna prijateljica kako joj se neki zadrti vjernik nije mogao načuditi da ona — ateistica — redovito daje krv), mislim da ne treba niti okrenuti pilu naopako i reći da su vjernici (općenito) “manje dobri” samo zato jer su vjernici. Nedobri ateist će za zlo naći jednako mnogo izgovora kao i nedobri vjernik.

Naravno, treba i druge stvari uzeti u obzir. Recimo, statistički, ateisti su zastupljeniji među obrazovanijim stanovništvom, što obično povlači i jaču svijest o vlastitim djelima i njihovim posljedicama, a često znači i manju sklonost kršenju prava “onih drugačijih”. No, tu su vjera i sklonost dobru/zlu samo posljedice iste stvari: toga kakva je osoba.

Ne bih rekao da je sama vjera uzrok ičemu. Naizgled, ona čovjeka čini podložnijim manipulantima koji su tradicionalno skloni napadanju svih “drugačijih”, no i to je barem upitno (ako ne i pogrešno). Da nije vjernik, takav bi čovjek bio podložniji nekom drugom vidu manipulacije. Npr. slijepo bi slušao stranku kojoj vjeruje, što se lijepo vidjelo u doba Jugoslavije kad je KPJ bila ništa drugo nego bezbožna religijska organizacija. Uostalom, kako smo gotovo preko noći od pretežno komunističke zemlje postali pretežno katolička zemlja? Nisu ti silni komunisti “nestali” preko noći i umjesto njih došli katolici. Vjerujem da bi tu Ajgor mogao raspisati o našoj političkoj kremi, te njihovoj prošlosti i preobraćenju.😉

Uf, pretjerah ga s pisanjem.😳 Sad je na vama red.:mrgreen:

Written by Charon l'Cypher

9. 6. 2010. at 13:43

3 Odgovora

Subscribe to comments with RSS.

  1. Mislim da je glavni dokaz da ljudi imaju urođenu svijest o moralu činjenica postojanja prvih društvenih ugovora. Bez nekakvih elementarnih pravila – ne ubij (pripadnika svoje grupe), ne kradi (hranu pripadnika svoje grupe) društva jednostavno ne bi opstala. Moral je nusproizvod biološke i društvene evolucije. Naravno da je naš moralni kodeks danas bitno drukčiji od onog naših dalekih predaka, ali je jednako tako različit i od nekih naših suvremenika (rezanje genitalija djece i ubijanja iz časti su i dalje ne samo prihvatljiva nego potrebna nekim religijama)
    Religije su, kao ideološki mehanizmi morale postaviti nekakva svoja pravila (poprilično je indikativno da je starozavjetni bog toliko nesiguran da je potrebno čak nekoliko zapovijedi kako bi se osigurala vjernost stada “pravom” bogu),ali čvrsta pozicioniranost tih pravila u povijesnom trenutku njihova nastanka svjedoči da su to tek zapisi pastira s Bliskog istoka, a ne nekakva svevremenska pravila za dobar život.
    Dawkins i mnogi drugi ateistički mislioci su dali svoje prijedloge novih 10 zapovijedi prilagođenih suvremenom životu, ali mislim da dok god čovječanstvo ne nadraste dječju bolest zvanu religija ne postoje šanse za implementaciju tih dobrih ideja…
    Što se tiče vjernika koje su dobre osobe, možda sam cinična, ali ja nekako uvijek mislim da su oni dobri unatoč svojoj religiji. Da su dobri jer su uspjeli nadići zatucanost i ograničenost koja je norma u katoličkoj crkvi. I tu se opet postavlja pitanje razgraničenja crkve/vjere – je li dobar vjernik onaj koji poštuje pravila i norme religije/vjerske zajednice kojoj pripada ili onaj koji živi po prinicipima iznesenima u nekim dijelovima biblije,ali ne reklamiranim od strane dobre stare katoličke crkve…

    astounded100

    10. 6. 2010. at 12:56

  2. Svi ‘hard-core’ vjernici koje sam ja upoznao nikada nisu išli istraživati povijestm ne samo svoje religije, nego i svojih, tzv. religijskih vođa. Po meni oni žive u jednom svijetu di je sve divno krasno i di religija donosi samo dobro. Nema tih argumenata koji bi ih natjerali da razmisle.
    Većina tih ljudi su, principjelno, dobre osobe, no ne znam kako bi funkcionirali bez tih duboko usađenih pravila koja su im se servirala od rođenja:\

    Pod pojmom ‘dobar vjernik’ ja smatram osobe koje znaju profiltrirati sva sranja koja im njihova crkva servira i od toga uzmu samo najbolje dijelove (ono što i svi mi ostali smatramo moralno prihvatljivim), no opet s druge strane ne shvaćam te ljude, tj. ne shvaćam njihov izbor da ne ispituju neke fundamente religije…

    dingo_bastard

    14. 6. 2010. at 10:01

  3. Zanimljivo je kako, suprotno od raspoznavanja dobra i zla, djeca nemaju nikakav osjećaj za boga, religiju ili nešto slično dok ih odrasli ne uvjere u to. Naravno da djeca slijepo vjeruju, ali vjeruju u svoje roditelje i pripadnike svoje vrste jer jedino tako mogu opstati. Zato će i povjerovati u Djed Mraza ili boga ako ih mi indoktriniramo s tim. Ali samo u tom slučaju! U tome je naša odgovornost.

    Gordon Freeman

    18. 6. 2010. at 6:44


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: