Trebate li “mangupe” u svojim redovima?

Nedavno je prof. Milan Polić na portalu H-alter objavio tekst “Prezrena katolička manjina” u kojemu u svjetlu ankete o religioznosti koju su proveli Gordan Črpić iz Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i Siniša Zrinščak s Pravnog fakulteta u Zagrebu analizira nedavnu Bozanićevu jadikovku o prezrenim katolicima.

O ovome je bilo riječi i na našim stranicama, a tekst prof. Polića koji dotiče i neke stvari na koje se mi ovdje nismo osvrnuli toplo preporučam.

“Okidač” za pisanje ovoga teksta zapravo i nije bio navedeni Polićev tekst već rasprava koja me pak podsjetila na mnoge koje sam pratio na raznim portalima.

Dakle, kada se diskutira o brojnosti katolika u Hrvatskoj i proračunskom financiranju Crkve, prevladavajuća većina komentatora koji se predstavljaju kao vjernici

– grčevito brani podatak o broju katolika u Hrvatskoj na koji se poziva Crkva
– isto tako grčevito brani pravo RKC na proračunsko financiranje.

U mnogim tekstovima i komentarima već sam se bavio brojevima pa sam i sam sebi već pomalo dosadio, stoga se ovaj puta ne bavim pitanjem “koliko” već “zašto”.

1. STATISTIKA

Iako se u javnosti pojavilo mnoštvo anketa koje pokazuju da među onima koji se izjašnjavaju katolicima ima jako puno kvazikatolika, vjernici ustrajavaju u obrani podatka iz popisa stanovništva (koji je za Crkvu najpovoljniji).

Pri tome se može uočiti fascinantno funkcioniranje vjerničkog uma. Naime, vjernici bez imalo kritičnosti kao istinite prihvaćaju potpuno iracionalne stvari koje nikada nisu dokazane, koje se u stvarnosti ne događaju i za koje nema živućih svjedoka. Za svoja uvjerenja neki su (bili) spremni podnijeti mučeništvo, a bili su ga spremni braniti i ognjem i mačem.

Međutim, kada se pojavi neka tvrdnja koja im ne odgovara, a koja je logična, vrlo vjerojatna i za koju postoje iskustvene potvrde živućih suvremenika, u vjernicima se odjednom probudi skeptik koji za dokaz traži doktorsku disertaciju s dva zaprisegnuta svjedoka, a poželjan je i “pištolj iz kojega se još dimi”.

Na portalu “Sekularizam” uz Polićev tekst koji se također bavi statistikom, na kraju se nalazi i jedan “Jubito”video prilog iz emisije HRT-a Ekumena. Na kraju priloga (8:35) jedan od sudionika emisije, deklarirani vjernik (ne znam mu ime, ali nije ni bitno za ovu priču) kaže:

Nije lagano biti vjernik, pa to zahtjeva cijelog čovjeka …

Nije to pitanje identifikacije ili uspjeha u društvu, nije to statistika.

Kako bi bilo jasnije na što “ciljam”, parafrazirat ću spomenutog vjernika:

Nije bilo lagano biti branitelj! Nije to pitanje identifikacije ili uspjeha u društvu, nije to statistika.

I kada se čuveni Registar počeo sumnjivo povećavati, kada se braniteljski status počeo koristiti kao pitanje identifikacije ili uspjeha u društvu, branitelji su vrlo jasno i glasno izrazili svoje negodovanje (uz izuzetak interesnih skupina koje su branile Vladu):

“Ne želimo da se lažnjaci kite časnim imenom branitelja!”

Lažnjaci kradu, kradu zasluge i (po)časti, ali kradu i novac i materijalne privilegije na koje nemaju pravo.

Kako se vjernici vole prikazivati moralno superiornijima u odnosu na ateiste (s čime se djelomično slažem, npr. oni su “Ne ukradi” dobili od Boga, a mene su tome učili mama i tata koji su sigurno inferiorniji 😉 ), čudi me kako istinski, praktični vjernici nisu digli svoj glas protiv lopova koji si nezasluženo prisvajaju časno ime katolika?! – jer ne zaboravimo,
nije lagano biti vjernik, pa to zahtjeva cijelog čovjeka!

Kako to da vjernici nisu digli svoj glas protiv “mangupa u svojim redovima” koji omogućavaju i onu drugu “krađu” – tj. da Crkvi pripadnu materijalne privilegije koje po svemu sudeći nisu sukladne veličini stada?!

Ili, da ne budem baš previše kategoričan, zašto barem nisu digli glas i tražili da se nešto poduzme kako bi se skinula sumnja s Crkve kao (tzv.) moralne vertikale?!

Prirodna je stvar da o veličini grupe ovisi i osjećaj sigurnosti, no ne bi li moral ipak trebao biti na prvome mjestu, osobito ako ga se voli isticati kao glavnu razlikovnu kvalitetu u odnosu na ne-vjernike?

2. FINANCIRANJE

Kada se brani neko pravo, prirodno je, logično i legitimno time zastupati i vlastiti interes. Posebno je to izraženo kod financiranja.

Velika većina vjernika čije sam komentare čitao brani pravo na proračunsko financiranje Crkve.

Nikako ne mogu dokučiti koji je njihov interes u tome?! Naime, vjernici govoreći o vjeri kao primarnu ističu duhovnost koja i jest glavna djelatnost Crkve.

Pitanje je, dakle, kako su na kvalitetu njihovog duhovnog života utjecale enormne izravne i neizravne državne donacije?
Koje su to duhovne vrijednosti koje bez njih nisu imali?

Kako nisam korisnik usluga koje daje Crkva, ne mogu niti nagađati pa ću ovim pitanjima i završiti u nadi da će mi neki vjernik (kojemu nije gadljivo posjećivati ovu stranicu) prosvijetliti pamet na čemu sam unaprijed zahvalan!