Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Žao mi je naroda

leave a comment »

Još jedan vrhunski komentar frederika, jednog od meni najdražih bloggera s Pollitike (kojeg, na žalost, nisam uspio dobiti da nam se ovdje pridruži). Tekst prenosim u cijelosti.

Žao mi je naroda

„Kad konzervativci nemaju genijalnosti oni zamišljaju da je dovoljno restaurirati prošlost ne vodeći računa o sadašnjosti“

Ovaj citat poznatog belgijskog povjesničara Henri Pirenne-a (1862 – 1935) iz „Povijest Europe od seobe naroda do XVI.st.“ baš lijepo opisuje konzervativnu Hrvatsku. Među njima posebno mjesto ima crkveni povjesničar dr. Mile Bogović, inače gospićko–senjski biskup. On je nedavno objavio poveliku knjigu svojih novinskih tekstova (o osnivanju i rastu Gospićko-senjske biskupije s posebnim naglaskom na izgradnju „Crkve hrvatskih mučenika“ u Udbini) pod pretencioznim naslovom „Žao mi je naroda“.

Naslov „Žao mi je naroda“ možda bi mogao predstavljati dobru ilustracija suvremenog hrvatskog trenutka, ali s posve drugačijim konotacijama od onih koje biskup nudi. U uvodu spomenutoj knjizi (izdavač “Alfa” – urednik Božidar Petrač) napravljen je razgovor s biskupom, u kojem je ovaj pojasnio da je ideju za ovakav naslov uzeo iz Evanđelja, jer je eto “Isus često vidio da narodu ne ide dobro – ne samo zato što je gladan, nego i zato što izgleda kao ovce bez pastira.

Nama pak preostaje razjasniti zbog čega je njemu ustvari „žao naroda“: Da li zato što je hrvatski narod danas gladan i besperspektivan? Ili zato što su ovce bez pastira? Ako bismo slijedili istu evanđeosku potku, trebali bismo pretpostaviti da bi brižni pastir Isus najprije napasao gladno stado, a potom mu gradio sklonište. Naš biskup je uradio obrnuto – on je „ovcama“ ponudio veličanstveno sklonište samo uz duhovnu hranu. Ali – u modernom vremenu nije baš uputno tretirati narod kao stado ovaca, jer je ovakva arhaična terminologija iritantna.

Mi znamo da je Crkva po vokaciji konzervativna ustanova – da nije takva ne bi trajala dva milenija. No u dugoj povijesti svog postojanja događale su se razne mijene, kojima se i Crkva morala prilagođavati – radi čega i jest opstala dva milenija. Uvijek u presudnim povijesnim trenucima je važno na izazove pronaći prave odgovore. Ako se zadržimo na crkvenom terenu najjednostavnije bi bilo slijediti Isusov nauk, što prvenstveno znači pokazati više senzibilnosti za potrebe naroda u nevolji. Uzor takvom ponašanju bi bila enciklika “Rerum Novarum“ (Nove Stvari), s kojom je uoči grozomornog XX stoljeća Papa Leon XIII (1878.-1903.) upozorio svijet (Urbi et Orbi) na “divlji kapitalizam“ i njegove posljedice (ukoliko ga se ne zauzda na vrijeme). S time je predvidio i sve ono što se u svijetu potom događalo (tj. I i II svjetski rat, fašizam, komunizam). Pogledajmo koliko je samo mali citat iz enciklike „Rerum novarum“ bio znakovit:

“Neka radnik i poslodavac naprave slobodno ugovor, a posebno neka se slobodno slože glede plaće. U svemu postoji prirodna pravda starija od bilo kakvog pogađanja između čovjeka i čovjeka. Zato plaće trebaju biti dovoljne za štedljiv i pristojan život radnika. Ako se pak kroz prisilu ili strah radniku nametnu neprihvatljivi uvjeti poslodavac radnika čini žrtvom sile i nepravde.“

Posebno treba naglasiti taj dio da je – „prirodna pravda starija od bilo kakvog pogađanja između ljudi“. Čini se da ni loše iskustvo naše i svjetske povijesti, kao niti nauk dobrog Pape Leona XIII nisu omiljeno štivo konzervativnih struktura naše Crkve. U rigidnoj biskupskoj interpretaciji (Bogovićeva) floskula „Žao mi je naroda“ zvuči u današnjem vremenu kao prastari „štos“ s kojim se nekada davno pastvi nudila onozemaljska utjeha u zamjenu za ovozemaljske patnje.

Gradnja „Crkve hrvatskih mučenika“ započela je 9. rujna 2005. (na spomen-dan Krbavske bitke), a planirana je da bude nacionalno svetište svim žrtvama „palim za katoličku vjeru i domovinu Hrvatsku“ . Projektirana je po nadahnuću crkve Svetog Križa u Ninu iz 9. stoljeća kao svojevrsna glomazna replika male ninske Crkve, poznate kao “najmanja katedrala na svijetu”. No, nasuprot svoj arhitektonskoj velebnosti ovo udbinsko zdanje može biti tek spomenik rasipnosti novovjekih crkovnih graditelja. Ponajprije zato što se Krbavska bitka odigrala davne 1493. godine, u kojoj se radi nesloge, gluposti, lakomislenosti i vojnog neznanja protiv Turaka uludo potratio „cvijet hrvatskog plemstva“. Danas, u modernim vremenima opterećenim teškom krizom, apsurdno je trošiti golemi novac na komemoraciju nekog dalekog događaja, koji, nota bene, predstavlja uzaludni poraz. S druge strane, ma kako grandiozan projekt bio, on ne može ni približno dosegnuti vjerski, kulturni i povijesni značaj malene ninske crkvice – koja je nastala u samo praskozorje hrvatskog postojanja na ovim prostorima. Konzervativcima tako mio bijeg u prošlost zapravo ide u krivom smjeru, jer radi neumjerenosti ustvari predstavlja, biblijskim rječnikom nazvano, akt svojevrsnog „klanjanje zlatnom teletu“. Nakon dugog komunističkog „posta“ mnogi naši „pastiri“ su se odjednom našli u izobilju, te poneseni obilatim količinama novca (kojima ih je nova hrvatska vlast zasipala uglavnom radi svojih potreba a na račun poreznih obveznika) bešćutno je počela trošiti tuđi novac podlegavši materijalističkom poroku.

„Crkva hrvatskih mučenika“ nije jedini primjer neumjerenosti počinjene u ime duhovnosti. Kao što je Mile Bogović izgradio „noviju, ljepšu, veću i stariju“ ninsku katedralu na Udbini, (preveliku za ovu ličku „vukojebinu“ jer bi po potrebi cijela Udbina u nju mogla stati), tako je i „božji vojnik“ biskup Jezerinac napravio super-luksuzni Vojni ordinarijat. Ali sličnih objekata ima dosta. Crkvu je očigledno uhvatila pomodna manija građevinskog poduzetništva (koju mnogi zagrebački arhitekti i građevinci „obožavaju“ – jer se uglavnom sve odvija u gotovini i iza zatvorenih vrata).

Za razliku od ovovremenih „rastrošnika“ koji „slave“ neke davne i nevesele događaje, pamte se primjeri mnogo veselijih godišnjica, kao što je bila ona 1925. godine (u ime tisućgodišnjice krunidbe Kralja Tomislava koji se navodno zbio 925. godine na Duvanjskom polju). Radilo se o dobro organiziranoj akciji diljem Hrvatske; u kojoj su se gradila pristaništa, popravljale zapuštene crkve, obnavljale znamenitosti i spomenici kulture, a potom su na te objekte se postavljale spomen-ploče. Ima ih mnogo širom Hrvatske. Dakle, i u to zlo vrijeme Aleksandrove Jugoslavije, Hrvati su slobodno mogli slavili svoju povijest, i trošiti novac u spomen-svrhe, ali mnogo obzirnije, pametnije i praktičnije, tj. u nešto konkretno i korisno za zajednicu. Treba se zapitati nije li se i ovaj veliki novac, u ovim za Hrvatsku teškim vremenima, mogao utrošiti u štogod korisnije, u nešto od pomoći ratom poharanoj udbinskoj zajednici – a u slavu povijesnog pamćenja postaviti skromniju spomen-ploču. Ali jok! Megalomanski duh hrvatskih biskupa pod skromnom spomen-pločom ne bi mogao doživljavati strastvene katarze (kao ona od 11. rujna ove godine, kad se u novoposvećenoj udbinskoj crkvi koncelebrirao spomen na izgubljenu Krbavsku bitku uz prigodno osmišljeni „Dan hrvatskih mučenika“).

Hrvatska je još uvijek zemlja poremećenih vrijednosti. Mnogi ovovremeni hrvatski „državotvorci“ su od samog osamostaljenja Hrvatsku shvatili kao kravu muzaru, koju mogu bezobzirno musti sve dok ne krepa. I Crkva se uhvatila u ovo „državotvorno kolo“, pa su uz pomoć tih nemoralnih „nacionalnih veličina“ se djelatno uključili u grešnu hrvatsku pretvorbu i privatizaciju. Mnogi među njima su se pretvorili u biznismene. U istom grešnom ozračju su se rodili i famozni Vatikanski ugovori, pod čijom krinkom se kler uselio u povlaštene proračunske stavke, ali i djelatno uključio u materijalističku grabež nacionalnih dobara.

Tako se Crkva u Hrvata premetnula u vodeću snagu hrvatske politike – i odmetnula u neku vrstu nedodirljive „države u državi“. U zadnje se vrijeme kroz medije stidljivo provlači pitanje boji li se vrh hrvatske države svoje Crkve – jer se uporno izbjegavaju teška pitanja revizije neodrživih i anakronih odnosa Crkve i države. Baš na to upućuje i novi državni proračun, koji je unatoč teškoj ekonomskoj situaciji poštedio Crkvu proračunskih rezova. Tako će brojni članovi crkvene hijerarhije i dalje se posluživati iz državnih i umirovljeničkih fondova (mada im nikada ničim nisu doprinosili). Istovremeno brojka od preko 300.000 nezaposlenih u Hrvatskoj i dalje nesmiljeno raste, poduzeća se i dalje zatvaraju, zaustavljaju se razvojni projekti (npr. autoceste), itd.

Neminovno se nameće potreba da se pod lupu javnosti konačno stavi i sama Crkva. Valja nam biti optimist, jer dolazi vrijeme kad će se i Crkva (za svoje vlastito dobro) početi bojati javnosti radi suodgovornosti za teško stanje u kojeg je uvaljen narod hrvatski. U to se uklapa i neminovnost revizije Vatikanskih ugovora – a što se napokon i predviđa Člankom 15 stavkom 2. prvog Ugovora u kojem lijepo stoji:

„U slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet ce pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima“.

Već ova kriza drastično je promijenila okolnosti, dok skori ulazak u EU i prihvaćanje EU standarda predstavljat će dodatnu drastičnu promjenu okolnosti. Kad uskoro i u Hrvatskoj svaka crkvena zajednica bude živjela od svojih vjernika, prema njima će se morati ponašati s više obzira – jer svaka izgubljena „ovčice“ će značiti i gubitak za „pastire“.

Izvor: Žao mi je naroda

Written by Charon l'Cypher

3. 12. 2010. at 2:54

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: