Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for Lipanj 2011

Vic dana

7 komentara

Izjava Komisije Iustitia et pax, uz moje komentare i boldanje.

Komisija izražava zabrinutost zbog sve učestalijeg i otvorenijeg iskazivanja netrpeljivosti i nasilja prema katolicima u Hrvatskoj.

Nasilje i netrpeljivost? Ha da, jasno, svi oni nakazni, neprirodni i bolesni “gejevi” i saklonimebože “lezbijke” što su kamenovali  Catholic Prideu u Splitu. Hm, ili je možda bilo obrnuto?

Netrpeljivost prema katolicima i njihovim vjerskim uvjerenjima baštinjena je iz vremena komunističkog totalitarizma i nikada nije u potpunosti nestala, a u posljednje se vrijeme intenzivirala, posebice neposredno prije i nakon posjeta Svetog Oca Republici Hrvatskoj i hrvatskim katolicima.

Opet komunizam (meni je više muka od spominjanja toga, što im to zaboga znači?). I stvarno, nezamislivo je da se u doba kad dolazi Big Kahuna, zaštitnik pedofila, protivnik kondoma i autor hrpetine nebuloznih izjava inteziviraju aktivnosti onog dijela javnosti koji nije slijep na te činjenice. S time da bi gospodin Košić trebao znati da definicija netrpeljivosti nije iznošenje konkretnih i argumentiranih tvrdnji s kojima se on eto ne slaže.

Sa žaljenjem konstatiramo da državna tijela nisu adekvatno, po službenoj dužnosti, reagirala na otvorene izričaje netrpeljivosti prema katolicima na onaj isti način kako su reagirali kada se radilo o pravima drugih ugroženih zajednica i pojedinaca.

Ja recimo žalim da državna tijela nisu adekvatno, po službenoj dužnosti, prekinula misu na hipodromu jer su konstatirala da propovijed sadrži izričaje netrpeljivosti prema nekatoličkim obiteljima, izričaje opasne za dječje uši i njihovo mentalno zdravlje i izričaje protivne zakonu o pravu žena na izbor, npr.

Držimo da treba prekinuti s praksom prozivanja i omalovažavanja katolika zbog njihove vjerske pripadnosti, njihova načina života, njihovih vjerskih uvjerenja i učenja, koja se bez ikakvih argumenta proglašavaju nazadnima.

Nije naslov posta bezveze takav kakav je. Mislim da zaista nije potrebno nabrajati zašto katolička vjerska uvjerenja itekako jesu nazadna, dovoljno je pročitati ponešto zadnjih postova na tu temu. Postova koji, gle čuda, makar ga gospodin Košić ne priznaje, jesu argumentirani. Osoba kojoj se kaže da misli (misli s upitnikom) krivo ima pravo na to se uvrijediti, ali to ne mijenja činjenicu da postoje realni razlozi i neovisni dokazi da ona zaista krivo misli. To što ta osoba to odbija prihvatiti rezultira time da se ponaša kao razmaženo derište koje svom silom hoće da mu mama kupi tu igračku u dućanu pa vrišti i plače jer smatra da na to ima pravo.

Stoga pozivamo državne institucije da ne budu pristrane i da budno paze na dostojanstvo i pravo katolika na življenje svoje vjere i izricanje svojih vjerskih uvjerenja što im jamče hrvatski zakoni.

Državne institucije jesu pristrane, ali su nažalost prokatoličke umjesto antikatoličke. Na kraju krajeva, nitko katolicima ne oduzima pravo da žive kako žele i da vjeruju u što žele. Ono što je problem je što katolici svoja nazadna (da, namjerno pišem ‘nazadna’) uvjerenja i “pravila” žele i pokušavaju svim silama nametnuti svima. Tipično, sebe smatraju ugroženom skupinom, a s druge strane vrše teror i svoja uvjerenja grubom silom nameću kao jedina ispravna svima drugima. To je stav kojem se itekako treba suprotstaviti. Makar će to suprotstavljanje, koliko god argumentirano i zdravorazumsko bilo, biti naravno proglašeno kršćanofobijom.

Katolici u Hrvatskoj se ne boje nikakve argumentirane javne rasprave ili kritike, ali nikako ne mogu prihvatiti da se prešutno prihvaća njihovo omalovažavanje bez reagiranja nadležnih institucija.

Većina katolika ne bi prepoznala argument čak ni da dođe i ugrize ih za.. nos. Većina katolika će na slovo ‘k’ od kritike, koliko god ona bila argumentirana, poklopiti uši rukama i vikati “kršćanofobija” na sav glas. Ako netko ima omalovažavajuć stav, onda su to oni koji misle da su bogom dani da donose odluke za sve, jedini koje se treba pitati što i kako oko ama baš svega i oni koji ne žele prihvatiti da ljudi imaju pravo na različito mišljenje i na različite stavove.

Komisija poziva sve Hrvate i Hrvatice da hrabro u javnosti iznose svoje stavove o raznim temama, da ih znaju argumentirati i dobro uobličiti.

Ha, slažem se s ovom prvom rečenicom. Dajte ljudi, argumente, ne dogme. Znajte objasniti zašto nešto mislite/vjerujete. Ovo je valjda jedina smislena rečenica (ha, zalomi se svakome) u cijeloj Izjavi!

Javna rasprava i izmjena argumenata s katoličkog stajališta apsolutno isključuje narušavanje dostojanstva čovjeka, napose svako nasilje koje nedvosmisleno osuđujemo.

Jel u nasilje uključuju i psihičko nasilje? Jer, mene psihički izmuče tekstovi i stavovi s “katoličkim argumentima”. Prvo mi dodje da prasnem u smijeh, onda mi obrva završi u šiškama, a od kolutanja očima me počne boljeti glava.

U ovoj Izjavi namjerno nismo koristili izričaj “govor mržnje” jer ovu sintagmu držimo besadržajnim jezičnim neologizmom kojim određene skupine opravdavaju vlastite napade na one s kojima ne dijele isto mišljenje.

Ha, s obzirom da spadaju pod ovo zadnje, mogu taj izraz slobodno koristiti. I, od kad se neslaganje s nekim klasificira kao napad? Sta nije uvjerenje da me “oni progone” znak psihičke bolesti?

mons. dr. sc. Vlado Košić
predsjednik Iustitia et pax

U Zagrebu, 27. lipnja 2011.

Izvor: IKA

Oglasi

Written by sylvermyst

28. 6. 2011. at 16:18

Ispovijest monaha

leave a comment »

Do sada se naveliko pričalo o pedofilskim skandalima RKC. Da njihova braća po koječemu (npr. ratničkom huškanju u prošlim ratovima) ne bi bila zakinuta, pobrinuo se Bojan Jovanović, bivši đakon Srpske pravoslavne crkve. U interviewu za Radio Sarajevo povodom izdavanja knjige u kojoj detaljno opisuje te događaje, on teško optužuje vladiku zvorničko-tuzlanskog Vasilija Kačavendu. Navodimo dijelove:

„O svemu sam obavestio državne i crkvene organe i svi ćute, da li zbog srama ili zbog straha da se takva sramota dešava nama i našoj Crkvi. Ja ću ovu knjigu nuditi svima koji hoće lepši i pravedniji svet bez monstruma kao što je vladika Vasilije Kačavenda. Spreman sam na sve, pa čak i umreti za istinu koje se plaše mnogi. Bog mi je svedok i u njega se uzdam“, kazao je Jovanović, koji je najvjerovatnije prvi službenik Crkve koji je javno, pod imenom i prezimenom, progovorio o stvarima o kojima se godinama špekulira.

Priča počinje ovako:

U patrijaršiji sam Pabla doživeo kao Apolona duhovne lepote. Da mi je tada neko rekao nešto protiv njega, bio bih spreman za ga branim ako treba i fizičkom silom. Mudro je napravio masku, da se ne vide mutne oči njegove i u rukama krst ali upleten zmijom.

Kada sam stigao u Bijeljinu, odakle sam trebao istog dana da odem u manastir Kaonu kod Šapca, po pogledima ljudi koji su me dočekali, video sam da nešto nije uredu. Nisam ni slutio zašto me tako gledaju i šta me već istog dana čeka.

[…]

Taj dan kada sam stigao, posle ručka me pozvao u svoje odaje da se bolje upoznamo. Pričao mi je o svom teškom životu sa ukućanima, da je nesrećan; ali da se njegov život promenio mojim dolaskom, da me iskreno voli, da ćemo nas dvojica živeti kao braća i da ćemo sve deliti, da ću biti najsrećniji… Onda je počeo da me ljubi po vratu, da me vata po intimnim delovima i u ropcu me molio da se skinem da vidi kako sam građen, da zna kakav krst da mi kupi. Taj pakao je prekinuo nečiji dolazak i u šoku sam otišao u svoju sobu. Šta dalje? Sada mi je bilo jasno zašto su me neprijateljski dočekali u dvoru, zato što su mislili da sam iz istog društva, a pretpostavljam da ni njima ova iskustva nisu bila strana.

Pablo? Koji sad Pablo? Zar se ne optužuje nekog Vasilija Kačavendu? Zašto ga ovaj zove Pablo?

Zato što je pod tim imenom bio zaveden kao saradnik UDB-e. Priča se da su oni imali jedan njegov snimak kojim su ga ucenjivali da radi za njih. I to će sada izaći na videlo.

Nema neke razlike između pravoslavnih i katoličkih zataškavanja:

Napadi su bili svakodnevni, kao i pritisci. Pričali su mi da je bolje da nikom ne pričam kakav vladika vodi život; ako se baš i ne slažem, bolje da ćutim zbog porodice… Pričali su da tu dolaze mnogo moćni ljudi… Postao sam zatočenik u odajama na kojeg su svi motrili i uvek sam išao u nečijoj pratnji. Onda sam dobio lažna dokumenta, ličnu kartu u Bosni i Hercegovini, i bio sam prijavljen u Brčkom kod sveštenika koji je optužen za pedofiliju [Slavko Maksimović, op. a.]. Čak mi je i pasoš bio u izradi.

Jedan sveštenik mi je rekao „Čuvaj glavu svoju i svoje porodice. Radi sve normalno i čekaj trenutak da se izvučeš iz jazbine“. Iako sam izgubio entuzijazam, u međuvremenu sam postao đakon [najniži hijerarhijski čin u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, op. a.] i veroučitelj. Sada vam pričam na preskok, ali je u knjizi sve lepo opisano.

[…]

Igumani su podvodili bogoslove, dovođeni su mladići kojima je kao meni nuđeno sve. Organizovano je prebijanje onih koji su pričali da je vladika pedofil i homoseksualac, dolazili su razni biznismeni. Pravljene su terevenke i pijanke u toku posta.

Jedan je mladić, navodno, izgubio i život:

Nažalost, jedan bogoslov je smrtno stradao samo zato što nije hteo da spava sa Kačavendom.

Govorim o dosad nerazjašnjenom slučaju smrti bogoslova Milića Blažanovića.

[…]

Klasično ubistvo. Dečko je posle neuspelog silovanja poslat u kažnjenički manastir Papraću [kod Šekovića, Bosna i Hercegovina, op. a.]. Lepše uslove za život imali su ljudi u logoru, nego oni tamo. Jeli su iz zamrzivača u kom sam našao pacova koji je bio težak preko kilogram. Brašno su jeli iz sobe gdje je bilo hiljade pacova, a u sobi pored je bila smeštena monahinja. To je bilo neizdrživo. Pošto je počeo da priča po selu o svom iskustvu sa Kačavendom, morao je biti sklonjen.

[…]

Po zvaničnoj verziji Milić se razneo bombom, ali to sigurno nije istina. On je bio dete, bombu nije imao i nije bio samoubica. Kada sam saznao tu strašnu vest, otišao sam do Kačavende i pitao šta ima novo, a on mi kaže da nema ništa. Pitam ga ponovo šta ima novo, a on kaže ništa. A Milić, pitam. A, to, kaže Kačavenda… Ma, mi o tome nećemo ni da pričamo, on je bio bolestan to je njegova stvar mi sa tim nemamo ništa.

Nije mi dao da idem u manastir. Tek sam otišao kada su njegovi ljudi sve počistili, okrečili i pokušali sve da zataškaju. Ali nisu uspeli. Deo njegovog tela smo jedan stari sveštenik koji je živeo u manastiru i ja spakovali u mali sanduk i sahranili u manastirskoj porti, u toku noći da nas ne otkriju. Iskopali smo busen i spustili njegove mosti na mestu gde pada prvi jutarnji zrak, kada izgreva Sunce. Tajno smo noću odslužili 40 zaupokojenih liturgija, pošto se zvanično to ne sme raditi jer je proglašen za samoubicu.

Žrtve se bira vrlo pažljivo i promišljeno:

Biraju se deca bez roditelja, iz siromašnih sredina, iz sredina gde bi bilo sramota pričati da vas je neko seksualno zlostavljao. Od mene je tražio da vidim koja su deca bez roditelja, da im dam malo para, pa da ih dovedem u dvor da on izabere. Ali samo decu do 11 godina, jer starija verovatno već imaju seksualne odnose, pa su prljava. Tada sam hteo i da ga ubijem, samo mu je Bog bio u pomoći.

Nudio mi je pare da mu dovodim decu. Sećam se jednog bogoslova kojeg je doveo iguman manastira Dajbabe [kod Podgorice, Crna Gora, op. a.].Ujutro me greškom zove da mu otvorim vladikinu sobu da uzme stvari. Ja ga pitam „Šta će tvoje stvari u vladikinoj sobi?“, a on meni kaže „Kao, ti ne znaš“. Pedofilija se organizuje uz puno para, uz niz za njih povoljnih okolnosti, kao što su siromaštvo, ratom pogođena područja i ljudi koji se za to nagrađuju.

Srećom pa je riječ o sekularnoj državi u kojoj su Crkva i Država potpuno odvojene, pa su državne institucije pohrlile u pomoć:

Radiosarajevo.ba: Znaju li vlasti za ovo, jeste li prijavljivali sve ovo policiji?

Jovanović: Naravno da znaju, kao ovde u Srbiji, tako i preko Drine… Ja sam obavestio policiju, Bezbednosno informativnu agenciju [BIA, op. a.], UBPOK [Uprava za borbu protiv organiziranog kriminala, op. a.] i sve druge institucije nadležne za to. Svi su bili srećni što je o tome neko progovorio. BIA je čak, kako mi je rekao njihov operativac sa kojim sam sarađivao, odobrila i sredstva za istragu, ali sam bio upozoren da isto tako neko može da stopira istragu, što se i desilo.

Imam datumski zabilježene sve kontakte i imena ljudi iz BIA-e i policije.

[…]

Onda mi je čovek iz BIA-e rekao najbolje da se obratim ljudima iz vlasti, jer će tek onda dobiti zeleno svetlo. Ja sam se obratio kabinetu predsednika gospodina Borisa Tadića. Njegov savetnik mi je rekao da je njima imperativ da se sredi stanje u Crkvi, da se država neće mešati u crkveno učenje ali da su neke stvari nedopustive. Otpočeli smo saradnju koja je ustvari bila prikupljanje podataka bez konkretne akcije. Rekli su mi: Gospodine Jovanoviću, Vas će na kraju Kačavenda ubiti.“

Ovo su samo highlightovi; preporučam pročitati cijeli interview.

Je li priča istinita? Ne znam. Poprilično očekivano, prozvani vladika tvrdi da nije:

„Službovao je kod mene, ali je otišao. Nemam pojma o čemu priča. To je sve što mogu da vam kažem“, kazao je za Kurir vladika Vasilije Kačavenda, upitan šta misli o optužbama koje je na njegov račun jučer u ispovijesti za Radiosarajevo.ba iznio bivši đakon i monah Bojan Jovanović.

Ponešto je dosta čudnovato. Npr. kako neki tamo “balavac” zna da je crkveni vođa surađivao s UDBom? I kako su našli dio tijela (samo)ubojice? To je malo velika stvar da promakne nekome tko organizirano  “sve počisti […] i zataškava”.

No, da priča nevjerojatno liči onima koje već godinama slušamo o katoličkim nedodirljivcima — liči. Osobno, smatram da je pedofilska pošast u Crkvi stara koliko i njeno slizavanje s Državom (ne mislim pritom na neku konkretnu državu). Jednostavno, nedodirljivost uvijek iz ljudi izvlači najgore.

Za kraj, kriv ili ne, postoji poprilično teška sumnja. No, to nadležnog svjetovnog vođu, predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, nije spriječilo da se s vladikom sastane i  “upozna [ga] o aktuelnoj situaciji u RS-u, koja se odnosi na ekonomska i politička pitanja važna i za Srpsku pravoslavnu crkvu”. Da, u entitetu države u kojoj su Crkva i Država odvojene, sam predsjednik podnosi izvještaj religijskom autoritetu. Baš kao u Hrvatskoj, samo malo javnije, usudio bih se dodati.

No, jasno je na čiju se stranu vlast otvoreno svrstava i prije nego li istraga provjeri optužbe. Sumnja li itko kakva će to istraga biti, ako do nje uopće i dođe?

Križ, krst,… razlike li drastične… ruku pod ruku, protiv “svojih” naroda.

Written by Charon l'Cypher

23. 6. 2011. at 0:05

Pseći život

11 komentara

Edit: Ispade da je priča patka. Svejedno, ostavit ću ju, da ne kažete da nešto skrivamo (a i reference na stare pri;e nisu patka).

Većina nas je davno čula za priču o kozi optuženoj za pokušaj krađe, i to ni manje ni više nego — automobila (Mazde 323, da budemo skroz precizni). Priča kaže kako su nadobudni građani zatekli dva lopova na djelu, pa su se ovi dali u bijeg. Jedan je pobjegao, a drugi se pretvorio u rečenu kozu, te su ga savjesni građani ulovili i isporučili policiji. Savjesni policajci nisu rečene građane pospremili u bijelu sobu mekanih zidova, kako bi neki naivno razumni čitatelj mogao pomisliti. Ne, oni su uredno priveli kozu dok se “znanstveno ne dokaže je li moguće da se čovjek pretvori u kozu”.

Nije to tako čudno, ako priči dodamo i posljednji detalj: riječ je o Nigeriji, zemlji gdje vračevi, popovi i slični prodavači magle imaju gotovo apsolutnu moć, pa su tako — prije danas aktualne hajke protiv homoseksualaca (koja često rezultira nasilnim smrtima, a umalo je dovela i do zakonske smrtne kazne za homoseksualnost) — proganjali djecu, i to zbog vještičarenja.

Ponosni, mudri i nimalo praznovjerni zapad na te primitivce, naravno, gleda s mješavinom čuđenja, gađenja i podsmjeha! Kod nas takvih idiotarija nema, mi smo napredni.

Pogledajmo svijetli primjer države koja je u 50ak godina od ničega postala zapadnjačko čudo na istoku: Izrael. Tamo nema neukih čobana koji nose koze-lopove na policiju. Izrael je fino uređena država gdje se zna što je čiji posao. Tamo ih koze ne zanimaju, a pse koji vrijeđaju suce rješavaju sami sudovi.

Da ne bi bilo… oni “psi” u prethodnom paragrafu nisu metafora. Ne, Židovski rabinski sud zaista je osudio psa (pravog, četveronožnog, dlakavog,…) na smrt kamenovanjem jer su se sjetili da je u tom psu sigurno duh sekularistički nastrojenog odvjetnika čiju su dušu još prije 20 godina vrli suci prokleli da se vrati u tijelu psa!

Navodno je jedan od sudaca tražio od lokalne dječurlije da provedu “kaznu”, no — srećom — čini se da je pseto uspjelo bojeći prije izvršenja “kazne”. Očito pas ima više klikera od uzoritih sudaca…

A Jewish rabbinical court condemned to death by stoning a stray dog it feared was the reincarnation of a lawyer who insulted its judges, reports say.

The dog entered the Jerusalem financial court several weeks ago and would not leave, reports Israeli website Ynet.

It reminded a judge of a curse passed on a now deceased secular lawyer about 20 years ago, when judges bid his spirit to enter the body of a dog.

The animal is said to have escaped before the sentence was carried out.

One of the judges at the court in the city’s ultra-Orthodox Mea Shearim neighbourhood had reportedly asked local children to carry out the sentence.

An animal welfare organisation filed a complaint with the police against a court official, who denied reports that judges had ordered the dog’s stoning, according to Ynet.

But a court manager told Israeli daily Yediot Aharonot the stoning had been ordered as “as an appropriate way to ‘get back at’ the spirit which entered the poor dog”, according to Ynet.

Dogs are often considered impure animals in traditional Judaism.

— Izvor: Jerusalem rabbis ‘condemn dog to death by stoning’

Logično je to: netko Vam se zamjeri, vi ga prokunete da se za kaznu ima vratiti u tijelu psa i onda, kad mislite da se vratio, krenete brže-bolje ubiti tog psa, valjda da ga čim prije oslobodite kazne koju ste mu vi sami nametnuli. Intelekt — nula bodova. Kako ti ljudi dišu? Imaju walkmane (ja sam malo stariji… za mlađe čitatelje: iPode) koji im govore “udahni, izdahni, udahni, izdahni,…”?

Eto, da se ne bavimo samo moralnim vertikalama koje štite i brane homofobe, pedofile i sl. škart-robu čovječanstva, a napadaju brižne roditelje kojima treba umjetna oplodnja ili sretno zaljubljene (ali, saklonimebože, istospolne) parove, malo se bavimo i intelektualnim dosezima luđaka koje mnogi bespogovorno slijede kao velike vođe. Blago nama s njima… i sa svima koji im daju važnost.

P.S. Sunce mu njegovo! Tek sad mi je sinulo da sam se prije par dana udaljio od svog auta, skoro usred ničega, a u blizini su travu pasle neke koze. I još si mislim, “mjerkaju li to one mene i hoće li me napasti?”, a one očite mjerkale moj auto! Sva sreća da sam fotografirao koze i da je auto star skoro 10 godina, inače bih se još i danas pješice vraćao kući…

Written by Charon l'Cypher

20. 6. 2011. at 2:37

Katolička crkva u obrani ljudskih prava

3 komentara

Nakon “Splitske subote” uslijedile su brojne i žestoke reakcije klera što je za Crkvu inače prilično neuobičajeno. Sve te reakcije svode se na jedno:
“Dobili su što su tražili.”
Neki su radi folklora ili političke korektnosti dodali kako osuđuju nasilje.

Da bi bilo degutantnije, pobrinuo se Zvjezdan Linić koji je na sve to dodao:

‘Znači li to da će sutra, tražeći svoja prava, na ulicama paradirati pedofili, kriminalci…?’

Ne znam kako mu je uopće tako nešto palo na pamet, osim ako nema neku insajdersku informaciju, barem što se ovih prvih tiče. 😉

Vrh Crkve vrlo glasno i jasno nije se oglasio.

Nasuprot iskazanoj brizi za moralnu čistoću nacije, podsjetit ću kako je Crkva reagirala na sindikalne prosvjede zbog pokušaja mijenjanja zakona o radu:

M. Srakić:
«Piše vam u socijalnom nauku, pa ne moramo to stalno ponavljati.»

HBK preko svoga glasnogovornika:
“… postignut je dogovor da se biskupi ne izjašnjavaju o situaciji. Ancić nije objasnio zašto su se biskupi odlučili suzdržati od komentara“

Živko Kustić:
“Ali sasvim je moguće da u ovom slučaju ne bi bilo mudro službeno stati na stranu sindikata. Osobito ako je zapravo većini jasno što odgovorni u Crkvi o tome misle i kakav socijalni nauk navještaju …”

Možda ovakav stav proizlazi iz pretpostavke crkvenih otaca da su svi katolici naizust naučili “Socijalni nauk katoličke crkve” (tome u prilog idu i neka istraživanja ;-)) pa je dovoljno samo podsjetiti vjernike. 😉

Socijalni nauk crkve je jedan od važnijih dokumenata na koje se kler voli pozivati … kada mu to odgovara.
U slučaju reakcija na splitski pride, pokazalo se da je licemjerje konstanta katoličke crkve, ili mogli bismo reći: jedno pišu, drugo govore, a treće rade.

Evo što piše u Socijalnom nauku:

O dostojanstvu:

Osnovna načela su dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, princip općeg ili zajedničkog dobra, supsidijarnost, solidarnost, sudjelovanje, povlaštena briga za siromašne.

Zbog toga Crkva neumorno inzistira na dostojanstvu ljudske osobe protiv svih izrabljivanja i manipulacija koje su na štetu čovjeka ne samo na političkom i gospodarskom polju nego i na ideološkom, kulturnom i drugim područjima života.

O ljudskim pravima:

Ljudska prava imaju svoj temelj u Svetom pismu. (😀 😀 :-D, op.a.) Polazište je da je čovjek stvoren na sliku Božju (Post 1,26). U Svetom pismu se čovjeku pridaje nedodirljivo dostojanstvo. Bog je čovjeku poklonio određene darove koje ne smije čovjek drugom čovjeku osporiti…

Katolička Crkva se danas ubraja u najvažnije zaštitnike ljudskih prava! (😀 😀 :-D, op.a.)

Danas je Crkva po svojem nauku i svojoj djelatnosti važan činitelj na području ljudskih prava. Njezin se doprinos vrlo cijeni i društvo traži njezin savjet kako bi se ukupan trud oko punog priznanja ljudskih prava mogao pokazati djelatnim i plodnim”.

Danas je Katolička Crkva uistinu važan zagovornik ljudskih prava, a u mnogim opresivnim sustavima spada među malobrojne uspješne.

Napokon, treba spomenuti još jednu vrstu ugrožavanja ljudskih prava koja je također slična farizejstvu: riječ je o gotovo inflacijskom verbalnom priznavanju ljudskih prava u dokumentima i govorima nasuprot nepoštovanju ljudskih prava u praksi. O poštovanju i ovdje će najbolje svjedočiti djelo. Na to smo svi mi pozvani.

Oni koji mogu bez problema povjerovati da prikrivatelj pedofilije može biti najveći svjetski moralni autoritet, lako će povjerovati i u ovu neumjerenu i neutemeljenu samohvalu.

Međutim, oni koji čvrsto stoje na zemlji uočit će nešto sasvim drugo:

Socijalni nauk crkve u jednom dijelu teksta poziva se i na Opću deklaraciju o pravima čovjeka (UN, 1948. god.). Republika Hrvatska potpisnica je ove deklaracije koja nije pravno obvezujuća, ali je ugrađena u naš pravni sustav. Tako su npr. ustavne odredbe o zabrani diskriminacije po bilo kojoj osnovi ili o jednakosti pred zakonom sukladne odredbama Deklaracije.

Deklaracija inače nigdje izrijekom ne spominje spolne i rodne manjine što je razumljivo jer je usvojena 1948. godine. U to vrijeme mnoge države su još uvijek kriminalizirale homoseksualce. Međutim, desetljećima kasnije, onoga trenutka kada su pojedine države dekriminalizirale homoseksualce i priznale i u pravne sustave uvrstile spolne i rodne manjine, one su automatski ušle pod zaštitu Deklaracije i to po osnovu prava na jednakost temeljem “neke druge okolnosti” (čl.2) i pod pravom na mirno okupljanje i slobodno udruživanje (čl.20).

Nadalje, načela Deklaracije ugrađena su i u mnogobrojne konvencije i sporazume o ljudskim pravima koje su uslijedile kasnije. Jedna od njih je i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda čija je potpisnica i Republika Hrvatska. Za razliku od Deklaracije, ona je pravno obvezujuća i ušla je u pravni sustav Republike Hrvatske (ima istu pravnu snagu kao npr. i oni Ugovori …).

Protokol 12. Konvencije u članku 1.1. koji se zove Opća zabrana diskriminacije kaže:
1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

Taj drugi status može se primijeniti na spolne i rodne manjine. Pravno priznanje homoseksualaca ušlo je u hrvatsko zakonodavstvo 2003. godine kada je usvojen Zakon o istospolnim zajednicama. Izričita zabrana diskriminacije po osnovu spolne orijentacije ili rodnog identiteta ozakonjena je u srpnju 2008. godine kada je usvojen Zakon o suzbijanju diskriminacije.

Članak 1.1. je nedvosmislen:
Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi … … … rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

Vratimo se sada tvrdnji iz Socijalnog nauka Crkve:

“Katolička Crkva se danas ubraja u najvažnije zaštitnike ljudskih prava!”

Ne samo da Crkva nije zaštitnica ljudskih prava, već njihovim nepoštivanjem krši
– domicilno zakonodavstvo
– međunarodne konvencije, uključujući i one koje je uvrstila u svoj vlastiti Socijalni nauk!

Deklaracija o ljudskim pravima sadrži još neke zanimljive odredbe u kojima bi također mogli prepoznati najveće zaštitnike ljudskih prava :-):

Članak 12.
Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili dopisivanje, niti napadima na njegovu čast i ugled. Svatko ima pravo na pravnu zaštitu protiv takvog miješanja ili napada.

Članak 20.
2. Nitko se ne smije prisiljavati na pripadanje nekoj udruzi.

POST SCRIPTUM:

Dan nakon objavljivanja ovoga teksta, u Jutarnjem se pojavio tekst Adalbert Rebić: Oprostite mi svi koje sam uvrijedio. Jedini nam je put suživot u ljubavi, a ne u mržnji

On dokazuje kako je kler potpuno zaslijepljen svojim dogmatskim stavovima, a zahvaljujući privilegiranom statusu u društvu uopće se niti ne trudi shvatiti u čemu je problem niti pokušava korigirati svoje ponašanje.

Rebić, naime, u nečemu što bi trebalo biti demantij, uopće ništa ne demantira. Dapače, izrijekom to potvrđuje kao što potvrđuje i to da je pobornik nasilja nad gay populacijom. (Nadam se kako ugledni teolog zna da nasilje ne mora biti samo fizičko.)

Evo kako demantira:

Rečenicu “dobili su što su tražili” izrekao sam u kontekstu najavljenog visokog rizika održavanja takve parade: “Ta je parada proglašena skupom visokog rizika i unaprijed se moglo znati što će se dogoditi…”

Rebić smatra da su Splićani ipak mogli drukčije reagirati i svoje nezadovoljstvo iskazati glasnim negodovanjem i protestiranjem, a ne kamenjem. Žao mu je ljudi koji su stradali, ali i onih koji su kamen bacili…

(Žao mu je onih koji su kamen bacili?! Zato što nisu dobro gađali ili zato što će snositi posljedice?!)

Pa još malo bisera:

… za krvavi epilog parade odgovornima smatra i organizatore gay parade, ali i one koji su je dopustili”.

O, kako je to dirljivo pravedna raspodjela krivnje. A oni koji su to dopustili, morali su to dopustiti jer to nalaže zakon!

Poštujem tuđe mišljenje, ali neka homoseksualci i lezbijke ostanu to unutar svoje privatnosti.”

A kako bi bilo da malo za promjenu počnete poštovati i zakone države u kojoj živite?

Ništa kontra u Splitu

8 komentara

U zraku se još osjeti bezgranična i bezuvjetna ljubav koju nam prošlog vikenda donio Njegov Namjesnik, a Hrvatska je već dala svoj doprinos knjizi europske uljudbe. Riječ je naravno o incidentima u Splitu.

Nova stranica ispisana je prepoznatljivim rukopisom – o tome gotovo da nitko i ne dvoji, postoje samo manje razlike u eksplicitnosti …
Kerum koji još nije naučio vještinu političkog govora nedvosmisleno je upro prstom:

“Ovo što se dogodilo u Splitu, moglo se i očekivati. Usudio bih se reći da je čak prošlo i bolje od onoga čega smo se bojali. Ovo je konzervativan, katolički grad i građani su došli na rivu da bi te svoje stavove izrazili”

Bio je jasan i don Ivan Grubišić:

… to su bili mlađi ljudi koji su sve to čuli na vjeronaucima i u školi, a bojim se da tu treba tražiti klicu ideološke i svake druge isključivosti na koju su mladi naprosto navučeni, a s njima je lako manipulirati”

Niti za strane medije nije bilo dvojbe:

– U zemlji koja je još uvijek većinom konzervativna, sa snažnim utjecajem rimokatoličke Crkve koja je homoseksualnost opisala kao ‘bolest’ i ‘perverziju’, više od 88 posto stanovnika su Katolici.

Vodeći političari (premijerka i predsjednik) bili su suzdržaniji pa su se ograničili na općenitu osudu nasilja. Tragovi njihova DNK još su na prstenu glavnog ideologa katoličkog totalitarizma i netolerancije pa ne bi bilo zgodno jasno se izražavati. A treba se umiliti i glasačima jer izbori su pred vratima.

U cijeloj ovoj priči uopće nije sporno to što se nekome ne sviđaju homoseksualci i što to nesviđanje može biti u rasponu od nesimpatije preko gadljivosti pa do mržnje. Problem je u načinu na koji se to izražava – nasilje je neprihvatljivo, barem za one koji se žele smatrati civiliziranima.

Drugi problem je što katolici i u ovome slučaju pokušavaju nametati svoje kriterije kao jedine ispravne. Pri tome se ponašaju potpuno iracionalno jer njihova prava i slobode nisu ama baš ničime ugroženi ili ograničeni. Kada glavni ideolog kojega katolici smatraju svetim i neupitnim autoritetom, javno i pred političkom elitom demokratske države koja na to ne reagira, poziva na totalitarizam (“Nemojmo si umišljati, ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda se to mora očitovati na SVIM područjima života“), a s iste govornice stigne i osuda svih drugih oblika partnerstva osim katoličkog braka muža i žene, onda i ne čudi kada se klinci isprana mozga prihvate križarske vojne.

Žalosno je kada osim nabrijanih klinaca niti neki intelektualci ne shvaćaju u čemu je problem. Tako npr. Nino Raspudić za Index kaže ovo:

“Homofobiju ne bih u potpunosti vezao uz odnos prema gay-paradama, jer one predstavljaju korak dalje od traženje individualnih ljudskih prava, tj. traže redefiniranje postojeće slike zajednice o samoj sebi. Parada je svojevrsna simbolička borba za javni prostor, ona uvijek ima i političku dimenziju i kao takva nosi i rizike.

Šira zajednica već je redefinirala sliku o samoj sebi. Naime, razni spolni identiteti priznati su pozitivnim zakonima Republike Hrvatske, a propisane su i sankcije za one koji po tim osnovama nekoga diskriminiraju. Taj zakon usklađen je s Ustavom koji također zabranjuje diskriminaciju po bilo kojoj osnovi, ali već smo se uvjerili da on nekim skupinama ne vrijedi više od papira na kojemu je napisan.

Dakako da parada ima političku dimenziju, pa to joj je i cilj. To što Raspudić na ovaj način govori o riziku, jednako je argumentaciji da žena koja želi nositi minicu i pokazati lijepe noge mora biti svjesna rizika da će biti silovana, ili, drugim riječima, da će si u tom slučaju sama biti kriva. Sa sličnim genijalnim stavom oglasio se i Sindikat državnih službenika (još mi nije jasno zbog čega se o tome treba izjašnjavati sindikat?!?!)

Pitaju se zašto se parade “veselog ponosa” održavaju baš u onim gradovima u kojima se može očekivati nevesela reakcija njihovih žitelja!?

(A ja se pitam zašto vatrogasci idu gasiti požar tamo gdje gori vatra?)

Priopćenje je upućeno prvenstveno organizatorima pridea kao apel da ubuduće pažljivije organiziraju povorku. K tome im još suptilno imputiraju odgovornost za incidente:

“Ide li svaka razbijena glava u Splitu baš samo na račun policije ili odgovornost za to snose i organizatori Pridea svojim odabirom mjesta njegova održavanja?

Je li to obraćanje po kriteriju “pametniji popušta” ili zaista ne razumiju da troškovi osiguranja i krivnja idu na dušu samo i isključivo onih koji ih fizički napadaju, a odgovornost na one koji nisu dobro obavili svoj posao zaštite?!

Rizici koje spominje Raspudić dolaze upravo od onih koji nisu spremni prihvatiti redefiniranu sliku društva ili je uopće nisu svjesni ili, ako to već ne mogu u svojim glavama, možemo reći da rizici dolaze od onih koji svjesno i namjerno ne poštuju ustavno pravni poredak Republike Hrvatske. I tu ne može biti dvojbe o tome tko je krivac i tko treba biti sankcioniran! A ne treba dvojiti ni o tome da treba barem verbalno osuditi inspiratore homofobije – RKC. Podsjetit ću da je vrlo prikladno, nekoliko dana prije splitskog pridea, don Ursić upriličio promociju svoga homofobnog pamfleta. Prošle godine je župnik Jurčević bio zapažen po svojim homofobnim ispadima, a zaradio je i uvjetnu zatvorsku kaznu. Ako već ovakvi primitivni i ostrašćeni homofobni ispadi i nisu došli iz vrha Crkve, nije bilo niti odgovarajuće reakcije pa je tu prilično jasno na kojoj je strani Kaptol.

Don Grubišić također uočava i da su nasilnici općenito inficirani mržnjom prema drugom i drugačijem, a ne samo prema homoseksualcima i njima se društvene vrijednosti svode na vrijednosti krda.

“Kada se radi o navijačima onda je ‘Ubij, ubij Srbina’, sada je bilo “Ubij, ubij pedera’. Onda kada se čuje s visokih adresa da će Hrvati Europu obogatiti moralom, tada se pitaš razumiju li išta ti ljudi?” Imaju li oni ikakvu informaciju što se ovdje događa”, pita se Grubišić. Smatra da bi odgojne ustanove, u koje ubraja i Crkvu trebale više poraditi na mladim ljudima.

Podsjetit ću na kraju na glavni kriterij po kojemu je RKC u Hrvatskoj dobila mnoštvo privilegija i solidnu apanažu:
Republika Hrvatska s obzirom na veliku ulogu Katoličke Crkve u društvenoj, odgojnoj, kulturnoj i karitativnoj djelatnosti …

O velikoj ulozi Crkve ne treba dvojiti, a možda će nekome iz politike jednoga dana pasti na pamet preispitati i čime nas je civilizacijski obogatila …

Written by Ajgor

13. 6. 2011. at 11:07

O papi i papcima

with one comment

Index je nedavno objavio tekst Nine Raspudića (prenesen s Komentar.hr) u kojemu autor analizira papin posjet, a poseban je naglasak na kritici onih koji se s papinim posjetom nisu složili. To je istaknuto i u naslovu: “Papa i papci”, koji već na prvi pogled daje naslutiti objektivnost, kako i priliči intelektualcu.

Nedavno sam pisao o usporedbi s financiranjem udruga civilnog društva kao “argumentima” kojima se koriste apologeti. Raspudić je tu argumentaciju još malo i proširio, ali je ponešto bitnoga i izostavio.

Stoga sam si dopustio komentirati neke njegove tvrdnje, ne u cilju otvaranja polemike već tek kao šlagvort za iznošenje nekih vlastitih stavova.

Analizirajući skupine prema reakcijama na papin posjet, autor kaže ovo:

Dominantno stajalište je vjernička dobrodošlica – golema većina stanovništva RH (prema zadnjem popisu 88 %) izjašnjava pripadnost Katoličkoj crkvi.

O dominantnoj dobordošlici zaključivali smo iz pumpanja atmosfere u mainstream medijima. Disonantni tonovi mogli su se tek povremeno čuti, vjerujem radi zadovoljavanja demokratske forme.

Nasuprot ove dvije skupine postoji dio ljudi (očito nerazmjerno zastupljen u medijima i javnosti) koji se protivio papinom dolasku u Hrvatsku, ili ga je nastojao obezvrijediti, pri čemu su često iznošeni i neuobičajeno žučni protukatolički stavovi.

(Ne znam što je autor mislio po “nerazmjerno zastupljen” – valjda da im je dano previše prostora. ?!)

Istina, bilo je nekritičkih protukatoličkih stavova, uglavnom na irelevantnim internetskim forumima, ali bilo je još više onih koji su papin posjet i njegovo veličanje kao “moralnog autoriteta današnjice” kritički sagledavali iz perspektive pedofilskih zločina koje je papa sustavno prikrivao. Ako autor misli da je prikrivanje zločina katolička vrijednost, onda su to zaista bili žučni protukatolički stavovi.
Na drugu stranu vage svakako treba staviti objektivan i kritički odnos medija, ponajprije javne televizije kao servisa svih građana.

Njihov osnovni argument je da papin posjet u vrijeme ekonomske krize predstavlja nepotreban trošak, koji kroz poreze plaćaju i oni koji nisu katolički vjernici. Takav bi stav bio legitiman kada bi ga zastupali koherentno tj. kad bi sličan asketizam zastupali u pogledu svih drugih vrsta javnih troškova, što nažalost nije slučaj.

Opet treba naglasiti: Crkva posjeduje enormnu količinu nekretnina, bavi se biznisom i mešetarenjem (na čemu ponekad i izgubi novac ali se zbog toga ne uzbuđuje), dobiva golemu državnu apanažu itd. itd. I povrh svega toga, država financira i pastoralni dio posjeta. A “državnički” dio posjeta ionako je bio samo farsa ili zadovoljavanje protokola zbog papine specifične dvojne uloge.

(Da je država svojevremeno platila dolazak i boravak Onura i njegove partnerice i troškove snimanja reklame za Konzum, možda bi neki apologeti primijetili da tu nešto ne štima.)

Ako i zanemarimo sve neposredne i posredne političke, ekonomske, kulturne i druge benefite tog posjeta, zapanjuje potpuni izostanak solidarnosti s golemom većinom stanovništva kojoj papin dolazak predstavlja silno važan događaj.

Zapanjuje i to kako autoru smeta izostanak solidarnosti s većinom stanovnika, a ne smeta mu što većina želi nametati svoj svjetonazor manjini?!

Koji su to politički, ekonomski, kulturni i drugi benefiti? Možda potpora ulasku u EU? Svakako, evo Barosso je za petak najavio završetak pregovora i tu je papa sigurno odigrao presudnu ulogu. 😀

Unutarnjepolitički benefiti kriju se zacijelo u činjenici da je papa pozivao na nepoštivanje Ustava Republike Hrvatske što su mu svi gorljivi državotvorni političari benevolentno progledali kroz prste. I papino prizivanje totalitarizma po kojemu katolička većina treba dominirati u svim sferama života naši su vrli demokratski političari benevolentno prešutjeli.

Na hipodromu je na misi bilo deset tisuća puta (dakle milijun posto!) više ljudi nego na Cvjetnom trgu na prosvjedu protiv papinog dolaska.

Ovo je pravi biser “spinanja”! Kako Raspudić vješto (milijun posto!) minorizira anti papin prosvjed! Njegovi kolege sociolozi s Filozofskog fakulteta mogli bi mu objasniti zbog čega je tako bilo …

Smiješno je da se o troškovima papinog dolaska priča kao da je to novac koji će nekud odlepršati iz zemlje. Pa gdje će radnik koji je angažiran na montiranju pozornice, policajac iz osiguranja ili vozač hitne potrošiti svoju dnevnicu zaređenu na hipodromu? Izgledno je da je neće odnijeti u neku banku u Zürichu ili investirati na Wall Streetu, već će zaradu vrlo vjerojatno potrošiti u svom kvartu.

Već viđeno, kao da je to prepisano iz Bozanićevog opravdavanja gradnje zgrade HBK. To je valjda taj ekonomski benefit. Pa mogla bi premijerka koji puta istresti nešto državnog novca iz helikoptera na Jelačić plac. Ni taj novac ne bi otišao na Wall Street već bi ga ljudi potrošili u kvartu, a barem ne bi imali zaj**anciju s dežuranjem, čišćenjem, nespavanjem itd.

Raspudić komentira i sekularizaciju:

Prostor sekularnog nije apstraktni prostor koji bi bio neko nulto, prirodno stanje čovječanstva, nekontaminiranog religijom, koje je moglo nastati bilo kada i bilo gdje. Sekularno društvo nastalo je unutar kršćanske civilizacije, ukratko Voltairea ne bi bilo bez kršćanstva…

Osim što zaključak smatram čistom budalaštinom (da oprosti autor), bitno je naglasiti da sekularnost svim religijama jamči ravnopravnost! Dominacija jedne religije što otvoreno zagovara papa, a s čime se očigledno slaže Raspudić, vodi ka diskriminaciji drugih religija. Poanta sekularizma je upravo u dekontaminiranju javnog i političkog života tamo gdje religijski pogled na svijet može ugroziti prava i slobode onih koji ne dijele te svjetonazore.

Cijela “katolička” politička elita izravno je sudjelovala u donošenju izrazito protukatoličkih zakona

Tako i treba biti jer to nalaže Ustav, ali na žalost, ne provodi se dosljedno (notorni Milinović i MPO)! Međutim, “protukatolički” zakoni ne ograničavaju katoličke slobode, kao što je to slučaj s katoličkim zakonima.

U četvrtu, društveno još pogubniju skupinu spadaju oni koji su papu primili kao tobožnji vjernici, ljubili mu ruku i glumatali demokršćansku elitu. Najmanji je problem u tome što su se oko Ratzingera sjatili bivši režimski komunisti, raspuštenice, lopine, kurvari, tutti quanti, jer i evanđelje kaže kako ne treba zdravima liječnik već bolesnima. Žalosno je što ih taj susret nije nimalo izmijenio i što se iz njihovih izjava jasno vidjelo kako su u potpunosti promašili cijelu pastoralnu, duhovnu dimenziju Benediktovog posjeta i sveli ga na mjeru svojih dnevnopolitičkih interesa.

E, za ovo skidam kapu, gospodine Raspudić! U sridu! Ja bih još dodao, takav stav treba dobrim dijelom preslikati i na onu “dominantnu oduševljenu većinu” od 88% s početka teksta. U godinama tik prije demokratskih promjena prvomajske i slične režimske proslave bile milijun posto posjećenije od tjelovskih procesija, a onda se preko noći ćurak okrenuo naopako … kao što bi sutra u slučaju svemirske invazije imali devedesetak posto Klingonaca.

O pastoralnoj dimenziji posjeta Benedikta XVI i duhovnim plodovima ovog posjeta tek će se pisati.

Efekte dosadašnjih papinih posjeta Tomislav Kaluški opisuje ovako:

Ovo je četvrti posjet Svetog Oca Hrvatskoj. Prvi puta, 1994. godine, papa Ivan Pavao Drugi pozvao je hrvatske vjernike da “imaju hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega, osloboditi srce od mržnje i osvete”. Iduće godine nakon Oluje iz Hrvatske je otišlo 200 tisuća Srba, ubijeno šestotinjak civila i spaljeno na desetke tisuća kuća. Pobjeda se i dalje smatra osvetom, a Srbi su “dobili što su zaslužili”.

Četiri godine kasnije papa je pozvao Hrvate da grade demokratsku državu, “kako bi se nadvladalo poratno stanje i dosegli plemenite ciljevi”. Do kraja sljedeće godine, to smrti Franje Tuđmana, Hrvatska je doživjela politički, gospodarski, moralni i civilizacijski kolaps.

I napokon, prilikom svog zadnjeg posjeta Hrvatskoj, 2003. godine, Wojtyla je citirao riječi na vratima vijećnice u Kneževom dvoru: “Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro”. Pola godine kasnije HDZ se vratio na vlast i u idućih šest godina opljačkao, osiromašio i osramotio ovu zemlju.

Written by Ajgor

8. 6. 2011. at 11:25

Postano u Komentari

Tagged with , , ,

Kako (još) žrtvovati djecu vlastitoj zatucanosti?

2 komentara

Danas je jako popularno imati politički korektne “stavove”. Ne stavove, nego “stavove”. Npr. mnogo ljudi će reći “Gay je ok”, iako je iduća rečenica da bi ih možda ipak trebalo poslati na psihijatriju, jer je “biti gay” bolest ili izbor. Raspravljati o blago rečeno zabrinjavajućim religijskim praksama i utjecajima na normalni život (obrezivanje žena, zabrana abortusa, vjerske škole, vjerski simboli u učionicama i td) postaje prilično teško jer suprotna strana odmah počne koristiti izraze tipa “islamofobija” ili “kršćanofobija”. A svi znaju da nije popularno biti labeliran kao “što-god-fob”. Stoga, na račun političke korektnosti i nezamjeranja nikome, mnoge teme postale su tabu i nešto što je najbolje ignorirati, iako to ima dalekosežne negativne posljedice na društvo u cjelini.

Poznati su problemi koje Velikoj Britaniji izazivaju zatvorene islamske zajednice koje se odbijaju prilagoditi “zlom Zapadu” (klik, klik). Politička korektnost i poštivanje različitosti dovelo je do dugogodišnjeg ignoriranja nimalo bezazlenog problema – inbreedinga u muslimanskim zajednicama. Inbreeding je termin koji označava djecu čiji su roditelji bliski rođaci, ovdje konkretno rođaci u prvom koljenu.

Genetičar Steve Jones, profesor na University College u Londonu, odlučio je riskirati i javno progovoriti o toj problematičnoj temi.

U muslimanskoj tradiciji je uobičajeno da muškarci žene svoje nećakinje. Trebali bismo biti zabrinuti zbog toga jer su moguće posljedice mnoštvo skrivenih genetskih oštećenja.

Nije to prvi put da se o ovome priča. Zastupnica Ann Cryer na tu temu kaže su su dogovoreni brakovi između rođaka srednjevjekovni i štete djeci, te nastavlja:

 To nije pošteno ni prema djeci ni prema državnom zdravstvu koje se mora skrbiti za njih.

Inbreeding brakovi su rijetko stvar izbora, većina ih je dogovorena dok su mladenke još djeca. Razlog – da novac ostane “unutar obitelji”. Rađanje djece s teškim poremećajima prihvaćeno je kao normalno – zbog toga što su toliko česta i “svatko u zajednici zna nekog s bolesnim djetetom” na to se uopće ne obraća pažnja. Muslimanska zajednica ne preuzima odgovornost za njih pa ostaje na državi i javnom zdravstvu da ih zbrine. Škole za djecu s posebnim potrebama prepune su tinejdžera koji nose pelene, ne govore i mentalno su na nivou dojenčadi.

Mnogi roditelji vjeruju da je to što im se dijete rodilo bolesno božja volja, i da će dijete koje umre postati anđeo na nebu. Svako suprotstavljanje takvim religijskim stavovima pomoću znanosti shvaća se kao vrijeđanje muslimanske zajednice i opet smo na “islamofobiji” s početka priče.

Malo statističkih podataka:

  • Pola britanskih Pakistanca ima supružnika koji im je rođak u prvom koljenu.
  • Šanse da dijete iz takve veze ima neki genetski poremećaj su 13 puta veće nego za dijete iz opće populacije.
  • Jedno od deset djece iz inbreeding veza umire u dojenačkoj dobi ili razvije ozbiljan, po život opasan poremećaj.
  • Djeca čiji su roditelji britanski Pakistanci čine samo 3% ukupno rođene djece u Britaniji, no čine i 33% ukupno rođene djece s genetskim poremećajima.

Svi imamo neke abnormalne gene, no većina nas nema njima uzrokovan poremećaj jer normalan gen jednog roditelja “nadjača” abnormalan gen drugog. Ukoliko su roditelji bliski rođaci, veće su šanse da oba imaju isti abnormalni gen. U tom slučaju, šanse da se dijete rodi s poremećajem je jedan prema četiri. Ti poremećaji mogu biti sljepoća, gluhoća, anemija srpastih stanica, problemi sa srcem, plućima, jetrom, bubrezima te cijeli niz neizlječivih neuroloških i mentalnih poremećaja. Smrtnost u ranoj dobi je također česta.

Problem nije samo u prvoj generaciji djece – ukoliko oba roditelja imaju isti abnormalni gen, šanse su jedan prema četiri da će dijete koje se rodi zdravo biti nositelj poremećaja, što predstavlja problem za buduće generacije.

Gradovi u kojima su velike muslimanske zajednice, kao što je Bradford kojeg profesor Jones uzima kao primjer, imaju nadprosječno visok broj muslimanske djece oboljele od ozbiljnih poremećaja, a i postotak djece koja imaju ikakvih problema s vidom i sluhom veći je u muslimanskim obiteljima. Od 1 100 trudnica u Bradfordu, 70% ih ima supužnike koji su im rođaci u prvom koljenu. Bolnica bilježi porast u broju različitih genetskih poremećaja, neki od kojih su rijetki, a neki do nedavno nisu ni bili zabilježeni u Britaniji. Tipično područje godišnje broji 25 različitih genetskih poremećaja, Bradford ih broji 140. Osam posto ukupno rođene djece s jednim specifičnim genetskim poremećajem u Britaniji dolazi iz Bradforda, iako grad čini samo jedan posto ukupne populacije. Škole za djecu s posebnim potrebama prepune su.

Patnje djece teško je gledati kroz prizmu novca pa riječi zastupnice Cryer o troškovima zbrinjavanja bolesne djece možda na prvo zvuče hladno. No kad se u obzir uzme da se bolest te djece mogla spriječiti zabranom inbreedinga, one postanu savršeno smislene. Namjerno ignoriranje (vjerskih) praksi koje dovode do stravičnih posljedica, a sve u ime formalnog poštivanja tuđeg nacionalnog i vjerskog identiteta je jednostavno krivo i to treba prestati.

Izvori:

http://www.telegraph.co.uk/culture/hay-festival/8544359/Hay-Festival-2011-Professor-risks-political-storm-over-Muslim-inbreeding.html

http://www.dailymail.co.uk/debate/article-1392938/Inbreeding-Islamic-communities-deformed-babies-conspiracy-silence.html

http://www.dailymail.co.uk/news/article-1394119/Its-time-confront-taboo-First-cousin-marriages-Muslim-communities-putting-hundreds-children-risk.html

Written by sylvermyst

6. 6. 2011. at 23:02

%d bloggers like this: