Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Tko molitvom ubija ljude?

with 3 comments

BBC donosi priču “Church HIV prayer cure claims ’cause three deaths’” o tri slučaja oboljelih od HIVa koji su, navodno na poticaj svećenika, prestali uzimati lijekove, kao dio “liječenja molitvom”, te su nakon nekog vremena preminuli. Prevodim samo poantu; ostalo možete pročitati na BBCjevom siteu:

Barem troje ljudi oboljelih od HIVa je u Londonu preminulo nakon što su, na nagovor evangelističkih svećenika, prestali uzimati lijekove koji su ih do tada držali na životu.

Dalje u originalnom članku slijede svjedočanstva prijatelja i obitelji preminulih u kojima optužuju svećenike za “neodgovorne savjete”, komentari Lorda Fowlera (bivšeg ministra zdravstva poznatog po velikoj anti-AIDS kampanji 80-ih godina prošlog stoljeća), te očitovanje crkve i svećenika da “nisu nikome rekli da prestane uzimati lijekove”, ali i da “liječnici tretiraju, a Bog liječi”.

Ništa novo pod Suncem i neću se baviti navodnim uspješnim “izlječenjima” niti mislim analizirati smislenost svećenićkih obećanja. No, postavlja se razumno pitanje: tko je kriv?

Na prvu loptu, mnogi će skočiti i uzviknuti “pa naravno da popovi!”. Jesu li zbilja oni krivi?

Imamo religije koje su bazirane na vjeri u svemoćnog, dobrog Boga koji stalno intervenira u Svijetu (inače molitve ne bi imale smisla). Imamo ljude koji u to iskreno vjeruju i koji su oboljeli od opake bolesti. Vjerojatno se možemo složiti i da ti ljudi nisu baš zaslužili mučku smrt koju donosi AIDS.

Čak i ako nismo tako “milostivi”, religije imaju institut oprosta grijeha. Nerazumno je očekivati da su ovi molili za izliječenje, a da prije toga nisu tražili oprost grijeha (ili, vjerojatnije, “grijeha”) koji ih je doveo do bolesti. Dakle, ako su se i smatrali “krivima”, izmolili su oprost i smatraju (tj. smatrali su) da krivnje više nema.

Zbrojimo sve nabrojeno: dobri svemogući Bog koji pomaže ako ga se zamoli + ljudi koji ni krivi ni dužni pate. Što je logičnije nego zamoliti dotičnog boga za izliječenje i očekivati da se ono i desi? Ti ljudi su jednostavno konzistentni sa svojim vjerovanjima!

Svećenici? Isto tako. Oni otvoreno tvrde da u to vjeruju — ta to im je u opisu posla! — i tako su i propovijedali. U čemu je problem?

Svaki drugi postupak i svećenika i oboljelih bio bi — licemjeran!

Ili vjeruješ ili ne. Ispravno, za razliku od većine “vjernika” koji, kao, “vjeruju”, a često su spremni i nasiljem (barem vebalnim, no nerijetko i fizičkim) braniti to svoje “vjerovanje”, a onda na prvi znak problema trče liječniku, a ne u lokalnu crkvu. Uostalom, i Ivan Pavao II. je obilato koristio usluge liječnika, a uvjeren sam da to radi i ovaj sada. No, što to govori o njima?

  1. Sami smatraju da nisu dobri, pa ne očekuju da ih Bog spasi. Khm… većina vjernika, uključujući i pape…? Ionako je dosta pokajati se, pa ovaj “argument” pada u vodu. Ili je ipak uvjerljivije
  2. Ne vjeruju ni približno toliko koliko tvrde.

Yup, mislim da točka 2 zvuči puno realističnije od točke 1.

Da se vratimo na svećenike i njihove preminule vjernike iz gornje priče. Zaključili smo da su ljudi samo (bili) konzistentni. Tko je onda kriv za mrtve?

Religije se u društvu stalno tretiraju kao svete krave. Ne slažete se s nečijim religijskim stavom? Kaže društvo: ne morate se slagati, ali nemojte ga “pljuvati” (što je labela koja se nalijepi na svaku, neovisno koliko argumentiranu, kritiku). Naravno, ako kažete “idi, liječi se, neće te Bog izliječiti”, onda je to ok. Ali, ako kažete “što se moliš Bogu, ionako ti neće pomoći”, onda ste netolerantni divljak. A u čemu je razlika?

Britanija je premrežena raznim religijskim školama. Dakle, društvu je prihvatljivo da od malih nogu djecu šopamo vjerskim “istinama” (zapravo dogmama). “Istinama” u koje očekujemo da vjeruju, ali samo kad nije ozbiljno (tipa terminalne bolesti). Jednako tako očekujemo i poštivanje religije, ali samo kad nije ozbiljno. Očekujemo i da svećenici propovjedaju (i prakticiraju!) takve stavove, ali — opet — samo kad nije ozbiljno! Za sve drugo, tu je… moderna znanost. A religija ima utihnuti (ili eventualno poslužiti kao utjeha), dok medicina ne dovede do boljih dana. Tada će opet Bog postati svemoćan. Ili se samo vratiti s dopusta?

Vrijeme je da se, kao društvo, opredijelimo. Hoćemo li konačno početi prakticirati sekularnost ili ćemo i dalje prihvaćati religiju kao “važno viđenje istine”. Ako ovo drugo, onda moramo prihvatiti i sve (u pravilu negativne) posljedice takvog stava. Sjedenje na dva stolca, tako tipično za politički korektno neoliberalno društvo, ali i većinu “vjernika” u tom društvu, donosi samo najgore od oba svijeta: zla religije i šok sekularnog društva kada iracionalno ponašanje dovede do tragedije.

A kod nas se vjeronauk širi kao kuga… prvo srednje škole, zatim osnovne,… a evo ga polako i u vrtiće. Popovi blagoslivljaju škole i bolnice, za uspjeh i zdravlje đaka/bolesnika. I onda očekujemo da djeca zaključe kako taj Bog koji, zbog malo pošpricane vode i jedne mantre godišnje, može brinuti o cijeloj školi, ne može ili neće spasiti oboljelog koji ga usrdno moli za spas? Pa to je ludost! Naravno da će Bog spasiti! Evo, čak i kobajagi sekularna država priznaje da dotični to može (zato i šarade po školama), a roditelji i svećenici objašnjavaju da i hoće (jer Bog je dobar)!

A za 20-30 godina, kad netko od te djece dobije AIDS “jer su kondomi zli i uzrokuju tu bolest” (kako nas uči sam božji namjesnik na zemlji), a zatim i umre jer se pokušao “liječiti molitvom”, neće mu biti kriv nitko drugi doli roditelja koji su ga poslali u ralje religije, i rekli mu da je religija svetinja, ali su zaboravili objasniti da to vrijedi samo dok nije stvarno ozbiljna situacija

Da odgovorim na pitanje iz naslova (ako to već nije jasno): krivi su svi oni koji u odgojni proces puštaju pradavna praznovjerna kao nešto vjerodostojno. Roditelji prvi, a školski sustav (i, općenito, društvo na čelu s političarima) odmah iza. Pitanje je samo zašto roditeljska ljubav redovito ustukne pred ponosom, dogmom i praznovjerjem.

Written by Charon l'Cypher

18. 10. 2011. at 18:16

3 Odgovora

Subscribe to comments with RSS.

  1. CFI Croatia održao je zanimljivu tribinu o pseudoznanosti. U raspravi koja je uslijedila pojavila se paralela s religijskim uvjerenjima. Naime, tamo se našao jedan gospodin koji je žestoko branio homeopatiju i pri tome napadao nazočne znanstvenike da bi oni njemu željeli uskratiti pravo na izbor. Floskula slična onima koje koriste vjernici – ako kritiziraš, ti si neprijatelj koji bi htio zabranjivati.

    U nastavku rasprave, dr. Dejan Vinković eksplicitno povlači paralelu s vjerskim sektama i kaže da u jednom trenutku homeoptaija kao i djelovanje tih sekti počinje ugoržavati pojedinca, njegovu obitelj i širu zajednicu. I tu se postavlja pitanje gdje zajednica mora reagirati, tj. gdje je granica između slobode i vjerske slobode i materijalnog i drugog uništavanja pojedinca i društvene zajednice. Dr. Plavšić je na to dodao da se svatko ima pravo svojevoljno trovati, ali da postoji i odgovornost države jer će društvo (čitaj: građani) plaćati liječenje takve osobe. I tu imamo paralelu s vjerskim sektama. Svojevremeno sam na ovim stranicama pisao o Jehoivnoj svjedokinji koja je odbila transfuziju pa je tako jedan rutinski medicnski zahvat prerastao u iznimno skupu i kopliciranu terapiju, naravno o trošku poreznih obveznika.

    Spomenutu raspravu možete pogledati na http://www.youtube.com/watch?v=pQDZ7TZGsu4&feature=related
    Prvo pitanje poklonika homeopatije je u 1min:20 sek
    Rasprava na tu temu nastavlja se i na 36min :03sek
    Dio koji sam prepričao je na 39min : 04sek
    … ali cijela rasprava je zanimljiva.
    Na stranici http://www.cficroatia.com/ mogu se pronaći i snimke predavanja.

    Ajgor

    20. 10. 2011. at 10:37

    • Na žalost, mi smo daleko od rasprave o tome da je sektašenje, zapravo, rak rana. Trenutno, religije se u društvu smatraju nečim “pozitivnim”. Čak i raznorazna “čaranja” (poput proricanja sudbine, tarota i sl) su, u najmanju ruku, “prihvatljiva”. Raspravu o granici tolerancije možemo započeti tek kada religija (i prijatelji joj) dođu na svoje mjesto, što – po meni – znači da postanu “čudni hobi pojedinca”, nešto što “može biti i loše” (za pojedinca ili širu zajednicu).

      Ta priča, po meni, uopće nije teška, jednom kad se riješimo emotivnih barijera koje koče kritičnost. Kao i koješta drugo, religioznost je upravo nečiji hobi, dakle nešto čime se netko bavi u privatno i što nema veze s njegovim poslom (osim ako mu to je posao, tj. svećenicima, ali onda ima živjeti od toga, a ne državnih donacija), sa širom zajednicom (osim onih koji pokažu interes), s obitelji,… Kad preraste u opsesiju, onda je bolest.

      Na primjer, ako netko skuplja telefonske kartice, to je “simpatično”. Ali, ako počne svoju obitelj ili širu zajednicu maltretirati s time, itekako će – metaforički ili stvarno – dobiti po leđima. Zašto bi analiziranje prastarih priča bilo drugačije?

      Naravno, dok god religija ima nadzakonski i uopće nadkritički status (as in “iznad zakona je” i “ne smije ju se kritizirati”), stavovi koje ovdje iznosim smatrat će se “blasfemijom”, a blasfemija nečim lošim.

      Dok nema opsesije i utjecaja na nezainteresirane, ja ne vidim problem. I sam imam dobra iskustva s reikijem, iako se i dalje smatram skeptikom. Nekoliko prijatelja jako vjeruje u reiki, moja majka je zahvalna homeopatiji zbog rješenja nekih problema koje joj liječnici nisu riješili,… ali svi oni će eventualno nekome preporučiti, uz jako naglašeno “ne ići protiv savjeta liječnika; ovo je samo dodatna pomoć”. Nitko neće propovijedati, vrijeđati se na kritiku, dozvoliti tom dijelu svojih uvjerenja da utječe na njegove svakodnevne odluke (mimo onoga za što koriste reiki/homeopatiju/…). Njih veseli, neka im!

      A što se tiče liječenja pojedinca od štete koju si je sam napravio… kamo sreće da je to najveći problem religija. To ćemo onda u đuture, s pušačima, ljudima koji jedu premasnu hranu, ekstremnim sportašima,… ukratko svima, jer praktički svi si danas radimo nešto što nam škodi.

      Za Jehovinu svjedokinju sam i prije napisao: tko bez jasne medicinske argumentacije želi neki posebni tretman, neka ga sam i plati. Ekscentrizam nije zabranjen, dok ne škodi (makar i “samo” financijski) široj zajednici. S njenim argumentima, mogu i ja reći da mi vjerba brani da živim bez kupanja na Bahamima dulje od 6 mjeseci, pa zato tražim da mi država plati put i smještaj tamo 2 puta godišnje. Koja je razlika?

      Charon l'Cypher

      20. 10. 2011. at 11:42

  2. […] Kako sam veće rekao… funkcioniraju te molitve, ali samo kad nije baš ozbiljno. Je l’ te, kad se funkcioniranje zapravo ne može provjeriti… […]


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: