Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for Studeni 2011

Za koga glasati?

6 komentara

Već tradicionalno, biskupi su nas blagoizvoljeli počastiti svojim viđenjem najboljih kandidata za izbore. Iako su neki analitičari i novinari predviđali da će njihova poslanica otvoreno preferirati ZNA SE koga, biskupi su poslali na prvi pogled zbunjujuću poruku. Ako promotrimo dvije najizglednije opcije – HDZ kao desnu i Kukuriku tj. SDP kao lijevu, pažljivi birač stvarno ne zna koga bi trebao odabrati na temelju biskupske preporuke.

Kažu biskupi:

Birajte onoga tko se zalaže za zaštitu života od prirodnog začeća do smrti!

Hm, u 16 godina svoje vladavine, HDZ nije zabranio abortus, a Milinović je na posljednjoj sjednici Sabora malo i olabavio zakon o MPO.
SDP u ovome kontekstu ne treba ni spominjati: oni su za pravo žena na izbor i za potpuno liberalan zakon o MPO (zamrzavanje zametaka što je za RKC najspornije).

Za Crkvu nije prihvatljivo izjednačavanje bilo kojega drugog oblika zajedničkoga života s obitelji, čime bi se pridonosilo narušavanju stabilnosti poimanja obitelji i braka kao zajedništva muškarca i žene …

U svome mandatu, SDP-ova vlada donijela je zakon o istospolnim zajednicama (22.7.2003.) koji daje određena prava istospolnim partnerima. HDZ-ova demokršćanska vlada nije taj zakon ukinula, a u svome mandatu donijela je i zakon o zabrani diskriminacije koji sankcionira i diskriminaciju homoseksualaca usprkos dobro znanim homofobnim stavovima Crkve.

Odnos prema nedjelji, koja je za kršćane dan nad svim danima, otkriva odnos prema drugim temeljnim vrijednostima.

HDZ koji je dvaput bezuspješno donosio zakon o trgovini koji zabranjuje rad nedjeljom, u finišu svoga mandata potpuno je popustio uzde i donio zakon koji daje pravo trgovcima da rade 7/24!

Dok su dosada poduzete mjere da se jasno prokažu i sankcioniraju zločini fašizma i nacizma, to se nije dogodilo sa zločinima komunističkoga režima, a baš je to iznimno važno za zdrav hod sadašnjega i budućih hrvatskih naraštaja.

Eeee, tu su stvari već malo jasnije. ZNA SE tko je poduzeo munjevitu akciju, sa samo 20 godina zakašnjenja da bi istražio navodne ratne zločine crvenog zlotvora Boljkovca, kojemu je ista ZNA SE koja stranka dala jako važnu ulogu u tzv. “stvaranju države”.

Biskupi se zalažu i za očuvanje digniteta Domovinskog rata, ali kao moralna vertikala nisu se izjasnili što misle o namjeri isticanja pravomoćno osuđenog ratnog zločinca na listi parlamentarne političke stranke koja ne priznaje ustavno pravni poredak Republike Hrvatske! (Druga zanimljivost je što niti državno izborno povjerenstvo ne vidi problem u tome što takva stranka želi sudjelovati u kreiranju pravnog poretka države. Suludo i tragikomično!)

I onda, za koga glasati?

Srećom, pojavila se Hrvatska građanska stranka & Željko Kerum, katolik, Hrvatina i domoljub koja će svoj neupitni moralni kredibilitet podijeliti s HDZ-om i Jadrankom Kosor, Hrvaticom, katolkinjom i domoljupkom! Oboje su uzorni katolici, ponajprije u bračnom životu.
I sam naziv Kerumove stranke – Hrvatska građanska stranka je jako zanimljiv, otprilike kao i pridjevak koji je Mamić dao Dinamu – “građanski” nogometni klub. Kad to pročitam, uvijek se sjetim Zlatka Tomčića, uljuđenog gospodina koji je bio predsjednik Hrvatske seljačke stranke! Kako život zna biti ironičan!

E, pa kao što je Kerumova stranka građanska, tako je i RKC moralna!

Čitam, eto , kako se Bozanić žali da neprijatelji Crkve misle kako su gramzivi. Ne, uopće nisu. Biskup Srakić nedavno je dobro objasnio kako se negramzivo ponašaju. Na pitanje novinara je li istina da su u vrijeme SDP-ove vlasti ostvarili najveći povrat imovine, on je rekao kako oni to ne broje već kad nešto dobiju, okrenu list i nastave tražiti dalje! I kada bi taj povrat koristili za unaprijeđenje svoje osnovne djelatnosti (tzv. duhovnosti) to bi još i bilo probavljivo, međutim, slučaj Dajla pokazao je kako bez oklijevanja mešetare i trguju.

Osim neupitnog morala, tu je i dosljednost. Pa tako Crkva jako osuđuje politički angažman umirovljenog svećenika Ivana Grubišića, a nekako istovremeno se pojavljuje naputak da se u crkvama ne smije politički agitirati, ali i stav da se to neće sankcionirati.
Kao šlag na torti, tu je i činjenica da ta ista Crkva svojevremeno nije imala ništa protiv političkog angažmana franjevca Tomislava Duke koji je bio saborski zastupnik.

I što na kraju zaključiti? Déjà vu – Crkva će manje – više prikriveno podržavati najizgledniju desnu i deklarativno demokršćansku opciju bez obzira na njezin stvaran sadržaj, ali to će raditi dovoljno zamagljeno i uopćeno kako bi ostalo dovoljno manevarskog prostora za rektalni alpinizam i neželjenoj opciji ako to bude potrebno. U cijeloj priči najvažniji je materijalni interes!

Ali kaže Druga poslanica Korinćanima: 😉

Svršetak će im biti po djelima njihovim.

Written by Ajgor

12. 11. 2011. at 14:02

Postano u Politika

Tagged with , ,

U Ustav se ne uzdamo

with one comment

Nova-stara financijska kriza hara Amerikom. Zaposlenost stagnira ili opada. Cijeli okruzi proglašavaju bankrot. Stopa siromaštva raste… Srećom, tu je mudri američki kongres da se uhvati u koštac s Pitanjem Svih Pitanja i spasi naciju iz ralja svih nedaća koje su ih zadesile!

Marljiv, savjestan i brižan oko sudbine malih ljudi, Kongres je mudro palamudio o reafirmaciji fraze “In God We Trust” (“uzdamo se u Boga”) kao nacionalnog slogana te sekularne države u kojoj je religija Ustavom odvojena od države.

Naravno da su uvaženi kongresmeni uvidjeli apsurdnost situacije i tako su s veličanstvenih 396:9 glasova stali na kraj ateističkoj pošasti i prihvatili predloženo, eksplicitno potičući da se ta parola stavlja na što više javnih zgrada. Pri tome, ne treba zanemariti niti ključni “argument” koji je ovime prihvaćen:

Whereas if religion and morality are taken out of the marketplace of ideas, the very freedom on which the United States was founded cannot be secured.

Kao i uvijek, religiozni si uzimaju za pravo biti (jedine) “moralne vertikale” i garanti slobode, neovisno o tome što zapravo rade i zastupaju (obično dijametralno suprotno od tih vrijednosti). A sada imaju i formalnu odluku sekularnog kongresa da su s tom bljuzgom stvarno i u pravu.

Čak i oni koje tema ne zanima pretjerano, bacite oko na originalni prijedlog o kojem se glasovalo. Zgodno je vidjeti kako se pregledno i temeljito moze pratiti rad zakonodavaca, čak i kad se bave takvim bedastoćama.

Osluhnite malo naše političare tijekom aktualne kampanje. Pogledajte kome se ulizuju. Nismo daleko od Amerike, bez brige… bar ne po religioznom nasilju nad sekularnošću države.

Uostalom, još uvijek u predsjedničkoj zakletvi imamo “Tako mi Bog pomogao” (Članak 4 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske). Ne vidim da se naš agnostični, pravdom opijeni predsjednik pretrgao od traženja da se to ispravi, u skladu s Ustavom.

Misao dana:

If you really want to see how pathetic this motto is, try and imagine what its opposite might be: “We fix our own problems.”
— komentator Tom @ Friendly Atheist

P.S. Kad smo već kod Amerike i božjih nedaća, ukazao bih na jednu simpatičnu logičku začkuljicu (nije da nam toga fali s religioznim fanaticima, ali dobro je malo se i zabaviti).
Kad je Katrina poharala New Orleans, raznorazni pravednici su u tome vidjeli “božju kaznu zbog prihvaćanja homoseksualnosti”. Nedavno, New York je izbjegao gotovo sigurnu uragansku katastrofu. A fun fact: New Orleans je najveći grad u Louisiani, koja ima ustavnu zabranu homoseksualnih brakova; država New York je, samo nekoliko tjedana prije spasa od nadolazećeg uragana, legalizirala gay brakove. Primjenjujući religioznu “logiku” da prirodne katastrofe imaju veze s Božjim stavom o legalnosti homoseksualnosti, što zaključujemo? :mrgreen:

Written by Charon l'Cypher

11. 11. 2011. at 7:33

Utjeha i pomoć u ormaru

leave a comment »

Iako tako započinje, ovo nije još jedan post o LGBT pravima.

Posljednjih godina često se spominje pojam “coming out”, obično u kontekstu “javnog” izjašnjavanja neke osobe o svojoj homoseksualnoj orijentaciji. Naziv dolazi od “coming out of the closet” (engl. za “izaći iz ormara”), gdje je ormar metafora za skrivanje osobe zbog onoga što ona je.

Problemi koji tu mogu nastupati drastično ovise o društvu i okolini, a kreću se od nezainteresiranosti okoline i sitnica poput dobronamjernih zadirkivanja ili zapitkivanja u tolerantnim društvima, preko manjeg, većeg ili čak potpunog odbacivanja od strane “prijatelja” i/ili rodbine u tzv. “tradicionalnim” društvima, do državnih kazni višegodišnjim zatvorima ili čak smrću u religijski preopterećenim društvima (Uganda, Iran, Nigerija,…).

No, što se događa kad “coming out” zatreba svećeniku (imamu, rabinu,… ovdje ću ih sve zvati “svećenicima”), i to ne po pitanju seksualne orijentacije, nego po pitanju onoga što bi svećenicima trebalo biti definiciona odrednica: po pitanju vjere?

Ili, kraće, što sa svećenicima koji “prestanu vjerovati”?

Riječima Richarda Dawkinsa (skraćeno prepričano):

Kad se farmer zasiti života na polju i poželi promijeniti profesiju, on nailazi na probleme. Potrebno je vrijeme, trud, doškolovanje, novac,… no, uz malo volje, on to može izvesti.

No, za svećenika, to znači puno više. Naravno da je potrebno sve nabrojano da bi se “promijenio posao”, ali prestanak rada kao svećenika, uz gubitak posla znači i gubitak obitelji (“djece”), a nerijetko i odbacivanje od cjelokupne sredine.

Stvarno, svećenik je nekakva centralna figura svoje zajednice. Zajednice koja je odgajana u duhu “ako nisi s nama, protiv nas si” (ili, u blažoj varijanti, “za nas ne postojiš”). Ne tvrdim da tako “razmišlja” svaki član svake takve zajednice, no to je “razmišljanje” koje se obično nameće kao službeno, od strane religijskih vođa (u mnogim državama je izraz “religijske vlasti”, na žalost, prikladniji). Za primjer kakvo je stanje u Hrvatskoj, baciti oko na članak Dvadeset godina ispiranja mozga, s posebnim naglaskom na to koju djecu vršnjaci u školama najviše diskriminiraju (hint: onu koja nisu “s njima” — na vjeronauku).

Svećenici su samo ljudi, kako se to često voli primijetiti kad treba braniti pedofilske, šovinističke, kradljive i slične jedinke među njima. Ljudi, naravno, mogu promijeniti stav, pogotovo kad su u prilici vidjeti ogromni raskorak između propovijedanja i prakse svojih religijskih organizacija.

I tako, svećenik “samo čovjek”, izgubi vjeru… što dalje?

Za takve, koji progledaju i postanu iskreni prema sebi, postoji The Clergy Project — on-line zajednica koja okuplja bivše i sadašnje svećenike koji su izgubili vjeru.

Prvi (a nekima možda i zadnji) korak u prihvaćanju sebe i svog novog “stanja” je spoznaja da osoba nije sama. Već sam popis priča iz medija daje jasan znak da takav svećenik nije jedini. Site omogućuje anonimne razgovore s ljudima u istoj ili sličnoj situaciji, utjehu, savjete,… no potrebna je punokrvna prijava, što daje dodatnu sigurnost da u zajednicu ne ulijeće baš bilo tko. Kako nisam bivši svećenik, ne mogu se prijaviti, pa ne znam detaljnije kako to izgleda unutra. No, izvana izgleda obećavajuće, a zanimljiv opis možete pročitati i ovdje.

Nekome će se možda činiti da problem nije naročito težak. Ako to mislite, izvrsno! To znači da živite u barem donekle tolerantnoj sredini. No, kako mi je nedavno rekao jedan ateist koji živi u Iranu: “kad bi moja okolina saznala da nisam musliman, odmah bi se našao neki idiot koji bi me ubio zato da ode u raj”. Nije teško zaključiti što bi se desilo “ateističkom imamu”. Da su svi muslimani tako nasilni, nisu, no neke islamističke države i pokreti propovijedaju smrtnu kaznu za svoje (bivše) konvertite (više na Wikipediji, posebno u poglavlju Apostasy in the recent past).

Kršćanske zajednice percipiramo kao ne toliko nasilne, no obično je riječ o barem donekle jačoj vladavini prava sekularne države kojoj obično nije milo da se ljude samo tako ubija. Ipak, odbacivanje od zajednice (pa i najbližih osoba) vrlo je realno u religiji kojoj je ateizam veći grijeh od pedofilije i umorstva.

Dakle, svim silnim svećenicima koji redovito prate ovaj blog ili su samo nabasali na ovaj članak: niste sami. 😀 Ako napuštanje službe za vas i nije “zdrava” opcija, barem imate zaklon, toplu (neosuđivačku) riječ i utjehu. Rado bih čuo vaše priče (možete i mailom, pa ih objavimo bez ikakve naznake identiteta). U svakom slučaju, želim vam sreću!

Za kraj (s gore citiranog sitea):

Tom was a Roman Catholic priest in Mississippi who left the ministry for the same reason he entered: he wanted to help people, and the church was not helping. (Especially regarding Civil Rights.)

Written by Charon l'Cypher

1. 11. 2011. at 19:07

%d blogeri kao ovaj: