Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Utjeha i pomoć u ormaru

leave a comment »

Iako tako započinje, ovo nije još jedan post o LGBT pravima.

Posljednjih godina često se spominje pojam “coming out”, obično u kontekstu “javnog” izjašnjavanja neke osobe o svojoj homoseksualnoj orijentaciji. Naziv dolazi od “coming out of the closet” (engl. za “izaći iz ormara”), gdje je ormar metafora za skrivanje osobe zbog onoga što ona je.

Problemi koji tu mogu nastupati drastično ovise o društvu i okolini, a kreću se od nezainteresiranosti okoline i sitnica poput dobronamjernih zadirkivanja ili zapitkivanja u tolerantnim društvima, preko manjeg, većeg ili čak potpunog odbacivanja od strane “prijatelja” i/ili rodbine u tzv. “tradicionalnim” društvima, do državnih kazni višegodišnjim zatvorima ili čak smrću u religijski preopterećenim društvima (Uganda, Iran, Nigerija,…).

No, što se događa kad “coming out” zatreba svećeniku (imamu, rabinu,… ovdje ću ih sve zvati “svećenicima”), i to ne po pitanju seksualne orijentacije, nego po pitanju onoga što bi svećenicima trebalo biti definiciona odrednica: po pitanju vjere?

Ili, kraće, što sa svećenicima koji “prestanu vjerovati”?

Riječima Richarda Dawkinsa (skraćeno prepričano):

Kad se farmer zasiti života na polju i poželi promijeniti profesiju, on nailazi na probleme. Potrebno je vrijeme, trud, doškolovanje, novac,… no, uz malo volje, on to može izvesti.

No, za svećenika, to znači puno više. Naravno da je potrebno sve nabrojano da bi se “promijenio posao”, ali prestanak rada kao svećenika, uz gubitak posla znači i gubitak obitelji (“djece”), a nerijetko i odbacivanje od cjelokupne sredine.

Stvarno, svećenik je nekakva centralna figura svoje zajednice. Zajednice koja je odgajana u duhu “ako nisi s nama, protiv nas si” (ili, u blažoj varijanti, “za nas ne postojiš”). Ne tvrdim da tako “razmišlja” svaki član svake takve zajednice, no to je “razmišljanje” koje se obično nameće kao službeno, od strane religijskih vođa (u mnogim državama je izraz “religijske vlasti”, na žalost, prikladniji). Za primjer kakvo je stanje u Hrvatskoj, baciti oko na članak Dvadeset godina ispiranja mozga, s posebnim naglaskom na to koju djecu vršnjaci u školama najviše diskriminiraju (hint: onu koja nisu “s njima” — na vjeronauku).

Svećenici su samo ljudi, kako se to često voli primijetiti kad treba braniti pedofilske, šovinističke, kradljive i slične jedinke među njima. Ljudi, naravno, mogu promijeniti stav, pogotovo kad su u prilici vidjeti ogromni raskorak između propovijedanja i prakse svojih religijskih organizacija.

I tako, svećenik “samo čovjek”, izgubi vjeru… što dalje?

Za takve, koji progledaju i postanu iskreni prema sebi, postoji The Clergy Project — on-line zajednica koja okuplja bivše i sadašnje svećenike koji su izgubili vjeru.

Prvi (a nekima možda i zadnji) korak u prihvaćanju sebe i svog novog “stanja” je spoznaja da osoba nije sama. Već sam popis priča iz medija daje jasan znak da takav svećenik nije jedini. Site omogućuje anonimne razgovore s ljudima u istoj ili sličnoj situaciji, utjehu, savjete,… no potrebna je punokrvna prijava, što daje dodatnu sigurnost da u zajednicu ne ulijeće baš bilo tko. Kako nisam bivši svećenik, ne mogu se prijaviti, pa ne znam detaljnije kako to izgleda unutra. No, izvana izgleda obećavajuće, a zanimljiv opis možete pročitati i ovdje.

Nekome će se možda činiti da problem nije naročito težak. Ako to mislite, izvrsno! To znači da živite u barem donekle tolerantnoj sredini. No, kako mi je nedavno rekao jedan ateist koji živi u Iranu: “kad bi moja okolina saznala da nisam musliman, odmah bi se našao neki idiot koji bi me ubio zato da ode u raj”. Nije teško zaključiti što bi se desilo “ateističkom imamu”. Da su svi muslimani tako nasilni, nisu, no neke islamističke države i pokreti propovijedaju smrtnu kaznu za svoje (bivše) konvertite (više na Wikipediji, posebno u poglavlju Apostasy in the recent past).

Kršćanske zajednice percipiramo kao ne toliko nasilne, no obično je riječ o barem donekle jačoj vladavini prava sekularne države kojoj obično nije milo da se ljude samo tako ubija. Ipak, odbacivanje od zajednice (pa i najbližih osoba) vrlo je realno u religiji kojoj je ateizam veći grijeh od pedofilije i umorstva.

Dakle, svim silnim svećenicima koji redovito prate ovaj blog ili su samo nabasali na ovaj članak: niste sami. 😀 Ako napuštanje službe za vas i nije “zdrava” opcija, barem imate zaklon, toplu (neosuđivačku) riječ i utjehu. Rado bih čuo vaše priče (možete i mailom, pa ih objavimo bez ikakve naznake identiteta). U svakom slučaju, želim vam sreću!

Za kraj (s gore citiranog sitea):

Tom was a Roman Catholic priest in Mississippi who left the ministry for the same reason he entered: he wanted to help people, and the church was not helping. (Especially regarding Civil Rights.)

Oglasi

Written by Charon l'Cypher

1. 11. 2011. at 19:07

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: