Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for Prosinac 2011

Koliko ste ljudi ubili tijekom ovih praznika?

leave a comment »

Naime, svaki put kad kažete “Sretan Božić”, to ne da je ravno umorstvu — to je gore od umorstva! 😯

Uz poniznu ispriku što kasnimo s ovim hvalevrijednim upozorenjem, evo i objašnjenja iz ustiju samog svetog čovjeka:

Uh, kad ste već bili tako nesmotreni i postali ubojica nebrojenih (srećom, nepostojećih) ljudi, barem da pokajnički ponešto naučite o skladnim obiteljskim odnosima (ipak je ovo “obiteljski blagdan”). Dakle, žene treba mlatiti, ali po strogo određenim pravilima. One to žele, jer traže “pravog muškarca” (i to čak 90% njih!), a i batinanjem zapravo Alah odaje počast ženama! Da, one imaju biti ponosne kad ih muž malkice mlatne, a on će — dobričina požrtvovna — paziti da ih ne unakazi, kako bi mu i dalje bile lijepe:

Do idućeg čitanja o “religiji mira”, želim Vam ugodne blagdane i sretne sve dane, i one koje slavite i one koji su vam “obični”.

Written by Charon l'Cypher

26. 12. 2011. at 22:43

Biciklistice u zemlji napaljenih fundamentalista

leave a comment »

Počelo je nevinim traćenjem vremena čitanjem starih “brojeva” stripa Jesus and Mo, kad sam nabasao na sljedeći strip:

Burcikl?!? 😯 Na žalost, priloženi link trenutno ne radi, pa nisam mogao provjeriti o čemu je riječ.

Iako je od Irana, previše je! Prirodno, pomislio sam da ipak mora biti riječ o patki. Mislim, “islamski bicikl” koji skriva tijela svojih vozačica, jer “erotski” pokreti pedaliranja mogu napaliti slučajne prolaznike… 😆 Već smo mnogo puta imali priliku vidjeti da se žene u Iranu moraju skrivati jer je riječ o zemlji stalno napaljenih i krajnje labilnih seksualnih manijaka, ali ipak…

Dodatnu sumnju potakla je činjenica da nigdje nisam našao sliku, nego samo ponešto tekstova, ne naročito informativnih i uvjerljivih. Najbolji, po meni, je ovaj:

The Islamic Republic of Iran has devised an “Islamic bicycle.” This new vehicle comes fully equipped with a cabin to conceal parts of a female cyclist’s body.

The new technology is less about the bike and more about suppressing women. Iran, unlike Saudi Arabia, allows women to drive cars. In fact, Iran’s top race car driver, Laleh Seddigh, is a woman. Women also ride motorcycles, although they must be accompanied by a man (and must sit behind him).

But Iran forbids women from riding bicycles (thus, the newly designed bike). The belief is that sexuality is easily stimulated in both sexes. The country’s supreme leader, Ayatollah Ali Khamenei, announced in 1999 that “women must avoid anything that attracts strangers, so riding bicycles or motorcycles by women in public places causes corruption and is thus forbidden.”

Vigilantes, ever ready to terrorize women who dare transgress, attack female bicyclists. When Fae’zeh Rafsanjani, who was elected to Iran’s fifth Parliament, insisted there was nothing un-Islamic about bicycle riding, militants physically assaulted her. Never mind that she was the daughter of a former Iranian president.

Surely the desire to keep women in their “proper place” is not the monopoly of Iran. Mobile, independent women are feared in other parts of the world. Vehicles also are seen as upsetting domesticity by giving women the means to travel to forbidden territories.

These fears surfaced in 19th-century America. The newly invented bicycle, which was also used by women, was seen as a threat to the social order and a provocation to promiscuity. It was also seen as a catalyst for change. Suffragists and early women’s rights advocates called it a “freedom machine.” Susan B. Anthony said, “The bicycle has done more for the emancipation of women than anything else in the world.”

Iranian women know gender apartheid and understand the value of freedom of movement. In a 2000 movie, The Day I Became a Woman, one protagonist, Ahoo, is a fully covered woman participating in an all-women cycling tournament. She is speeding ahead when her husband threatens to divorce her. “Get off the bike,” he orders. Ahoo prefers divorce. She leans over the handlebar and pedals faster. Then her father, brothers and village elders gallop beside her on horseback and command her to get off. Ahoo defies them, picking up speed and focusing on the road ahead.

Iranian women, like Ahoo, have broken out of the bounds of established spaces and cultural limits. The bicycle ban, like the Islamic bicycle, is a desperate but ultimately futile attempt to control them.

Farzaneh Milani is professor of Persian literature and women’s studies at the University of Virginia.

Srećom, imam poznanika iz tih krajeva, pa sam ga priupitao što zna o tome. Reče da nikad čuo (tip nije baš lociran u Iranu), ali je zaguglao na perzijskom (za znatiželjne: دوچرخه اسلامی ) i našao da je priča istinita. Evo i slike (tada je stvar bila u fazi dizajna… ne znam je l’ dospjelo dalje od toga):

Naravno, sam naziv “islamic bicycle” je doveo i do malo manje ozbiljnog dizajna od strane nekog internet korisnika. Evo, potupnosti radi, i tog alternativnog dizajna:

Baš me nešto uhvatilo pisanje o biciklima zadnjih dana… 😆

Written by Charon l'Cypher

18. 12. 2011. at 23:34

Kako je mali Ivica nabavio novi bicikl

8 komentara

Mali Ivica je poželio novi bicikl. Ništa skupo, za kojih 1000kn, za koliko bi vjerojatno dobio vrhunski bicikl od, recimo, stričeka pravosudnog policajca. Jedini problem je bio da on nije imao 1000kn (pričam o Ivici; pravosudnim policajcima to i nije neki novac), a nisu mu mogli pomoći niti roditelji kojima je ta svota ipak značila kojih 5000 plastičnih flaša, a još nisu podmirili niti zadnje dvije rate “darova” koje je od njih tražio lokalni svećenik.

Kao dobro odgojeni mali katolik, Ivica je odlučio napisati pismo Bogu. U njemu je opisao kako je on dobar dečko, kako redovito moli krunicu, ide na vjeronauk i pobožno mlati klince koji na taj isti vjeronauk ne idu (“to je za njihovo dobro”, objasnio je, “da se već sada privikavaju na pakao u kojem će, prema riječima vjeroučitelja Paklenića, gorjeti”).

Na kraju pisma zamolio je Boga da mu pošalje 1000kn. Na kuvertu je, naravno, napisao jednostavno “Bog”, u nadi da će službenici Hrvatske pošte izabrati onog jednog (ili ne bas bukvalno jednog?) pravog, među tisućama (A big list of Gods (but nowhere near all of them), How many gods and goddesses are there?, Names of gods and godesses) ili čak milijunima (How many gods?) kandidata.

Službenik u pošti, primivši pismo, važno se počešao po čelu i pitao svog nadzornika: “Kome da ovo pošaljem? Možda Jaci? Ili ipak onom Milanoviću?” Kad su se salve smijeha utišale i službenici došli k sebi, reče nadzornik: “Budimo ozbiljni. Ajmo to uvaliti Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.” I bi tako.

Probudio se idućeg jutra striček Srakić, onako sneno se protegnuo i zapitao “Koju bedastoću da danas izvalim za svoje vjerne ovčice? Možda da Mao Ce Tunga optužim za Tuđmanovu smrt?”. Pritom mu pogled pade na svježe pristiglu poštu, na vrhu koje se nalazilo i Ivičino pismo Bogu.

Zaintrigiran, jer rukopis je bio očito dječji, a znamo kakve emocije djeca stvaraju kod klera diljem svijeta, striček Srakić je posegnuo za pismom, otvorio ga i pročitao. Očito dirnut dječačkom iskrenošću i naivnošću (priznanje da Ivica mlati ateiste, pedere i djecu ljevičara izvuklo je suzu radosnicu na oko mudrog starca), odlučio se pozabaviti Ivičinom molbom.

Sastao se s kolegama Bozanićem, Barišićem i Devčićem, pokazao im pismo i rekao: “Ajde, odriješ’te kesu, pa da malome pošaljemo nešto para… pardon, novaca.” Tu je malo krenulo muvanje, pa ovaj kupio novi auto jer mu oni kupljeni prošlih mjeseci nisu baš sjeli, pa onaj kupio novu vilu, pa ih ljubavnice od’rale, pa odštete za ušutkati onu lajavu dječurliju,… Nema se, kriza se toliko razmahala da čak ni oni koji ništa ne rade, nemaju.

Skupili oni tako 10ak kuna, ponosni na sebe, jer što će malom djetetu soma kuna, ubacili u kovertu, potrpali plastične križiće i naljepnice HBK (da bi Ivica shvatio tko je stvarno njegov bog i kome se treba moliti), ubacili Miklenićevu sliku s autogramom (što ionako nitko neće, pa da se riješe toga) i poslali Ivici.

I stigne tako Ivici pismo. Nakon što je platio globu jer ekipa iz HBK nije stavila marku (skupo, brate!), uzbuđeno je otvorio pismo i, u hrpi bedastoća, pronašao novac. Sretan i zahvalan što mu je Bog odgovorio (ehej, na eBayu se dobiju lijepi novci za takve relikvije), sjeo je i napisao pismo:

Dragi Bože,

puno ti hvala što si mi uslišio želju i poslao novac. Molim te, samo, drugi put šalji direktno meni (zato sam i priložio broj svog računa u Hypo banci), a ne preko Hrvatske biskupske konferencije, jer su mi lopovi maznuli 99% poslanog!

Iskreno zahvalan,

tvoj Ivica

Zašto sam se sjetio ove pradavne bajke (ipak nije realistično očekivati da biskupi daleko od kamera poklone čak 10kn)? Stigla je kratka vijest da je g. Bozanić dao 150.000 kuna za otpuštenu ekipu iz Sisačke željezare:

Kardinal Josip Bozanić uručio je danas vrijednu novčanu pomoć od 150.000 kuna sisačkom biskupu Vladi Košiću za potrebe osoba pogođenih ekonomskom krizom u Sisku.

“Pozvao sam sve odgovorne u državi da što prije riješe ove probleme koji se nameću Sisku, a s druge strane donio ovu svotu za one obitelji koje su najjače izložene”, kazao je Bozanić za Večernji list.

Podsjetimo, zbog povlačenja američkog CMC-a iz sisačke željezare podijeljeno je 916 otkaza.

Neću, što bi neki očekivali, prigovarati svoti. Tih cca 160kn po obitelji (ako naivno pretpostavimo da će svih 916 obitelji dobiti isto) je sigurno dobrodošla pomoć ljudima u nevolji, a ni ukupna svota nikako nije mala (ok, biskupima možda i je; ja živim od svog rada i nisam baždaren kao oni).

Ali, Bozaniću, zašto putem posrednika? Zašto pred kamerama daješ svom čovjeku novac “za ljude”? Zašto ne daš novce direktno tim ljudima? Nije valjda toliki posao užicati ih brojeve računa ili im poslati u koverti (ovaj put s markom)?

Poznavajući transparentnost crkvenih financija, jako sam skeptičan oko cijele Bozanićeve samopromotivne priče. Iskreno se nadam da će sisački Ivice dobiti svih 160kn po glavi, a ne samo 1% te svote, kao naš Ivica s početka ove priče. Ili, gore, bojim se da je cijela priča za novinare i da “obitelji koje su najjače izložene” neće dobiti ništa.

A naš Ivica, mudar i razuman, kakvi već jesu hrvatski katolici, naučio je lekciju i shvatio kako Bog posluje. Idući dan, vraćajući se s mise, ukrao je bicikl i zatim molio Boga da mu oprosti. Svi sretni i zadovoljni! (ok, osim možda sisačkih nesretnika i bivšeg vlasnika novog Ivičinog bicikla)

Written by Charon l'Cypher

17. 12. 2011. at 22:22

Crkva istinu ne prašta

2 komentara

Predsjednik Josipović je Redom Stjepana Radića za promicanje pravde i demokracije, među ostalima, odlikovao novinara Dragu Hedla. Lako je pogodili tko se pobunio: hrvatska katolička crkva, kroz objavu Hrvatske Biskupske Konferencije:

Komisija »Iustitia et pax« izražava nezadovoljstvo i duboku zabrinutost činjenicom da je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović povodom Međunarodnoga dana ljudskih prava Redom Stjepana Radića za osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije te otkrivanje istine odlikovao novinara Dragu Hedla, osobu koja je u vrijeme komunističkog režima i jednoumlja svojim napisima potirala jedno od temeljnih ljudskih prava, pravo slobode vjerovanja. U svojim napisima iz toga vremena između ostaloga nazivao je bl. Alojzija Stepinca »krvnikom među svecima« stavljajući u taj negativni kontekst i bl. Ivana Merza.

Osoba koja je denuncijantski pozivala na represiju prema onima koji drukčije misle i tako ugrožavala živote nevinih ljudi, a koja je u vrijeme demokratske Hrvatske pravomoćno osuđena za klevetu, osoba koja se često prikazivala žrtvom, a nikada nije dokazano da je bila ugrožena, nikako ne zaslužuje to časno odlikovanje.

Poseban razlog za zabrinutost izaziva činjenica da demokratski izabrani predsjednik Republike Hrvatske, koji je dužan brinuti se za poštivanje prava svih, ali i za poštivanje povijesne istine i njezino otkrivanje, odlikovanje dodjeljuje onima koji su u komunizmu, a i nakon njegova pada, iskrivljavali i zatomljivali i činjenice i istinu.

Pozivamo Predsjednika Republike da iz moralnih razloga povuče dodijeljeno odlikovanje i još jednom preispita svoju odluku da se takvo odlikovanje dodjeljuje bilo kojoj osobi koja se u vrijeme komunizma ogriješila o poštivanje temeljnih ljudskih prava. Takva vrsta kršenja ljudskih prava ne zastarijeva i ne može se opravdati nekim drugim pozitivnim djelima, a takav odabir osoba dovodi u pitanje važnost i značenje samog odlikovanja ako se koristi kao sredstvo za prekrajanje onoga čega bi trebalo biti znakom, a to je istina.

U Zagrebu, 8. prosinca 2011.

†Vlado Košić predsjednik Komisije HBK-a »Iustitia et pax«

Izvor: 24sata

Kao i obično, priopćenje dano s visoka pršti argumentima i konkretnim prigovorima.

Komentar tog nesebičnog doprinosa crkve gluposti u Hrvata prenosimo s portala Novosti:

Crkva istinu ne prašta

Datum objave: 17.12.2011. Piše: Saša Kosanović

Prije nekoliko godina u Sloveniji je održan međunarodni skup pravnih stručnjaka, među kojima je bilo podosta uglednih odvjetnika krivičara, sudaca, profesora i tužitelja s prostora bivše Jugoslavije i zapadne Evrope. Jedan od govornika bio je i tadašnji šef USKOK-a Željko Žganjer, kojem je publika postavljala pitanja, pa je tako jednog odvjetnika i borca za ljudska prava iz Hrvatske zanimalo zašto Žganjer početkom devedesetih i nakon “Oluje” nije istraživao ratne zločine nad Srbima u Šibensko-kninskoj županiji. Žganjer je pomalo uvrijeđeno odgovorio kako to nije točno, da je on itekako profesionalno radio svoj posao, međutim, “znate kakva su bila vremena, nije bilo lako baviti se takvim poslom, imao sam obitelj i dva kredita, a znao sam da bi me odmah smijenili kada bih išao do kraja…”

Sudionik tog skupa, koji nam je prepričao ovu epizodu, tvrdi da je u dvorani tada nastao tajac: premda je Žganjer rekao istinu, svima je bilo nevjerojatno što se otvoreno usudio reći da je, zapravo, osobni interes pretpostavio osnovnim načelima tužilačke profesije, koja itekako uključuje rizik, hrabrost i insistiranje na poštivanju zakona, bez obzira na posljedice.

Sam protiv šerifa

Slično kao i Žganjer, na pitanja zašto nisu pisali o kriminalu lokalnih političara, o ratnim zločinima na svom području, miniranjima, deložacijama i raznim drugim kršenjima ljudskih prava, uglavnom onih građana srpske nacionalnosti, odgovaraju i lokalni novinari. Netko se bojao za posao, netko za život, a gotovo je svima bilo zajedničko da su šutjeli.

U tome se i u još puno drugih stvari od takvih razlikuje Drago Hedl, novinar koji je otkaz dobio odmah i kojeg je Branimir Glavaš gospodar života i smrti u Osijeku i Slavoniji devedesetih, kako se to voli reći – označio kao neprijatelja. Taj osuđeni ratni zločinac, inače osobni prijatelj i heroj za biskupa MarinaSrakića, i danas žali što Hedl nije stao u kolonu osječkih Srba zavezanih ruku i sa selotejpom na ustima; bio je uvjeren da je svoj posao obavio šerifovskim upadom u redakciju “Glasa Slavonije” kojem je Hedl bio urednik. Glavaš je preuzeo list i iz njega zauvijek istjerao Hedla, pa će glavaševci reći da mu se on otad osvećuje. No, to nije točno: i tada i prije i kasnije Drago Hedl samo je radio svoj posao i, za razliku od mnogih drugih, usudio ga se raditi i na stranicama “Feral Tribunea”, iz tjedna u tjedan bilježeći ono što je vidio oko sebe.

A u tom mračnom vremenu i zaboravljenom gradu vidio je svašta: ubojstva, pljačke, teror, kršenje ljudskih prava… Vidio je i pisao o slizanosti gradskih i regionalnih političkih, gospodarskih i, najvažnije, crkvenih struktura s Branimirom Glavašem, gramzljivim lokalnim šerifom koji je umislio da je nedodirljiv.

Mnogim građanima Hrvatske, i Srbima i Hrvatima, koji se nisu uklapali u shemu Franje Tuđmana, bivšeg komunističkog komesara koji je pisao smrtne presude “narodnim neprijateljima” po Zagorju i znanstvenog plagijatora koji je umislio da je mesija što će spasiti Hrvatsku, provođenu uz pomoć svoje desne ruke, ratnog zločinca i provoditelja etničkog čišćenja Gojka Šuška, pisanje Drage Hedla, “Ferala”, “Novog lista” i šačice nezavisnih intelektualaca okupljenih oko časopisa “Erasmus”, ratnog HHO-a, GOLJP-a i sličnih organizacija, pomoglo je da prežive te “godine koje su pojeli skakavci”.

Iz tog je razloga i vašem izvjestitelju bila velika radost i čast prisustvovati dodjeli odlikovanja koje je Dragi Hedlu, Zoranu Pusiću i Nansen institutu za dugogodišnju borbu u zaštiti ljudskih prava dao predsjednik Ivo Josipović. Skupilo se tom prigodom u Predsjedničkim dvorima veliko društvo, među kojima i puno onih čija priča ne bi bila ispričana da nije bilo Hedla.

Mentalni sklop progonitelja

Bilo je već ondje i onih zgroženih činjenicom da je Hedl primio nagradu; jedan bivši branitelj Vukovara i logoraš rekao nam je da je odlikovanje “sramota, jer svi znamo da je Hedl korumpiran”; da to nije samo neumjesna primjedba postalo je jasno kada se oglasila Hrvatska biskupska konferencija (HBK) sa zahtjevom da Hedl vrati odlikovanje, jer je osamdesetih u jednom tekstu uvrijedio uspomenu na kardinala Alojzija Stepinca i jer je, navodno, osuđen za klevetu.

Naravno, one koji znaju način razmišljanja hrvatskih biskupa i koji znaju da je na čelu HBK-a Marin Srakić, čovjek kojega je Hedl često prozivao zbog otvorene podrške zločincu Glavašu, to nimalo nije iznenadilo. Pišući o neumjerenosti crkvenog bogatstva, palačama koje grade dok vjernici živi u neimaštini, prozivajući ih zbog činjenice da nikada nisu našli toplu riječ za žrtve ratnih zločina, ali su redovito potpisivali apele za puštanje ubojice i ratnog zločinca Mirka Norca na slobodu, solidarizirali se sa zločincima iz Lore i drugima koji su osramotili hrvatsku uniformu, Hedl je davno javno prokazao biskupski svjetonazor.

Protiv odlikovanja je i Hedlov dugogodišnji medijski progonitelj Ivica Šola, koji ga na stranicama “Glasa Slavonije” proglašava ludim, jer da se lažno prikazuje kao žrtva i policiju obasipa prijetnjama smrću; pritom citira Ciorana, koji kaže da se “zločinci uglavnom novače iz redova žrtava kojima nije do kraja odrubljena glava”.

To je mentalni sklop Hedlovih progonitelja, takvima je čovjek ovjenčan mnogim strukovnim priznanjima u Hrvatskoj i inozemstvu stalna prijetnja, kao što su im neprijatelji i svi oni koji u posljednjih dvadeset godina branili slabije. Tako smo u tadašnjem “Feralu” mogli pročitati da se Marin Srakić nije mogao suzdržati ni na sprovodu vlastitog kolege, don Luke Vincetića, slavonskog svećenika i “Feralova” kolumnista, koji se usudio suprotstaviti nacionalističkom ludilu i u Crkvi i u hrvatskom društvu: nad otvorenim mu je grobom održao bukvicu i mrtvog ga napao, jer se nije s njim slagao. Tekst o tom incidentu napisao je, naravno, Drago Hedl.

Izvor: Crkva istinu ne prašta

Čekamo da Crkva povuče svoje višestruko davane podrške Glavašu, Norcu, Gotovini i drugima koji su osuđeni za malo više od klevete, što je ionako bilo jako popularno (ne i opravdano) u Tuđmanovo doba, kad je Feral praktički uništen “duševnim bolima” raznih veličina o kojima je samo pisao — kako se kasnije pokazalo — istine, što je izvrsno komentirao Boris Dežulović u Slobodnoj Dalmaciji.

Preminuo Christopher Hitchens

with one comment

Jučer je u Houstonu, Texas, preminuo pisac i novinar Christopher Hitchens, poznat po svojim oštrim stavovima i britkoj kritici svega s čim se nije slagao, posebno s religijama i njihovim organizacijama. U nastavku prenosimo tekst koji je prigodom njegove smrti objavio The Telegraph.

Mr Hitchens, who wrote and spoke often about his illness, was a prolific author, essayist and critic of ideologies, literature and politicians.

He was outspoken, particularly on matters of religion, and was a famous atheist. Among his most well-known works are God Is Not Great and his 2010 memoirs Hitch-22.

Mr Hitchens, who was born in Portsmouth and became a US citizen in 2007, was diagnosed with cancer last year. He agreed to trial a new method of treating cancer through genome sequencing and was able to receive medication for a genetic mutation.

Earlier this year, he said he was “an experiment.”

“At least it spares me some of the boredom of being a cancer patient because what I’m going through is very absorbing and positively inspiring. But if it doesn’t work, I don’t know what they could try next,” he said.

Often described as a contrarian who enjoyed drinking and smoking, Mr Hitchens courted controversy over the terrorist attacks of September 11.

He attacked both the extremists and those on the Left, who he saw as apologists. He resigned from The Nation and supported the war in Iraq.

Referring to Islamic fundamentalism, he said: “An ideology of that sort has shown itself incapable of running even as low-level a society as Afghanistan.

“They deny themselves the talents of half the population. They believe that things like diseases and earthquakes are punishments. They have no self-criticism, so when things go wrong they have to look for the source in a Jewish-Crusader conspiracy, which is why they export their surplus young people to take their violence elsewhere.

“That’s why they’re an immediate menace to us. Their state won’t just fail on its own; they have to share their failure. Once you’ve established that, they can’t possibly win, our victory is a sure thing.”

Mr Hitchens was fearless in challenging people as well as ideas, finding enemies in Henry Kissinger and Mother Teresa, who he described as “a lying, thieving Albanian dwarf”.

He also had a high-profile fall-out with his brother, the Christian conservative writer Peter Hitchens, but the two had lately reconciled.

But even after his diagnosis, he continued writing his acerbic columns in which he railed against the Royal Family and celebrated the death of Osama bin Laden.

Writing on the Prince of Wales’s speech on Galileo’s focus on “the material aspect of reality”, he said: “We have known for a long time that Prince Charles’s empty sails are so rigged as to be swelled by any passing waft or breeze of crankiness and cant.

“He fell for the fake anthropologist Laurens van der Post. He was bowled over by the charms of homoeopathic medicine. He has been believably reported as saying that plants do better if you talk to them in a soothing and encouraging way.

“But this latest departure promotes him from an advocate of harmless nonsense to positively sinister nonsense.”

A contributing editor to Vanity Fair, Mr Hitchens counted authors Martin Amis and Ian McEwan among his friends after meeting them at Oxford.

The writer Salman Rushdie paid tribute to Mr Hitchens via his Twitter account: “Goodbye, my beloved friend. A great voice falls silent. A great heart stops. Christopher Hitchens, April 13, 1949-December 15, 2011.”

In September, a collection of his essays entitled Arguably, was published. He said he was also planning a “book-length meditation on malady and mortality.”

Vanity Fair publisher Condé Nast announced Mr Hitchens’s death in Houston, Texas.

Graydon Carter, editor of Vanity Fair, was reported to have said there would “never be another like Christopher”.

Mr Carter described Mr Hitchens as someone “of ferocious intellect, who was as vibrant on the page as he was at the bar”.

“Those who read him felt they knew him, and those who knew him were profoundly fortunate souls,” he said.

In May 2010, he completed the Proust Questionnaire for Vanity Fair, answering a survey completed by many famous and public faces.

In it, he said his vision of earthly bliss was “to be vindicated in my own lifetime” while his ideal way to die was “fully conscious, and either fighting or reciting (or fooling around).”

He died with friends at his bedside at the MD Anderson Cancer Centre in Houston.

He is survived by his second wife, author Carol Blue, and his three children, Alexander, Sophia and Anthonia.

Prigodni pozdrav današnjim je stripom dao Rob iz ekipe stripa Cyanide and Happiness:

Počast mu je odao i Zach Weiner sa SMBC-a:

In memoriam, Christopher Hitchens, 1949-2011

Što god netko o njemu mislio, jedno mu svi moraju priznati: govorio je iskreno, bez uvijanja. Ako i ne lošije, njegovom je smrću Svijet svakako postao siromašnije mjesto.

Written by Charon l'Cypher

16. 12. 2011. at 11:00

Postano u Komentari

Tagged with

Tko te skrio, magarac je bio!

leave a comment »

Pedofilija danas predstavlja veliki problem Crkve, ne zato što se događala, događa se i događat će se i dalje, nego zato jer se za nju saznalo. Ovčice okreću leđa pastirima (na žalost, još ne masovno), a žrtve se sve više ohrabruju i traže odštetu od Crkve koja se, pak, brani da ne kontrolira svoje svećenike jer oni nisu njeni “zaposlenici” u klasičnom smislu.

Visoki sud u Portsmouthu, UK, prije mjesec dana je donio presudu po kojoj Crkva JE odgovorna za svoje svećenike.

Koplja su se lomila oko konkretnog slučaja svećenika Baldwin (umro 2006 u dobi od 75 godina) za čije je zlostavljanje Crkvu optužila njegova nekadašnja žrtva, tada djevojčica, a danas majka, koja se u sudskim spisima vodi pod oznakom JGE.

Crkvini svećenici su Crkvu branili tvrdnjom da je svećenik Baldwin efektivno bio “samozaposlen” i da ga nadležni biskup nije mogao “otpustiti” bez direktne odluke Rima.

Sud je presudio kako stvarno nije bilo formalnog ugovora o radu, no i da odnos svećenika i Crkve sadržava sve bitne elemente koji odgovaraju odnosu poslodavac-posloprimac, te da je Crkva indirektno odgovorna za svoje svećenike.

Crkva još ima mogućnost žalbe pred Vrhovnim sudom Velike Britanije, što će gotovo sigurno i iskoristiti, jer presuda otvara mogućnost traženja ogromnog broja visokih odšteta od nekadašnjih (a i budućih) žrtava zlostavljanja.

Lord Faulks QC je, u ime dijeceze, izjavio kako Crkva nema namjeru izbjegavati odgovornost za pedofilske svećenike. “Moji klijenti problem seksualnog zlostavljanja shvaćaju krajnje ozbiljno i trude se svim silama taj problem iskorijeniti i istražiti”, rekao je i doda: “Ovaj slučaj je došao pred sud jer o takvom zahtjevu još nikada nije odlučeno.”

MACSAS, neprofitna organizacija koja zastupa žrtve zlostavljanja, izrazila je zadovoljstvo presudom: “Osuđujemo ponašanje katoličke crkve koja tvrdi da želi pomoći žrtvama seksualnog zlostavljanja počinjenog od strane svećenika, ali istovremeno, potpuno kontradiktorno, odbijaju razgovarati sa žrtvama i priznati štetu koja im je time nanesena, boreći se svim sredstvima da izbjegnu formalnu odgovornost  pred zakonom”.

Osobno, ne vidim direktnu vezu “zaposlenosti” i odgovornosti. Nećemo HEP tužiti ako neki električar zlostavlja dijete. Problem je, po meni, skrivanje zločina i zločinaca (i to organizirano na najvišoj razini!), te premještanje istih “svježim” žrtvama. Organizacija koja upregne toliko resursa u skrivanje zločinaca pred zakonom i, još gore, u pritisak na žrtve da budu tiho, treba odgovarati, krvavo! Bio to HEP i Crkva, manje je bitno (mada, s obzirom na javnu samopromociju Crkve, jaslice, vrtići i škole bi bili bolja usporedba od HEPa).

Zato, iskreno me ne zanima je li biskup mogao ili nije mogao “otpustiti” Baldwina. Zašto ga nije prijavio svjetovnim vlastima, da ga pospreme u odgovarajuću instituciju, daleko od djece? Ako je znao i šutio, to se zove suučesništvo. Dodamo li tome (davno dokazanu) službenu politiku Crkve da skriva zločince, imamo zapovjednu odgovornost cijele organizacije.

Zato, pozdravljam ovu odluku za koju se nadam da će preživjeti žalbu, te da će i druge zemlje donijeti slične presude.

Izvor: The Independent

Written by Charon l'Cypher

15. 12. 2011. at 19:06

Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri

2 komentara

Forum za slobodu odgoja predstavio je rezultate istraživanja “Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri: Stavovi i iskustva nereligioznih roditelja prema religiji i vjeronauku u javnim školama”, koje je u suradnji s udrugom Protagora provedeno  2011. godine.

Knjiga Branka Ančića i Tamare Puhovski o istraživanju: Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri (online verzija)

Istaknula bih samo nekoliko highlightova:

  1. Tablica 3 na strani 31u knjizi (33 u dokumentu) – posjećenost vjeronauka u osnovnim i srednjim školama. Vjeronauk u osnovnoj školi upisuje preko 90% učenika, u srednjoj te brojke zamjetno padnu. Ovi podaci pokazuju kolika je indoktrinacija vjeronaukom u RH. They really do get most of them while they’re young. :/
  2. Komentari sudionika u istraživanju nalaze se u tablicama od strane 35 u knjizi (37 u dokumentu) nadalje. Evo nekoliko njih koji su se meni osobno “svidjeli”:

Izborni predmet, osim vjeronauka, je informatika. I onda djeca u drugu smjenu dolaze slušat informatiku, a taj isti vjeronauk ne mogu stavit u drugu smjenu, po kom kriteriju? Zbog čega? Ja bi puno radije da se moje dijete opismeni informatički, nego vjeronaučki. I onda on taj jedan sat zvjera i ne radi ništa, 45 minuta se, da ne rečem šta, se ubija od dosade. (Anita)

Sva djeca su pitala mog sina zašto on ne ide na vjeronauk i jel on svjesan da će goriti u paklu zato što ne ide na vjeronauk, jer je to časna njima rekla. Ne njemu da će on gorit’ u paklu, nego da će djeca koja ne idu na vjeronauk. (Anita)

Oni su se jako dobro sprijateljili, cijeli razred. I onda je doš’o vjeronauk i onda su se oni počeli dijeliti. Neki su radili ovo, dok su ovi bili na vjeronauku i onda su počela pitanja: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk?“ Između djece, dakle tih koji su stvarno bili super prijatelji: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk, pa moraš ić na vjeronauk.“ Ali najgore je bilo to što su onda starija djeca čula za njega da ne ide… I tako, da su došli i: „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“ Jedan ga je primio ovako „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“, a on je reko: „Ja vjerujem u Zeusa.“ „-Ne Zeusa, jel’ ti vjeruješ u hrvatskog Boga?“. U hrvatskog Boga i onda je stao da će ga tući, međutim, tu je učiteljica došla, intervenirala, sredila situaciju. (Višnja)

Ravnatelj u ovoj školi, šta ja znam, kad imamo, recimo, zajedničku večeru onda on moli prije, njemu je normalno da reče: „Učiteljice, pomolimo se prije.“ Mislim, to je dio njegove, šta ja znam, to nije primjereno, nit’ ne razmišlja da neki nisu vjernici, je li, da neki ne mole, je li, da netko je možda druge vjeroispovijesti. Tu je recimo nešto što je iritantno, al’ nije mi strašno, ajde, ipak većina su vjernicI pa kolektivno, ali mi je ono. (Tomo)

Ja imam jednu prijateljicu koja je meni rekla: „Ja kažem da sam agnostik da ne bih uvrijedila vjernike.“ Mislim zašto… onda ja opet ispadam, ja ispadam militantan ateist. (Jelena)

Zanimljivo je primijećeno iz komentara da nereligiozni ljudi ne percipiraju diskriminaciju kao, pa, diskriminaciju. Kažu da diskriminacije nema, a odmah zatim navode nametanje stava premoćne okoline, isključivanja, šikaniranja i td. Isto tako, gorenavedeni Tomo kaže da nije problem da ravnatelj inicira molitvu na službenim ručkovima. Šta? Prag tolerancije čini se zaista visok (definitivno viši nego što vjernici imaju za pitanja oko nekih upitnih crkvenih praksi, npr.), no najgore je da mnogi smatraju da su oni krivi za diskriminirajuće “incidente” od strane vjernika/religioznih. :/ Imam dojam da je prevladavajući stav ljudi u istraživanju da je bolje šutjeti oko svoje nereligioznosti i trpiti stvari koje im se ne sviđaju da “ne mute vodu” i time smanje moguće probleme. S jedne strane, čak ih i razumijem.

Što se iskustva s upisivanjem i neupisivanjem djece na vjeronauk tiče, rezultati UNICEF-ovog istraživanja o diskriminaciji (post Dvadeset godina ispiranja mozga) opet su potvrđeni. Vjeronauk razdvaja, uvodi koncepte koje djeca ne razumiju (hrvatski Bog?!) i rezultira diskriminacijom. I naravno, ima privilegiran status u satnici, bez alternative.

Ne znam koliko ovo istraživanje može imati veze s izbacivanjem vjeronauka iz školskog programa, but one can hope. 😉

%d bloggers like this: