Propast demokršćanske ponude na hrvatskom političkom tržištu

Izbori su opet pokazali ogroman raskorak između deklariranog katoličanstva i nekatoličke prakse. Za razliku od prethodnih, na ovim izborima je demokršćanska ideja još dublje zakopana. Zvuči paradoksalno jer u Hrvatski sabor ulazi (umirovljeni) svećenik, ali on je jedan od najvećih kritičara načina djelovanja RKC i zastupa stavove svih onih vjernika i nevjernika kojima smeta gramzivost i dvoličnost Crkve i zalaže se za reviziju ili potpuno ukidanje ugovora sa Svetom Stolicom. Nema sumnje da će Grubišić zastupati katolički svjetonazor jer u protivnom bi pljunuo na svoj cijeli radni vijek, međutim vjerujem da će on to činiti kao i do sada tolerantno i razumno.

I što je ostalo od demokršćanstva?
Krenimo od najveće «demokršćanske» stranke. Hrvatska demokratska zajednica – iako demokršćanski lažnjak, koristila je taj mamac za privlačenje birača.
Počelo je posjetom Pape, njegovo nalivpero reklamirano je u svakoj prigodi :-); vlada je (čitaj porezni obveznici) donirala milijunske iznose za gradnju crkava i za uzvrat dobivala obećanja o potpori klera; predsjednica stranke koristila je svaku prigodu kako bi naglasila da je vjernica i sotonizirala je «crvenog» Milanovića kojeg su na silu morali privesti Papi; najavljivali su kako će Hrvatska biti zaštitnik kršćanstva u EU; plašili su kako će «crveni» ukinuti vjeronauk u školama i danonoćno su osjećali smrad Jugoslavije čije ime asocira na onaj bezbožni režim, plašili su homoseksualnim terorom na šetnicama naših pitomih katoličkih gradova … Sve se to pokazalo manje važnim u srazu sa surovom realnošću.

Iako je dio klera HDZ-u davao javnu potporu, radilo se o sporednim likovima. Oni glavni igrači vješto su izbjegli otvoreno svrstavanje i agresivnije navijanje (kao što je npr. na predsjedničkim izborima bio susret Bandić – Bozanić) jer su vrlo rano shvatili da su izgledi za pobjedu HDZ-a minimalni, a sukladno višestoljetnom umijeću i tradiciji, Crkva je na vrijeme osigurala dostatne količine vazelina.

HSS je stranka koja se može svrstati među demokršćanske, ali ostala je na jednom zastupniku, veletrgovcu i pragmatiku Josipu Friščiću, dok je Marijana Petir kao najmilitantnija križarica koja je i svoju kampanju posvetila širenju kršćanskih «vrijednosti», uglavnom homofobije, ovaj put izvisila.

Desničarske stranke koje su po definiciji bliske kršćanstvu također su neslavno propale i osvojile samo jedan mandat (HSP A.S.).

HDSSB?! S obzirom da se radi o regionalnoj stranci, nisam pratio njihovu kampanju pa ne znam koliko im je demokršćanstvo ugrađeno u program. Prema dosadašnjem radu u saboru prepoznao sam ih samo kao dežurne troublemakere, a ako se i pozivaju na demokršćanske vrijednosti ne znam kako Bog gleda na činjenicu što im je uzor i duhovni vođa ratni zločinac.

Lesarovi Laburisti se ne mogu programski svrstati među demokršćane i oni su uz Grubišića jedini koji se zalažu za kresanje prava Crkvi.

I na kraju su ostali crveno – narančasto – zelenožuti – sivi bezbožnici koji su nas ateiste razočarali jer su u kampanji obećali da neće dirati Crkvu. Mali tračak nade krije se u izjavama Vesne Pusić, vjerojatne buduće ministrice vanjskih poslova koja je javno priznala kako se njeni stavovi u vezi s Crkvom razlikuju od ostalih koalicijskih partnera. Možda će se ipak iskoristiti u Ugovorima predviđeno pravo na reviziju ugovora ako se promijene okolnosti, a to može biti smanjenje broja vjernika (ako to pokaže popis stanovništva) ili teška ekonomska situacija.

Opširniji i profesionalniji članak o rezultatima izbora i Crkvi možete pročitati u članku Kristijana Grđana «Crkvena oporba».