Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for 13 prosinca, 2011

Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri

2 komentara

Forum za slobodu odgoja predstavio je rezultate istraživanja “Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri: Stavovi i iskustva nereligioznih roditelja prema religiji i vjeronauku u javnim školama”, koje je u suradnji s udrugom Protagora provedeno  2011. godine.

Knjiga Branka Ančića i Tamare Puhovski o istraživanju: Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri (online verzija)

Istaknula bih samo nekoliko highlightova:

  1. Tablica 3 na strani 31u knjizi (33 u dokumentu) – posjećenost vjeronauka u osnovnim i srednjim školama. Vjeronauk u osnovnoj školi upisuje preko 90% učenika, u srednjoj te brojke zamjetno padnu. Ovi podaci pokazuju kolika je indoktrinacija vjeronaukom u RH. They really do get most of them while they’re young. :/
  2. Komentari sudionika u istraživanju nalaze se u tablicama od strane 35 u knjizi (37 u dokumentu) nadalje. Evo nekoliko njih koji su se meni osobno “svidjeli”:

Izborni predmet, osim vjeronauka, je informatika. I onda djeca u drugu smjenu dolaze slušat informatiku, a taj isti vjeronauk ne mogu stavit u drugu smjenu, po kom kriteriju? Zbog čega? Ja bi puno radije da se moje dijete opismeni informatički, nego vjeronaučki. I onda on taj jedan sat zvjera i ne radi ništa, 45 minuta se, da ne rečem šta, se ubija od dosade. (Anita)

Sva djeca su pitala mog sina zašto on ne ide na vjeronauk i jel on svjesan da će goriti u paklu zato što ne ide na vjeronauk, jer je to časna njima rekla. Ne njemu da će on gorit’ u paklu, nego da će djeca koja ne idu na vjeronauk. (Anita)

Oni su se jako dobro sprijateljili, cijeli razred. I onda je doš’o vjeronauk i onda su se oni počeli dijeliti. Neki su radili ovo, dok su ovi bili na vjeronauku i onda su počela pitanja: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk?“ Između djece, dakle tih koji su stvarno bili super prijatelji: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk, pa moraš ić na vjeronauk.“ Ali najgore je bilo to što su onda starija djeca čula za njega da ne ide… I tako, da su došli i: „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“ Jedan ga je primio ovako „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“, a on je reko: „Ja vjerujem u Zeusa.“ „-Ne Zeusa, jel’ ti vjeruješ u hrvatskog Boga?“. U hrvatskog Boga i onda je stao da će ga tući, međutim, tu je učiteljica došla, intervenirala, sredila situaciju. (Višnja)

Ravnatelj u ovoj školi, šta ja znam, kad imamo, recimo, zajedničku večeru onda on moli prije, njemu je normalno da reče: „Učiteljice, pomolimo se prije.“ Mislim, to je dio njegove, šta ja znam, to nije primjereno, nit’ ne razmišlja da neki nisu vjernici, je li, da neki ne mole, je li, da netko je možda druge vjeroispovijesti. Tu je recimo nešto što je iritantno, al’ nije mi strašno, ajde, ipak većina su vjernicI pa kolektivno, ali mi je ono. (Tomo)

Ja imam jednu prijateljicu koja je meni rekla: „Ja kažem da sam agnostik da ne bih uvrijedila vjernike.“ Mislim zašto… onda ja opet ispadam, ja ispadam militantan ateist. (Jelena)

Zanimljivo je primijećeno iz komentara da nereligiozni ljudi ne percipiraju diskriminaciju kao, pa, diskriminaciju. Kažu da diskriminacije nema, a odmah zatim navode nametanje stava premoćne okoline, isključivanja, šikaniranja i td. Isto tako, gorenavedeni Tomo kaže da nije problem da ravnatelj inicira molitvu na službenim ručkovima. Šta? Prag tolerancije čini se zaista visok (definitivno viši nego što vjernici imaju za pitanja oko nekih upitnih crkvenih praksi, npr.), no najgore je da mnogi smatraju da su oni krivi za diskriminirajuće “incidente” od strane vjernika/religioznih. :/ Imam dojam da je prevladavajući stav ljudi u istraživanju da je bolje šutjeti oko svoje nereligioznosti i trpiti stvari koje im se ne sviđaju da “ne mute vodu” i time smanje moguće probleme. S jedne strane, čak ih i razumijem.

Što se iskustva s upisivanjem i neupisivanjem djece na vjeronauk tiče, rezultati UNICEF-ovog istraživanja o diskriminaciji (post Dvadeset godina ispiranja mozga) opet su potvrđeni. Vjeronauk razdvaja, uvodi koncepte koje djeca ne razumiju (hrvatski Bog?!) i rezultira diskriminacijom. I naravno, ima privilegiran status u satnici, bez alternative.

Ne znam koliko ovo istraživanje može imati veze s izbacivanjem vjeronauka iz školskog programa, but one can hope. 😉

U čemu je pogriješio Bernard Grujić, “sveti mag s imidžem kvartovskog štemera”?

leave a comment »

Prenosimo izvrsni komentar Hrvoja Marjanovića s Indexa, na temu prodavanja magle i čudnovato različitom pristupu u osnovi istim ponašanjima.

Bernard Grujić (foto: KAportal)

U čemu je pogriješio Bernard Grujić, “sveti mag s imidžem kvartovskog štemera”?

SLUČAJ riječkog “iscjelitelja” Bernarda Grujića svakako je jedna od najvećih budalaština koje smo imali prilike pročitati u domaćim medijima, ali ujedno i jedna od zabavnijih. Njegovo suđenje mediji su skloni nazivati spektakularnim i ovog su puta itekako u pravu. Sve povezano s ovim slučajem jednostavno je spektakularno.

Poduzetništvo

Naime, ovaj vidovnjak, sveti mag, iscjelitelj, psihoterapeut, regresionist, prevarant i generalno gledajući, uspješan hrvatski poduzetnik, svoje je mušterije fino obrlatio koristeći se najefikasnijim alatom svakog pravog “poduzetnika” – neopisivom naivnošću žrtava. U jednu vam je ruku drago što je ovaj muljator završio iza rešetaka jer to po svim mjerilima i zaslužuje, ali ne možete se ne nasmijati kada pročitate kako je do tih 17 tisuća kuna došao. Dakle, sveti mag s imidžem kvartovskog štemera nije koristio prisilu niti je ljudima upadao u kuću bahato im oduzimajući teško stečen novac. Jednostavno ih je “ucijenio urocima”. Nesretnike je neko vrijeme “marinirao” serijom najglupljih trikova da bi im nakon svega rekao: “Uplatite mi 20 tisuća kuna ili će vas zadesiti velika nevolja. Bu!” Izveo je ekstremniju verziju onoga što roditelji rade djeci: “Budi dobar ili ću Djedu Mrazu reći da ti ove godine ne donese darove”, ali uz sve to uzeo im je i novac. Naravno, oni mu novac nisu trebali dati, ali kako mu ne platiti kada je priča tako uvjerljiva.

Bilo bi grubo govoriti o žrtvama muljaže kao naivčinama jer ipak se radi o ljudima koji su imali ozbiljnih problema, a netko je njihovu nesreću grubo iskoristio. Očekivali su čudo, a dobili su čudaka koji im je uzeo novac koristeći se prijevarama.

Simona i Hrvati

I dok se mi tako lijepo smijemo ili žalimo nasamarene, ne bismo smjeli zaboraviti da se bliži doba godine kada kreće posvećivanje domova. Koliko ste samo puta čuli da je netko dao novac čudno obučenom čovjeku koji svake godine oko praznika obilazi kuće i stanove u pratnji nekoliko podjednako čudno obučenih dječaka, šprica zidove “magičnom” tekućinom, čita nešto iz svoje male knjižice čudesa i poslije svega uzme kuvertu s novcem. Naravno, nitko vam neće priprijetiti zlom ako novac ne date, ali podrazumijeva se da više sreće i plodnije njive imaju oni koji dopuste da im čarobnjak pošprica kuću, a jackpot dobiju samo oni koji poslije svega ostave i fino popunjenu kuvertu. Poruka je jasna, Bog voli lovu više od Simone Šajn, a oni koji mu za Božić ili Novu godinu poklone kuvertu vrijednih papirića, ulaze u njegov “Plus klub” u kojem se dijele vrijedne nagrade kao sreća+, uspjeh ekstra i blagostanje turbo.

Iako je u načelu riječ o dobrovoljnom prilogu, često nailazite na priče o svećenicima koji odbijaju odraditi svoj posao ako im to nije plaćeno, a to stvara popriličnu nelagodu kod vjernika jer ne primiti određeni sakrament znači biti nemio Isusu, a to nije kul.

Sveti Džirlo

Stoga, ono što se nakon svega trebamo zapitati jest na koji se način Bernijeva spletka razlikuje od one organizirane i razlikuje li se uopće? Imamo lika koji je od lakovjernih ljudi uzeo novac ucjenjujući ih nekim većim zlom u slučaju da mu se novac ne uplati, a s druge strane ljude koji više ni moraju ucjenjivati da bi novac uzeli jer njihove žrtve odmalena žive sa strahom od odmazde. Prvi je nešto kao lokalna pečenjarnica, drugi kao McDonald’s, a ideja je u načelu ista. Ucjene su za amatere.

Da stvar bude smješnija, u nastojanjima da ljude uvjeri u svoju ozbiljnost, Grujić je spomenuo i Papu koji ga je tobože pozvao u svoje dvore ne bi li se uvjerio u njegove čudotvorne moći. Kakva glupost! Pa neće se jedan Papa natezati sa ćelavim kokošarima koji izvode trikove s kartama. Najveći trik koji je Crkva ikad izvela jest to da je uvjerila narod da trik ne postoji.

Prije nego se ljudima nasmijete u lice i kažete nešto u stilu: “Koliko naivan moraš biti da bi povjerovao u takva sranja?”, pokušajte se prisjetiti koliko ste novca dali Svetom Mister Džirlu.

Male tajne velikih majstora

Na posljetku, poduzetni Zlatko Sudac osnovao je tvrtku na sličnim temeljima, ali je svoj posao odradio daleko pametnije. Nikog nije ucjenjivao već se par puta samoozlijedio poput problematične tinejdžerke, maskirao u Isusa, skompao s pravim ljudima i pustio autosugestiji da učini svoje. Pa još donedavno smo o njemu pričali kao o karizmatiku, a ne liku koji “posluje” i izdaje grozomorno loše albume. I to je to. Serite, pljujte i pričajte što želite, ali bio je to poslovni potez desetljeća.

Jedino što Bernardu Grujiću u ovoj situaciji možete zamjeriti jest apsolutni nedostatak karizme i takta. Do trenutka kada je započeo s ucjenama, bio je na pravom putu da postigne ono što postižu svi oni koji novac zarađuju iskorištavajući tuđu naivnost. Stoga, zaslužuje sve što je dobio pa i više jer mogao je naučiti od najboljih, a bio je preglup ili prelijen da to učini. Da je sve ovo napravio obučen u svećeničku halju, najgore što bi mu se dogodilo bio bi negativan “osvrt” u medijima i preseljenje u drugu župu.

Izvor: U čemu je pogriješio Bernard Grujić, “sveti mag s imidžem kvartovskog štemera”?

A možda je Bernard Grujić samo trebao “podirati” nekoliko dječaka te tako dokazati svoju svetost i (p)ostati iznad zakona?

Written by Charon l'Cypher

13. 12. 2011. at 12:48

%d bloggers like this: