Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for Ožujak 2012

(M)alograđanski (P)odobna (O)plodnja

6 komentara

Neki problemi mogu biti složeni pa se moraju rješavati na složen način. Neki problemi mogu biti jednostavni pa se jednostavno i rješavaju. Međutim, neki problemi mogu biti relativno jednostavni, ali postaju strahovito komplicirani kada se u priču upletu različiti svjetonazori i ideologije. Riječ je o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji koji za razliku od mnogih drugih zakona učas raspali strastvene rasprave.

Prema definiciji, neplodnost ili sterilitet je bolest koju karakterizira nemogućnost zanošenja nakon godine dana bez kontracepcije uz redovite spolne odnose. (“Vaše zdravlje”)

Ova bolest ponekad se može izliječiti samo postupkom koji se kolokvijalno naziva “umjetna oplodnja” i tu neplodnost prestaje biti medicinski i postaje ideološki problem!

Prema najnovijem prijedlogu kojom ministar Ostojić pokušava promijeniti katolički obojen Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, žene koje nemaju partnere neće se moći podvrći ovom postupku i upravo je ta odredba uzrokom najnovijih trzavica u vladajućoj koalciji, ali i među raznim zainteresiranim grupama građana.

Već poznati stav Crkve sažeto i jasno iznio je Ivan Miklenić:

Crkva se protivi svakoj umjetnoj oplodnji jer smatra da je dar života plod suradnje Boga – stvoritelja i ljudske ljubavi. Dakle, svaki pokušaj koji inovira suvremena znanost, dokle god čini na takav način da mora birati između oplođenih jajnih stanica, koja će se uništiti i koja će preživjeti, Crkva nikada neće to odobriti.

Raskorak između ovog beskompromisnog stava katoličke crkve i stvarnosti krije se u činjenici da oplodnja može ponekad biti izvršena u suradnji Boga i alkohola, Boga i nepažnje ili neznanja, a ponekad i u suradnji Boga i silovatelja u čemu nema baš ni malo uzvišene ljubavi.

A ovaj Miklenićev stav o onim vidovima neplodnosti za koje nije potrebna MPO prilično je dvojben sa stajališta zdravog razuma:

Ako je moguće izliječiti se – fala Bogu.

Znači, ako upalu slijepog crijeva možemo izliječiti antibioticima, onda je fala Bogu. Ali ako istu moramo operirati, e onda više nije. Naravno, slijepo crijevo Bogu nije od primarnog interesa pa tu nema problema.
Ali zato Bog ima stroge kriterije u određivanju prihvatljivosti metode za liječenje neplodnosti. Iz Miklenićeve izjave može se zaključiti kako se u mnogobrojnim uspješnim slučajevima MPO Bog nadureno okrenuo na drugu stranu i više nije fala Bogu.

S druge strane ideološke barikade nalaze se borci protiv diskriminacije:

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić napominje kako je ovdje riječ o diskriminaciji po tri osnove: temeljem obiteljskog statusa, temeljem spola (jer pretpostavlja tradicionalnu ulogu žene gdje se pretpostavlja da je za roditeljstvo poželjno i potrebno da dijete ima oba roditelja), temeljem spolne orijentacije jer će onemogućavati istospolnim partnericama da imaju dijete.

Zakonsko određivanje obiteljskog statusa kojim bi se stekli uvjeti za imanje djeteta zaista je diskriminacija. Naime, kada se radi o “prirodnom” načinu oplodnje, smije ga obaviti svatko, bez obzira na bračni ili radni status, dob, zdravstveno ili imovinsko stanje ili bilo koji drugi faktor koji bi u budućnosti mogao postati socijalni problem. Čak i kada se radi o parovima koji ne zadovoljavaju zakonske uvjete o minimalnoj dobnoj granici, “rezultat” se ipak prihvaća jer se ne može napraviti “undo”.

Pronalaziti međutim diskriminaciju temeljem spolne orijentacije jer istospolne partnerice neće moći imati dijete izgleda mi besmisleno kao i Miklenićevi stavovi, osim ako u toj izjavi nije izostavljena pretpostavka neplodnosti obje partnerice (a to bi zaista bio veliki peh).

MPO je naime namijenjena neplodnim osobama. Ako je u istospolnoj ženskoj zajednici barem jedna plodna žena, hm, pa tko joj brani da zatrudni na staromodan način. Ima tu stanovitih prepreka koje mogu razumijeti kao i svatko tko bi morao izvršiti čin protivan njegovoj spolnoj orijentaciji, ali ni MPO nije odlazak na piknik.

Da pojasnim što mi je na umu: zašto bi zdrave osobe trebale imati pravo na nepotreban medicinski tretman pa čak i da je u pitanju onaj najjednostavniji postupak MPO (inseminacija)?! … koji nije besplatan.

Jasno da MPO nije medicinski zahvat poput drugih i ne može se tretirati kao popravak zuba. “Posljedica” uspješnog liječenja postat će osoba, jednog dana manje ili više uspješan član društva.

Kada je u pitanju “prirodan” način oplodnje, svaka žena ima ga pravo konzumirati. Ima ga pravo konzumirati neograničen broj puta čak i onda kada je očigledno da će roditelji biti nesposobni samostalno uzdržavati tu djecu pa će ona pasti na teret društva. O takvim slučajevima s divljenjem izvještavaju mediji, a političari u njima nalaze priliku za samopromociju.

Djetetu iz “prirodnog” čina oplodnje nitko pak ne može jamčiti da će sretno odrastati uz oba heteroseksualna roditelja. Na žalost, u mnogim slučajevima djeca koja su “ispravno” začeta odrastu s roditeljima nasilnicima ili samo s jednim roditeljem zbog razvoda ili smrti onoga drugoga ili ostanu siročad i završe u nekom domu …
Neka djeca imaju nesretno djetinjstvo u obitelji ili budu napuštena jer su plod neželjene trudnoće što kod MPO nikada nije slučaj. Ukratko, postoji toliko mnogo mogućnosti da od začeća do zrelosti nešto krene neplanirano i u velikom broju slučajeva status partnera postane sasvim drugačiji nego što je bio u trenutku začeća.

Nije li stoga suludo i malograđanski ženama koje imaju mogućnost začeti uz pomoć medicine uvjetovati da u trenutku začeća budu udane ili da imaju heteroseksualnu vezu? Što se time želi postići i što bi to trebalo jamčiti, osim privida tradicionalnog (katoličkog) morala?! Jesu li neplodne neudane žene ili žene bez partnera toliko drugačije da im se samo zbog načina na koji će doći do oplodnje uskraćuje mogućnost da svojevoljno budu samohrane majke kao što to može bilo koja plodna žena koja to poželi? I tko može tvrditi da se samohrana majka ne može predomisliti i jednoga se dana udati? I tko može tvrditi da će samohrana majka lošije odgojiti dijete nego da je u braku? A možda je najbitnije pitanje koliko bi uopće bilo takvih žena?

Ova namjera vlasti da MPO onemogući ženama bez partnera tumači se i kao ustupak Crkvi. Takvi ustupci su besmisleni jer je Crkva protiv svake MPO, a Miklenić kao službeno neslužbeni glas Kaptola ionako će koristiti svaku priliku da u Glasu koncila temeljito “opere” vladajuće. Stoga bi im bilo pametnije da se prestanu “igrati boga” uvjetujući koja žena smije postati sretna majka i razmisle kako bi se neki iznos … šta ja znam … evo lupit ću neki broj 😉 … npr. 245 milijuna kuna godišnje mogao pametno investirati u zdravstvo.

Written by Ajgor

28. 3. 2012. at 8:31

Što zapravo piše u tim Ugovorima?!

9 komentara

U javnosti se ovih dana često mogla čuti teza kako je status Crkve po pitanju prijavljivanja kažnjivih djela svjetovnim vlastima i općenito poštivanja ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske definiran Ugovorima sa Svetom Stolicom. Zahvaljujući internetu i nije baš teško provjeriti je li to zaista tako.

U Ugovorima nigdje, ali baš nigdje ne piše išta o obvezama prijavljivanja kažnjivih djela, bilo Svetoj Stolici bilo svjetovnim vlastima. Sagledavajući smisao i duh Ugovora u cjelini, može se nedvojbeno zaključiti kako kler i Crkva nisu ekskulpirani od poštivanja hrvatskih zakona i kako nešto takvo nije niti bilo namjera Republike Hrvatske kao ugovorne strane. (Druga je stvar što se zahvaljujući kukavičluku vlasti događa u praksi.) Upravo suprotno, brojne odredbe izrijekom spominju obvezu poštivanja hrvatskih zakona.

UGOVOR O GOSPODARSKIM PITANJIMA

Članak 7. o osnivanju ustanova za uzdržavanje klera:

2. Navedene ustanove dužne su poštivati zakone Republike Hrvatske o financijskom poslovanju.

Članak 8. o financiranju tih ustanova:

2. Što se tiče građanskih prava i obveza, navedene ustanove će se ravnati po državnim propisima. U drugim će se stvarima ravnati po crkvenim propisima.

Članak 10. o profitnim i neprofitnim djelatnostima Crkve:

2. Odredba iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na profitne djelatnosti pravnih osoba Katoličke crkve.

Ovdje nije tako izričito navedena obveza poštivanja zakona, ali se podrazumijeva (bolje reći trebala bi se podrazumijevati) primjena propisa koji se odnose na profitne djelatnosti.

UGOVOR O SURADNJI NA PODRUČJU ODGOJA I KULTURE

Članak 3. o vjeroučiteljima:

1. Katolički vjeronauk predaju kvalificirani vjeroučitelji koji su po sudu crkvene vlasti prikladni za to i koji zadovoljavaju odgovarajuće odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske, pridržavajući se svih dužnosti i prava koji iz toga proizlaze.

Članak 7. o vjeroučiteljima:

2. Vjeroučitelji će obdržavati crkvene zakone i odredbe u pitanjima sadržaja vjerskoga odgoja i obrazovanja; što se ostaloga tiče obdržavat će odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske i poštivati stegovne odredbe odgojne ustanove u kojoj djeluju.

Članak 8. o osnivanju škola:

2. U ostvarenju plana i programa temeljnih obveznih predmeta, te pri izdavanju službenih isprava, katoličke će škole poštivati zakone Republike Hrvatske.

Članak 9. o katoličkim školama:

Katoličke škole s pravom javnosti, njihovi učitelji i nastavnici, odgojitelji i drugi djelatnici, jedanko kao i učenici i odgajanici, uživat će ista prava i dužnosti kao i oni u državnim školama i imat će pravo na primanje novčane potpore kako je predviđeno zakonodavstvom Republike Hrvatske.

Članak 10. o pravnom ustroju učilišta:

1. Pravni ustroj katoličkih visokih učilišta s pravom javnosti kao i način priznanja stručnih naziva, akademskih stupnjeva i diploma koje izdaju, ravnaju se prema zakonima Republike Hrvatske.

Članak 11. o obrazovanju vjeroučitelja:

1. Crkveni instituti za obrazovanje vjeroučitelja i drugih pastoralnih djelatnika, osnovani prema odredbama kanonskoga prava, imaju pravo javnosti u skladu s odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

2. Republika Hrvatska osigurava novčana sredstva za profesore, odgojitelje i druge djelatnike tih instituta, kako je predviđeno odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske o visokim javnim katoličkim učilištima.

Članak 12. o sredstvima javnog priopćavanja:

2. Katolička Crkva ima pravo posjedovati i vlastita sredstva društvenoga priopćivanja, u skladu s odredbama crkvenih zakona i zakonodavstva Republike Hrvatske.

UGOVOR O PRAVNIM PITANJIMA

Članak 2. o pravnim osobama Crkve:

3. Nadležna crkvena vlast može osnivati, mijenjati, dokidati ili priznavati crkvene pravne osobe, prema odredbama kanonskoga prava. Ona o tome obavještava nadležno tijelo državne uprave radi njihova upisa, u skladu s odgovarajućim državnim propisima.

Članak 8. o slučajevima sudske istrage klerika:

1. U slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti.

Ovaj članak smatram ključnim jer nedvosmisleno predviđa mogućnost sudske istrage klerika u slučaju počinjenja kažnjivog djela. Kažnjivo djelo može biti i neprijavljivanje zločina ako je to za konkretno djelo navedeno u kaznenom zakonu.

Članak 10. o raspolaganju imovinom:

1. Crkvene pravne osobe mogu kupovati, posjedovati, koristiti ili otuđivati pokretna i nepokretna dobra, te stjecati i otuđivati imovinska prava, prema odredbama kanonskoga prava i zakonodavstva Republike Hrvatske.
2. Pravne osobe iz stavka 1. ovoga članka mogu osnivati zaklade. Djelatnost tih zaklada, s obzirom na građanske učinke, ravna se prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

Članak 12. o pristupu sredstvima javnog priopćavanja:

2. Katolička Crkva ima pristup i na državna sredstva javnoga priopćivanja (novine, radio, televizija). Katolička Crkva također ima pravo osnivati i obavljati djelatnost radija i televizije u skladu s odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

Članak 13. o ženidbi:

1. Kanonska ženidba od trenutka sklapanja ima građanske učinke prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske ako ugovorne stranke nemaju civilne zapreke i ako su ispunjeni propisi predviđeni odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

2. Način i rok upisa kanonske ženidbe u državne matice vjenčanih propisuje zakonodavstvo Republike Hrvatske.

3. Priprava za kanonsku ženidbu obuhvaća pouku budućih supružnika o crkvenom nauku glede uzvišenosti sakramenta ženidbe, navlastito o njezinoj jednosti i nerazrješivosti i o građanskim učincima ženidbe sukladno sa zakonodavstvom Republike Hrvatske.

4. Odluke crkvenih sudova o ništavosti ženidbe i odluke Vrhovne vlasti Crkve o razrješenju ženidbenoga veza, dostavljaju se nadležnome državnom sudu radi primjene građanskih učinaka odluke, u skladu s odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

Članak 14. o osnivanju društava:

1. Republika Hrvatska priznaje pravo vjernika da osnivaju društva s ciljevima koji su vlastiti Crkvi. Što se tiče građanskih učinaka njihova djelovanja, ta se društva ravnaju prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

Članak 15. o osnivanju obrazovnih ustanova:

Katolička Crkva ima pravo osnivati obrazovne ustanove bilo kojega stupnja i njima upravljati prema vlastitim pravilima, poštujući odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske.

Članak 17. o karitativnim ustanovama:

1. Katolička Crkva može slobodno organizirati ustanove koje će osiguravati karitativno djelovanje i društvenu skrb, u skladu s odgovarajućim državnim propisima.

5. Što se tiče građanskih učinaka, ustanove iz stavka 1. ovoga članka ravnat će se prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

Nakon sramežljivih odgovora naših političara da se zakona svi trebaju pridržavati, zanjihalo se klatno na suprotnu stranu. Čitam tako u Jutarnjem da će se po novom zakonu radi zaštite djece ukinuti odvjetnička, liječnička i ispovjedna tajna i to bi trebalo stupiti na snagu početkom 2013.

Nadam se da je vlada pročitala Ugovore te da imaju u vidu kako su oni iznad našeg zakonodavstva i da će ih ipak trebati revidirati ako se bude htjelo zadirati u ispovjednu tajnu.
Ugovor o pravnim pitanjima u članku 8. kaže:

2. Ispovjedna tajna je u svakom slučaju nepovrediva.

Written by Ajgor

23. 3. 2012. at 14:22

Puljić: “Što to znači pedofilija? Gdje ona počinje? Gdje završava?”

with one comment

I ranije smo već bili svjedoci nevjerojatne drskosti i arogancije crkvenih “uglednika” koji su nemilice pljuvali po ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske.

Ako ćemo hijerarhijski, prvi je papa: došao čovjek na tlo suverene države i pred vodećim političarima koji se prave mutavi poziva na nepoštivanje ustavne odredbe o sekularnosti!

Ako ćemo kronološki – jedan od svježijih primjera je ona Bogovićeva tvrdnja da Crkva nije od ovoga svijeta niti kad treba pravdati trošenje novca poreznih obveznika koji nota bene jest s ovoga svijeta i u većini slučajeva zarađen je teškom mukom.

Ali najnoviji istup mons. Puljića sumira do sada sav viđeni bezobrazluk: Crkva je jača od zemaljskih zakona i točka!

Izlaganje biskupa Puljića, osim što je sadržajno bilo skandalozno, bilo je i ogledni primjer logičkih akrobacija.

Tako npr. na temu konkretnog pedofilskog skandala za koji je optužen don Ivanov, Puljić naširoko i nadugačko objašnjava rezultate istraživanja o rasprostranjenosti pedofilije u drugim profesijama. Rekli bi logičari qui nimium probat, nihil probat ili ništa ne dokazuje, tko previše dokazuje.

Spomenuo je “uzoriti” i anglosaksonsko pravo koje obavezuje svećenike da prijavljuju slučajeve pedofilije sudskoj vlasti …

… međutim mi ne živimo niti u Francuskoj ni u Njemačkoj ni u Engleskoj…

… pa onda ne postoji takva obaveza.

Međutim kada Puljić u cilju relativiziranja zločina lamentira o filozofsko povijesnim aspektima pedofilije, više nije važno to što mi ne živimo ni u Njemačkoj, ni u Nizozemskoj ni u Italiji pa poteže ovaj argument:

U to se vrijeme u Njemačkoj zahtijevala dekriminalizacija seksa sa djecom. U Italiji se nastojalo legalizirati pedofiliju, tvrdilo se da je opravdano ljubiti djecu. Pa u Nizozemskoj je 2006. bio pokušaj osnivanja i legaliziranja pedofilske stranke, koja je zahtijevala potpunu slobodu, uključujući i seks sa životinjama.

Puljić je zbunjen i pitanjem što je to zapravo pedofilija, gdje ona počinje, gdje završava?! Ova zbunjenost se donekle može i razumijeti.
Naime, u Zakoniku kanonskoga prava, Kan. 1083 – § 1. stoji ova odredba:

Muška osoba prije navršene šesnaeste godine, a ženska osoba prije navršene četrnaeste godine ne mogu sklopiti valjanu ženidbu.

Postoje iznimne situacije kada se ženidba može odobriti i trinaestogodišnjacima!

Prema svjetovnim zakonima (ovi se zaista ne odnose na katolički kler 🙂 ), u većini civiliziranih država najniža dobna granica za sklapanje braka je 16 godina i to samo u iznimnim slučajevima. U Hrvatskoj je to uređeno ovako:

Obiteljski zakon, Članak 26.

(1) Brak ne može sklopiti osoba koja nije navršila osamnaest godina života.

(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka sud može u izvanparničnom postupku dopustiti sklapanje braka osobi koja je navršila šesnaest godina života, ako utvrdi da je mentalno i tjelesno zrela za brak, te da za zaključenje braka postoji opravdan razlog.

Zbunila, eto, ta razna gledanja na zrelost osobe uzoritog Puljića pa se čovjek u čudu pita što je to uopće pedofilija i čeka ozbiljan društveni i znanstveni pristup.

Što se tiče tvrdnji da se zakoni Republike Hrvatske ne odnose na službenika RKC, imamo grupu duhovno okrijepljenih pravnika koji će sigurno znati sročiti stručan odgovor.

U međuvremenu, moje laičko nagađanje o ovom nadasve misterioznom pravnom pitanju svodi se na konzultiranje Ustava koji kaže ovo:

Članak 5: Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

Članak 14: Svi su pred zakonom jednaki.

S obzirom da su Ugovori sa Svetom Stolicom iznad našeg ustava, treba konzultirati i njih.
U Ugovorima o pravnim pitanjima u članku 8. piše:

1. U slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti.

Ovaj članak ne samo da klerike ne oslobađa kaznene odgovornosti, već naprotiv vrlo jasno implicira da se zakon odnosi i na njih! Mons. Puljić kao intelektualac i vrstan logičar mogao je i sam zaključiti da se sudske istrage ne mogu voditi protiv onih na koje se zakon ne odnosi.

Don Grubišić dodatno navodi kako je prijavljivanje pedofilije svjetovnim vlastima prema naputku pape Benedikta XVI ipak obaveza klera, međutim suludo mi je uopće raspravljati o tome da bi interna pravila neke organizacije mogla utjecati na poštivanje ustavno pravnog poretka … osim ako se državne vlasti nisu spremne i na taj način dodatno ponižavati … a čini se da jesu.

Bez obzira na pravna tumačenja, najžalosnije od svega ipak ostaje činjenica da se osim načelne osude pedofilije Puljić nije niti jednom osvrnuo na žrtve, na njihova prava i na njihovo dostojanstvo.
Čovjek koji crpi nadahnuće sa samog izvorišta morala, kako o svojim religijama vole misliti klerici, prešućivao je zločin i samim time omogućavao nastavak zločinjenja. I ne samo to. Kao visoki crkveni dužnosnik proskribira prijavljivanje takvih djela kao špijunsku djelatnost, a stavljajući u kontekst i ozloglašenu komunističku Udbu, svojim podređenima, ali i vjernicima šalje nedvosmislenu poruku.

Možda će zvučati čudno, ali ne osuđujem Crkvu kao glavnog niti jedinog krivca za ovakvo stanje … znate onu pitalicu zašto pas liže svoja … :-)? Zato što može!

—————————————————————————
Tonski zapis Puljićevog mudrozborenja uz novinarski komentar može se čuti na http://www.radio101.hr/podcast.php?id=74795 (od 5. minute), a koristio sam i članak iz Jutarnjeg Nadbiskup Puljić komentirao pedofilski skandal.

Written by Ajgor

22. 3. 2012. at 15:16

Plodovi duhovnih vježbi

5 komentara

U organizaciji Zaklade biskup Josip Lang od 9. do 11. ožujka 2012. god. održane su “duhovne vježbe” za pravnike. Kao što se moglo zaključiti i iz samog poziva (o čemu sam pisao ovdje), cilj “duhovnih vježbi” bio je perfidan pokušaj utjecaja na sudbenu vlast, a zahvaljujući pisanom tragu koji su sudionici vježbi ostavili, možemo zaključiti kako se taj utjecaj preko pravnika pokušava proširiti i na izvršnu vlast. Ili je možda ispravnije reći da se pritisak Crkve na vlast nastavlja, ovoga puta preko pravnika.
Naime, sudionici ovoga skupa na kraju su se otvorenim pismom obratili premijeru Milanoviću.

Sadržaj teksta predstavlja kontinuitet zalaganja RKC za vlastite tzv. vrijednosti. Osim već uobičajenih besmislica poput diktature relativizma (ili “drvenog željeza” koje je odlično objasnio prof. Polić; početak u 2min:30 sek priloga), pa malo hrvatskih i malo europskih vrednota koje se po mišljenju autora pisma mogu ostvariti samo kroz kršćansku baštinu, istaknuti su i konkretni ciljevi:

– za dostojanstvo osobe, obitelji i naroda u punom smislu
– za zaštitu obitelji kao zajednice muškarca i žene
– za zaštitu života od začeća do smrti
– za vraćanje dostojanstva radu kao Božjem daru
– za solidarnost sa siromašnima.

“Za dostojanstvo osobe, obitelji i naroda u punom smislu” – nejasno je za kakvo se to dostojanstvo osobe, obitelji i naroda u punom smislu zalažu pravnici i suci?! Koja je razlika između njihovog “punog smisla” i onoga koji se građanima jamči Ustavom Republike Hrvatske, a za čiju su provedbu u praksi najodgovorniji upravo pravnici i suci?!
Je li zalaganje za dostojanstvo u punom smislu kada se nekoga poput Mihajla Hrastova, bez obzira bio kriv ili ne, razvlači po sudovima punih 20 godina, a sve to proživljava i njegova obitelj?!
Je li zalaganje za dostojanstvo u punom smislu kada ljudi desetljećima čekaju pravdu, a zastare prestanu biti rijetke iznimke?!
Nije li bilo primjerenije umjesto premijeru vapaj za zaštitom dostojanstva uputiti kolegama ili se međusobno pogledati u oči … ili se možda i ispovjediti kad su već bili tamo gdje su bili.
Treba spomenuti kako su pravnici potpisali pismo zajedno s predstavnicima institucije čiji je “uzoriti” zataškavao bibinjsku pedofilsku aferu, da se zadržim samo na najnovijem primjeru.
Usput, u kontekstu zalaganja za dostojanstvo čovjeka, možda bi cijenjene pravnike i suce potpisnike pisma valjalo uputiti da “proguglaju” tko je bio (i još uvijek je) najžešći protivnik Zakona o suzbijanju diskriminacije!

“Za vraćanje dostojanstva radu kao Božjem daru” – kao i u slučaju zaštite dostojanstva čovjeka, bio ili ne bio rad Božji dar, opet su pravnici i suci ti koji mogu značajno utjecati na vraćanje dostojanstva radu, ako ne drugačije, a ono barem ubrzavajući rješavanje radnih sporova.

Jesu li ovi apeli zapravo priznanje sudionika skupa da ne rade svoj posao kako treba ili da ne razumiju što bi trebali raditi?!

“Za solidarnost sa siromašnima” – toliko je već toga napisano na temu skromnosti duhovnih pastira da ne vrijedi više trošiti riječi – možda samo dodati najnoviju vijest da je papa za sebe naručio poseban parfem.
Kako su apel potpisali i pravnici, spomenut ću samo odvjetničke tarife. Ne želim omalovažavati vrijednost odvjetničkog rada i njihovo znanje, već samo ukazati na činjenicu da potpisnici apela i prije donošenja očekivanih zakona mogu i sami nešto učiniti.

Zucker kommt zuletzt:

Osjećamo se odgovornima istaknuti i naglasiti potrebu za univerzalnim vrednotama zakona, a ne selektivnima, kako to odgovara određenim interesnim skupinama koje promišljaju zakonodavnu djelatnost kao metodu i servis za ostvarenje profita.

Nisam komentirao zalaganje potpisnika pisma za zaštitu obitelji kao zajednice muškarca i žene i za zaštitu života od začeća do smrti jer je previše očigledno. Radi li se tu o univerzalnim vrednotama ili o selektivnim vrednotama jedne religije?
Je li od Crkve već osuđen prijedlog zakona koji će dati mogućnost izbora metode medicinski potpomognute oplodnje ovisno o želji i svjetonazoru univerzalan ili selektivan pristup?!
Koja je to neimenovana interesna skupina kojoj bi za ostvarivanje profita bilo idealno upravo takvo zakonodvstvo koje bi još više pojačalo spregu s vlastima? 😉

Kao potpisnici pisma navedeni su pored organizatora “Pravnici okupljeni na duhovnim vježbama”, a u uvodu se navodi da se radi o oko 200 sudaca, odvjetnika, javnih bilježnika, pravnika u upravi i gospodarstvu, profesora Pravnog fakulteta i drugih.

Upravo je nazočnost sudaca na “duhovnim vježbama” i njihovo solidariziranje s ovakvim pismom ono što mi se čini neprimjerenim.
Sudački kodeks, naime, vrlo jasno kaže:

Sudac mora obnašati svoju dužnost nepristrano i bez predrasuda ili naklonosti u odnosu na rasu, boju kože, vjeru, nacionalnu pripadnost, životnu dob, bračni status, spolnu orijentaciju, socijalni i imovinski položaj, političku opredijeljenost i svaku drugu različitost.
Sudac je dužan suzdržati se od davanja izjava ili komentara kojima bi se u postupku mogla narušiti pravičnost suđenja i stvoriti dojam pristranosti.

Jesu li suci svojom nazočnošću i potpisivanjem pisma povrijedili ovaj članak Kodeksa? Pravno tumačenje može dati udruga sudaca ili neko njihovo stručno tijelo, ali iz perspektive običnog građanina, čak i kada bi pravorijek bio “nisu krivi”, ovakav postupak ne ulijeva povjerenje u sudbenu vlast.

Kakvu objektivnost može očekivati npr. zlostavljani sudionik “Gay pridea” kada se zna da su neki suci (ne znamo koji, a možda bi bilo bolje da znamo) potpisali da je za njih obitelj samo zajednica muškarca i žene?!

Ne vjerujem da će sudačka organizacija obratiti pažnju na cijeli ovaj slučaj, možda zato što je to objektivno beznačajno, a možda i zato što se suci pretvaraju u privilegiranu i nedodirljivu kastu što nam je nedavno jako lijepo ilustrirao sudac Turudić.

U svojoj bahatosti koja nije ništa manja od bahatosti optuženika, svjedoku Bebiću rekao je “Pristojno se ponašajte, niste u Saboru”. To me podsjetilo na školske dane kada smo u razredu često mogli od nastavnika čuti “Prostojno se ponašaj, nisi u birtiji!” Tako omalovaženi Sabor, bez obzira što mi o njemu mislimo, donosi zakone po kojima sudi i treba ih se držati kao pijan plota upravo taj sudac Turudić, a da ironija bude veća, neke od tih zakona vjerojatno je potpisao “nepristojni” Luka Bebić.

Kao što smo se mogli uvjeriti, sučevo pljuvanje po najvišoj instanciji demokratske vlasti s kojom je pravosuđe organski povezano ne smatra se dovoljno važnim da bi stvorilo zgražanje u medijima ili nedajbože izazvalo sudačku udrugu da Turudiću udjeli barem jednu javnu odgojnu packu. Zbog čega bi onda bilo opravdano očekivati da će se netko baviti “duhovnim vježbama” za suce?! 😦

Written by Ajgor

19. 3. 2012. at 13:01

Znanost i religija — malo drugačiji pogled

leave a comment »

Danas sam slučajno nabasao na jedan tekst iz 2005. godine. Autor teksta je aktualni, četrnaesti, Dalai Lama.

Priznajem da se Budizmom i samim Dalai Lamom nisam puno bavio, pa su mi možda nove i neke stvari koje to ne bi trebale biti. Svejedno, evo što mi je prvo zapelo za oko (prijevodi su u mojoj, donekle slobodnoj, izvedbi):

Ako znanost dokaže da je neko budističko vjerovanje pogrešno, Budizam će se morati promijeniti.

Nakon ovog čudnovatog (barem za nas okružene “malo” drugačijim religijama) uvoda, Dalai Lama objašnjava kako je kroz život razgovarao s raznim znanstvenicima i učio od njih. U tekstu se posebno osvrće na neuroznanost i srodne znanosti.

Pri tome kao nit vodilju provlači tezu da “znanstvenici trebaju paziti što rade”, no ne u smislu nekakvog dodvoranja bogovima i nevidljivim rozim jednorozima, nego u smislu sagledavanja posljedica svog rada i imanja u vidu ključni cilj svog rada. Prema Dalai Lami, to je unaprijeđenje (života) ljudske rase, kao i ostalih živih bića.

Navodi neka istraživanja meditacije (nisam provjeravao reference) i navodi neke benefite. Ok, malo reklame, prihvaćam to, pogotovo što meditacija nema veze s dogmom, nego je riječ o manje-više običnom opuštanju/odmoru. No, sviđa mi se odgovor na pitanje “Čemu to istraživanje?”:

Cilj [tih istraživanja] nije pokazati da je Budizam u pravu ili u krivu – čak niti privući Budizmu nove sljedbenike – nego izvući te metode iz tradicionalnog konteksta, proučiti potencijalne benefite i podijeliti otkrića sa svima koji bi za njih bili zainteresirani.

U nastavku komentira odnos religije i znanosti:

Koji god rezultati tih istraživanja bili, drago mi je da se to područje istražuje. Mnogi ljudi danas smatraju znanost i religiju suprotstavljenim stranama. I dok se mogu složiti da su neki religijski koncepti u konfliktu sa znanstvenim činjenicama i principima, također osjećam da se ljudi iz oba svijeta mogu upustiti u inteligentnu raspravu, koja bi u konačnici dovela do dubljeg razumijevanja izazova s kojima se susrećemo u današnjem premreženom svijetu.

Osobno, nisam sklon nekoj suradnji religije i znanosti, s obzirom na to da smatram dokaze alfom i omegom objašnjavanja svijeta. No, moj ključni prigov religiji je upravo nemogućnost inteligentnog razgovora. Ok, nešto ne znamo, neka vjeruje tko što želi — to je pravo koje uzimam sebi i, naravno, dajem ga drugima. Možemo i razgovarati, spreman sam i prihvatiti tuđi stav ako me taj netko uvjeri da je njegov stav vjerojatnije točan,… No, ako je nešto poznato i dokazano, ne trpim da mi se drobi po nekim dogmama iz knjižurina od prije 2000 ili 1400 ili kolikogod godina, kao što ne prihvaćam niti raznorazna kontradiktorna objašnjenja, o čemu god da se radilo. Utoliko, cijenim gore citirani pristup.

Izvrsno je primijetio i da je tehnički razvoj praktički pregazio onaj etički. Da bi se ovo vidjelo, dovoljno je pogledati gomile religijskih, a i drugih, fanatika (muslimanski su trenutno najviše “in”, no ne zaostaju niti razni kršćanotalibani i njima slični), koji nisu u stanju shvatiti da netko može ne željeti im zlo, iako misli drugačije od njih, ali su sposobni nabacivati se eksplozivom, projektilima, pa i nukleranim oružjem.

[…] Očito je da moralno razmišljanje nije bilo u stanju držati korak sa znanstvenim napretkom. No, posljedice tog razvoja su takve da više nije dovoljno reći da izbor “što napraviti s nekim znanjem” možemo prepustiti pojedincima.

Zaključak govori ponešto što sam i sam primijetio: inflacija (nikako ne bih rekao i potpuni nestanak!) morala u akademskoj zajednici. Ovdje prvenstveno govorim iz hrvatske perspektive, kao zaposlenik sveučilišta ogrezlog u korupciji i besprijekorno tihog pred društvenom pljačkom i nepravdama (dok se ne dirne u njihova prava). Naravno, Dalai Lama ovdje misli na neke druge aspekte, no korijen oba problema je isti:

Kao što etika ponovno plijeni pažnju svijeta biznisa (nisam primijetio, op. Charon), znanstveni svijet bi profitirao od dubljeg bavljenja implikacijama vlastitog rada. Znanstvenici bi morali imati puno više od tehničke potkovanosti za svoj posao; oni bi se morali baviti i vlastitim motivima [istraživanja] i širim ciljem onoga što rade, a to je unaprijeđenje ljudske rase.

Cijeli članak možete na engleskom pročitati ovdje:
Tenzin Gyatso, the 14th Dalai Lama, “Our Faith in Science“, The New York Times, 12.11.2005.

Written by Charon l'Cypher

18. 3. 2012. at 19:28

Dobra i loša vijest

7 komentara

Može li prvo loša?

Vlada je definitivno odustala od pregovaranja o reviziji Ugovora. Kada je glasnogovornica vlade svojevremeno objasnila kako se takvi pregovori moraju prvo zaopčeti diplomatskim kanalima, daleko od očiju javnosti, tada je još i postojao tračak nade da će se nešto pozitivno ipak dogoditi. Međutim, nakon vrlo jasne izjave kako vlada za sada nema namjeru pokrenuti pitanje revizije, i to se očekivanje rasplinulo.

Ostala je još mogućnost da Crkva pokrene pregovore ali to je tema za raspravu među najokorjelijim optimistima u mlađoj vrtićkoj grupi. 🙂

U javnosti se prilično “zatalasalo” oko revizije, a kao i u prethodnim slučajevima, od zagovornika proračunskog financiranja Crkve mogli su se čuti svakakvi kvaziargumenti.

Najdrskije ruganje pravnoj državi došlo je na tu temu od biskupa Bogovića:

Crkva nije od ovoga svijeta niti kada treba pravdati kako se troši novac poreznih obveznika.

Hrvatska se pak televizija pobrinula da u najboljoj Hlo-tradiciji organizira demokratsko sučeljavanje u emisiji “Otvoreno”. Zagovornici revizije Ugovora bili su:

– jedan umirovljeni splitski svećenik
– don Ivan
– don Grubišić
– saborski zastupnik Ivan Grubišić

Ovoj četvorici bila su ravnopravno suprotstavljena četiri zastupnika suprotne teze:

– Antun Šuljić
– Krešimir Miletić
– Darko Pavičić
– Ivica Šola.

Sve u svemu, emisija se mogla zvati i “Prisavski masakr notornim stilom”.

Potezani su, između ostalog, ovi “argumenti”:
U hrvatskoj postoji 44 000 udruga koje troše daleko više proračunskog novca i to financiranje također nije transparentno.
Broj od 44 000 zvuči impozantno, međutim nisu sve udruge korisnice državnog proračuna. I među onima koje su korisnice proračunskih sredstava ima onih koje neuredno vode financije, međutim sve one podliježu mogućnosti nadzora i revizije i ne može ih spasiti nikakva izjava tipa “vjerujem da će doći vrijeme kada ćemo po zakonu voditi financije, ali za sada to ne radimo” kao što je svojevremeno nešto slično izjavio varaždinski biskup Mrzljak.

Druga, možda još bitnija stvar je činjenica što se RKC ne može uspoređivati s udrugama iz jednostavnog razloga što ona nije niti građanska udruga, niti nevladina organizacija, niti neprofitna udruga … ona ima jedinstven status u Hrvatskoj.
Ako ćemo već uspoređivati kruške s jabukama, onda jednako (bez)vrijedan argument može biti i usporedba izdataka za RKC s troškovima bilo kojeg ministarstva.

Najsličnije su Katoličkoj crkvi, barem po drugoj temeljnoj djelatnosti, vjerske zajednice (iako RKC nije ni u registru vjerskih zajednica). Mogao se tako čuti i argument kako nitko ne spominje proračunsko financiranje drugih vjerskih zajednica. Ovdje su zamijenjeni uzrok i posljedica. Treba se naime prisjetiti kako je uopće došlo do proračunskog financiranja drugih vjerskih zajednica. Tek nakon potpisivanja Ugovora sa Svetom Stolicom i druge su vjerske zajednice pozivajući se na njih počele tražiti svoj dio kolača! I dobile su ga!

I druga jako bitna stvar: niti jedan ugovor s drugim vjerskim zajednicama nema snagu međunarodnog ugovora i može se bez problema razvrgnuti. Međutim, takvo ponašanje bilo bi nedemokratsko i diskriminirajuće i vlada je jednostavno i u ovome slučaju talac Ugovora sa Svetom Stolicom – dok se oni ne revidiraju, ne mogu se revidirati niti drugi.

No, da skratim – s obzirom da se vlada izjasnila kako za sada neće pregovarati o reviziji ugovora, to znači da će Crkva dobiti svoj dio našeg kolača i u 2013. godini, a vjerojatno i u 2014! Naime, troškovi će krajem 2012. biti uvršeni u državni proračun za 2013. godinu, a ako pregovori i počnu 2013, teško je očekivati da će biti brzo završeni pa će vjerojatno upasti i u proračun za 2014. godinu.

A sad dobra vijest!

Riječ je o uvođenju zdravstvenog odgoja u škole. Poznata je da su ministarstvu prosvjete u vrijeme mandata HDZ-a bila ponuđena dva programa: jedan konzervativan, dogmatski i neznanstven kojeg je ponudila udruga Grozd i drugi liberalan i zasnovan na znanstvenim činjenicama koji je ponudio Forum za slobodu odgoja.

Niti jedan HDZ-ov ministar, uključujući i dr. Primorca – briljantnog znanstvenika i medicinara – nije se usudio odlučiti koji program treba uvesti. Nisu se usudili zamjeriti proklamiranoj katoličkoj većini, ali valjda je i u ministru Primorcu postojalo toliko intelektualnog poštenja da se nije usudio u jedan školski predmet zasnovan na znanosti uvesti srednjovjekovne dogme.

Vrući krumpir došao je sada u ruke ministra prosvjete Jovanovića, a kako čovjek vjerojatno nije vičan pripremi krumpir salata, vrlo je jasno odgovorio na prijedlog Grozda da se uvedu dva zdravstvena odgoja:

Ja nemam pojma o čemu oni govore. Kad je riječ o školi oni mogu imati savjetodavnu ulogu, no konačna odluka bit će donesena na temelju znanosti i struke. Nemamo dvije matematike pa nećemo imati ni dva zdravstvena odgoja.

Točka oko koje ima najviše razilaženja između Grozdovog i znanstvenog pristupa zdravstvenom odgoju je spolni odgoj.

Grozd naime iznošenje znanstveno utemeljenih činjenica o seksu kao što su npr. da kondom učinkovito štiti od infekcije, a kontracepcija od neželjene trudnoće, tumači kao poziv na promiskuitet i razvrat. Međutim, ako netko tako misli i u pomoć za samosavladavanje i odgovorno ponašanje mora prizivati prijetnju vječnog ognja, onda je problem u njemu, a ne u činjenicama!

Iustitia, pax i hipokrizija

leave a comment »

licemjer = onaj koji se predstavlja kao dobar i ispravan, onaj koji prikriva svoju pravu prirodu hineći osjećaje i stavove koji nisu njegovi; himbenik, hipokrit, podlac

————————————————————————————————————-

Komisija HBK Iustitia et pax nedavno je pozvala na bojkot kupovine nedjeljom. Pored zaštite embrija i osude komunjara to je konstanta požrtvovne i nesebične borbe za ljudska prava.
Čitajući tekst posebno me dirnulo kako je Iustitia et pax prepoznala licemjerje:

“Stoga, kupovanje nedjeljom svojevrsni je oblik licemjerja i bezosjećajnosti s obespravljenima.”

To me ponukalo da pažljivije pročitam cijeli tekst i pokušam pronaći još malo licemjerja.

“… radnice i radnike, koji su zbog slabosti hrvatske zakonske zaštite izloženi pritisku i prisiljeni raditi bez nedjeljnog odmora … u taj dan odmora ne će biti sa svojima i zbog njihove odsutnosti njihovi će domovi zjapiti prazni, sivi i sumorni.”

Dogodi se ponekad da ta inače slabašna zakonska zaštita profunkcionira pa nečiji stan ostane prazan i sumoran jer je dugogodišnji stanar deložiran. Tako su na zahtjev Oratorija svetog Filipa Nerija i odlukom Županijskog suda u Splitu “ispražnjene” tri prostorijice ukupne površine 25m2. Duhovnici su u svojoj mudrosti i socijalnoj osjetljivosti zacijelo procijenili kako je taj prostor važniji njima nego nekakvim stanarkama koje su se tamo baškarile 40 godina!

“Ljudska osoba, koju demokratska vlast nema pravo – prezreti, a niti gospodarstvenici u “socijalnom tržnom gospodarstvu” Europske unije – izrabljivati, nije samo proizvođač i potrošač roba i usluga.”

Kakva je nesebična briga Crkve za radnička prava zaposlenika najbolje govori činjenica da novinari katoličkih glasila nisu organizirani u sindikat, a nisu čak niti članovi Hrvatskog novinarskog društva. To valjda i nije potrebno jer se Njegova Nepogrešiva Svetost Papa kao jedini autoritet brine da im nikakva prava ne budu uskraćena.

“Osoba je biće duhovno, okrenuto transcendenciji, ali i kulturi i umjetnosti, te sportskoj, rekreativnoj i, općenito, društvenoj i političkoj zauzetosti.”

Postoje, međutim, situacije kada treba odlučiti između transcedencije i puke tjelesnosti, upravo kao što pokazuje jedna vijest iz 2009. godine:

Nakon što je izgradila veliki hram na Visokoj uz osnovnu školu i dječje igralište te počela gradnju nove crkve i pastoralnog centra na mjestu sportskog igrališta uz OŠ “Sućidar”, Splitsko-makarska nadbiskupija odlučila je “zauzeti” i školsko dvorište te dio sportsko-rekreacijskog centra na Brdima, gdje planira graditi još jedan vjerski objekt.

“S nadolaskom demokracije opravdano se očekivalo da će poštivanje nedjelje postati pravilom. Ali svjedoci smo da se pred naletom neoliberalne pohlepe razara i nedjelja, i to u našoj domovini, gdje se 91% građana izjašnjava kršćanima.”

Bezobzirni kapitalisti toliko su drski da tjeraju radnike na rad nedjeljom čak i kada rade za Crkvu, npr. na gradilištu Katoličkog sveučilišta što su 2008. godine zabilježili fotoaparati Jutarnjeg lista.
Naravno da duhovnici nisu imali pojma 😉 da se tamo radi i nedjeljom, dapače, tražili su od vlasnika tvrtke da Gospodnji dan bude slobodan … međutim nisu pokazali volju tolerirati eventualno prekoračenje rokova.

“Jer građani će istu količinu novca trošiti od ponedjeljka do subote, budući da je subota već za većinu zaposlenika – neradni dan. … … Konačno, upitajmo se: nisu li s tradicionalnim radnim vremenom – od ponedjeljka do petka – oduvijek bila usklađena i nastava đaka i studenata? … … Nije li, dakle, nedjelja jedino vrijeme koje nitko ne bi smio dirati i ugrožavati?”

U (pokojnom?) centru Cascade RKC je bila suvlasnik, a radno vrijeme bilo je i subotom do 21,00 iako je “subota za većinu zaposlenika – neradni dan” i usprkos činjenici da je tradicionalno radno vrijeme od ponedjeljka do petka. Ako ćemo se pozivati na tradiciju, onda bi trebali biti dosljedni, zar ne?

I ne, nedjelja nije jedino vrijeme koje se ne bi smjelo dirati. Postoje naime neke religije kojima Gospodnji dan nije nedjelja već subota, ali to je za RKC, kao i za druge religije, terra incognita zvana tolerancija!

Prije proglasa Iustitie et pax, na bojkot trgovačkih centara nedjeljom pozvao je sisački biskup Košić. On je svoju averziju prema trgovačkim lancima i krupnom kapitalu pokazao prije Božića kada je otpuštenim radnicima sisačke željezare podijelio 250 000 kuna u bonovima za Konzum!

—————————————————————-

Korišteni su tekstovi:

Kupovanje nedjeljom je oblik licemjerja i bezosjećajnosti s obespravljenima

Crkva deložirala sestre, morale su ići iz stana u kojem su 35 godina

KAKAV JE CRKVA POSLODAVAC Don Ivan Grubišić: Otkaze dobivaju oni koji nedjeljom ne idu na misu

Građani s Brda: Crkva se želi širiti na igralište

Za Crkvu se može raditi i nedjeljom

Crkva uplatila novac Agrokoru pa bivšim radnicima Željezare podijelila po 300 kuna bonova za Konzum

Written by Ajgor

3. 3. 2012. at 13:30

%d bloggers like this: