Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for Travanj 2012

Crkveni Kmeri

leave a comment »

U Novostima je izašao novi članak Marinka Čulića, na temu političkog angažmana Crkve u Hrvata u današnjim okolnostima nestajućeg HDZa i vladavine kobajagi lijeve koalicije. Tekst prenosimo u cijelosti:

Crkveni Kmeri

Datum objave: 26.04.2012. Piše: Marinko Čulić

Podsvijest je, kažu psihoanalitičari, vražja stvar. Krenu ljudi izreći neku poluistinu ili laž i onda se spotaknu o vlastiti dugi jezik i famoznim lapsusom, tj. djelićem podsvijesti koji ne kontroliraju, kažu, avaj, pravu istinu. Današnja politika, nakon što je ušla u nepreglednu vodurinu postideološke proizvoljnosti, pruža za to svu silu mogućnosti, jer se na sve strane toliko brblja da je politički govor postao načičkan nehotičnim, nenamjernim istinama, kao Hrvatska minama.

Primjera je koliko hoćeš. Uzmite, recimo, ovo što rade dvojica hrvatskih apostola privatizacije i deregulacije, Radimir Čačić i Slavko Linić, koji se ubiše dokazujući da su dva vitalna i snažna, kao iz hrastovine istesana stupa, bez kojih nema izlaska iz ove pogibeljne krize. I mogu oni to ponoviti još sto puta, ali kada je javljeno da baš ta dvojica Vladinih ljudi ulaze u nadzorno tijelo pretežno privatne Ine, praktički su sami priznali da ta njihova privatizacijsko-deregulacijska Biblija ništa ne vrijedi. Ili, direktnije govoreći, svaki od njih pljunuo je debeli masni hračak na nju.

Sljedeći primjer je iz zagrebačke sudnice, gdje upravo traje krivični proces protiv Tomislava Merčepa, ali glavna zvijezda nije on, nego ključni svjedoci (Šeks, Gregurić, Jarnjak…), sve odreda prvi muževi hrvatske državotvorne politike. Ali, odreda i lažni svjedoci koji su, praveći se da ništa nisu znali i ne znaju o Merčepovim zločinima, zapravo otkrili da je suština tog državotvorstva otpočetka bila da se hrvatski zločini prešućuju i prikrivaju, i time sponzoriraju i potiču. Dakle, šuteći kao zaliveni, oni su izlajali sve što o tome treba znati, a sud na kojem je i dvadeset godina poslije moguće ovakvo svjedočenje i sam je dodatno potvrdio da je tako.

Idemo dalje. Oba su ova primjera iz posljednjih mjesec dana, a pojavilo ih se još sličnih, u kojima se zbog loše posađenih jaja umjesto zdravog pileta dobije mućak. Tako se Katolička crkva oštro okomila na odluku da se opozove pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu, uzimajući to čak kao dokaz da je ova vlast “odnarođena”. Doduše, nije to neko iznenađenje, pogotovo jer je došlo iz usta biskupa Vlade Košića, koji u svojoj mentalnoj draguljarnici ima i većih bisera. Ipak, pomalo je neočekivano koliko se verbalnih plotuna ovaj put rikošetom vratilo Crkvi. Košić je nazvao sramotnim što je nova vlast ovim opozivanjem stala na stranu jedne ideologije, komunističke, očito ne naslutivši što je time pokrenuo. A na čiju bi stranu, pobogu, trebala stati?! Pa komunisti su u ratu bili na čelu antifašističkog pokreta, dok su najveći antikomunisti tada bili nacifašistički okupatori i njihova ustaška posvojčad, i zar tu ima prostora za ikakvo dvoumljenje u izboru? U Košićevom slučaju očito ima. U bijesnom jurišu na komunističku neman, biskup se toliko zanio da je počeo mahati podatkom o tobože više stotina tisuća hrvatskih ljudi pobijenih na Bleiburgu i Križnom putu. Dakle, brojkom kojim nitko normalan ne barata, osim pripadnika ustaške emigracije, bratski se nadopunjujući s istim takvim numeričkim mahnitanjem na srpskoj strani o broju jasenovačkih žrtava.

Da li se, možda, ovo omaklo Košiću jer nije znao kontrolirati prekomjerni viktimološki testosteron, pa mu je ovaj udario u glavu? Kamo sreće, ali nije tako. Tu je brojku ovaj biskup ugradio pri potpuno čistoj svijesti u žrtvoslovnu shemu na kojoj već dugo radi, a najjasnije je javnost o tome obaviještena kada je na blajburškoj komemoraciji 2010. Bleiburg usporedio s Katynskom šumom. Naravno da se to dvoje ne može uspoređivati. U Katynskoj šumi su smaknuti potpuno nevini ljudi, pripadnici poljske vojske, odreda bez ikakve krivice zbog koje bi im se moglo suditi, dok je na Bleiburgu (Križnom put) takvih itekako bilo, pa ako Košić tvrdi da nije, onda je logično zaključiti da su za njega nevini i pripadnici straže iz Jasenovca ili Pavelićevog tjelesnog zdruga. A to onda faktički znači i cijela NDH. To jasno proizlazi i iz njegovih kasnijih istupa, o kojima se manje zna. Ljetos je u Tomislavgradu održao propovijed u kojoj je čak lupnuo da su Hrvati “izabrani narod” koji nikada nikome nije napravio zlo, već se uvijek samo branio. O tome je portal e-Posavinu obavijestio jedan bosanski vjernik, katolik, koji se osupnuto i ogorčeno pitao: “A od koga smo se branili u Jasenovcu i Dretelju?”, dok je sintagmu “izabrani narod” ismijao kao najobičniju pseudoteološku bljezgariju. Nakon ovoga, ponovno se moraš zapitati nije li biskup Košić ipak munjen nekom svojom kvazipovijesnom fiksacijom, koja mu nekontrolirano bježi preko jezika i otkriva o njemu više nego što bi sam htio. Ali, čekaj malo, on vodi komisiju “Iustitia et pax”, koja bi trebala biti neka vrsta elitnog intelektualnog odreda Katoličke crkve, pa ako njen prvi čovjek pokazuje ovakvu fundamentalističku isključivost i zatucanost, onda to mora biti znak nekih dubljih crkvenih pomjeranja. A to i jeste. Dosad je ovako zadrte stavove iznosio uglavnom samo vojni ordinarij, biskup pod šljemom Juraj Jezerinac, čiji su praskavi istupi mogli biti shvaćeni kao solodionice jednog crkvenog Kmera. I samo se slutilo da bi oni mogli biti upozorenje što će biti ako nominalna ljevica zauzme mjesto i predsjednika države i premijera. Sada se vidi da su se te slutnje ostvarile.

Praktički cijeli vrh Crkve danas se ponaša kao armada Crvenih Kmera na borbenom zadatku, koja ne diže samo galamu, kao što je to uglavnom radio Jezerinac, nego i zahtijeva od svjetovnih vlasti da se donose ovakvi, a ne onakvi zakoni, da se u vjeronauku u školama ne rade ni najmanje izmjene bez njenog izričitog odobrenja, a najviše da se ne dira ni u točku ni u zarez ugovora države s Vatikanom. Vladi Košiću čak ni to nije bilo dovoljno, nego je pokrenuo specijalnu jedinicu “Iustitia et pax” kako bi spriječio dodjelu odlikovanja predsjednika Ive Josipovića Dragi Hedlu, čime je jasno pokazao da koliko bagatelizira žrtve ratnih zločina Branimira Glavaša i druge o kojima je Hedl pisao, toliko istovremeno napumpava i mistificira one s Bleiburga. Većina tih pritisaka, od kojih je ovaj posljednji otvoreno ponižavanje institucija hrvatske države, u koju se Crkva toliko zaklinje, poduzimaju se kako bi se spriječilo da ova vlast dirne u materijalne povlastice koje Crkva uživa. No, kako ta vlast ne pokazuje takve namjere, osim donekle najavom da će kontrolirati trošenje velike količine novca koji Crkva dobiva iz budžeta, cilj je očito širi i smjera na čvršće ušančivanje pozicije u društvu, ali i politici.

Na to se crkveni vrh, po svemu sudeći, odlučio zbog bitno izmijenjene političke situacije nakon što je HDZ, izbušen velikim korupcijskim aferama, izgubio izbore. Iako odnosi Crkve s tom strankom više nisu idilični kao devedesetih, ona se osjećala puno sigurnije uz nju na vlasti. Ipak je kler dugo figurirao kao popovsko krilo HDZ-a, a HDZ kao političko, čak i vojno krilo Crkve (neustavna hodočašća Hrvatske vojske u katolička svetišta u zemlji i inozemstvu). Osim toga, HDZ ne samo što više nije na vlasti, nego zbog teških unutrašnjih svađa ne funkcionira ni kao opozicija, čime je otvoren prazan prostor u koji se sada ubacuje Kaptol, držeći, ne bez osnove, da je to njegovo prirodno stanište. Razlika je jedino što on smatra da to stanište treba štititi puno radikalnije nego HDZ, a to znači s puno više antikomunističkih decibela, što je odmah na početku otišlo toliko daleko da je “Glas Koncila” napao Milanovićevu Vladu zbog zabrane održavanja neonacističke internacionale u Zagrebu.

Problem je jedino što, unatoč toj zabrani, ova Vlada nimalo ne sliči na komunističku neman koju bi javnost doživjela kao opravdanu metu za crkvene anateme i gromove. Zato sada Kaptol mora praviti tu neman od blata, kako bi kreirao histeriju nalik onoj iz vremena splitske Rive, ali bez realnih izgleda da se ona zaista ponovi. To znači da hrvatska desnica, stranačka i crkvena, neće uspjeti prebaciti vlastitu krizu na društvo u cjelini. Barem zasad.

Izvor: Crkveni Kmeri

Written by Charon l'Cypher

26. 4. 2012. at 11:55

I ja (ni)sam bio embrij

2 komentara

U posljednje smo vrijeme obasuti tvrdnjama kako je oplođena stanica = embrij = fetus = čovjek = osoba! Povod agresivnom dokazivanju te tvrdnje je prijedlog zakona o MPO kojom crveno-komunjarsko-masonsko-ateistički ministar zdravlja pokušava perfidno nametnuti pravo na izbor.

S obzirom da su stvari tako kristalno jasne, u cilju potvrde takvog stava odlučio sam ponuditi jedan eksperiment.
Kako i neki znanstvenici tvrde da “…ljudska narav ljudskog bića, od začeća do starosti, nije metafizička pretpostavka, već eksperimentalna očevidnost…” napravio sam kompilaciju slika iz kojih treba izdvojiti one koje prikazuju čovjeka.

Zamislite da je u vama susjednoj kući izbio požar. Pohitate u pomoć i unutra zateknete ono što prikazuje slika. Koga ćete prvoga spašavati?

Može i ovako: kome treba dati ljudska prava?

Written by Ajgor

25. 4. 2012. at 12:45

Postano u Zabava

Tagged with

Šokantne vijesti iz Hrvatske

2 komentara

Rano je subotnje jutro (još niti 14:00), no ja sampožrtvovno ustao u ovo prerano nedoba, kako bi vas, kad se čili i vedri propudite već oko 17:00, dočekao kakav zabavni tekstić. 😀

Nedavno smo od čitatelja m k dobili link na sljedeći zanimljivi članak na satiričkom portalu Sprdex (nešto poput naše verzije poznatog The Oniona):

Dječak godinama zlostavljao svećenike

Idiličan život u malenom mjestu pokraj Sinja grubo je prekinut nakon saznanja o 9-godišnjem zlostavljaču.

HRVACE – Nakon šokantnih vijesti o pedofilskom skandalu u Bibinju kraj Zadra, još šokantnije vijesti stižu nam iz Hrvaca kraj Sinja. Ovo maleno mjesto potresa nezapamćen skandal. Naime, jučer kasno navečer počela je policijska potjera za dječakom koji je 9 godina seksualno zlostavljao još uvijek neutvrđen broj svećenika! Šok i nevjerica na licima mještana ne daju se opisati riječima, a ekskluzivno na Sprdexu čitajte ispovijest jednog od zlostavljanih svećenika.

Nesretni svećenik od zlostavljača je bježao i u daleku Kambodžu

”Sve je počelo kada je mali Marko imao oko 6 mjeseci, u početku nije radio ništa konkretno, ali bilo je nešto čudno u načinu na koji me gledao. Stvari su eskalirale kad je imao samo dvije godine. U početku bi samo tepao ”pišo, pišo, Majkov pišo!”, a ja sam, naivan, mislio da govori o svojoj dudi! Nažalost, nedugo zatim počeo je poduzimati i prve konkretne korake”.

Vidno potreseni svećenik teškom mukom nastavlja dalje:
” U početku su to bili stidljivi dodiri po rukama ili glavi, a, nakon nekoliko godina, čim bi ostali nasamo prešao bi na stvar. Najgore od svega, nakon što bi ga roditelji došli odvesti u jaslice, potapšao bi me po glavi, znakovito se nasmijao i rekao: ”Don Jođo, vidimo se ćutla”. Roditelji nisu ni slutili kakvog monstruma dovode svom dušebrižniku”.

Razmišljajući na trenutak treba li baš sve ispričati don Jozo nastavlja dalje:
”Znate, najgore od svega je što sam dugo sam sebe krivio za njegova nedjela. Ta, zaboga, mislio sam tada, zasigurno sam ga nečim izazvao! Ali evo, hvala dragom Bogu, nakon priznanja ostalih 13.000 zlostavljanih svećenika danas sam se napokon rješio osjećaja krivnje.

Na naše pitanje o tome kako je završilo ovo traumatično razdoblje u njegovu životu don Jozo nije trošio mnogo riječi:”Hvala dragom Bogu, kada je dječak napunio 9 godina jednostavno je izgubio interes za mene. Očito sam postao prestar…”

O mladiću-zlostavljaču raspitali smo se i među susjedima koji za njega imaju samo riječi hvale: ”Ma kako ne, znam ga otkad je napravio prve korake. Bilo je malo čudno što se uvijek igrao s Kenom, a ne s autićima kao drugi dječaci, ali nisam tome pridavala nikakav značaj. Ma krasan dječak, uvijek je pozdravljao na ulici. Ne, ja ne vjerujem da je kriv!” – govori Markova prva susjeda koja je željela ostati anonimna.

Iako je ovaj stravični zločin otkriven, stvari bi se ipak mogle dodatno zakomplicirati budući da se od jučer 9-godišnjem zlostavljaču  gubi svaki trag. Navodno ga je pod svoje okrilje uzela organizacija PAPA (Pedofili Antiteisti Pederi Antikristi) iz koje je stiglo tek kratko priopćenje za medije:

”U trenutku slabosti, potpomognut Sotonom, Marko je posustao pred svojim tjelesnim nagonima. On je trenutno premješten na sigurnu lokaciju i neće biti izručen hrvatskom pravosuđu. PAPA garantira kako će dobiti svu potrebnu skrb te kako će mu PAPA-inski sud odrediti adekvatnu kaznu.”

Možemo odahnuti, izgleda da ovaj zločin ipak neće proći nekažnjeno!

Izvor: Dječak 9 godina seksualno zlostavljao svećenike

Korisniku m k mogu samo zahvaliti da sada dnevno trošim dodatnih nekoliko minuta na praćenje još jednog portala. 😛 Danas su me razveselili člankom koji je satiričan samo utoliko što uvodi premisu iskrenosti političara, no ostatak, na žalost, itekako odgovara stvarnim događajima.

Zoran Milanović: ”Lagao sam da sam ateist samo kako bi izgledao pametnije”

Čini se da smo napokon dobili objašnjenje za neobjašnjive odluke nove Vlade.

ZAGREB – Kao i u svakoj predizbornoj kampanji, tako se i u ovoj posljednjoj svaki izborni kandidat susreo s veoma bitnim, pače društveno krucijalnim, pitanjem o vlastitom odnosu prema religiji. Nakon što je davnih godina Ivica Račan probio led ne izjasnivši se kao katolik, taj nevjerojatno hrabri potez ponovio je i Zoran Milanović javno se deklarirajući ateistom.

Da zabranim kondome? Ajde može

No, da nešto ozbiljno ne štima s njegovim navodnim svjetonazorom postalo je jasno već u prvim danima vladavine Kukuriku koalicije. Jedna od prvih odluka novog premijera bila je dodjela dodatnih 5 milijuna kuna iz proračuna Crkvi, zatim je s gnušanjem odbio reviziju ugovora s Vatikanom, zakleo se na državnu potporu Crkvi dok god je on premijer, a kap koja je, čini se, prelila čašu bilo je povlačenje zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, pogađate, usljed pritiska s Kaptola.

Nakon najnovijeg povijanja kičme pred Crkvom upalile su se lampice za uzbunu čak i među najgovorljivjim pristašama vladajuće koalicije, a, iako je mjesecima uspješno izbjegavao svaki oblik javnog govora, čini se da je i premijeru konačno prekipjelo. Na izvanrednoj press konferenciji sazvanoj za sutra ujutro Milanović će šokirati naciju, a samo na Sprdexu čitajte ekskluzivnu izjavu prije sutrašnje senzacionalne konferencije:

”Gledajte, sigurno da mi nije lako. Nisam ponosan na to što sam učinio, ali pritisak je jednostavno bio prevelik. Kada bi otišao u Bruxelles i rekao da sam vjernik, ljudi bi reagirali s podsmijehom. Kao ha-ha, evo ga, još jedan vjernik iz Hrvatske, ‘ajmo se kladit za koliko će u zatvor zbog krađe. Ovako mi je bilo lakše, ali jednostavno više ne mogu skrivati istinu. Nisam ponosan na to što sam učinio, ali ne vjerujem da bi dobili izbore da sam ranije rekao istinu. Te proklete komunjare nikad ne bi glasale za vjernika” – tihim će glasom Zoki.

”Ne radi se tu samo o meni. Postoji čitav niz drugih vjernika koji lažu čak i svojim najmilijima. Ta zaboga, Matija Babić je izjavio kako je prije izbora bio na 2-3 večere sa mnom, ali nije imao hrabrosti reći kako smo prije toga bili na ispovijedi. Predsjednik Josipović svake nedjelje ministrira u Mati slobode na Jarunu. Čačić, Pusićka, Kajin i ja smo cimeri na seminarima fra Zvjezdana Linića… Sad će se neki naljutiti, ali vrijeme je da izađemo iz ormara. Mea culpa. Allea iacta est. Homo homini lupus.” – u svom stilu nastavlja premijer.

”Jesam, vjernik sam. Gadi mi se sama pomisao da djecu usvaja bilo tko osim katoličkog bračnog para koji ne koristi kontracepciju. Gnušam se pederskih parada po ulicama. Izbaciti vjeronauk iz škole!? Da se mene pita utorkom bio se učio samo vjeronauk. Ah, kako je lijepo konačno govoriti slobodno”.

Izvor: Zoran Milanović: ”Lagao sam da sam ateist samo kako bi izgledao pametnije”

Većina članaka nisu religijske tematike, no također su zabavni, pa preporučam da sami prošvrljate po Sprdexu.

Written by Charon l'Cypher

21. 4. 2012. at 14:00

Istinita priča

leave a comment »

Upravo sam bio prilegao poslije dobrog ručka, kad odjednom kuc, kuc, netko je na vratima. Otvorim vrata i ugledam muškarca i ženu srednjih godina, poslovno odjeveni, s aktovkama u rukama.
– Dobar dan, izvolite, obratih im se.
S osmijehom na licu žena reče:
– Dobar dan. Mi smo, znate, iz Ministarstva financija, točnije iz Porezne uprave. U posljednje vrijeme obilazimo porezne obveznike kako bismo ih informirali o njihovim obvezama i kako bismo razriješili nesporazume ako ih ima.
– Oooo, iznenadih se, – to je vrlo ljubazno.
Muškarac se nadoveže:
– Da, znate, bilo je prigovora od građana kada dobiju nekakvo rješenje ili dopis pisan suhoparnim birokratskim jezikom koji ne razumiju.
Širom otvorih vrata i pozvah ih unutra.
Sjeli smo, ponudio sam ih sokom i keksima (alkohol su odbili jer su na dužnosti). Nakon uvodnog ćaskanja o vremenu kako bismo relaksirali atmosferu, žena započe:
– Vaša supruga je profesorica, je li tako?
– Da, točno i nije kod kuće. Na poslu je.
– I radi u dvije škole?
– Da, tako je.
– E, znate, tu se pojavio jedan mali problemčić, zapravo možda i nije problemčić …
Na to se umiješa muškarac:
– Ja bih prije rekao nesporazum.
– Da, nesporazum, prihvati žena. – Vaša supruga, a možda i vi smatrate da je njen poslodavac ministarstvo prosvjete.
– Da, upravo tako, odgovorih.
– E pa vidite, de facto ona dobiva plaću iz jedne kase, ali prema našim propisima svaka škola u kojoj ona radi smatra se poslodavcem, a kada netko radi kod dva ili više poslodavaca mora podnijeti poreznu prijavu.
Na te riječi problijedih i upitah:
– A ona nije podnijela prijavu?
Na to će muškarac:
– Molim Vas, nemojte se uzrujavati. Događa se to, nije ona jedina. Neki ljudi jednostavno se služe logikom, a ne poznaju propise i onda dođe do nesporazuma. Ali zato smo tu da to razriješimo.
Tu opet žena preuzme riječ:
– Htjeli smo Vas dakle pitati bi li Vaša supruga bila voljna ubuduće podnositi porezne prijave ako i dalje bude radila u dvije škole?
– Da, naravno, odgovorih.
– I ako ne mislite da smo previše zahtjevni, pitajte suprugu bi li htjela podnijeti i ovu prijavu koju je omaškom zaboravila …
I tada se probudih.

Onako snen prisjetio sam se zašto sam usnio ovaj san. Za vrijeme ručka supruga i ja prisjećali smo se ovog događaja koji se zbio kada se zaposlila. Sve je bilo upravo tako, osim nekih sitnica:
nisu došli službenici porezne uprave već poštar koji je donio preporučen dopis s povratnicom. U njemu je pisalo: zbog nepodnošenja porezne prijave učinjen je porezni prekršaj po članku tom i tom … novčana kazna u iznosu … plaćanje u roku 15 dana … žalba ne odgađa izvršenje … obavezna u roku od 7 dana podnijeti poreznu prijavu …

I dok jedni mogu samo sanjati, drugima je to java.

Written by Ajgor

21. 4. 2012. at 13:15

Postano u Zabava

Tagged with ,

Teokratski karakter “ateističkih sistema”

10 komentara

U svome najnovijem video uratku, prof. Milan Polić bavi se religijskim moralizmom, a na to su ga potakle neke tvrdnje don Tomislava Ivančića koji je ovdje nedavno spomenut kao osnivač hagioterapije.

Između ostalog, jedna od Ivančićevih tvrdnji koju analizira Polić je i ova:

Nedavna povijest nam je pokazala da je nemoguće očekivati od ateista i ateističkih sistema napredak kulture, čovječanstva, gospodarstva i međuljudskih odnosa.

Prof. Polić prokomentirao je ulogu i dostignuća ateista kroz povijest, ali nije se bavio tzv. ateističkim sistemima. “Ateistički sistemi”, a prva asocijacija su oni komunistički, omiljeni su argument klera i vjernika za diskreditiranje ateizma, no rijetko se može pronaći suvisla argumentacija na što se zapravo misli.

Prvo, odražava li naziv “ateistički sistem” narav takvoga društva?

Jasno je kakvi su to teistički sistemi tj. teokracije. To su takva društvena uređenja u kojima religijski poglavar ima i političku vlast (u današnje vrijeme takvi su Sveta Stolica i Iran). Takva društva imaju ideologiju, zakonodavstvo, sustav vrijednosti i norme ponašanja izgrađene u skladu s religijom.
U društvima ili sistemima koje Ivančić naziva ateističkima, stanovnici su se većinom izjašnjavali kao ateisti, međutim ateizam nije određivao ideologiju već je on bio posljedica ili samo jedan dio te ideologije.

Ateizam sam po sebi nije ideologija, on je tek svjesno odricanje od religijskih vjerovanja. Ateisti po svojim političkim i ideološkim uvjerenjima mogu biti vrlo šaroliki, što se ne može reći za religijske skupine kojima religija u velikoj mjeri uvjetuje i ograničava uvjerenja i ponašanje.

Drugi razlog zbog čega termin “ateistički sistem” smatram u Ivančićevom kontekstu pogrešnim leži u činjenici da su ti sistemi zapravo kvazireligijski.

Staljin, kao omiljena paradigma “ateističkih sistema” otvoreno je progonio Crkvu, ubijao svećenike i rušio crkve. U dokumentarcu o Staljinu mogu se pogledati orignalne snimke iz onog vremena o postupcima protiv Crkve i klera (početak u 6 min 10 sek). No treba pažljivo slušati i što jedan od sugovornika u filmu govori (početak u 7 min 05 sek):

Staljin je zapovjedio da se unište sve religijske slike i ponudio je Rusiji drugog boga: sebe! Njegove će slike sada visjeti u svakom domu.
Dakle, bila je to zamjena ikona, bilo je to očigledno. Cijeli sistem moći temeljio se na tome.

U ovih nekoliko rečenica sažeto je ono što se može primijeniti na svaki “ateistički” tj. komunistički sistem.
Svi komunistički diktatori funkcionirali su po ovom obrascu. Ovisno o podneblju, tradiciji, kulturi, prigrabljenoj moći i okruženju razlikovao se samo intenzitet. Najdalje su došli u Sjevernoj Koreji gdje je Kim Jong Il sa svojim nadnaravnim sposobnostima bio na korak od uznesenja u nebo.

Jedan od blažih slučajeva bio je Tito. Nakon žestoke antireligijske represije neposredno nakon rata i uspostavljanja kulta ličnosti, u kasnim šezdesetima je malo popustio pa je čak i potpisao Protokole o suradnji SFRJ i RKC.

(Kroz povijest je bilo i drugačijih diktatura, kao što su bile npr. Hitlerova, Pavelićeva, Francova, Pinochetova … One su umjesto apsolutnog preuzimanja božanske uloge velikog vođe izabrale obostrano lukrativno savezništvo s katoličkom crkvom. Danas Crkva te diktature naziva bezbožničkim samo iznuđeno i prigodno i Ivančić u svojoj kritici sigurno nije mislio na njih.)

Koje su zajedničke osobine religije i komunističkih diktatura?

IKONOGRAFIJA

Ikonografija ili vizualna promidžba vrlo je slična. Kao što se moglo vidjeti u spomenutom dokumentarcu o Staljinu, njegova slika na zidu zamijenila je raspelo.
Tako je bilo i u SFRJ: pored državnog grba u svim javnim prostorima (školama, uredima, ustanovama) morala je biti izvješena Titova slika.
Nakon rata komunisti su mahom porušili raspela i male kapelice koje su se nalazile u svakom selu, kod svakog većeg križanja, u šumama itd. itd. Njih su nadomjestili spomenicima NOB-u, a umjesto velikih raspetih Isusa kerumovog tipa, planinski obronci bili su ukrašeni velikim “grafitima” TITO i zvijezdama petokrakama.
(Omladinci su ih “dobrovoljno” slagali od kamena.)

HAGIOGRAFIJA

Uljepšani životopisi komunističkih svetaca i mučenika bili su sastavni dio nastavnih programa i bili su nezaobilazni u medijima povodom državnih praznika.
Što se tiče vrhovnog božanstva, divinizirane su čak i takve banalnosti kao što je kuhanje svinjske glave (onima koji ne znaju o čemu se radi predlažem da pitaju nekoga starijeg od 40 🙂 )
Bila su tu i nevjerojatna junaštva znanih i neznanih narodnih heroja:
Sava Kovačević junački je poginuo na Sutjesci.
Jedna neimenovana djevojčica prišla je njemačkom tenku i preko vozačevog vizira bacila deku koja je “oslijepila” posadu pa su partizani s lakoćom uništili tenk.
Poput Isusova ulaska u Jeruzalem slavili su se ulasci oslobodilaca u gradove.

PROGON HERETIKA

I komunisti su imali svoju inkviziciju koja je proganjala heretike. Kao i u slučaju katoličke crkve, motivi za progon nevjernika bili su dvojaki: zbog ideoloških, ali i materijalističkih razloga. Osuda heretika imala je za posljedicu i konfisciranje njegove imovine pa su mnogi komunistički prvosvećenici iz seoskih potleušica preselili u urbane vile.
Umjesto Kramera i Sprengera, Sovjeti su imali Beriju, a mi Rankovića, Sovjeti su imali Lubianku i gulage, a mi Goli otok.

OBREDI

Komunisti su također imali i prvu “pričest” i “krizmu”. Učenici 1. razreda osnovne škole bili su svečano primani u Savez pionira, a u 7. razredu u Savez socijalističke omladine. I to je bilo dobrovoljno, čak i malo dobrovoljnije 🙂 nego što su danas ekvivalentni religijski obredi.
No da si Crkva ne bi pripisivala autorsko pravo, radi se o obredima uvođenja u svijet odraslih koji su karakteristika svih društava. Masaji npr. kao “prvu pričest” imaju slanje dječaka u savanu gdje sami trebaju prenoćiti.
Razne procesije bile su zamijenjene radničkim povorkama, uglavnom prvomajskim. Umjesto simbola samoprozvane kulture života kao što su dijelovi leševa svetaca, nošeni su razni alati, parole koje veličaju rad i socijalizam, zastave i sl.

HODOČAŠĆA

Počevši od osnovne škole, hodočastilo se svim značajnijim svetištima: Neretvi, Sutjesci, Kragujevcu, Jasenovcu, Podgariću… Mislim da nema učenika iz toga vremena koji nije bio u najvažnijem svetištu – Kumrovcu i vidio “štalicu”. Kako i priliči takvom mjestu, komunisti su tu izgradili i veliko svetište – političku školu.
Odrasli su također hodočastili i to u organizaciji partije, sindikata ili Socijalističkog saveza radnog naroda (to je bila organizacija koja je obuhvaćala sve one koji nisu članovi SK, a služila je samo kao demokratski ukras … i povremeno kao putnička agencija.)
Nakon Titove smrti, cilj obaveznog hodočašća preseljen je iz “Betlehema” u “Jeruzalem”.

NABOŽNO LICEMJERJE

Komunistički moral koji Ivančić oštro osuđuje u mnogome je bio jako sličan katoličkom moralu. Na primjeru
pionirske zakletve mogu se uočiti sličnosti. Ako se zanemare ideologemi, može se uočiti kako su najmlađe komunističke uzdanice obećavale marljivost, poštivanje roditelja i domoljublje što nije sporno ni sa stanovišta uzvišenog katoličkog morala.
U nekim stvarima komunisti su napravili i korak dalje. Zalagali su se za ravnopravnost svih ljudi oslobođenih bilo kakvog ropstva, žene su, barem formalno, imale status i prava koji je bitno različit od katoličkog tretmana, obećavano je blagostanje za sve.
Kao i kod katoličkog klera, tako je i kod komunističkih aparatčika bilo izraženo licemjerje:
“Jedno govorim, drugo mislim, treće radim.”

Europa je na ovakav način funkcionirala tijekom Srednjeg vijeka i potpuno je promašeno kada Ivančić ovakavo funkcioniranje društva naziva “ateističkim”, ali je ispravno kada smatra da takvi sistemi nisu bili poticajni za napredak kulture, čovječanstva, gospodarstva i međuljudskih odnosa.

Written by Ajgor

11. 4. 2012. at 14:37

Kako izgleda moderna ispovijed?

leave a comment »

Vrijeme je za malo zabave, za slučaj da ste uspjeli propustiti diljem hrvatskih portala koji su prenijeli ovaj zabavni video-uradak:

Članak pročitajte ovdje. 😀

Written by Charon l'Cypher

8. 4. 2012. at 3:23

Postano u Zabava

Tagged with

O slobodi izbora oko vjeronauka

2 komentara

Svako malo slušamo priče kako je “vjeronauk slobodan izbor, pa što koga smeta” i sl. bedastoće na temu antiznanstvenog i protuljudskog predmeta u našim državnim školama. Protivno tome, često se isticalo kako djeca koja ne pohađaju vjeronauk, taj sat provode na hodnicima, jer je on smješten usred satnice i nema alternative, pa samim time nije baš tako “izborni” nego više prisilni.

Aktualni ministar je najavio da će “škole obvezati da u rasporedu sati vjeronauk bude na početku ili kraju satnice, a ukoliko nije da se učenicima koji ga ne pohađaju osigura neki sadržaj”.

Kako bi pokazao pravo slobodarsko lice Crkve, odmah se javio Marin Srakić, s prigovorom da je vjeronauk u nadležnosti Crkve, a ne Ministarstva (što onda radi u školi?!?) i da je ministrov prijedlog diskriminirajući. Da, upravo gore navedeni prijedlog koji traži alternativu za djecu koja ne pohađaju vjeronauk ili “rubni smještaj” vjeronauka, kako ta djeca ne bi bila osuđena na lutanje hodnicima.

Eto, dragi pobornici vjeronauka, toliko o “slobodi izbora” tog predmeta i iskrenosti Crkve da ga omogući samo onima koji žele, bez (nekoć tihe, a sada sve glasnije) prisile za ostale…

Izvor: Business.hr, “Biskupi u ‘pomicanju’ vjeronauka vide diskriminaciju i kršenje Vatikanskog ugovora

P.S. Ako je vjeronauk u nadležnosti Crkve, to ne znači da je i raspored sati u njenoj nadležnosti, iako si Crkva uzima za pravo da je cijela država u njenoj nadležnosti.

Written by Charon l'Cypher

7. 4. 2012. at 14:40

%d bloggers like this: