Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for Svibanj 2012

Biblijski argumenti

2 komentara

Mudar čovjek je jednom napisao: “Biblija je većini ljudi kao licence agreements — samo odscrollaju na dno i piknu I Agree, bez čitanja”.

Do mene je došla jedna zanimljiva sličica:

Evo, za one koji žele provjeriti:

Leviticus 18:22 — Thou shalt not lie with mankind as with womankind: it is abomination.
Leviticus 19:28 — Ye shall not make any cuttings in your flesh for the dead, nor print any marks upon you: I am the Lord.

Oglasi

Written by Charon l'Cypher

30. 5. 2012. at 3:09

Nema iskoraka u Splitu

10 komentara

Kako smo već navikli, kraj svibnja i početak lipnja vrijeme je za gay pride te manje ili više žučljivo medijsko i internetsko suprotstavljanje na tu temu.
Sjećamo se što se lani dogodilo u Splitu – nasilje nad sudionicima pridea i vrlo loše odrađen policijski posao, prije svega mislim na preventivu. Iako nasilje izgleda kao ono najlošije što se može dogoditi, ove godine je splitsko gradsko poglavarstvo učinilo nešto još gore. Danas je izmijenilo najavljenu i prijavljenu trasu povorke i tako poslalo građanima Splita poruku kako homofobiju i mržnju prema gejevima smatra legitimnim čime je pripremilo put za novo nasilje.

Kao i svake godine Crkva je kroz usta svojih visokih službenika dala svoj značajan doprinos širenju homofobije, ali meni osobno je najdojmljiviji nastup građanske inicijative pod vodstvom Stjepana Loze.
Upravo je nevjerojatno kakvim se izokretanjem činjenica poslužio, a još je nevjerojatnije (ili možda i nije kada znamo tko vodi Split) što je to uopće razmatrano u gradskom poglavarstvu. Tako Lozo tvrdi da se na prošlogodišnjem prideu “dogodio zastrašujući nastup državne sile prema građanima“. Kako ne bi bilo zabune na koga je mislio, dodatno je pojasnio:

“Ako se uskrati suglasnost za najavljenu paradu, spriječit će se nasilje nad nedužnim građanima i zaštititi najslabije u našoj političkoj zajednici, a to danas nisu oni koji paradiraju u povorkama gay pridea.”

Kao argument poteže i to da se u vrijeme održavanja pride građani ne mogu slobodno kretati tim dijelom grada. Naravno da je zaboravio na drugo zakonsko pravo, ono iz članka 10. Zakona o javnom okupljanju, koje su on i njegova inicijativa uspješno derogirali. I moram priznati da još nikada nisam čuo da se netko požalio na onemogućavanje slobodnog kretanja kada je u pitanju maturalna “norijada”, sindikalno okupljanje, skup za podršku generalima ili tjelovska procesija.

U potpunosti podržavam pravo gej populacije na javno okupljanje te ostvarivanje prava za koje smatraju da su im potrebna.
Niti jedno od prava koje traže ne može umanjiti tuđa prava, za razliku od Crkve koja se svim silama trudi ograničiti tuđa prava.

A postupak splitskih vlasti smatram civilizacijskom sramotom jer su poklekle pred nasilnicima i udovoljile (ne u potpunosti, ali dovoljno da pošalju poruku) njihovim zahtjevima. I na kraju su to začinile licemjernim pozivom svima onima koji imaju drukčije stavove i seksualnu orijentaciju da se suzdrže od nasilja i civilizirano i uljuđeno izraze svoje mišljenje.

Arbitrarno prosuđivanje što je normalano, poželjno i društveno prihvatljivo i prema tome određivanje količine prava koja se mogu konzumirati (u ovome slučaju trase na kojoj se smiju kretati) velika je šamarčina ljudskim pravima i slobodama, a popuštanje pred nasiljem uvijek je vodilo prema još većem nasilju. Svatko tko se danas veseli ovakvom ishodu, trebao bi se zapitati kada će i neka njegova prava biti uskraćena zato što je netko odredio da nisu normalna ili poželjna.

Baš me zanima hoće li se oglasiti počasni doktor kojemu je Zagrebačko sveučilište odalo priznanje za posebne zasluge u humanističkom djelovanju!

Written by Ajgor

28. 5. 2012. at 15:40

Postano u LGBT, Ljudska prava

Tagged with , ,

O slobodi vjere

with one comment

DW je nedavno objavio članak «Svijet je daleko od potpune slobode vjere» u kojemu je pobrojano mnoštvo primjera vjerske diskriminacije. Zajednički nazivnik u svim slučajevima činjenica je da većinske vjerske zajednice u nekim državama teroriziraju manjinske! Ateisti se ne spominju, ali je razumno pretpostaviti da oni u tim državama mogu biti samo žrtve, nikako ugnjetavači.

U ovoj vijesti najviše me iznenadilo što UN-ov posebni izvjestitelj Heiner Bielefeldt, sveučilišni profesor, ne razumije pojam sekularnosti koji je u osobitom interesu manjinskih vjerskih zajednica. Iznenađenje je nestalo kada sam u njegovoj biografiji pročitao da je on katolički teolog!

Istovremeno on (Heiner Bielefeldt, op.a.) kritizira i zahtjeve sekularnih zajednica da ih se “poštedi” vjerskih simbola na javnim mjestima.”To bi bio kraj slobodnog društva”, smatra on. “Ljudi moraju živjeti s time da će gledati crkvene tornjeve, da će povremeno čuti zvonjavu crkvenih zvona, da će okolo hodati muslimanske žene pokrivene maramama i da će im u susjedstvu biti izgrađeni minareti. Onaj tko to ne želi, on u načelu poziva na autoritarnu državu.”

Nisu sekularisti ti koji bi rušili minarete i tornjeve i ušutkavali crkvena zvona (osim u 6 ujutro :-)) i hodže (osim u ranu zoru :-)). Na švicarskom referendumu o zabrani gradnje džamija nije iskazana volja ateista i sekularista već većinske vjerske zajednice (inače bi se tražila i zabrana gradnje kršćanskih crkava). «Pošteđivanje» od vjerskih simbola odnosi se na isticanje vjerskih simbola u državnim ustanovama kao što su škole, sudnice, uredi državne uprave itd. i odvajanje religije od države! Upravo je gore spomenuto nakaradno shvaćanje pojma sekularnosti početak diskriminacije kako ateista tako i manjinskih vjerskih zajednica.

Mogućnosti djelovanja UN-ova posebnog izvjestitelja su ograničene ali on ni u kojem slučaju nije bez utjecaja. Njegova izvješća o stanju ljudskih prava kad je riječ o vjerskim slobodama u pojedinim područjima svijeta mogu služiti kao putokaz drugim državama i društvima.

Uz takvog specijalnog izvjestitelja upitno je kamo vode ti putokazi.

Written by Ajgor

24. 5. 2012. at 11:53

Blago siromašnima duhom …

leave a comment »

… jer njihovo je kraljevstvo nebesko!

Lutajući bespućima internetske zbiljnosti, nedavno sam nabasao na zanimljiv BBC-jev dokumentarac “Nevolje u amiškom raju”. Osim što plastično prikazuje amiški način života, film odlično oslikava jedan od najbitnijih mehanizama funkcioniranja religije koji se može svesti na moto “Crkva misli za vas i umjesto vas!”.

Tko su Amiši? Oni su potomci njemačkih i švicarskih protestanata koji su prije tristotinjak godina izbjegli pred vjerskim progonima iz Europe i naselili se u SAD-u. Želeći očuvati vjeru i običaje svojih predaka uspostavili su jedan autistički način života koji ih je u velikoj mjeri isključio od vanjskog svijeta i njegovih utjecaja. Njegovali su jezik predaka koji se zbog izoliranosti s vremenom razvio u poseban jezik i uspostavili su pravila kojih se svi moraju slijepo pridržavati. Ne smiju se koristiti automobilima, ne smiju u stambenom prostoru imati elektirčne ili telefonske žice (jer bi ih to povezivalo sa svijetom), smiju koristiti samo zaprežna kola koja moraju biti određene boje, muškarci nose brade bez brkova, djecu šišaju “na lonac”, propisani su kroj i boja odjeće, imaju propisan čak i način nošenja “hozentregera” … itd. itd. Svi su duboko religizni, redovito odlaze na mise, a vjerski poglavari uvjeravaju ih da im samo strogo poštivanje propisanih pravila omogućava vječni život nakon smrti.

Prilikom tumačenja i nametanja pravila vjerski poglavari pozivaju se na Bibliju. Kako im je zabranjeno koristiti suvremene engleske prijevode, imaju samo onu Bibliju koju su u SAD donijeli njihovi preci. I oko ove činjenice se vrti zaplet spomenutog dokumentarca.

Naime, ta Biblija pisana je na arhaičnom njemačkom jeziku koji više nitko od Amiša ne govori niti razumije!

Ephraim i Jesse Stoltzfus, glavni junaci priče, usudili su se čitati englesku verziju i iznenadili se uočivši da većina onoga što im se servira od strane vjerskih poglavara uopće nema uporište u Bibliji!
To nije pokolebalo njihovu vjeru u Isusa Krista (uz indoktrinaciju od rođenja i zabranu školovanja nakon četrnaeste godine to bi bilo nerealno očekivati), ali je dovelo u pitanje autoritet vjerskih poglavara čiji se ugled i moć temelje upravo na bezpogovornom izvršavanju njihove volje. Tako nešto je za svaku religiju preveliki i neoprostiv grijeh i obojica su ekskomunicirani! Srećom, nisu se tražila drva i potpala, ali niti ovakva kazna nije bila bezazlena. U filmu se može pratiti kako je taj događaj za protagoniste i njihove obitelji prilično traumatičan i u potpunosti im je izokrenuo dotadašnji način života, a jedan od likova rezignirano ponavlja: “Za sve bi bilo bolje da su nas ubili.”

Tumačenje Biblije nije samo amiški običaj. U njihovom slučaju stvar je dovedena do apsurda, ali tumačenje je nezaobilazno i u katoličanstvu, a vjerojatno i u drugim kršćanskim denominacijama.

Prepuštanje pastvi da sama čita i tumači Bibliju za katoličku je crkvu nepoželjno jer se na taj način ne mogu dobiti željeni rezultati. Teško je, na primjer, opise svih starozavjetnih opačina koje naređuje ili provodi Jahve podvesti pod “odgojni postupak Božje spasiteljske ljubavi” kako to tumači Katekizam (122.).

Stoga se Crkva proglasila jedinim vjerodostojnim tumačem Biblije (Katekizam 84, 85, 87, 119), a obrazac je sljedeći:

Mi smo jedini vjerodostojni tumači Biblije! Zašto? Zato što tako piše u Bibliji! A tko je to tako protumačio? Mi smo to protumačili! A zašto bi vam trebalo vjerovati? Zato što smo mi jedini vjerodostojni tumači Biblije!

Dobar vjernik će se zadržati na prvoj konstataciji i neće postavljati dodatna pitanja koja će ga dovesti do zaključka da se radi o cirkularnoj argumentaciji.

Dobar vjernik neće naći ništa čudno u činjenici da se Božja objava spasenja što bi trebao biti vrhunaravni čin ljubavi prema čovječanstvu daje na tako kompliciran način da u Crkvi niti nakon gotovo dva milenija nije sazrio konačan sud (Katekizam 119). U međuvremenu su zacijelo mnoge duše koje su pogrešno shvatile Objavu završile u paklu (osim onih sretnika čije je krivovjerje Crkva očistila ognjem).

U jednom sažetku djela teologa Jakoba Kremera “Biblija riječ Božja za sve ljude” našao sam ovaj citat koji objašnjava religijski pristup znanju i kritičkom mišljenju:

Konačno, bolje je biti neznalica da ne bi naučio nešto što ne smiješ. Ono naime što znati moraš već znadeš. Tvoja te vjera spasila, a ne poznavanje svetog pisma vjera je izložena u Vjerovanju: ono obuhvaća zakon i, kao posljedica opsluživanje Zakona, spasenje.“

Written by Ajgor

22. 5. 2012. at 11:11

Vijesti iz Svijeta (1)

2 komentara

Norveška ukinula službenu državnu crkvu

Norveški parlament izglasao je ukidanje norveške crkve, doprinoseći odvajanju Države i religije. Jednostavno, ekipa je zaključila da religija više nije tako važna da mora postojati jedna državna religija, s obzirom da samo 2% Norvežana redovito pohodi crkvu, 20% ih smatra da im je religija važna, a čak 72% njih ne vjeruje u Boga (kao konkretno biće).

Praktički, to znači da Crkvu više neće financirati iz proračuna, političari neće pohoditi religijska slavlja (barem ne u svojstvu službenih osoba), država više neće imati utjecaja na izbor crkvenih velikodostojnika,… je l’ te, što već znači sintagma “odvajanje Države i Crkve”.

Posebno je iznenađujuće da se čini da, kako stvari stoje, Norvešku neće preko noći progutati kaos razmahalog nemorala.

Naravno, daleko su ti brojevi od Hrvatske, zar ne? Ipak je ovdje 88% revnih katolika, a za razliku od 72% bezbožnika u Norveškoj. Zapravo, razlika i nije neka bitna, samo se kod nas skriva glupom statistikom. Formalno, 79% Norvežana su članovi Crkve, jer se to postaje krštenjem. Na isti način se kod nas dobije upravo tih 88% kod nas — pažljivo se izbjegava postavljanje pitanja poput “Koliko često idete u Crkvu?” ili “Živite li u skladu s naukom Crkve (sex prije braka, kontracepcija, non-stopno darivanje Crkve,…)?”.

I nije neka razlika, ali njima su daske u glavama očito bolje posložene…

Izvor: Norway abolishes state-sponsored Church of Norway

Da ne bi sve bilo tako lijepo, pobrinuo se Izrael…

Crkva važnija od djece

Na žalost, već smo navikli da se bijes raznih pravednika (pa i široke vjerničke javnosti) usmjerava na one koji prijave zlostavljanja katoličkih svećenika, umjesto na same svećenike. Naravno, katolicizam tu nije ništa posebno. Stvar je uvijek ista: institucija van svake kritike i dosega razuma, može raditi što želi.

Mordechai Jungreis saznao je da su njegovog mentalno zaostalog sina seksualno zlostavljali u židovskom ritualnom kupalištu. Kao i svaki odgovoran roditelj (dakle, kao malo koji vjernik), prijavio je zlostavljača kojeg je uskoro pokupila policija.

I tu je uslijedio novi šok. Stari “prijatelji” počeli su ignorirati njega i njegovu obitelj, stanodavac ih je izbacio iz stana, anonimne poruke proklinjanja što je “izdao sunarodnjaka” su mu preplavile telefonsku sekretaricu, a majka paraliziranog djeteta je njegovoj punici rekla da je isti čovjek zlostavljao njeno dijete, pa ga ona nije prijavila i da zašto je njen zet to morao napraviti! 😯

Sličnu sudbinu proživljavaju i ostali koji u toj religijski zadrtoj zajednici odluče “izdati” “svete ljude” koji sexualne strasti zadovoljavaju na nemoćnoj djeci.

I onda smo mi ateisti “bezosjećajni” i “moralno korumpirani”?!?

Cijeli članak možete pročitati u on-line izdanju New York Timesa.

Written by Charon l'Cypher

15. 5. 2012. at 18:43

Hoću tatu

7 komentara

Hajci na Ostojićev prijedlog zakona o MPO pridružila se i udruga “Hoću tatu”. Udruga je osnovana još u travnju ove godine pa zahtjev o skidanju hitnog postupka više nije aktualan. Ostatak priče je manje – više predvidljiv …

Glavne zamjerke predloženom zakonu o MPO opisane su u članku Osnovana mreža udruga ‘Hoću tatu’

Uz već uobičajenu priču o zamrznutim ljudima, članovi udruge posebno su zabrinuti jer bi Ostojićev zakon mogao dovesti do jednog nečovječnog (“bezočnog”) društva i čak urušiti pravni poredak.

Trn u oku su prava žena bez partnera na MPO i rađanje djece ili, zamislite zla, pravo da lezbijke imaju djecu. Zaboravlja se, međutim, kako žene bez partnera već imaju neotuđivo pravo rađati djecu kao što ga imaju i lezbijke. Zašto u tom pogledu diskriminirati one žene koje ne mogu prirodno začeti?

Neka pitanja koja postavlja Udruga u najmanju su ruku čudna. Tvrdi se, naime, da bi Zakon otvorio neka nova pravna pitanja:

Što je to obitelj? Tko je dijete i koji su kriteriji utvrđenja? Tko je nasljednik i u kojem trenutku? Je li začeto, a nerođeno dijete nasljednik (ako se rodi živo)? Je li zametak nasljednik ako se rodi kao živo ljudsko biće i u kojem roku? Može li se osporavati krvna veza i u kojem slučaju?

Kao prvo, fizička osoba kao subjekt prava u hrvatskom zakonodavstvu postaje rođenjem, a završava smrću. Stoga su pitanja o nasljednim pravima začete djece i zametaka deplasirana.

Svi “sporni” slučajevi regulirani su Zakonom o nasljeđivanju i Obiteljskim zakonom.
Podsjećam: majke bez partnera, nepoznati očevi, zatajivanje biološkog oca, lezbijke koje imaju djecu … sve je to realnost i Ostojićev zakon neće u tome smislu donijeti ništa novo niti sporno. Razlika je samo u načinu oplodnje.

U obrazlaganju opasnosti od urušavanja pravnog poretka, Udruga se poziva na razne zakone i konvencije. U jednome (i jedinom!) od njih, u preambuli Konvencije o zaštiti prava djeteta, koristi se pojam zaštite djeteta prije i nakon rođenja što je za udrugu vjerojatno ključni dokaz ispravnosti teze o zamrznutim ljudima. Iako nije precizno definirano, pretpostavljam kako se pod pojmom djeteta prije rođenja smatra plod nakon 10. tjedna trudnoće. I Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (to je onaj zakon koji je još uvijek na snazi u RH) u članku 15. također štiti nerođeno dijete, što za razliku od trabunjanja o zamrznutim ljudima ima smisla.

U svim ostalim pravnim aktima koje navodi i ne navodi udruga, fizička osoba u pravnom smislu postaje se tek nakon rođenja. (U kanonskom zakoniku to je čak malo i prolongirano – nakon krštenja.)

Druga bitna stvar je činjenica da se spomenuti akti najvećim dijelom bave pravima. Već smo se uvjerili da Crkva i apologeti imaju problema s razlikovanjem prava i obaveza.
Da bi se pravo konzumiralo potrebno je zadovoljiti dva uvjeta: subjektivni – postojanje želje za ostvarivanjem prava i objektivni – postojanje objektivnih mogućnosti za konzumaciju prava.
Ustav jamči pravo na rad: da bi se to pravo konzumiralo treba prvo željeti raditi i trebaju postojati slobodna radna mjesta. Kada bi se pravo tretiralo kao obaveza, sada bi na Ustavnom sudu vjerojatno imali 350 000 ustavnih tužbi.
Dijete ima pravo znati tko mu je biološki otac, ali ako je on katolički svećenik koji želi prikriti tu činjenicu, dijete neće moći konzumirati to pravo.

U čemu je poanta? Kao i u slučaju zakona koji ženama daje pravo na abortus, i ovaj zakon će davati širok spektar prava, ali nikoga ni na što neće obvezivati. Nitko neće niti jednu članicu udruge “Hoću tatu” moći prisliti na medicinski potpomognutu oplodnju po Ostojićevim pravilima! Ako budu imale problema s plodnošću, imat će punu slobodu obratiti se Hrvatskom katoličkom liječničkom društvu koje će im molitvom omogućiti majčinstvo. Ili Tomislavu Ivančiću koji će ih izliječiti hagioterapijom.

Već sam spomenuo kako prijedlog udruge ne korespondira s realnošću. Tome treba dodati i činjenicu kako se po starom dobrom kršćanskom običaju inzistira na formi (otac, majka, djeca), a zanemaruju se stvarni odnosi u obitelji te težnje i potrebe pojedinih članova. Prema kršćanskoj doktrini majka je diskriminirana i svedena na status “fertilnog kontingenta”, odgajateljice, sluškinje i seksualnog objekta – tako barem naučava Biblija. Utoliko je smješnije pozivanje ove udruge na ravnopravnost spolova i to na ovako budalast način:

Ruši se načelo ravnopravnosti spolova! Žene mogu same imati djecu, a muškarcima je isto “pravo” uskraćeno!

Zadovoljavanje forme na kojoj inzistiraju Crkva i apologeti ne jamči kvalitetu obiteljskih odnosa. Isto kao što se ne može tvrditi da će dijete koje odrasta samo s majkom ili nedajbože u lezbijskoj zajednici biti loše odgojeno ili nesretno.

Kako bi se uvjerili u ono prvo, dovoljno je uguglati npr. “otac silovao” (783 000 rezultata) ili “otac monstrum” (46 000 rezultata), “otac zlostavljao” 636 000 rezultata). Usput, prepoznajete li gospodina sa slike?

Ovo ne znači da sam protivnik “tradicionalne” obitelji, ne, naprotiv, odrastao sam i živim u takvoj. Njih je daleko najveći broj, bez obzira na religiju ili bilo kakvu ideologiju. Stoga su inicijative poput “Hoću tatu” objektivno nepotrebne – u populaciji je zanemarivo malo onih žena koje će konzumirati “sporna” prava. Problem se krije u činjenici što bi ozakonjenje za katolike nepoćudnih prava dodatno pokvarilo već narušenu sliku o katoličkoj Hrvatskoj. Naime, jamčeći ustavna i zakonska prava svako društvo ujedno šalje poruku kakvo je ili čemu teži. Davanje prava seksualnim i rodnim manjinama, zabrana njihove diskriminacije, pravo na abortus … sve to odskače od vizije konzervativne kršćanske države na kojoj inzistira Crkva.

A najkomičnije od svega je što su članovi udruge poput “Hoću tatu”
– obožavatelji žene koja je začela “neprirodno”;
– sljedbenici tipa koji nikada nije zasnovao obitelj (što je u ondašnjoj židovskoj zajednici bio razlog za ozbiljnu “sumnju”)
– poštovatelji zemaljskih predstavnika gore navedenih koji ne zasnivaju obitelji, a ako im se dogodilo, prikrivaju svoje očinstvo.
😉

Written by Ajgor

7. 5. 2012. at 8:15

I ja (ni)sam bio embrij – 2

with one comment

Crkva se nedavno strašno uvrijedila kada se ministar zdravlja drznuo raditi svoj posao bez prethodne konzultacije s kaptolskim velikodostojnicima koji predstavljaju 90% stanovništva. (Sic!)
Javna rasprava o osjetljivim i kompleksnim zakonima kao što je onaj o MPO zaista je dobar demokratski običaj jer se ni uz najpažljiviju pripremu ne mogu napraviti tako da zadovolje sve zainteresirane strane.
Je li, međutim, svrsishodna rasprava s Crkvom?!

Prvo, da bi se u takvim situacijama donijelo optimalno rješenje najčešće je potreban kompromis. Taj pojam je Crkvi uglavnom nepoznat. Ona će eventualno svoje stavove prilagoditi nakon višestoljetnog pažljivog promišljanja problema.
U aktualnoj situaciji u kojoj je navodno 90% vjerničkoga puka kojemu zakon o MPO zapravo i ne treba, Crkva ne želi niti čuti o davanju slobodnog izbora onoj šačici ateističkog jada.

Drugo, da bi se ikakvi pregovori, dogovori ili rasprave uopće mogli voditi, sve uključene strane trebaju se služiti istim pojmovnim sustavom. Crkva je razvila svoj metajezik u kojemu pojmovi u odnosu na uobičajeni razgovorni jezik često dobivaju iznenađujuća značenja.

Vjerovanje je u religijskom diskursu znanje.
Morbidna opsjednutost smrću i patnjom – počevši od glavnog lika, preko štovanja dijelova leševa (relikvija) pa do preciznog opisa paklenih muka – naziva se kulturom života!
Liberalan pogled na svijet za Crkvu je diktatura relativizma (drveno željezo :-))!
Ne spoznaje se razumom već poniznim srcem. (?!) Jahve, koji sam sebe opisuje kao ljubomornog i osvetoljubivog, zapravo je bog bezuvjetne ljubavi i milosrđa. Ograničavanje slobode koje se proteže na zavirivanje u bračnu postelju pa čak i prehrambene navike zove se sloboda u Kristu! Smušene pričice neolitskih pastira smatraju se dokazima … … …
Cijeli taj galimatijas u funkciji je ideologije kojoj su precizan i jasan izričaj te logika prirodni neprijatelji.

Stoga nije neobično što smo u posljednje vrijeme obasuti besmislicama koje dolaze iz klerikalno – vjerničkih krugova o tome kako je oplođena jajna stanica isto što i čovjek. Ili kako je embrij osoba. Crkva će posegnuti i za “znanstvenim dokazima” pa će se poslužiti izjavama koje nemaju blage veze sa znanošću već samo s osobnim uvjerenjima znanstvenika. Apologeti će pisati članke s dramatično patetičnim naslovima poput Tragična smrt 94 ljudska bića. (Ne, nije se vlak survao u provaliju, već je došlo do kvara rashladnog sustava u jednoj klinici za MPO.) Kada se tome pridruže i političari s medicinskim backgroundom, poput dr. Andrije Hebranga koji će potvrditi kako se u zamrzivačima klinika za MPO nalaze zamrznuti ljudi, eto ti neoborivih dokaza. I onda se kao nadogradnja gluposti pojavljuju i ideje o zaštiti ljudskih prava embrija!

Potaknut nekim komentarima na ovoj stranici koji su entuzijastički izjednačavali embrij i čovjeka, poslužio sam se istovrsnom groteskom i dao niz sličica iz kojih je na prvi pogled trebalo izdvojiti “ljude”. Za one koji su tako sigurni u svoje tvrdnje to nije trebao biti nikakav problem, kao što nama koji se s tim ne slažemo nije bio problem prepoznati što je na 7. i 16. slici.

Evo što sličice prikazuju:

1. Sunce
2. Pileći fetus
3. Ljudski embrij (6. stupanj)
4. Rana blastocista ljudskog embrija
5. Neurolacija ljudskog embrija (7. stupanj)
6. Puhanje balona od sapunice
8. Mango
9. Čeljust krokodila
10. Paulownia tomentosa
11. Neuralna cijev i srce ljudskog embrija, 5. tjedan
12. Morski ježinac
13. Mjesec
14. Breskva
15. Dioba stanice (mejoza)
17. Pseći fetus

Zanimljivo je kako tezu embrij = čovjek (osoba) osim zdravog razuma opovrgava i kanonsko pravo koje je ipak malo preciznije od klerogovora namijenjenog pastvi i poznaje razliku između osoba, djece i odraslih ljudi.
Pa tako Kanon 96. definira osobu:

Čovjek se krštenjem pritjelovljuje Kristovoj Crkvi i postaje u njoj osoba, s dužnostima i pravima …

Kanon 97. pobliže objašnjava maloljetnost i punoljetnost te uvodi sposobnost služenja razumom kao bitnu odrednicu:

§ 1. Punoljetna je osoba koja je navršila osamnaest godina; ispod te dobi osoba je maloljetna.
§ 2. Maloljetna osoba prije navršene sedme godine naziva se dijete i smatra se da nije umno razvijena, a pošto navrši sedmu godinu, pretpostavlja se da je sposobna služiti se razumom.

Kanon 99. definira osobe koje se ne mogu služiti razumom:

Tko god je trajno nesposoban služiti se razumom, smatra se da nije umno razvijen te se izjednačuje s djecom.

Vratimo se pitanju s početka teksta: ima li smisla raspravljati s Crkvom? Očigledno ne, jer osim nepopustljivosti u svojim stavovima, o nekim stvarima ne može se dogovoriti niti sama sa sobom.

Written by Ajgor

3. 5. 2012. at 11:02

Postano u Politika, Znanost

Tagged with

%d bloggers like this: