Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Blago siromašnima duhom …

leave a comment »

… jer njihovo je kraljevstvo nebesko!

Lutajući bespućima internetske zbiljnosti, nedavno sam nabasao na zanimljiv BBC-jev dokumentarac “Nevolje u amiškom raju”. Osim što plastično prikazuje amiški način života, film odlično oslikava jedan od najbitnijih mehanizama funkcioniranja religije koji se može svesti na moto “Crkva misli za vas i umjesto vas!”.

Tko su Amiši? Oni su potomci njemačkih i švicarskih protestanata koji su prije tristotinjak godina izbjegli pred vjerskim progonima iz Europe i naselili se u SAD-u. Želeći očuvati vjeru i običaje svojih predaka uspostavili su jedan autistički način života koji ih je u velikoj mjeri isključio od vanjskog svijeta i njegovih utjecaja. Njegovali su jezik predaka koji se zbog izoliranosti s vremenom razvio u poseban jezik i uspostavili su pravila kojih se svi moraju slijepo pridržavati. Ne smiju se koristiti automobilima, ne smiju u stambenom prostoru imati elektirčne ili telefonske žice (jer bi ih to povezivalo sa svijetom), smiju koristiti samo zaprežna kola koja moraju biti određene boje, muškarci nose brade bez brkova, djecu šišaju “na lonac”, propisani su kroj i boja odjeće, imaju propisan čak i način nošenja “hozentregera” … itd. itd. Svi su duboko religizni, redovito odlaze na mise, a vjerski poglavari uvjeravaju ih da im samo strogo poštivanje propisanih pravila omogućava vječni život nakon smrti.

Prilikom tumačenja i nametanja pravila vjerski poglavari pozivaju se na Bibliju. Kako im je zabranjeno koristiti suvremene engleske prijevode, imaju samo onu Bibliju koju su u SAD donijeli njihovi preci. I oko ove činjenice se vrti zaplet spomenutog dokumentarca.

Naime, ta Biblija pisana je na arhaičnom njemačkom jeziku koji više nitko od Amiša ne govori niti razumije!

Ephraim i Jesse Stoltzfus, glavni junaci priče, usudili su se čitati englesku verziju i iznenadili se uočivši da većina onoga što im se servira od strane vjerskih poglavara uopće nema uporište u Bibliji!
To nije pokolebalo njihovu vjeru u Isusa Krista (uz indoktrinaciju od rođenja i zabranu školovanja nakon četrnaeste godine to bi bilo nerealno očekivati), ali je dovelo u pitanje autoritet vjerskih poglavara čiji se ugled i moć temelje upravo na bezpogovornom izvršavanju njihove volje. Tako nešto je za svaku religiju preveliki i neoprostiv grijeh i obojica su ekskomunicirani! Srećom, nisu se tražila drva i potpala, ali niti ovakva kazna nije bila bezazlena. U filmu se može pratiti kako je taj događaj za protagoniste i njihove obitelji prilično traumatičan i u potpunosti im je izokrenuo dotadašnji način života, a jedan od likova rezignirano ponavlja: “Za sve bi bilo bolje da su nas ubili.”

Tumačenje Biblije nije samo amiški običaj. U njihovom slučaju stvar je dovedena do apsurda, ali tumačenje je nezaobilazno i u katoličanstvu, a vjerojatno i u drugim kršćanskim denominacijama.

Prepuštanje pastvi da sama čita i tumači Bibliju za katoličku je crkvu nepoželjno jer se na taj način ne mogu dobiti željeni rezultati. Teško je, na primjer, opise svih starozavjetnih opačina koje naređuje ili provodi Jahve podvesti pod “odgojni postupak Božje spasiteljske ljubavi” kako to tumači Katekizam (122.).

Stoga se Crkva proglasila jedinim vjerodostojnim tumačem Biblije (Katekizam 84, 85, 87, 119), a obrazac je sljedeći:

Mi smo jedini vjerodostojni tumači Biblije! Zašto? Zato što tako piše u Bibliji! A tko je to tako protumačio? Mi smo to protumačili! A zašto bi vam trebalo vjerovati? Zato što smo mi jedini vjerodostojni tumači Biblije!

Dobar vjernik će se zadržati na prvoj konstataciji i neće postavljati dodatna pitanja koja će ga dovesti do zaključka da se radi o cirkularnoj argumentaciji.

Dobar vjernik neće naći ništa čudno u činjenici da se Božja objava spasenja što bi trebao biti vrhunaravni čin ljubavi prema čovječanstvu daje na tako kompliciran način da u Crkvi niti nakon gotovo dva milenija nije sazrio konačan sud (Katekizam 119). U međuvremenu su zacijelo mnoge duše koje su pogrešno shvatile Objavu završile u paklu (osim onih sretnika čije je krivovjerje Crkva očistila ognjem).

U jednom sažetku djela teologa Jakoba Kremera “Biblija riječ Božja za sve ljude” našao sam ovaj citat koji objašnjava religijski pristup znanju i kritičkom mišljenju:

Konačno, bolje je biti neznalica da ne bi naučio nešto što ne smiješ. Ono naime što znati moraš već znadeš. Tvoja te vjera spasila, a ne poznavanje svetog pisma vjera je izložena u Vjerovanju: ono obuhvaća zakon i, kao posljedica opsluživanje Zakona, spasenje.“

Written by Ajgor

22. 5. 2012. at 11:11

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: