Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Dan sjećanja i zaborava

leave a comment »

Prije nekoliko dana, 23. kolovoza, obilježen je Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Ovaj dan obilježava se na temelju rezolucije Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. godine koja

Izražava poštovanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi i odaje počast onima koji su se borili protiv tiranije i ugnjetavanja;

U točki K. Rezolucije nabrajaju se ti režimi: nacizam, staljinizam i fašistički i komunistički režimi.
Udruga David koja se bavi pitanjem odnosa ljudskih prava i vjerskih zajednica lucidno je, i ako se ne varam, jedina primijetila da je izostavljen jedan totalitarizam: onaj katoličke crkve.

Postavljamo pitanje: zašto svi prešućuju jedan od najdugovječnijih totalitarnih režima – Katoličku crkvu – koja je kroz povijest ostavila iza sebe nebrojene miliune ljudskih žrtava. Mračno doba prije srednjeg vijeka, još mračniji inkvizicijski srednji vijek i na žalost žrtve zločina svećenstva dvadesetog i dvadesetprvog vijeka djela su autoritarnog i totalitarnog režima.

I zaista, katolička crkva ima bogato totalitarno iskustvo. David u svome tekstu koristi samo izraz “režim”, međutim treba razlikovati režime, ideologije i potpore režimima i ideologijama.

Nacizam i fašizam uspostavili su totalitarne režime na temelju totalitarnih ideologija, komunisti su uspostavili totalitarni režim zlorabeći ideologiju koja nije totalitarna, dok se Crkva može pohvaliti i totalitarnom ideologijom, i totalitarnim režimom i potporom totalitarnim ideologijama i režimima (osim jednom – komunističkom).

Po definiciji, totalitarna ideologija podrazumijeva težnju ka potpunoj kontroli pojedinca i apsolutno podređivanje ideologiji. Kršćanstvo teži upravo tome: podređivanje privatnog i javnog života propisanim pravilima.

Da bi se uspostavio totalitarni režim, potrebno je imati u rukama sve poluge vlasti. Katolička crkva imala je i to, u vrijeme Papinske države.

I na kraju, katolička crkva podupirala je i surađivala sa svim totalitarnim i ugnjetavačkim režimima (osim komunističkog). Primjenjivala je Isusovu izreku “Bogu božje, caru carevo” ali ne kako sam ponekad naivno pomislio kao ideju o odvajanju državnih od crkvenih poslova, već kao formulu za grabež i podijelu plijena.

Ne mogu se sjetiti niti jednog totalitarnog režima kojemu se Crkva aktivno i organizirano suprotstavljala, uključujući i mrski joj socijalizam ili kako se to voli pogrešno nazivati komunizam. Pod pojmom “aktivnog sudjelovanja” ne mislim na jamranje iz sigurnosti vatikanskih zidina ili na svijetle pojedinačne primjere.

U članku “Zašto su prešućeni kršćanski korijeni europske kulture” (GK, 6.7.2003.) teolog Josip Sabol usprkos tim činjenicama ipak izjavljuje ovo:

“Radikalni otpor komunističkom i nacionalsocijalističkom totalitarizmu dolazio je od ljudi kršćanskoga duha, sve do žrtvovanja vlastita života.”

Ako to uz puno mašte i prihvatimo kao istinu, onda ostaje zaključak da je kršćanski duh bio svugdje, samo ne tamo gdje bi ga se najviše očekivalo, među duhovnim pastirima!

Prilikom ovogodišnjeg obilježavanja Dana sjećanja koji je organizirala Crkva na Krbavskom polju, težiše propovijedi bilo je, ma nećete vjerovati😉, na osudi komunističkih zločina. I možda i ne bi bio toliki problem prešućivanje istine o odnosu katoličke crkve prema nacifašizmu (pa nitko ne voli drugima pod nos gurati svoje prljavo rublje) kada se paralelno ne bi odvijao proces povijesnog revizionizma koji već godinama dolazi od pojedinih pastira, a kako ne nailazi ni na kakvu reakciju iz vrha Crkve može se opravdano smatrati da je na toj razini i odobren… Crkva ipak nije liberalni kružok u kojemu je dopušteno neograničeno “soliranje”.

Tako je čovjek koji je bacio u blato latinsku izreku nomen est omen (ime je znak), povijesničar i svećenik Stjepan Razum u intervjuu pod naslovom Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske! relativizira ustaške zločine u Jasenovcu dovodeći u pitanje i dokazane činjenice i svjedočanstva te premudro zaključuje:

“Objektivna istina postoji možda jedino kao teološki pojam. Naša ljudska istina uvijek je relativna stvarnost, no moramo nastojati da se u traženju istine približimo koliko je moguće toj objektivnoj istini.”

Ovaj opskurni lik zapravo i ne bi bio vrijedan spomena kada ne bi otkrivao mainstream odnos klera prema nacifašizmu i ulozi Crkve u bližoj prošlosti: taktikom “držite lopova” tj. neprestano potencirajući opasnost od obnavljanja komunizma (iako u politici tako nešto u proteklih 20 godina nikome nije padalo na pamet), korak po korak nacifašizam se predstavlja u pozitivnom svjetlu. Lasić i mise za poglavnika, postavljanje spomen ploča NDH, veličanje Vilima Cecelje, benevolentne izjave pojedinih klerika o planiranom okupljanju ekstremne desnice u Zagrebu … sve su to postupci na koje Crkva godinama ne reagira. Za razliku npr. od promptne reakcije na izjavu Zorana Milanovića koji se usudio spomenuti Duha Svetoga. I koliko god je ovaj drugi primjer montipajtonovski😀, pokušaj revitalizacije fašizma nije nimalo bezazlen jer se odvija u kriznom vremenu koje pogoduje svim vrstama radikalnog desničarenja.

Ne radi se ovdje o sitnim svjetonazorskim razlikama već o ugrožavanju temeljnih vrijednosti današenjeg EUropskog civilizacijskog kruga u čijem bi se “ustavu” Crkva tako rado željela vidjeti.

Written by Ajgor

2. 9. 2012. at 17:06

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: