Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for the ‘Aktivizam’ Category

Uhitite papu!

with one comment

Joseph “zaštititmo svećenike pedofile” Ratzinger i nakon odstupanja s dužnosti želi zadržati diplomatski imunitet kako mu se ne bi moglo suditi za prikrivanje pedofilije u crkvenim redovima. Odgovorni moraju odgovarati, a dokaza o krivnji uskoro bivšeg pape ima dovoljno, npr. Sex crimes and the Vatican – članak o filmiću koji misteriozno nestaje s mreže svako malo, ali evo bar transkripta.

Pokažite da ne podupirete zataškavanje zločina nad djecom potpisivanjem ove peticije.

arrest_the_pope

 

Written by sylvermyst

17. 2. 2013. at 15:11

Peticija za referendum o Vatikanskim ugovorima

leave a comment »

Jučer je osvanula peticija za referendum o Vatikanskim ugovorima.

Jesam li potpisao? Jesam.

Očekujem li da će peticija uspjeti? Ne, nisam toliki naivac.

Čemu onda?

O Vatikanskim ugovorima smo mnogo pisali. Ogromna sredstva, nedodirljiva čak i u jeku krize, slijevaju se u crkvene vreće, no Crkva najmanje predstavlja financijski problem Hrvata.

Crkva se ponaša kao država u državi i, iz razloga koje je Ajgor više puta detaljno objasnio, političari im u tome povlađuju. Niti jedna tema ne može proći bez Crkve, i to ne u smislu “mi mislimo to i to”, nego je nastup uvijek “naš stav je takav i takav i tako mora biti jer imamo ugovore i brojimo si 88% vjernika”. Nije bitno što kažu Znanost, Razum,… čak niti Ustav i ostali zakoni.

Da je Crkva iznad zakona, vidi se po tretmanu bilo kakve sumnje u kriminal: morate svećenika uhvatiti s krvavom sjekirom u ruci, da bi uopće smjeli spomenuti nekakav kazneni progon, a i tada će kazna biti mala.

Hrvatskoj još dugo nema spasa od mantijaškog zla, ne dok se narod klanja Crkvi. Bog i Isus su tu samo neka čudna riječ, ali tko se još njima (njime? :P) bavi? Izvrstan primjer toga je priča iz skradinskog zaleđa, a lijepo se vidi i kako se tretira kriminal — bez prijave, istrage,… sve “interno”, dok slučajno ne “procuri” u javnost. I nikom ništa. Da je riječ o bilo kojoj drugoj instituciji, padale bi glave zbog zataškavanja pred zakonom.

Pedofilske skandale vjerojatno ne trebam posebno objašnjavati, a idu po sličnom zataškavačkom obrascu.

I, kakve sada veze ima jedna peticija koja neće polučiti neki veći rezultat?

Ima, jer to su problemi o kojima je riskantno i pisati i pričati, a kamoli rješavati ih. Zato je svaki publicitet koji se digne oko Vatikanskih ugovora dobar. Treba napadati oba stupa crkvene strahovlade i arogancije, makar još nemamo kritičnu masu. Ona i neće nastati sama od sebe, nego treba pritiskati, širiti informacije i ideje,…

U kranjoj liniji, “potpis” pojede možda minutu. Nije puno za pokazati da se crkvenoj hegemoniji ne protivi samo 10ak “komunista”, “sotonista”, “ljevičara”, “narkomana”,… i kako već sve nazivaju nas koji se usudimo vlastite glave koristiti za nešto više od nošenja šešira/kape. Potpuno je nebitno što tražimo samo da Crkva sjaši sa zakonodavnih i drugih javnih institucija “sekularne” Republike Hrvatske, kao i s nas koji ne želimo biti njeno stado. Što radi svojim ovcama, zabole nas… ali, eto, već nas taj stav čini kriminalcima. E, pa dosta više.

Zanimljivo je da sam, od medija, link na peticiju našao samo na Indexu (link). Neki će reći da je to nebitna, sitna peticija. Lijepo, mogu se čak i složiti, ali kad je išta negativno intonirano prema Crkvi uspjelo doći do medija? Čak niti sirove činjenice kad oni nešto skrive nekako ne nalaze put do medija.

P.S. Kad smo kod lažnog postotka vjernika… je li netko vidio rezultate popisa stanovništva? Ne? Nitko? Čudno… 😆 Je li barem netko začuđen time? Baš nitko? Što sam iznenađen… 😛

Written by Charon l'Cypher

21. 11. 2012. at 13:55

Marame protiv križeva

10 komentara

Tportal donosi zanimljiv tekst o predavanju koje je na Fakultetu političkih znanosti održala dr. sc. Ivana Radačić s Instituta Ivo Pilar. Naime, pred Europskim sudom za ljudska prava u posljednjih ponešto godina završila su dva, po meni (ali ne i po sudu), u principu ista slučaja vezana uz vjerske slobode. Prvi je pravo muslimanki da u obrazovnim institucijama nose marame – Sud je nošenje marama zabranio, a drugi pravo učenika da nemaju križeve u učionicama i tako budu izloženi vjerskoj indoktrinaciji – Sud je vješanje križeva po učionicama dozvolio. Jer to “nije isto”. Ma šta nije?

Vezano uz marame, promatrala su se tri slučaja:

1. slučaj Dahlab u Švicarskoj – učiteljici u osnovnoj školi zabranjeno je nositi maramu na nastavi, iako nije bilo pritužbi roditelja na to. U obrazloženju sudske zabrane za nošenje marame uz spominjanje da marama poništava spolnu ravnopravnost, između ostalog stoji (u mom slobodnom prijevodu i boldanju)

Sud zabrinjava kakav će utjecaj na slobodu savjesti i izbora religije kod male djece imati toliko uočljiv simbol kao što je nošenje marame. Sud ne vidi nošenje marame kao poruku tolerancije, poštivanja drugih i iznad svega, kao poruku jednakosti i nediskriminacije.

2. slučaj Dogru i Kervanci u Francuskoj – dvije učenice izbačene iz škole nakon što su odbile na tjelesnom maknuti marame s glave.

3. slučaj Sahin u Turskoj – studentici zabranjeno izlaziti na ispite i predavanja jer je odbila skinuti maramu.

U sva tri slučaja zabrana marama objašnjena je kao nužnost da se očuva javni red i sloboda vjeroispovijesti ostalih kroz zaštitu sekularizma, neutralnosti ili ravnopravnosti spolova.

U “slučaju križeva” razmatrao se proces Lautsi – majka u Italiji zahtijeva da se iz učionica maknu križevi jer želi svoju djecu odgajati u sekularnom duhu. Sud za ljudska prava prvo donosi presudu u korist majke. Počelo je s objašnjenjem talijanskog vrhovnog suda da križ na zidu u talijanskim učionicama nema religijsko značenje, nego predstavlja toleranciju, međusobno poštovanje, priznanje tuđih prava i sloboda, odbacivanje svake diskriminacije i td, da bi Europski sud za ljudska prava zaključio da je od svih značenja koje se pripisuju križu religijsko značenje dominantno i dalo majci za pravo. Taman kad se mislilo da smo konačno dobili lijep presedan, iz nekih khm neobjašnjivih razloga viša instanca suda odbacuje presudu niže instance i odlučuje da križevi mogu ostati, uz objašnjenje da je (opet moj slobodni prijevod i boldanje)

Križ na zidu pasivni simbol i nema isti utjecaj na djecu kao govor ili sudjelovanje u vjerskim aktivnostima.

Dakle, da rezimiramo: u oba slučaja imamo vjerski simbol u obrazovnoj ustanovi. Ja osobno ne vidim razliku, oba treba maknuti. No, Sudu oni nisu isti – marama je uočljiv simbol koji smeta toleranciji, a križ je pasivni simbol koji joj ne smeta. Zanimljivo. Sud se vodi istim načelima (barem formalno), a donosi suprotne presude! Tj. prvo su istovjetne – zabrana i jednog i drugog, ali onda više nisu. Živjela jednakost pred zakonom.

Freedom of Religion should also mean Freedom from Religion

Written by sylvermyst

22. 1. 2012. at 16:37

Utjeha i pomoć u ormaru

leave a comment »

Iako tako započinje, ovo nije još jedan post o LGBT pravima.

Posljednjih godina često se spominje pojam “coming out”, obično u kontekstu “javnog” izjašnjavanja neke osobe o svojoj homoseksualnoj orijentaciji. Naziv dolazi od “coming out of the closet” (engl. za “izaći iz ormara”), gdje je ormar metafora za skrivanje osobe zbog onoga što ona je.

Problemi koji tu mogu nastupati drastično ovise o društvu i okolini, a kreću se od nezainteresiranosti okoline i sitnica poput dobronamjernih zadirkivanja ili zapitkivanja u tolerantnim društvima, preko manjeg, većeg ili čak potpunog odbacivanja od strane “prijatelja” i/ili rodbine u tzv. “tradicionalnim” društvima, do državnih kazni višegodišnjim zatvorima ili čak smrću u religijski preopterećenim društvima (Uganda, Iran, Nigerija,…).

No, što se događa kad “coming out” zatreba svećeniku (imamu, rabinu,… ovdje ću ih sve zvati “svećenicima”), i to ne po pitanju seksualne orijentacije, nego po pitanju onoga što bi svećenicima trebalo biti definiciona odrednica: po pitanju vjere?

Ili, kraće, što sa svećenicima koji “prestanu vjerovati”?

Riječima Richarda Dawkinsa (skraćeno prepričano):

Kad se farmer zasiti života na polju i poželi promijeniti profesiju, on nailazi na probleme. Potrebno je vrijeme, trud, doškolovanje, novac,… no, uz malo volje, on to može izvesti.

No, za svećenika, to znači puno više. Naravno da je potrebno sve nabrojano da bi se “promijenio posao”, ali prestanak rada kao svećenika, uz gubitak posla znači i gubitak obitelji (“djece”), a nerijetko i odbacivanje od cjelokupne sredine.

Stvarno, svećenik je nekakva centralna figura svoje zajednice. Zajednice koja je odgajana u duhu “ako nisi s nama, protiv nas si” (ili, u blažoj varijanti, “za nas ne postojiš”). Ne tvrdim da tako “razmišlja” svaki član svake takve zajednice, no to je “razmišljanje” koje se obično nameće kao službeno, od strane religijskih vođa (u mnogim državama je izraz “religijske vlasti”, na žalost, prikladniji). Za primjer kakvo je stanje u Hrvatskoj, baciti oko na članak Dvadeset godina ispiranja mozga, s posebnim naglaskom na to koju djecu vršnjaci u školama najviše diskriminiraju (hint: onu koja nisu “s njima” — na vjeronauku).

Svećenici su samo ljudi, kako se to često voli primijetiti kad treba braniti pedofilske, šovinističke, kradljive i slične jedinke među njima. Ljudi, naravno, mogu promijeniti stav, pogotovo kad su u prilici vidjeti ogromni raskorak između propovijedanja i prakse svojih religijskih organizacija.

I tako, svećenik “samo čovjek”, izgubi vjeru… što dalje?

Za takve, koji progledaju i postanu iskreni prema sebi, postoji The Clergy Project — on-line zajednica koja okuplja bivše i sadašnje svećenike koji su izgubili vjeru.

Prvi (a nekima možda i zadnji) korak u prihvaćanju sebe i svog novog “stanja” je spoznaja da osoba nije sama. Već sam popis priča iz medija daje jasan znak da takav svećenik nije jedini. Site omogućuje anonimne razgovore s ljudima u istoj ili sličnoj situaciji, utjehu, savjete,… no potrebna je punokrvna prijava, što daje dodatnu sigurnost da u zajednicu ne ulijeće baš bilo tko. Kako nisam bivši svećenik, ne mogu se prijaviti, pa ne znam detaljnije kako to izgleda unutra. No, izvana izgleda obećavajuće, a zanimljiv opis možete pročitati i ovdje.

Nekome će se možda činiti da problem nije naročito težak. Ako to mislite, izvrsno! To znači da živite u barem donekle tolerantnoj sredini. No, kako mi je nedavno rekao jedan ateist koji živi u Iranu: “kad bi moja okolina saznala da nisam musliman, odmah bi se našao neki idiot koji bi me ubio zato da ode u raj”. Nije teško zaključiti što bi se desilo “ateističkom imamu”. Da su svi muslimani tako nasilni, nisu, no neke islamističke države i pokreti propovijedaju smrtnu kaznu za svoje (bivše) konvertite (više na Wikipediji, posebno u poglavlju Apostasy in the recent past).

Kršćanske zajednice percipiramo kao ne toliko nasilne, no obično je riječ o barem donekle jačoj vladavini prava sekularne države kojoj obično nije milo da se ljude samo tako ubija. Ipak, odbacivanje od zajednice (pa i najbližih osoba) vrlo je realno u religiji kojoj je ateizam veći grijeh od pedofilije i umorstva.

Dakle, svim silnim svećenicima koji redovito prate ovaj blog ili su samo nabasali na ovaj članak: niste sami. 😀 Ako napuštanje službe za vas i nije “zdrava” opcija, barem imate zaklon, toplu (neosuđivačku) riječ i utjehu. Rado bih čuo vaše priče (možete i mailom, pa ih objavimo bez ikakve naznake identiteta). U svakom slučaju, želim vam sreću!

Za kraj (s gore citiranog sitea):

Tom was a Roman Catholic priest in Mississippi who left the ministry for the same reason he entered: he wanted to help people, and the church was not helping. (Especially regarding Civil Rights.)

Written by Charon l'Cypher

1. 11. 2011. at 19:07

Vlada traži odobrenje HBK da provodi zakone

5 komentara

Ne stignem komentirati, ali ipak bih sa svekolikim pučanstvom podijelio tekst s Gay.hr-a, pod nazivom Vlada traži odobrenje HBK da provodi zakone:

Ovih dana svjedoci smo skandaloznog odgovora Ministarstva znanosti obrazovanja i športa Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova oko homofobičnog udžbenika iz vjeronauka.

Naime, popis školskih udžbenika za školsku godinu 2009./2010., 2010/2011, kao i 2011/2012. sadržava udžbenik „S Kristom u život“ (u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 2008.). U udžbeniku se između ostaloga navodi sljedeće: „Svjesni smo ipak činjenice da neki ljudi osjećaju privlačnost prema osobama istoga spola. Medicina i psihologija pronalaze različite uzroke, do kraja neistražene, takvom ljudskom stanju. Crkvena je predaja uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kom slučaju ne mogu biti odobreni“ (KKC 2357). „Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju.“

Homoseksualnost nije neistraženo „ljudsko stanje“, nego jednako vrijedna varijacija ljudske seksualnosti, kao što je i heteroseksualnost, što je stav mjerodavnih svjetskih (Svjetska zdravstvena organizacija) i hrvatskih institucija (Hrvatsko psihijatrijsko društvo i Hrvatska liječnička komora). Navođenje da se radi o posebnom „ljudskom stanju“, s naglaskom na traženje medicinskih i psiholoških uzroka, sugerira upravo suprotno; da se radi o anomaliji, odnosno bolesti, te je protivno nizu međunarodnih i nacionalnih propisa koji reguliraju zabranu diskriminacije i pravo na potpunu i točnu informaciju.

Brojne lezbijke, gejevi i biseksualne osobe u povijesti su bile žrtve pokušaja promjene seksualne orijentacije medicinskim metodama poput prisilne hospitalizacije, elektrošokova, lijekova za duševne bolesti i sl. Upravo zbog toga je izrazito opasno davati djeci pogrešne informacije koje ih navode na zaključak da je homoseksualnost bolest. Dok hrvatska djeca uče iz sramotnih udžbenika o „neistraženom ljudskom stanju“, diljem svijeta 17. svibnja obilježava se kao Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije.

Zbog svega navedenog Lezbijska grupa Kontra je prije više od godinu dana, 17. 5. 2010. na Međunarodni dan borbe protiv homofobije održala simboličnu akciju na Markovom trgu, gdje su službeno zatražile od Vlade brisanje homofobičnog sadržaja iz školskih udžbenika.

Nakon krajnje zabrinjavajućih odgovora iz Vlade i Ministarstva u kojima se opisuje samo procedura usvajanja udžbenika od strane Ministarstva, bez osvrtanja na konkretan problem, udruge Kontra i Iskorak zatražile su postupanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u prosincu 2010. godine.

Nakon prve požurnice koju je Pravobraniteljica za ravnopravost spolova uputila Ministarstvu (14. travnja 2011. godine), isto je sada dostavilo očitovanje izdavača udžbenika, Kršćanske sadašnjosti d.o.o., te je izvjestilo Pravobraniteljicu da će dostaviti cjelovit odgovor nakon što zaprimi očitovanja Hrvatske biskupske konferencije i Nacionalnog katehetskog ureda. Nakon toga Pravobraniteljica je 29. kolovoza 2011. godine uputila još jednu požurnicu Ministarstvu, međutim, do danas nije zaprimila odgovor.

Iz očitovanja na sadržaj gore navedenog udžbenika evidentno je da Vlada RH nije sposobna sama zauzeti stav vezano za implementaciju zakona koji se tiču suzbijanja diskriminacije na temelju spolne orijentacije, te traži mišljenje/odobrenje Hrvatske biskupske konferencije i Nacionalnog katehetskog ureda da li da zaštiti ljudska prava građana i građanki.

Jedini zaključak koji se nameće je da mi ne živimo u sekularnoj državi, te da bi se za zaštitu svojih ljudskih prava trebali prvo obraćati Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, a onda možda Vladi.

Također, napominjemo da su Iskorak i Kontra u međuvremenu dobili pritužbe građana da i u nekim drugim udžbenicima koji se koriste u hrvatskim školama postoje diskriminativni sadržaji, te će angažirati stručnjake da naprave analizu školskih udžbenika iz relevantnih predmeta.

Vezano za sve navedeno, poručuju da će se obratiti međunarodnim institucijama i organizacijama za zaštitu ljudskih prava, budući da hrvatska Vlada nije sposobna djelovati nezavisno i zaštiti prava svojih građana kao ni implementirati međunarodne standarde i vlastite zakone za zaštitu ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije.

Sekularnost? Odvojenost države i vjerskih organizacija? Vladavina prava? Ustav?!? Jesu to stvari koje se jedu ili čemu to služi?

Written by Charon l'Cypher

29. 9. 2011. at 23:56

Hrvatski nastavnici pod prisilom slušaju svećenike

3 komentara

‘Nemojte se moliti u mojoj školi, ja neću misliti u vašoj Crkvi’.

Uz svu propagandu zla i netolerantnosti koju katolička Crkva brutalno nameće zaista nije teško složiti proizvoljno dugu listu crkvenih gadarija. Kad bih trebala nabrojati redom stvari koje su mi apsolutno neprihvatljive, negdje pri vrhu moje liste bilo bi uplitanje Crkve u obrazovanje. Teme vjeronauka u školama i križeva u učionicama su ono što me zapravo prilično brine. Vjeronauk zato što mu je isključiva svrha ispiranje mozga i indoktrinacija u katoličku vjeru i smatram da djeca tome ne bi smjela biti izložena u okvirima škola. Križevi u učionicama/predavaonicama su mi zabrinjavajuća tema iz osobnog razloga. Na svu sreću, radim na mjestu gdje ne očekujem da se taj problem pojavi, ali jesam razmišljala o tome kako reagirati. Ne želim držati nastavu u učionici koja ima križ iznad ploče. A opet, svjesna sam da tamo gdje križevi vise po učionicama, oni koji se s time ne slažu nisu u poziciji napraviti problem oko toga, jer je lako moguće da bi izgubili posao.

Sad uz vjeronauk i križeve dodajem još jednu temu – slušanje predavanja od strane svećenika predstavljeno kao radnu obavezu! Nastavnica iz Slavonskog Broda anonimnim pismom obratila se udruzi David:

Poštovani,

zaposlenica sam Industrijsko-obrtničke škole u Slavonskom Brodu. Ravnatelj škole, Luka Mladinović, prof. el., izvijestio je službenom obaviješću zaposlenike o predavanju don Damira Stojića koje će se održati 27. 9. 2011. godine, a na koje će dolazak biti obavezan za sve zaposlenike jer će se predavanje tretirati kao sjednica Nastavničkog vijeća.

Osjećam se povrijeđenom ovom odredbom jer niti smo svi u kolektivu vjernici, niti smo svi kršćani. Zaposlila sam se na temelju stručnosti, a ne vjeroispovijesti. Ako jedno nastavničko vijeće vodi svećenik, to je uvreda za sve nastavnike. Žalosno je da jedna obrazovna ustanova nije u stanju omogućiti svojim zaposlenicima stručno usavršavanje iz područja pedagogije ili pak metodike određenih struka, nego umjesto toga nameće vjerski sadržaj. Što poduzeti i kako se postaviti? Možete li vi kao udruga upozoriti ravnatelja na kršenje ljudskih prava?

Ovaj mi problem zadaje glavobolju i nesanicu. Uznemirena sam.

Hvala najljepša!

Boldanje je moje, jer mislim da je tu recenicu itekako potrebno dodatno naglasiti. U vremenu smo u kojem se u znanje ulaže malo i gdje je nastavničko zanimanje shvaćeno kao ‘ono gdje se ništa ne radi’, gdje se milijuni ulažu u gradnje crkvenih objekata umjesto škola i gdje se novac troši na vjersku indoktrinaciju umjesto na napredak. Katastrofa!

Poštovanoj kolegici čestitam na hrabrosti da s ovim izađe u javnost i od sveg srca se nadam da neće zbog toga imati problema.

Udruga David pismo je proslijedila tportal-u. Novinari su pokušali doći do ravnatelja spomenute škole no rečeno im je da je “na duže vrijeme odsutan”. Anonimni djelatnik škole upućen u zbivanja rekao im je da je ovdje riječ o svojevrsnom triku kojim su organizatori predavanja pokušali privući što veći broj posjetitelja.

Nastavničko vijeće je obaveza svakog nastavnika. Svako izostajanje moglo bi se shvatiti kao povreda radne obveze, a organizatori su to iskoristili da popune dvoranu. Kako bi se privukao što veći broj nastavnika, predavanja su preimenovali u sjednice nastavničkog vijeća. No činjenica je da zapravo nitko nikome ne bi zamjerio nedolazak. Kada bi se najava predavanja samo stavila na oglasnu ploču kao oglas i nastavnicima dolazak ostavio kao slobodan izbor, nitko se ne bi odazvao. Istinu govoreći, imali smo takvih situacija i prije.

Dakle, u državi s 88% ili koliko već katolika nemoguće je dobrovoljno skupiti dovoljno ljudi za predavanje katoličkog svećenika pa se prljavim trikovima ljude prisiljava na dolazak! I to je u redu? U skladu s katoličkim naukom o nenasilju?! Da ne pričam da je posebno pitanje zašto se to predavanje uopće održava u školi!

Dakle, Nastavničko vijeće je obaveza nastavnika, no na ovo religijski obojano nije obavezno doći. Ma koja je tu zaboga logika? Ako je nešto obavezno, onda je uvijek obavezno. I da vidim kako će se gledati na nastavnike koji ne dođu – ne samo da će biti gledani ispod oka jer su saklonimebože očito nevjernici, nego dodatno, ako se ne pojave postoji itekako opravdan razlog da ih se kazni u skladu s pravilnicima za neizvršavanje obaveze. Jer, ovo je Nastavničko vijeće na papiru, to da ne moraju doći je usmeno – što je od toga pravno jače?!

Anonimni djelatnik nastavlja:

Ja to osobno ne odobravam. Mislim da bi trebalo istaknuti da je dolazak slobodna volja nastavnika. Osobno se slažem s nastavnicom koja se žalila, no ne negodujem previše jer znam da neodazivanje za sobom ne nosi nikakve posljedice, mada se očito računa sa strahom nastavnika.

Drugim riječima, on je poslušna ovčica koja će ići linijom manjeg otpora. Ne sviđa mu se to što se događa, ali eto, neće reagirati iako vidi da je krivo. Što se od takve osobe može naučiti? Nastavnica je barem pokušala ispraviti to što vidi da ne valja. Nadam se da će više ljudi biti jednako hrabro.

“As people become more intelligent they care less for preachers and more for teachers.”
– Robert G. Ingersoll

Izvor: tportal

Written by sylvermyst

26. 9. 2011. at 15:00

Je li zakon suglasan s Ustavom?

leave a comment »

Written by Charon l'Cypher

21. 9. 2011. at 15:34

%d bloggers like this: