Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for the ‘Djeca’ Category

Vijesti iz Svijeta (1)

2 komentara

Norveška ukinula službenu državnu crkvu

Norveški parlament izglasao je ukidanje norveške crkve, doprinoseći odvajanju Države i religije. Jednostavno, ekipa je zaključila da religija više nije tako važna da mora postojati jedna državna religija, s obzirom da samo 2% Norvežana redovito pohodi crkvu, 20% ih smatra da im je religija važna, a čak 72% njih ne vjeruje u Boga (kao konkretno biće).

Praktički, to znači da Crkvu više neće financirati iz proračuna, političari neće pohoditi religijska slavlja (barem ne u svojstvu službenih osoba), država više neće imati utjecaja na izbor crkvenih velikodostojnika,… je l’ te, što već znači sintagma “odvajanje Države i Crkve”.

Posebno je iznenađujuće da se čini da, kako stvari stoje, Norvešku neće preko noći progutati kaos razmahalog nemorala.

Naravno, daleko su ti brojevi od Hrvatske, zar ne? Ipak je ovdje 88% revnih katolika, a za razliku od 72% bezbožnika u Norveškoj. Zapravo, razlika i nije neka bitna, samo se kod nas skriva glupom statistikom. Formalno, 79% Norvežana su članovi Crkve, jer se to postaje krštenjem. Na isti način se kod nas dobije upravo tih 88% kod nas — pažljivo se izbjegava postavljanje pitanja poput “Koliko često idete u Crkvu?” ili “Živite li u skladu s naukom Crkve (sex prije braka, kontracepcija, non-stopno darivanje Crkve,…)?”.

I nije neka razlika, ali njima su daske u glavama očito bolje posložene…

Izvor: Norway abolishes state-sponsored Church of Norway

Da ne bi sve bilo tako lijepo, pobrinuo se Izrael…

Crkva važnija od djece

Na žalost, već smo navikli da se bijes raznih pravednika (pa i široke vjerničke javnosti) usmjerava na one koji prijave zlostavljanja katoličkih svećenika, umjesto na same svećenike. Naravno, katolicizam tu nije ništa posebno. Stvar je uvijek ista: institucija van svake kritike i dosega razuma, može raditi što želi.

Mordechai Jungreis saznao je da su njegovog mentalno zaostalog sina seksualno zlostavljali u židovskom ritualnom kupalištu. Kao i svaki odgovoran roditelj (dakle, kao malo koji vjernik), prijavio je zlostavljača kojeg je uskoro pokupila policija.

I tu je uslijedio novi šok. Stari “prijatelji” počeli su ignorirati njega i njegovu obitelj, stanodavac ih je izbacio iz stana, anonimne poruke proklinjanja što je “izdao sunarodnjaka” su mu preplavile telefonsku sekretaricu, a majka paraliziranog djeteta je njegovoj punici rekla da je isti čovjek zlostavljao njeno dijete, pa ga ona nije prijavila i da zašto je njen zet to morao napraviti! 😯

Sličnu sudbinu proživljavaju i ostali koji u toj religijski zadrtoj zajednici odluče “izdati” “svete ljude” koji sexualne strasti zadovoljavaju na nemoćnoj djeci.

I onda smo mi ateisti “bezosjećajni” i “moralno korumpirani”?!?

Cijeli članak možete pročitati u on-line izdanju New York Timesa.

Oglasi

Written by Charon l'Cypher

15. 5. 2012. at 18:43

O slobodi izbora oko vjeronauka

2 komentara

Svako malo slušamo priče kako je “vjeronauk slobodan izbor, pa što koga smeta” i sl. bedastoće na temu antiznanstvenog i protuljudskog predmeta u našim državnim školama. Protivno tome, često se isticalo kako djeca koja ne pohađaju vjeronauk, taj sat provode na hodnicima, jer je on smješten usred satnice i nema alternative, pa samim time nije baš tako “izborni” nego više prisilni.

Aktualni ministar je najavio da će “škole obvezati da u rasporedu sati vjeronauk bude na početku ili kraju satnice, a ukoliko nije da se učenicima koji ga ne pohađaju osigura neki sadržaj”.

Kako bi pokazao pravo slobodarsko lice Crkve, odmah se javio Marin Srakić, s prigovorom da je vjeronauk u nadležnosti Crkve, a ne Ministarstva (što onda radi u školi?!?) i da je ministrov prijedlog diskriminirajući. Da, upravo gore navedeni prijedlog koji traži alternativu za djecu koja ne pohađaju vjeronauk ili “rubni smještaj” vjeronauka, kako ta djeca ne bi bila osuđena na lutanje hodnicima.

Eto, dragi pobornici vjeronauka, toliko o “slobodi izbora” tog predmeta i iskrenosti Crkve da ga omogući samo onima koji žele, bez (nekoć tihe, a sada sve glasnije) prisile za ostale…

Izvor: Business.hr, “Biskupi u ‘pomicanju’ vjeronauka vide diskriminaciju i kršenje Vatikanskog ugovora

P.S. Ako je vjeronauk u nadležnosti Crkve, to ne znači da je i raspored sati u njenoj nadležnosti, iako si Crkva uzima za pravo da je cijela država u njenoj nadležnosti.

Written by Charon l'Cypher

7. 4. 2012. at 14:40

Marame protiv križeva

10 komentara

Tportal donosi zanimljiv tekst o predavanju koje je na Fakultetu političkih znanosti održala dr. sc. Ivana Radačić s Instituta Ivo Pilar. Naime, pred Europskim sudom za ljudska prava u posljednjih ponešto godina završila su dva, po meni (ali ne i po sudu), u principu ista slučaja vezana uz vjerske slobode. Prvi je pravo muslimanki da u obrazovnim institucijama nose marame – Sud je nošenje marama zabranio, a drugi pravo učenika da nemaju križeve u učionicama i tako budu izloženi vjerskoj indoktrinaciji – Sud je vješanje križeva po učionicama dozvolio. Jer to “nije isto”. Ma šta nije?

Vezano uz marame, promatrala su se tri slučaja:

1. slučaj Dahlab u Švicarskoj – učiteljici u osnovnoj školi zabranjeno je nositi maramu na nastavi, iako nije bilo pritužbi roditelja na to. U obrazloženju sudske zabrane za nošenje marame uz spominjanje da marama poništava spolnu ravnopravnost, između ostalog stoji (u mom slobodnom prijevodu i boldanju)

Sud zabrinjava kakav će utjecaj na slobodu savjesti i izbora religije kod male djece imati toliko uočljiv simbol kao što je nošenje marame. Sud ne vidi nošenje marame kao poruku tolerancije, poštivanja drugih i iznad svega, kao poruku jednakosti i nediskriminacije.

2. slučaj Dogru i Kervanci u Francuskoj – dvije učenice izbačene iz škole nakon što su odbile na tjelesnom maknuti marame s glave.

3. slučaj Sahin u Turskoj – studentici zabranjeno izlaziti na ispite i predavanja jer je odbila skinuti maramu.

U sva tri slučaja zabrana marama objašnjena je kao nužnost da se očuva javni red i sloboda vjeroispovijesti ostalih kroz zaštitu sekularizma, neutralnosti ili ravnopravnosti spolova.

U “slučaju križeva” razmatrao se proces Lautsi – majka u Italiji zahtijeva da se iz učionica maknu križevi jer želi svoju djecu odgajati u sekularnom duhu. Sud za ljudska prava prvo donosi presudu u korist majke. Počelo je s objašnjenjem talijanskog vrhovnog suda da križ na zidu u talijanskim učionicama nema religijsko značenje, nego predstavlja toleranciju, međusobno poštovanje, priznanje tuđih prava i sloboda, odbacivanje svake diskriminacije i td, da bi Europski sud za ljudska prava zaključio da je od svih značenja koje se pripisuju križu religijsko značenje dominantno i dalo majci za pravo. Taman kad se mislilo da smo konačno dobili lijep presedan, iz nekih khm neobjašnjivih razloga viša instanca suda odbacuje presudu niže instance i odlučuje da križevi mogu ostati, uz objašnjenje da je (opet moj slobodni prijevod i boldanje)

Križ na zidu pasivni simbol i nema isti utjecaj na djecu kao govor ili sudjelovanje u vjerskim aktivnostima.

Dakle, da rezimiramo: u oba slučaja imamo vjerski simbol u obrazovnoj ustanovi. Ja osobno ne vidim razliku, oba treba maknuti. No, Sudu oni nisu isti – marama je uočljiv simbol koji smeta toleranciji, a križ je pasivni simbol koji joj ne smeta. Zanimljivo. Sud se vodi istim načelima (barem formalno), a donosi suprotne presude! Tj. prvo su istovjetne – zabrana i jednog i drugog, ali onda više nisu. Živjela jednakost pred zakonom.

Freedom of Religion should also mean Freedom from Religion

Written by sylvermyst

22. 1. 2012. at 16:37

Tko te skrio, magarac je bio!

leave a comment »

Pedofilija danas predstavlja veliki problem Crkve, ne zato što se događala, događa se i događat će se i dalje, nego zato jer se za nju saznalo. Ovčice okreću leđa pastirima (na žalost, još ne masovno), a žrtve se sve više ohrabruju i traže odštetu od Crkve koja se, pak, brani da ne kontrolira svoje svećenike jer oni nisu njeni “zaposlenici” u klasičnom smislu.

Visoki sud u Portsmouthu, UK, prije mjesec dana je donio presudu po kojoj Crkva JE odgovorna za svoje svećenike.

Koplja su se lomila oko konkretnog slučaja svećenika Baldwin (umro 2006 u dobi od 75 godina) za čije je zlostavljanje Crkvu optužila njegova nekadašnja žrtva, tada djevojčica, a danas majka, koja se u sudskim spisima vodi pod oznakom JGE.

Crkvini svećenici su Crkvu branili tvrdnjom da je svećenik Baldwin efektivno bio “samozaposlen” i da ga nadležni biskup nije mogao “otpustiti” bez direktne odluke Rima.

Sud je presudio kako stvarno nije bilo formalnog ugovora o radu, no i da odnos svećenika i Crkve sadržava sve bitne elemente koji odgovaraju odnosu poslodavac-posloprimac, te da je Crkva indirektno odgovorna za svoje svećenike.

Crkva još ima mogućnost žalbe pred Vrhovnim sudom Velike Britanije, što će gotovo sigurno i iskoristiti, jer presuda otvara mogućnost traženja ogromnog broja visokih odšteta od nekadašnjih (a i budućih) žrtava zlostavljanja.

Lord Faulks QC je, u ime dijeceze, izjavio kako Crkva nema namjeru izbjegavati odgovornost za pedofilske svećenike. “Moji klijenti problem seksualnog zlostavljanja shvaćaju krajnje ozbiljno i trude se svim silama taj problem iskorijeniti i istražiti”, rekao je i doda: “Ovaj slučaj je došao pred sud jer o takvom zahtjevu još nikada nije odlučeno.”

MACSAS, neprofitna organizacija koja zastupa žrtve zlostavljanja, izrazila je zadovoljstvo presudom: “Osuđujemo ponašanje katoličke crkve koja tvrdi da želi pomoći žrtvama seksualnog zlostavljanja počinjenog od strane svećenika, ali istovremeno, potpuno kontradiktorno, odbijaju razgovarati sa žrtvama i priznati štetu koja im je time nanesena, boreći se svim sredstvima da izbjegnu formalnu odgovornost  pred zakonom”.

Osobno, ne vidim direktnu vezu “zaposlenosti” i odgovornosti. Nećemo HEP tužiti ako neki električar zlostavlja dijete. Problem je, po meni, skrivanje zločina i zločinaca (i to organizirano na najvišoj razini!), te premještanje istih “svježim” žrtvama. Organizacija koja upregne toliko resursa u skrivanje zločinaca pred zakonom i, još gore, u pritisak na žrtve da budu tiho, treba odgovarati, krvavo! Bio to HEP i Crkva, manje je bitno (mada, s obzirom na javnu samopromociju Crkve, jaslice, vrtići i škole bi bili bolja usporedba od HEPa).

Zato, iskreno me ne zanima je li biskup mogao ili nije mogao “otpustiti” Baldwina. Zašto ga nije prijavio svjetovnim vlastima, da ga pospreme u odgovarajuću instituciju, daleko od djece? Ako je znao i šutio, to se zove suučesništvo. Dodamo li tome (davno dokazanu) službenu politiku Crkve da skriva zločince, imamo zapovjednu odgovornost cijele organizacije.

Zato, pozdravljam ovu odluku za koju se nadam da će preživjeti žalbu, te da će i druge zemlje donijeti slične presude.

Izvor: The Independent

Written by Charon l'Cypher

15. 12. 2011. at 19:06

Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri

2 komentara

Forum za slobodu odgoja predstavio je rezultate istraživanja “Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri: Stavovi i iskustva nereligioznih roditelja prema religiji i vjeronauku u javnim školama”, koje je u suradnji s udrugom Protagora provedeno  2011. godine.

Knjiga Branka Ančića i Tamare Puhovski o istraživanju: Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri (online verzija)

Istaknula bih samo nekoliko highlightova:

  1. Tablica 3 na strani 31u knjizi (33 u dokumentu) – posjećenost vjeronauka u osnovnim i srednjim školama. Vjeronauk u osnovnoj školi upisuje preko 90% učenika, u srednjoj te brojke zamjetno padnu. Ovi podaci pokazuju kolika je indoktrinacija vjeronaukom u RH. They really do get most of them while they’re young. :/
  2. Komentari sudionika u istraživanju nalaze se u tablicama od strane 35 u knjizi (37 u dokumentu) nadalje. Evo nekoliko njih koji su se meni osobno “svidjeli”:

Izborni predmet, osim vjeronauka, je informatika. I onda djeca u drugu smjenu dolaze slušat informatiku, a taj isti vjeronauk ne mogu stavit u drugu smjenu, po kom kriteriju? Zbog čega? Ja bi puno radije da se moje dijete opismeni informatički, nego vjeronaučki. I onda on taj jedan sat zvjera i ne radi ništa, 45 minuta se, da ne rečem šta, se ubija od dosade. (Anita)

Sva djeca su pitala mog sina zašto on ne ide na vjeronauk i jel on svjesan da će goriti u paklu zato što ne ide na vjeronauk, jer je to časna njima rekla. Ne njemu da će on gorit’ u paklu, nego da će djeca koja ne idu na vjeronauk. (Anita)

Oni su se jako dobro sprijateljili, cijeli razred. I onda je doš’o vjeronauk i onda su se oni počeli dijeliti. Neki su radili ovo, dok su ovi bili na vjeronauku i onda su počela pitanja: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk?“ Između djece, dakle tih koji su stvarno bili super prijatelji: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk, pa moraš ić na vjeronauk.“ Ali najgore je bilo to što su onda starija djeca čula za njega da ne ide… I tako, da su došli i: „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“ Jedan ga je primio ovako „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“, a on je reko: „Ja vjerujem u Zeusa.“ „-Ne Zeusa, jel’ ti vjeruješ u hrvatskog Boga?“. U hrvatskog Boga i onda je stao da će ga tući, međutim, tu je učiteljica došla, intervenirala, sredila situaciju. (Višnja)

Ravnatelj u ovoj školi, šta ja znam, kad imamo, recimo, zajedničku večeru onda on moli prije, njemu je normalno da reče: „Učiteljice, pomolimo se prije.“ Mislim, to je dio njegove, šta ja znam, to nije primjereno, nit’ ne razmišlja da neki nisu vjernici, je li, da neki ne mole, je li, da netko je možda druge vjeroispovijesti. Tu je recimo nešto što je iritantno, al’ nije mi strašno, ajde, ipak većina su vjernicI pa kolektivno, ali mi je ono. (Tomo)

Ja imam jednu prijateljicu koja je meni rekla: „Ja kažem da sam agnostik da ne bih uvrijedila vjernike.“ Mislim zašto… onda ja opet ispadam, ja ispadam militantan ateist. (Jelena)

Zanimljivo je primijećeno iz komentara da nereligiozni ljudi ne percipiraju diskriminaciju kao, pa, diskriminaciju. Kažu da diskriminacije nema, a odmah zatim navode nametanje stava premoćne okoline, isključivanja, šikaniranja i td. Isto tako, gorenavedeni Tomo kaže da nije problem da ravnatelj inicira molitvu na službenim ručkovima. Šta? Prag tolerancije čini se zaista visok (definitivno viši nego što vjernici imaju za pitanja oko nekih upitnih crkvenih praksi, npr.), no najgore je da mnogi smatraju da su oni krivi za diskriminirajuće “incidente” od strane vjernika/religioznih. :/ Imam dojam da je prevladavajući stav ljudi u istraživanju da je bolje šutjeti oko svoje nereligioznosti i trpiti stvari koje im se ne sviđaju da “ne mute vodu” i time smanje moguće probleme. S jedne strane, čak ih i razumijem.

Što se iskustva s upisivanjem i neupisivanjem djece na vjeronauk tiče, rezultati UNICEF-ovog istraživanja o diskriminaciji (post Dvadeset godina ispiranja mozga) opet su potvrđeni. Vjeronauk razdvaja, uvodi koncepte koje djeca ne razumiju (hrvatski Bog?!) i rezultira diskriminacijom. I naravno, ima privilegiran status u satnici, bez alternative.

Ne znam koliko ovo istraživanje može imati veze s izbacivanjem vjeronauka iz školskog programa, but one can hope. 😉

OMPC – One Machete per Child

leave a comment »

Naslov referencira na OLPC, no tu sličnosti, na žalost, prestaju.

Uganda… ljupka državica koja se svijetom proslavila po filantropskim naporima vlasti i vodećih duhovnjaka da istrijebe homoseksualce (v. članak Širimo ljubav i šaljimo pedere Allahu!). Općenito, zemlja je u kaosu, a onda se — umjesto rješavanja problema — pribjegava stigmatizaciji pojedine skupine. U modi su, diljem svijeta, homoseksualci. Doživotni zatvor je u Ugandi normalna “kazna” za taj “zločin” i to samo zato jer, pod pritiskom široke međunarodne javnosti, nije “prošao” zakon koji bi ih “kažnjavao” smrću.

No, problemi Ugande preveliki su da bi ih se moglo “riješiti” samo linčom homoseksualnih osoba. Zato su na red došla — djeca.

Javlja BBC:

The mutilated bodies of children have been discovered at roadsides, the victims of an apparently growing belief in the power of human sacrifice.

Many believe that members of the country’s new elite are paying witch doctors vast sums of money for the sacrifices in a bid to increase their wealth.

Kad netko vjeruje lokalnom popu da mu se kruška osušila jer u susjednom gradu postoji neki peder, naravno da će i lokalnom vraču povjerovati da pokop živog djeteta pod temeljima buduće zgrade donosi prosperitet. I dok sam primjer s kruškom izmislio, ovaj s djetetom — na žalost i stravu — nisam. BBCjevi novinari su stvar proučili undercover operacijom (usput, mali hint hrvatskim novinarima o istraživačkom novinarstvu). Evo kako je to izgledalo:

For our own inquiries, we posed as local businessmen and asked around for a witch doctor that could bring prosperity to our local construction company. We were soon introduced to Awali (lokalni vrač za kojeg stanovništvo tvrdi da žrtvuje djecu, op. Charon). He led us into a courtyard behind his home, and as if to welcome us he and his helpers wrestled a goat to the ground and slit its throat.

“This animal has been sacrificed to bring luck to us all,” Awali explained. He then demanded a fee of $390 (£250) for the ritual and asked us to return in a few days.

At our next meeting, Awali invited us into his shrine, which is traditionally built from mud bricks with a straw roof. Inside, the floor is littered with herbs, face masks, rattles and a machete.

The witch doctor explained that this meeting was to discuss the most powerful spell – the sacrifice of a child.

“There are two ways of doing this,” he said. “We can bury the child alive on your construction site, or we cut them in different places and put their blood in a bottle of spiritual medicine.”

Awali grabbed his throat. “If it’s a male, the whole head is cut off and his genitals. We will dig a hole at your construction site, and also bury the feet and the hands and put them all together in the hole.”

Awali boasted he had sacrificed children many times before and knew what he was doing. After this meeting, we withdrew from the negotiations.

Čisto za usporedbu, ovih $390 je tamo itekako velika cifra. Uganda ima bruto društveni proizvod od $1300 godišnje, po glavi stanovnika (izvor: CIA – The World Factbook: Uganda). No, biznis cvate.

Policija je efikasna, skoro kao i u proganjanju onih koji ubijaju homoseksualce. Nastavak prethodnog citata:

We handed our notes to the police. Awali is still a free man.

Skoro kao da u Hrvatskoj prijavite korupcijske radnje ili gospodarski kriminal nekoga tko još nije sjašio s vlasti.

Već su i službene brojke velike: 25-30 istraženih slučajeva godišnje. No, kad je policija efikasna onako kako to pokazuje prethodni citat, znamo da nešto “smrdi”. Evo što kažu neki drugi:

According to official police figures, there was one case of child sacrifice in 2006; in 2008 the police say they investigated 25 alleged ritual murders, and in 2009, another 29.

The Anti-Human Sacrifice Police Task Force, launched in response to the growing numbers, says the ritual murder rate has slowed, citing a figure of 38 cases since 2006.

Pastor Sewakiryanga disputes the police numbers, and says there are more victims from his parish than official statistics for the entire country.

The work of the police task force has been strongly criticised by the UK-based charity, Jubilee Campaign.

It says in a report that the true number of cases is in the hundreds, and claims more than 900 cases have yet to be investigated by the police because of corruption and a lack of resources.

Vrijeme je da ljudi shvate: slijepa mržnja je po svojoj definiciji — slijepa. Ne možete širiti mržnju neke manjine i čuditi se kad se to prelije na druge nemoćne grupacije. Ne možete zatirati znanost i znanje, a onda se čuditi da vam kojekakvi vračevi (sa i bez bunike) drmaju državom ili da će se policija, jednako praznovjerna i needucirana kao narod, usuditi procesuirati vračeve i sl. mistike.

Nije Uganda tako daleko. U Hrvatskoj baš i nije moderno zakopati živo dijete zbog prosperiteta, ali je itekako moderno ponižavati ga jer nema statusne simbole ili mlatiti djecu, plaćeno kao i ugandskim vračevima, koja nekako ne pašu drugima ili čak ubijati djecu koja su po nečemu drugačija. Policiju koja ne dira “tatine sinove” i sudove koji prepoznaju “djecu iz uglednih obitelji” već imamo i to je toliko poznato i prihvaćeno, da ne moram niti navoditi linkove.

Nužno je zaštititi djecu, prvenstveno odgojem! Mali nasilnik koji mrzi [pedera, Srbina, crnce,… stavite što Vam paše], neće “ljubiti bližnjega”, iako će se u to kleti i, naravno, “naravnati kičmu” svakome tko mu kaže da se zapravo ne ponaša tako.

A stado slijedi pastire koji pozivaju na nasilje… i onda se čude “k’o pura dreku” kad jedno dijete prebije ili ubije drugo (ili profesora, na primjer), “a on je tako dobar dečko, i nikad problema u školi, i…”

Ne bih da se ovo shvati kao još jedan pro-gay članak. Ovaj put, ta mi je populacija poslužila za prikaz situacije jer su trenuto najpopularnije žrtveno janje diljem Balkana. Hoćemo li evoluirati u smjeru razvijenih zemalja i napokon prihvatiti sve koji su ikako drugačiji ili jednostavno nemoćni, ili ćemo otići dublje u blato poput Ugande i gaziti sve koji se ne mogu braniti, ovisi samo o nama.

Ne znam kako vi, no ja ne bih da se jednog dana i sa mnom netko “rukuje po lički” i da to bude normalno, jer ja nisam iz “ugledne obitelji”…

P.S. Pročitajte cijeli članak na BBC-u, ako imate želudac. Ubijanje je samo dio… u modi je i sakaćenje djece (koja ponekad i prežive). Slike namjerno nisam prenio.

Written by Charon l'Cypher

13. 10. 2011. at 18:38

Znaju li zli duhovi roniti?

leave a comment »

U nedjelju, 28.8.2011., jedna je majka nazvala Hitnu pomoć jer je njena trinaestogodišnja kći pala u nesvjest. Hitna je došla, no mogli su samo utvrditi smrt. Službeni uzrok smrti: utapljanje. Što se desilo?

Nakon nekoliko godina problema s fizičkim i psihičkim zdravljem koje liječnici nisu uspjeli razriješiti, roditelji su se obratili za pomoć lokalnom redovniku. On je vrlo mudro, mada nimalo iznenađujuće, zaključio da je djevojku opsjeo zli duh, te su krenuli “egozrcizmi”.

Tomomi Maishigi

Tomomi Maishigi

Metoda, krajnje razumna: svezali bi djevojku za stolac i polijevali ju vodom. To se zove “waterfall service” (slobodni prijevod: “vodopad”), a praktički identičnu metodu koristi i američka vojska. Istina, oni waterboarding ne svrstavaju u liječenje, nego u okrutnije metode mučenja (što lijepo objašnjava Jesse Ventura), ali tko će se sada zamarati detaljima?

Ubogu djevojku toj su torturi, prije fatalnog ishoda, izložili stotinjak puta.

Poludjeli kršćanski psihopati, pod krinkom “egzorcizma”, slični onima koji “egzorciraju” homoseksualne osobe? Ne baš… Redovnik Kazuaki Kinoshita pripada sekti izrasloj iz Budizma, koji je na Zapadu opće percipiran kao vrlo mrna, miroljubiva i nimalo nasilna religija. Štoviše, cijela strava odigravala se u jednoj od najnaprednijih zemalja Svijeta: u Japanu. Očito, još smo jako daleko od zaštite ljudi od religijskih psihopata i vlastite gluposti koja ljude tjera da im prepuste svoju djecu, na milost i – puno češće – nemilost.

Trinaestogodišnja Tomomi Maishigi se svog demona riješila. Ubio ju je, u suradnji s njenim roditeljima, a mi se možemo samo nadati da pravna država u Japanu funkcionira bolje nego drugdje i da wannabe egzorcist više nikad neće doći u priliku ikome pomoći (da napusti ovaj svijet na najgori mogući način).

Izvor: ABC News

Written by Charon l'Cypher

1. 10. 2011. at 19:26

%d bloggers like this: