Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for the ‘Kultura’ Category

Masovna proizvodnja svetaca i inflacija čuda

leave a comment »

Papa Franjo danas je kanonizirao 800 otrantskih mučenika, što je do sada najveći primjer masovne proizvodnje svetaca. Istina, ekipa se solidno načekala: pobijeni su 14.8.1480. (neki izvori navode 12.8.), a beatificirani 1771.

U svojoj homiliji, papa Franjo je cimnuo Boga da proba malo smanjiti nasilje prema kršćanima (ostale nije spominjao) diljem Svijeta. I sve pet, dedek žica za malo mira za one koji pate, neku ekipu mrtvu više od pola tisuljeća proglašava svetima,… jedva da zavrjeđuje članak, pa makar to bilo i na nekom tamo grintavom blogu. Dakle, čemu ovaj tekst?

Ajmo prvo očito: brinemo se o nasilju prema kršćanima, uz poprilično nesuptilan signal da su Muslimani problem, pošto je homilija išla kao dio kanonizacije otomanskih žrtava koje su se odbile prešaltati s katoličanstva na islam, no i dalje se Crkva ne bavi sobom i svojim zločincima. Slažem se, treba to nasilje zaustaviti ili barem smanjiti, no ne vidim nikakve pomake u čišćenju vlastite kuće. Vožnja autobusom i pranje nevjerničkih nogu po zatvorima neće zaustaviti pedofile u Crkvi i suradnju vatikanske banke s mafijašima, niti će zločince dovesti pred lice pravde i, daleko važnije, zaštititi buduće žrtve. A to je nešto gdje Franjo ima sav potrebni autoritet i mogućnost djelovanja, no nekako… kao da se time ne stigne baviti.

Nadalje, postoje s navedenom kanonizacijom i proceduralni problemi. Da bi netko bio beatificiran (proglašen blaženim), treba obaviti čudo. Da bi neki blaženik bio proglašen svetim, treba odraditi dva čuda (dakle, jedno extra nakon beatifikacije). Prvo čudo je, vrlo vjerodostojno, opisao Saverio de Marco u djelu “Kratka povijest 800 otranskih mučenika”:

The old tailor gave one final exhortation to his fellow prisoners and knelt before the executioner. The blade fell and decapitated him, but then, as the chronicler Saverio de Marco claimed in the Compendiosa istoria degli ottocento martiri otrantini (“The Brief History of the 800 Martyrs of Otranto”), the headless corpse stood back upright. The body supposedly proved unmovable, so it remained standing for the entire duration of the gruesome executions. Stunned by this apparent miracle, one of the executioners converted on the spot and was immediately killed. The executioners then returned to their horrendous business. The bodies were placed into a mass grave, and the Turks prepared to begin their march up the peninsula toward Rome. Otranto was in ruins, its population gone, its men dead and thrown into a pit, seemingly to be forgotten.

Izvor: How the 800 Martyrs of Otranto Saved Rome

Naravno da je Bog omogućio bezglavom lešu da stoji. To je daleko logičnije čudo nego, ne znam, spasiti ljude od pomalo nezgodne sudbine koja ih je snašla.

No, problem je (i) u ovom drugom čudu. Otrantski mučenici su, navodno, 1981. izliječili rak jajnika časne sestre Francesce Levote. Zanimljiv je detalj koji je iznio njen liječnik: na njoj su primijenili tada novu i revolucionarnu metodu liječenja kombiniranom kemoterapijom i radioterapijom. Zašto je išla u bolnicu jednom liječniku kad se pouzdavala u pomoć 800 (doduše, niti priučenih) “liječnika”, nije razjašnjeno, ali upravo su se njima molile njene kolegice časne sestre. Dakle, opet klasično vatikansko “pljujemo znanost, a kad nam ona pomogne, hvalimo Boga i davno preminule ljude”.

Moj problem s pričom, osim što se pljuje po trudu liječnika i uspjesima medicine, je i to što pričamo o 800 novih svetaca. Zašto su njima 2 “čuda” dosta? Zašto 800 svetaca ne treba napraviti barem 1600 čuda? Čak bih bio dovoljno milostiv da dozvolim ukupno 1600 “čuda”, bez da inzistiram da je baš svaki pojedinac izveo barem 2 (ono, nek’ si ljudi pomažu), no dva za sve skupa je ipak “malo”… khm… nategnuto. Čak i za katoličku crkvu. Što ne bi, recimo, mene proglasili svetim tako da se našlepam na nečija tuđa “čuda”? Pa nisam ja kriv što ne volim malu djecu!

Da rezimiramo: divljaci turski su pobili zapravo nedužne ljude (jedini grijeh im je bio da se nisu htjeli odreći svog izmišljenog prijatelja i preuzeti tuđeg, ili barem slagati da su to napravili). I sada, 533 godine kasnije, dolazi civilizirana i uljuđena katolička crkva koja im odaje počast, pri tome malo zaboravljajući tu civiliziranost dok se klanja mučenicima u njihovoj katedrali. Naime, interijer rečene katedrale izgleda ovako:

Cathedral of Otranto

Yup, to su i dalje lubanje i ostale kosti rečenih mučenika. Nazovite me konzervativnim, no meni se ne čini da su baš dostojanstveno pokopani. Naravno, nitko ne spominje da ih se konačno pokopa kako spada ili, ako već konstrukcija katedrale to ne dozvoljava, barem da se taj dio (te zidove) pretvori u grobnicu. To bi, valjda, ipak bilo precivilizirano za Crkvu. Barem na idućih 500+ godina. Možda i koja nula više.

Na gornjem linku ima i simpatični zaključak:

The Ottoman Wars were motivated by territory gains and eradicating the Christian faith while spreading the Muslim one. Sound familiar? Just 200 hundred years earlier, the Christian Crusades (1095-1291) had led to an invasion of Northern Africa, with the crusaders’ goal to claim territory and eradicate the Muslim faith while spreading the Christian one. And the saga continues…

Show se nastavlja, raja se zabavlja, papa Franjo Superstar je omiljen u većini medija, ali suštinski se ništa ne mijenja. Vjerojatno zato što suštine niti nema. Postoji samo tanka, kičasta (i često morbidna) fasada preko sasvim ovozemaljskih interesa. I ovce koje biraju biti žrtve religijskih fanatika svih vrsta, podvrsta i nijansi.

Written by Charon l'Cypher

12. 5. 2013. at 20:27

Obitelj na vjerski pogon

3 komentara

Hrvatska se poletno i radosno sprema za dolazak pape (i za plaćanje troškova njegovog putovanja i boravka) te je ovih dana Hrvatska biskupska konferencija prihvatila prijedlog logotipa koji će simbolizirati posjet Benedikta XVI. našoj domovini u kojoj žive bog i Hrvati.

Radi se o logotipu koji šalje radikalnu (i pogrešnu) poruku:

Naime, domišljati Glas Koncila (a tko bi drugi…) ovom sličicom ukazuje na mentalni sklop koji vjerojatno prevladava u crkvenim krugovima: osim hinta na šahovnicu kao simbol Hrvatske, središnji dio posvećen je ideji koju naši dušobrižnici imaju o društvu, a to je vjerska važnost obitelji, koju predstavljaju Pater familias, njegovi potomci i ponizna žena-inkubator.

Da se odmah razumijemo, nije mi cilj podcijenjivanje važnosti obitelji. Obitelj jest važna, ali je prečesto glorificirana kao društveni temelj. Ja sam, vjerojatno naivno, uvijek mislila da temelj društva pojedinac, njegova prava i obveze. Naravno, taj pojedinac može osnovati obitelj i ona također ima svoja prava i obveze. No smeta mi vječno idealiziranje slike obitelji – kao važan čimbenik društva, obitelj nije samo zajednica, već je i sredina koja jako utječe na pojedinca. Bilo pozitivno bilo negativno. A baš se ovo negativno uvijek pokušava minimizirati (nasilje, na primjer) i inzistira se na tome da je obitelj, kakva god bila, svetinja. E pa, dragi moji, nije. I obitelj je podložna kritici.

S druge strane, čini mi se da je ovdje u prednosti biološka obitelj u kojoj postoje krvne veze. I tu se automatski isključuju sve obitelji koje nastaju (van)bračnom vezom rastavljenih roditelja, parovi bez djece, gay-parovi, parovi sa posvojenom djecom. Izgleda da su oni za Crkvu niža klasa, nebitna stavka za društvo. Ovaj križ na logotipu koji štiti crkveni kocept obitelji daje jasnu poruku neuvažavanja svega ostalog.

Last but not least, žena-inkubator. Dragi crkvenjaci, jasno mi je da smatrate da je jedina ženina vrijednost njena maternica i kapacitet štancanja malih katolika iste, ali barem budite diskretniji. Znate, postoje i žene kojima svrha života nije trbuh do zubiju i mala nogometna ekipa musave djece. Znam, znam, nevjerojatno ali istinito.

Vidimo i da je broj članova ove obitelji nadprosječan – otac, majka, 3 djece + jedno na putu (a možda su blizanci). U današnjim uvjetima teško da se parovi odlučuju na toliku plodnost. Daleko su brojnije obitelji da jednim ili dvoje djece. Naime, istraživanja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (Socijalno-ekonomska obilježja obitelji s djecom do 15 godina u Hrvatskoj) utvrdila su da su mnogobrojne obitelji u mnogo lošijem materijalnom položaju od obitelji s manje djece. Ustanovljeno je i da s brojem djece raste i nezaposlenost radno sposobnih u obitelji. Ako se u obzir uzmu i potrebe za većim stambenim prostorom, postavlja se pitanje tko to sve može financirati.

Izgleda da su naši crkvenjaci gluhi na takve podatke. Oni će vam ponosno reći “Idite i množite se”. Tko će hraniti i odgajati rezultat tog množenja ostaje enigma.

A možda i ne. Sve će to narod pozlatiti. Jer ako možemo financirati dolazak pape, već četvrti od samostalnosti Hrvatske, možemo financirati i odrastanje djece po narudžbi Crkve.

 

IZVOR: net.hr

Happy Pio-ween

with one comment

Da su svijet i civilizacija započeli monoteizmom, a točnije kršćanstvom, dokazuje najnovija prilično netočna i nadasve infantilna izjava kardinala Carla Maria Martinija:

“Ova vrsta slavlja strana je našoj tradiciji i beskrajnim vrijednostima kao što je kult pokojnih koji otvara vrata nadi u vječnost.”

Koje slavlje? Pa Halloween, naravno.

Kao i svake godine, vatikanska bagra bezuspješno pokušava uvjeriti ljude da je bolje klanjati se smrti kako kršćani čine (uostalom, klanjaju se truplu na križu) nego jednostavno se zabaviti. Jer Halloween je postao pretežno sinonim za zabavu i maskiranje, nikakav kult smrti i mrtvih.

Još jedna stvar koja mi nevjerojatno smeta jest guranje kršćanske tradicije kao alfe i omege svih tradicija. Jer, naravno, jedino je kršćanska tradicija, upravo ona koju su zaboravili spomenuti u sklopu Europskog ustava, jedina ispravna. Prije nje nije postojalo ništa. Naročito u Europi. Dok nisu došli kršćani narodi Europe su živjeli poput divljaka i sve im je bilo nepoznato.

Kao sva ostala kršćanska slavlja, i dan Svih Svetih u sebi krije stariju tradiciju koju su vrli kršćani pokušavali iskorijeniti. I već kada im nije pošlo za rukom da ju unište, jednostavno su ju prisvojili.

Ono što oni nazivaju “Sotonskom novom godinom” nije ništa drugo nego noć u kojoj je, prema pretkršćanskoj predaju, granica između svijeta živih i svijeta mrtvih iznimno tanka, neki kažu i nepostojeća, pa se pokojni vraćaju svojim kućama da bi opet bili sa svojim najmilijima. Ovo je noć koja nas uvodi u mračni dio godine, u mrak iz kojeg će se opet roditi svjetlo (gle li slučaja za zimski solsticij, dan koji su vrli kršćani pretvorili u Božić). Puk je koristio maske kako bi smirio zle duhove i otjerao ih. Poznata kao Halloween, Kelti su ovu noć nazivali i Samhain.

Naravno dan danas nitko ne slavi Halloween tako da čeka svoje pokojne i stavlja na prozor svijeću kako bi mrtvima pokazao put.  Nitko ne urezuje bundeve kako bi otjerao zle duhove. Ok, postoje neopoganski kultovi koji drže do te svetkovine te sudjeluju u raznim obredima, no činjenica jeste da je “Noć vještica” za većinu samo još jedna dobra zabava. Što ima lošeg u tome?

Za Crkvu mnogo toga. Neki su čak predložili da se protiv Halloweena i strašnog kulta smrti treba boriti izlaganjem tijela Oca Pia (mrtav je preko 40 godina i balzamiran), odnosno poticanjem ljudi da se klanjaju truplu. Tko je ovdje morbidan, oni koji se zabavljaju obučeni u zombije i vampire ili oni koji satima čekaju red kako bi poljubili leš?

I dok će se po Italiji, a vjerojatno i kod nas, organizirati mise i pozivati na kolektivnu molitvu i sabotažu Noći vještica koja slavi kult smrti, iako nisam sljedbenica poganskog kulta pozivam vas da se zaj week-end zabavite sa svojim najmilijima. Ne morate se maskirati ili odlaziti na tko zna kakve ekskluzivne ili alternativne zabave. Jednostavno se zabavite. I neka vam poruka Halloweena bude upravo ova: zabavite se i uživajte sada i ovdje, jer ovo je život koji vam je dan. Iskoristite ga najbolje što znate.

 

IZVOR: LaRepubblica

Written by isisrosenkreuz

27. 10. 2010. at 10:39

Nikako na zelenu granu

2 komentara

Teško je udovoljiti Crkvi i njenim pripadnicima.

Jer, iako vole citirati Bibliju i gurati politiku “Idite i množite se”, kada se ljudima u tome pomže ispada da se čini zlo.

Po riječima Ignacia Carrasca de Paula (čelnik Pontifikalne akademije za život), novopečeni Nobelovac Robert Edwards je, ni više ni manje, “kriv za postojanje tržišta jajnih stanica i hladnjaka puna embrija”.

Dakle, daleke 1978. godine, dr. Edwards je jednom neplodnom bračnom paru ostvario dugogodišnji san – postali su roditelji zahvaljujući in vitro oplodnji. Tada su se otvorila vrata roditeljstva za mnoge parove koji pate od neplodnosti. Od te daleke godine, zahvaljujući doktoru Edwardsu i njegovom suradniku Patricku Steptoeu, mnogi su parovi postali roditelji. Rodilo se oko 4 milijuna djece koja su začeta umjetnom oplodnjom, a to su djeca čiji su ih roditelji željeli više od ičega. Doktor Edwards je tim ljudima pomogao stvoriti obitelj i budućnost.

Za njegov veliki doprinos, dobitnik je ovogodišnje Nobelove nagrade za medicinu.

Ali naravno, nekima iz Crkve to ne paše. Jer dok se djeca štancaju prirodnim putem, neplanski, jedno za drugim, onda je to ok jer je kao fol božja volja (začeće nakon nezaštićenog seksa tokom plodnih dana nije božja volja već prirodni proces). Ali kada par koji nikako ne može začeti dijete potraži pomoć umjetne oplodnje, onda je to “igranje boga”, nemoralno, bogohulno.

Izgleda da Crkvu više brinu embriji (spoj stanica koji nije čovjek), nego što ih uveseljava činjenica da su mnogi parovi zahvaljujući medicini doživjeli sreću roditeljsttva. Znači, treba se brinuti o parazitskim nakupinama stanica i o njihovoj dobrobiti, a ne o tuzi i frustraciji ljudi koji ne mogu osnovati obitelj. Prema riječima čelnika Pontifikalne akademije za život za svo zlo koje zadesi embrije kriv je doktor Edwards:

“U najboljem slučaju, embriji se usađuju u maternice, no najčešće završavaju napušteni ili umiru, za što je odgovoran novi Nobelovac.”

Isto tako, sam Nobel je kriv za ono što su ljudi činili s njegovim otkrićem. Kriv je i prvi čovjek koji je izumio čekić, jer ga neki mogu koristiti kao oružje za ubojstvo. Barem prema toj uvrnutoj “logici” Ignacia Carrasca de Paula.

Da li je onda Crkva kriva za sve zločine koji su počinjeni pod njenim vodstvom? Da li je bog kriv za uporabu njegovog imena kao opravdanje za svakakve rabote?

Nekako mi se čini da bi u slučaju takvih optužbi krivac bio netko drugi.

S druge strane, fascinantno je kako si crkveni predstavnici uzimaju pravo da komentiraju izbor čak i dobitnika Nobelove nagrade. Da li je fizičarima također dozvoljeno komentirati njihovu viziju svijeta i nebuloze kojima filaju klince i odrasle? Da li to smije činiti biolog, kemičar, ikakav znanstvenik?

Sumnjam.

Inače bi ga, u ovom vremenu samo fiktivno, spalili na lomači.

IZVOR: t.portal

Written by isisrosenkreuz

5. 10. 2010. at 14:50

God save Henry VIII

9 komentara

Već nam je poznato da se ubogi i bogobojazni kršćani vrijeđaju za svako spominjanje njihove vjere i njihovog boga izvan konteksta svetosti, a novi primjer takve reakcije nam dolazi zbog reklame za sladoled.

Brand Antonio Federici morao je povući reklamu za sladoled u kojoj redovnica u visokom stupnju trudnoće uživa u tom proizvodu budući da su se neki vjernici požalili da takvi prizori vrijeđaju katoličku vjeru. Reklama se pojavila u časopisima Grazia i The Lady, a cilj joj je bio, uz slogane “Bezgrešno začeće” i “Sladoled je naša religija”, naglasiti proces proizvodnje i ljubav prema proizvodu.

No, nema prigovora. Ako kršćanima smeta bezazlena reklama, treba ju eliminirati. Odmah.

S druge strane, ako se relevantan dio jedne zemlje buni protiv dolaska pape, on će svejedno doći. Jer izgleda da je religijska sloboda važnija od slobode govora.

Na ovom su se blogu već spominjala negodovanja u Velikoj Britaniji zbog papinog posjeta, stoga valja i spomenuti da ista još nisu prestala. Ovaj se put oglasio i Guardian i to otvorenim pismom protiv dolaska pape Benedikta XVI. u Veliku Britaniju:

“Unatoč tome što je papa kao europski građanin i vjerski vođa slobodan posjetiti Veliku Britaniju, nije dobrodošao budući da je on poglavar države i organizacije koja je bila i jest odgovorna za protivljenje kondomima u borbi protiv AIDSa u siromašnim zemljama, čime se samo pospješuje širenje zaraze; promovira segregaciju; ne dozvoljama pobačaj ni najugroženijim ženama; protivi se jednakosti za spolne i rodne manjine te  jako često izbjegava suočavanje sa zakonom i pravdom zbog zločina zlostavljanjem djece unutar vlastitih redova”.

Nakon oštre kritike nepotpisivanju mnogih povelja o ljudskim pravima od strane Vatikana i, suprotno tome, potpisivanju konkordata koji diskriminiraju ljudska prava u određenim zemljama, potpisnici otvorenog pisma odbijaju da se “Vatikan maskira u Državu i papa u poglavara države” budući da bi se radilo o “pretvaranju kako bi se povećao međunarodni utjecaj Vatikana”.

Ali naravno, kada se šačica katolika uvrijedi zbog reklame za sladoled treba odmah reagirati. Kada se istaknuti i poznati građani jedne zemlje zauzimaju za otkazivanje posjeta pape to je skandal, ili se u najmanju ruku minimizira.

A što reći kada taj lik otvoreno napada koga god mu ne odgovara? Zašto se Britanci ne bi pobunili protiv čovjeka koji je u stanju izjaviti:

“Posebno je problematično kada ljudi s jakim autoritetom osuđuju druge, a da nisu sposobni sagledati sve aspekte nekog problema”

a ne shvaća da je i sam takav?

Naravno, papa će ići u Veliku Britaniju i britanski građani, htjeli to ili ne, će to platiti iz svojeg proračuna (oko 150 milijuna kuna).

Ako mu tamo ne bude bilo dobro, može uvijek doći Hrvatsku. Tu je garant uvijek dobrodošao, neovisno o tome koliko koštalo i neovisno o tome koga on napadao i ponižavao.

IZVOR: Jutarnji List, UAAR

Written by isisrosenkreuz

16. 9. 2010. at 9:09

Oko za oko, kamenovanje za silovanje

3 komentara

U Saudijskoj Arabiji pretežno vlada zanimljivi koncept pravde – oko za oko, zub za zub. Šerijatski zakon voli primjenjivati takvu vrstu odštete za žrtve, pozivajući se često na svetost tih riječi (i Biblija ih rado koristi). No, kako religija i njene pretenzije mješanja u zakon mogu jako često inficirati ljudski mozak i zdravu pamet, ne mogu a da sa zgražanjem i gađenjem ne prokomentiram vijest o obitelji žrtve, koja za počinitelja napada na Abdula-Aziza al-Mutairija pri kojemu je isti ostao paraliziran, traži da se to isto izvede na počinitelja! Inače, počinitelj je i u Saudijskoj Arabiji kao u normalnom svijetu kažnjen zatvorom.

No, Khaled, brat žrtve, veli:

“Mi tražimo zakonsko pravo pod islamskim zakonom. Nema bolje riječi od božje riječi: oko za oko.”

Da nadrealizmu ne bude kraja, sudac u Saudijskoj Arabiji upitao je nekoliko bolnica da li je moguće izvesti takvu operaciju sakaćenja. Jedna je odgovorila da je takav postupak moguć, no trebao bi se provesti u specijaliziranoj ustanovi, a druga je bolnica odbila iz etičkih razloga.

Na stranu činjenica da se u Saudijskoj Arabiji primjenjuje primitivizam rezanja udova lopovima, no osobno me jako fascinira selektivnost ovakvog razmišljanja.

Naime, prečesto se prenosi vijesti o kamenovanju silovanih žena, dok se njihove krvnike eventualno kažnjava bičevanjem ili sa pec-pec po prstima. Zar ne bi bilo logično, već kada se bavimo nadrealizmom, da se silovatelju odreže inkriminirajuće sredstvo napada i počinjenja zločina (a.k.a. penis) umjesto da se kamenuje žrtva nazivajući ju bludnicom?

Možda se ipak treba (paradoksalno) kazniti žrtva jer je vjerojatno ta silovana žena izazivala.

Naravno da bi takva vrsta sakaćenja bila neprihvatljiva (kao bilo koja vrsta nasilnog sakaćenja), no nekako mi računi ne štimaju u primjenjivanju drevne naredbe “Oko za oko, zub za zub”. Lopov ostaje bez ruke, lažljivac bez jezika, a silovatelj?

Izgleda da su penisi i dalje zaštićena vrsta u muslimanskom svijetu.

IZVOR: Jutarnji List

Hrvatska danas

5 komentara

Moram iskreno priznati, drage čitateljice i dragi čitatelji, da sam jako zbunjena.

Nerijetko nas mediji obasipaju svakakvim, često kotradiktornim informacijama, no neke znaju biti radikalna suprotnost.

Naime, iako se na zadnjem popisu stanovništva u Hrvatskoj od 4.437.460 anketiranih njih čak 3.897.332 izjasnilo kako pripada rimokatoličkoj vjeri, kardinal Josip Bozanić je izjavio kako su katolici u Lijepoj našoj – diskriminirani!

Bozanić nas upozorava na  činjenicu da, osim progonstva u drugim zemljama svijeta, katolici bivaju proganjani i šikanirani i u Hrvatskoj, državi koja se ponosno busa u prsa da je predziđe kršćanstva. Veli on da su katolici u RH žrtve prijezira, diskriminacije, netolerancije, omalovažavanja i podcijenjivanja (trnovit je put do svete uloge mučenika :mrgreen:).

Po Bozaniću:

“Demokracija sve više poistovjećuje s relativizmom, pa se kršćanima oduzima njihova karakteristika: da budu zajednica društveno identificirana tj. negira im se dimenzija prisutnosti u društvu.”

Hm. Da.

S druge pak strane, isti medij isti dan prenosi vijest o neugodnosti koju su proživjeli parovi koji su odlučili na građanski oblik sklapanja braka. Naime, u gradskoj vijećnici ih je, uz sliku Voljenog Vođe Franje Tuđmana, dočekalo i raspelo. Što je najgore, to je otkriveno tek nakon obreda.

“Kad sam razvila fotografije i vidjela da mi iznad kćerine glave stoji glava dr. Franje Tuđmana, poludjela sam. Tražila sam od fotografa da sve slike na kojima se on vidi, kako se ono kaže, ‘fotošopira’, inače ne znam što bi bilo. Propao bi mi pir.”

U Trogiru su se mladenci požalili na raspelo koje ih je dočekalo prilikom građanskog obreda sklapanja braka, te je isto uklonjeno.

Nekima smeta križ, a nekima slika dr. Franje Tuđmana, i tih pritužbi ima sve više.

No, budući da ni križ ni Franjo nisu državni simbol, pitanje je zašto takva ikonografija krasi gradsku vijećnicu.

A pitam se i kako su to katolici diskriminirani ako se njihovi simboli nalaze i tamo gdje ne bi trebali – po gradskim vijećnicama, školama, bolnicama…u državi koja je, sudeći po Ustavu, sekularna.

Dokaz da se katolički svjetonazor upliće u svaki segment društva jest i reakcija Hrvatskog katoličkog liječničkog društva na skoru dostupnost na hrvatskom tržištu t.zv. “pilule za dan poslije”:

“Riječ je o abortivnom sredstvu, a nazvati ga kontraceptivom obmana je javnosti, jer se za pilulom poseže upravo uz pretpostavku da je oplodnja već nastala.”

Upravo to – pretpostavka. Stoga, “pilula za dan poslije” i je i nije abortivno sredstvo. Što u krajnjoj liniji katolike ne bi trebalo zanimati budući da oni, iz moralnih razloga, niti prakticiraju pobačaj niti koriste kontracepciju. Ili je meni nešto promaknulo 😉 Zanimljivo je da se bune protiv proizvoda kojeg ne koriste 😉

Nadalje, zanimljivo je i to moraliziranje protiv pobačaja od strane liječnika koji, da bi došli do te titule, su tokom studija i stažiranja vjerojatno obavili takav zahvat, naročito ako je riječ o ginekolozima. Zanimljivo je vdidjeti kako takve individue, koje bi trebale pomagati ljudima, odjednom otkrivaju  “savjest” i “moral”.

Eto, ovo je slika i prilika naše zemlje – s jedne strane cvile da ih se proganja, s druge nameću svoje stavove svima.

Progon…Kako da ne.

Koliko mi je poznato, u pulskoj Areni se odvijao filmski festival, a ne neka druga vrsta zabave :mrgreen:

IZVORI: t-portal, net.hr, net.hr

Written by isisrosenkreuz

28. 7. 2010. at 12:11

Budućnost – Srednji vijek

9 komentara

Često čujemo naše dušobrižnike kako se za svoje neumjesne intervencije u javni život opravdavaju velikim brojem katolika u ovoj zemlji – oni govore u njihovo ime i štite njihove interese (hm).

Iako nedavno objavljeni rezultati Europskog istraživanja vrijednosti pokazuju da se u Hrvatskoj od 1999. do 2008. za šest posto smanjio broj katolika i premda neki tvrde da bi to mogao biti signal nadolazeće sekularizacije u Hrvatskoj, Gordan Črpić iz Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve tvrdi:

“U Hrvatskoj je sve više religioznih među mlađim generacijama, sve više naših ljudi odbacuje pobačaj, sve smo restriktivniji u području spolnog morala, sve smo konzervativniji po pitanju bračne nevjere i razvoda.”

(Osobno, bode mi oči ta bračna nevjera – čisto sumnjam da je nereligioznim osobama svejedno da li ih suprug(a) vara i da takav čin smatraju normalnim)

Na žalost, istraživanja i dalje govore o 85% katolika u ovoj državi, no koliko su ti ljudi zapravo katolici – to samo bog zna 😉

Najalarmantniji je fenomen porasta mladih ljudi koji se smatraju katolicima. Črpić tvrdi da istraživanje otkriva kako je veliki broj mladih, oko 40%, spremno posvetiti se karitativnim i ostalim religijski motiviranim djelatnostima. I evo opet nečega što mi smeta – karitativna djelatnost koja je religijski motivirana. Nužno je objasniti, kao da se to ne zna, da altruizam i milosrđe nisu isključivo vjerski motivirani, a od tog svojatanja pozitivnih ljudskih osobina od strane crkvenjaka mi je već zlo. Bilo bi vrijeme da se prestane razmišljati o Crkvi kao o karitativnoj ustanovi koja čini dobro te bi se trebalo prestati vezati karitativan rad isključivo uz tu organizaciju. Medecins Sans Frontieres debelo šiša Vatikan što se tiče koristi i požrtvovnosti. No nije potrebno ići tako daleko – dovoljno je uključiti se u rad Crvenog križa. Obje organizacije nemaju veze sa crkvenim parazitom, a njihova (međunarodna) korist je neupitna. Za razliku od crkvene.

Možda još ima nade za Hrvatsku budući da Črpić tvrdi da pravu vjerničku jezgru čini oko 25% stanovništva. Ono što mene zabrinjava, jest spremnost mladih generacija da postanu poslušne ovce u rukama Crkve te da zastupaju njena “moralna” načela. Iako je veliki broj mladih kritičan prema Crkvi, kritiku upućuje upravo zato jer Crkva ne živi  religiozno poput njih.

Kako god bilo, u ovoj je državi Crkva sigurna. Sve dok će biti mladih nadobudnih Hrvatina koji su spremni na osudu pobačaja i rastave braka, ali nemaju ništa protiv koketiranja sa zdravoseljačkim i homofobnim nacionalizmom, Hrvatska će ostati ono što je sada – patrijarhalna, zaostala i netolerantna sredina.

Uostalom, što očekivati od katolika kada je sama Crkva netolerantna i nazadna. Najnovija vatikanska direktiva definira zaređivanje žena kao “jedan od težih zločina” prema crkvenom pravu. Čin zaređivanja žena je, po težini, tik uz seksualno napastovanje i garantira izopćenje. Da, svećenica i biskup koji ju je zaredio bi garant bili izopćeni, kakav je tretman za svećenike pedofile je sasvim drugi par rukava.

A tko mi je kriv što sam rođena u krivom tijelu. Nemojte me krivo shvatiti, garant se ne bi zaredila jer vjerujem u crkvene bajke, ali lagodan život bi mi godio – 1,3 milijuna dolara nije mala stvar. A zavjeta celibata se tako i tako nitko ne drži :mrgreen:

IZVOR: Jutarnji List, Guardian

Agora

9 komentara

Iako na ovom blogu nemamo običaj pisati recenzije o filmovima, naprosto moram podijeliti s vama moje mišljenje i doživljaje oko zadnjeg filma čileanskog redatelja Alejandra Amenabara.

Valja prvo napisati kako film (naravno) nisam gledala u Kroatistanu već u Italijistanu, a i ovdje treba naglasiti da je film izašao jedva jedvice jer niti jedan distributer mjesecima nije htio preuzeti “Agoru” (film je izašao u Španjolskoj u listopadu prošle godine). Na kraju je ipak našao distributera i put do kino sala.

(Unaprijed se ispričavam zbog spoilera)

Ukratko, film nas vraća u doba slave Aleksandrije krajem 4. stoljeća Naše ere i upoznaje nas sa okruženjem i životom Hipatije iz Aleksandrije, iznimno nadahnute i talentirane žene koja je podučavala matematiku, filozofiju i astronomiju. Bilo je to doba kada je kršćanstvo sve više puštalo korijene uz centre moći, doba sve veće netolerancije prema poganima, znanstvenicima, filozofima i ženama – sve te skupine utjelovljuje upravo Hipatia, koja će zbog svojih uvjerenja postati žrtvom kršćanske zatupljenosti.

“Agora” je grčka riječ koja je označavala “mjesto susretanja/vijećanja”, srce grada koje je ključalo životom i idejama. I upravo nam to Amenabar prikazuje – srce jedne civilizacije koje ključa idejama, mjesto gdje se ideje susreću, izmjenjuju i, na kraju, sukobljavaju. Potrebno je reći da je scenografija i oživljavanje epohe izvrsno, unatoč raskoši nimalo pompozno (nikako američko :wink:) i IMO vjerodostojno. Ne bih film nazvala povijesnim budući da ima nekih grešaka, no možemo reći da se radi o filmu zasnovanom na povijesnoj ličnosti Hipatije.

Radnja nije prezahtjevna – kršćani dolaze do sve veće moći i žele ekskluziv nad upravljanjem gradom (koje li novosti) te žele istjerati sve one koji im ne odgovaraju. Pogani filozofi se protive kršćanskoj okupaciji Serapeuma, no njihov je otpor uzaludan: kršćani okupiraju Serapeum i spaljuju biblioteku, riznicu znanja Staroga svijeta. Paralelno s ovim događajima, Hipatia razvije svoju teoriju o kretanju Zemlje, istovremeno podučavajući mlade filozofe i matematičare. Tu se susrećemo s likom Orestesa, Hipatijinog učenika koji bi volio biti za nju nešto više, i roba Davusa, koji također gaji duboke osjećaje prema svojoj gospodarici.

Eskalacija događaja u vremenu dovodi Davusa, koji je kršćanin, do slobode i pristupanju sekti parabolana, dok Orestes postaje prefekt. Hipatia i dalje podučava, no uskoro slijedi tragičan epilog – biskup Kiril nalaže kako je potrebno “vještici” začepiti usta budući da žene, po Evanđelju, “moraju biti u tišini”. Pokleknuvši pred zahtjevima vjere, Orestes nije u mogućnosti da spasi Hipatiju, no Davus, u krajnjem dokazu ljubavi i privrženosti prema svojoj gospodarici odbacuje slijepu vjeru i daje joj mir prije neizbježne smrti.

U biti, radnja filma pada u drugi plan ako uzmemo u obzir neke simbolične događaje:

Simboli ovog filma su tri lika: Hypatia, odnosno intelekt kao žrtva religije; Orestes, simbol sljubljivanja moći i religije te simbol moći kao žrtve religije; Davus, simbol apsolutne podložnosti i pokoravanja, najprije gospodarima pa vjeri, te na kraju ljubavi.

Simbol ovog filma je Hypatijina rečenica “Ti ne propitkuješ svoju vjeru, ne možeš to činiti. Ali ja moram.”

Simboli ovog filma su kipovi poganskih božanstva koje uništavaju napaljeni kršćanski fanatici, mrtva božanstva kao tragični svjedoci propasti jedne tolerantne civilizacije zbog najezde jednoumlja i nazadovanja.

Simbol ovog filma je biblioteka, Serapeum, apoteoza znanja Staroga svijeta u plamenu, ruševine civilizacije na kojima će kršćani pisati svoju verziju Povijesti idućih 1500 godina.

Simbol je Hypatijina nemoć pred razaranjem biblioteke, njena nemoć da spasi spise jer nema vremena, a ne može birati što je najvažnije, i na kraju njena nemoć u smrtnom hropcu kada joj kršćanin Davos čepi usta, onako kako je kršćanstvo činilo u idućih 1500 sa znanstvenicima i ženama.

I unatoč tome što Davos “ublažuje” njenu smrt (povijest veli da je raskomadana oštrim školjkama, a njeni ostaci spaljeni), ta smrt ostaje simbolom svih “ubijenih” i ubijenih žena u ime religije, simbolom ušutkanog i ubijenog znanja.

Naravno, film nije prošao neopaženo od strane dušebrižnika koji optužuju Amenabara da je snimio film koji potiče na mržnju kršćana 🙄

Ne bih se složila s time. Amenabar je samo snimio nastavak svih onih patetičnih i srcedrapajućih politically correct filmova o Isusu, o svecima, o mučenicima i o svim “herojima” kršćanstva – pokazao je drugu stranu medalje, ono stranu koju Crkva negira, ali ne može izbrisati. Amenabar je pokazao što se krije iza onog “bog te voli i milosrdan je”. Da, vidjeli smo kako.

Amenabar je jednostavno portretirao drugo lice religije – želju za dominacijom, netoleranciju, nazadnost i licemjerje. Vjerojatno mnogima ne odgovara prikazivanje religije ne samo kao nešto što odvaja ljude i stvara razdor već i prikazivanje religije kao instrumenta u funkciji političke moći. Nadalje, film ne slavi politeizam već razum. I sam Amenabar je to naglasio prilikom prezentacije ovog uratka na Festivalu u Cannesu:

“Ovo nije film usmjeren protiv jedne ili druge religije, već protiv svakog oblika ekscesa, fundamentalizma i jednoumlja.”

Po mojem skromnom mišljenju, vrijedi pogledati ovaj film, iako ne znam da li je kod nas uopće izašao i da li je dostupan u DVD verziji. Mislim da je ovaj film daleko pametniji i poticajniji (netko bi mogao reći opasniji) od demoniziranih i “kontroverznih” šrotova poput blesavog i razvikanog “Da Vincijevog koda”.

“The great unmentionable evil at the center of our culture is monotheism. From a barbaric Bronze Age text known as the Old Testament, three anti-human religions have evolved – Judaism, Christianity, and Islam. These are sky-god religions. They are, litereally, patriarchal – God is the Omnipotent Father – hence the loathing of women for 2,000 years in those countries afflicted by the sky-god and his earthly male delegates.”

Gore Vidal

Written by isisrosenkreuz

28. 4. 2010. at 11:21

Burka za pokrivanje masnica

8 komentara

“Kada dođete u neku zemlju, morate poštovati zakone te zemlje”,

izjavila je Nadine Morano, francuska državna tajnica u ministarstvu obitelji.

Da, Nadine, apsolutno se slažem. I slažem se sa čvrstom odlukom francuske vlade da napokon zabrani burku i nikab na javnim mjestima.

Unatoč upozorenjima da bi taj potez mogao biti suprotan ne samo europskim zakonima već i francuskom Ustavu, Vlada ustraje u svojoj namjeri da u svibnju uputi parlamentu Zabranu nošenja burke na svim javnim mjestima. Nošenje takve odjeće bilo bi zabranjeno čak i turisticama.

Vlada inzistira da burka i nikab “nisu dobrodošli u Francuskoj” jer se kose sa francuskim vrijednostima te krše ravnopravnost spolova i dostojanstvo muslimanskih žena.

Naravno, lideri francuskih muslimana poručuju da rasprava o pokrivanju žena stigmatizira islamske vjernike. O jadni.

S druge strane imamo primjer kako se ne samo burka i nikab pakiraju u vjersku slobodu, već i kršenje zakona poput nasilja nad ženama.

“Mlatiti ženu je ljudsko pravo, što više, spada u domenu vjerskih sloboda”,

izjavio je Nicolas Blancho, predsjednik Centralnog islamskog vijeća Švicarske. Za njega “svatko može činiti što ga je volja, sve dok se to ne kosi sa Zakonom”. Sad, treba vidjeti o kojem to zakonu on priča. Čini mi se da je za njega taj zakon Šerijat, a ne Zakon države u kojoj živi (Švicarska).

U skladu sa uzrečicom naših susjeda Talijani “Paese che vai, usanza che trovi” (slobodan prijevod “Svaka zemlja ima svoje običaje”), a očito u skladu sa zakonom na koji se poziva Blancho, iz Kunduza (Afganistan) nam dolazi vijest o tome kako se po Talibanima mora tretirati žensko obrazovanje.

Budući da je talibanski režim u Afganistanu između 1996. i 2001. zabranio bilo kakav oblik obrazovanja za žene, taj se običaj provlači i dan danas. Ipak, u zadnjih se nekoliko godina otvorilo dosta škola za djevojčice, no Talibani ne odustaju od države po Šerijatu te su prošli tjedan počastili dvadesetak curica jedne od tih škola otrovnim plinom.

“Bila sam u razredu kada sam osjetila miris cvijeća. Vidjela sam kako moje kolegice i nastavnik padaju u nesvijest, a kada sam nakon toga otvorila oči našla sam se u bolnici”.

Ova dvanaestogodišnja djevojčica, Sumaila, još je dobro prošla. Talibani negoduju protiv ženskog obrazovanja i pomoću kiseline kojom sakate lica te djeca koja pokušavaju ostvariti osnovno ljudsko pravo na obrazovanje (Talibani pak priznaju samo obrezivanje, a ne obrazovanje žena). Djevojčica dodaje:

“Jako sam uplašena. Moji su roditelji jako uplašeni. Moj je otac rekao da sam naučila mnogo. Ne znam da li će mi dozvoliti da i dalje idem u školu.”

Ukupan broj otrovanih djevojčica u raznim školama u Kunduzu je 80.

Znači, muslimani negoduju ako im se brani burka jer smatraju da je nošenje te krpe izraz vjerske slobode, dok s druge strane njihovi vođe i predstavnici promoviraju nasilje nad ženama kao ljudsko pravo i brane obrazovanja za žene. Već je sve to tragično, no još je tragičnije kako se to gura pod kulturu i kako se za takva zvjerstva traži opravdanje tradicije i zahtjeva se da primitivan “božji” zakon bude iznad Zakona.

IZVOR: La Repubblica, UAAR, Jutarnji List

Written by isisrosenkreuz

27. 4. 2010. at 9:43

%d blogeri kao ovaj: