Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for the ‘LGBT’ Category

Nema iskoraka u Splitu

10 komentara

Kako smo već navikli, kraj svibnja i početak lipnja vrijeme je za gay pride te manje ili više žučljivo medijsko i internetsko suprotstavljanje na tu temu.
Sjećamo se što se lani dogodilo u Splitu – nasilje nad sudionicima pridea i vrlo loše odrađen policijski posao, prije svega mislim na preventivu. Iako nasilje izgleda kao ono najlošije što se može dogoditi, ove godine je splitsko gradsko poglavarstvo učinilo nešto još gore. Danas je izmijenilo najavljenu i prijavljenu trasu povorke i tako poslalo građanima Splita poruku kako homofobiju i mržnju prema gejevima smatra legitimnim čime je pripremilo put za novo nasilje.

Kao i svake godine Crkva je kroz usta svojih visokih službenika dala svoj značajan doprinos širenju homofobije, ali meni osobno je najdojmljiviji nastup građanske inicijative pod vodstvom Stjepana Loze.
Upravo je nevjerojatno kakvim se izokretanjem činjenica poslužio, a još je nevjerojatnije (ili možda i nije kada znamo tko vodi Split) što je to uopće razmatrano u gradskom poglavarstvu. Tako Lozo tvrdi da se na prošlogodišnjem prideu “dogodio zastrašujući nastup državne sile prema građanima“. Kako ne bi bilo zabune na koga je mislio, dodatno je pojasnio:

“Ako se uskrati suglasnost za najavljenu paradu, spriječit će se nasilje nad nedužnim građanima i zaštititi najslabije u našoj političkoj zajednici, a to danas nisu oni koji paradiraju u povorkama gay pridea.”

Kao argument poteže i to da se u vrijeme održavanja pride građani ne mogu slobodno kretati tim dijelom grada. Naravno da je zaboravio na drugo zakonsko pravo, ono iz članka 10. Zakona o javnom okupljanju, koje su on i njegova inicijativa uspješno derogirali. I moram priznati da još nikada nisam čuo da se netko požalio na onemogućavanje slobodnog kretanja kada je u pitanju maturalna “norijada”, sindikalno okupljanje, skup za podršku generalima ili tjelovska procesija.

U potpunosti podržavam pravo gej populacije na javno okupljanje te ostvarivanje prava za koje smatraju da su im potrebna.
Niti jedno od prava koje traže ne može umanjiti tuđa prava, za razliku od Crkve koja se svim silama trudi ograničiti tuđa prava.

A postupak splitskih vlasti smatram civilizacijskom sramotom jer su poklekle pred nasilnicima i udovoljile (ne u potpunosti, ali dovoljno da pošalju poruku) njihovim zahtjevima. I na kraju su to začinile licemjernim pozivom svima onima koji imaju drukčije stavove i seksualnu orijentaciju da se suzdrže od nasilja i civilizirano i uljuđeno izraze svoje mišljenje.

Arbitrarno prosuđivanje što je normalano, poželjno i društveno prihvatljivo i prema tome određivanje količine prava koja se mogu konzumirati (u ovome slučaju trase na kojoj se smiju kretati) velika je šamarčina ljudskim pravima i slobodama, a popuštanje pred nasiljem uvijek je vodilo prema još većem nasilju. Svatko tko se danas veseli ovakvom ishodu, trebao bi se zapitati kada će i neka njegova prava biti uskraćena zato što je netko odredio da nisu normalna ili poželjna.

Baš me zanima hoće li se oglasiti počasni doktor kojemu je Zagrebačko sveučilište odalo priznanje za posebne zasluge u humanističkom djelovanju!

Written by Ajgor

28. 5. 2012. at 15:40

Postano u LGBT, Ljudska prava

Tagged with , ,

Vlada traži odobrenje HBK da provodi zakone

5 komentara

Ne stignem komentirati, ali ipak bih sa svekolikim pučanstvom podijelio tekst s Gay.hr-a, pod nazivom Vlada traži odobrenje HBK da provodi zakone:

Ovih dana svjedoci smo skandaloznog odgovora Ministarstva znanosti obrazovanja i športa Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova oko homofobičnog udžbenika iz vjeronauka.

Naime, popis školskih udžbenika za školsku godinu 2009./2010., 2010/2011, kao i 2011/2012. sadržava udžbenik „S Kristom u život“ (u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 2008.). U udžbeniku se između ostaloga navodi sljedeće: „Svjesni smo ipak činjenice da neki ljudi osjećaju privlačnost prema osobama istoga spola. Medicina i psihologija pronalaze različite uzroke, do kraja neistražene, takvom ljudskom stanju. Crkvena je predaja uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kom slučaju ne mogu biti odobreni“ (KKC 2357). „Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju.“

Homoseksualnost nije neistraženo „ljudsko stanje“, nego jednako vrijedna varijacija ljudske seksualnosti, kao što je i heteroseksualnost, što je stav mjerodavnih svjetskih (Svjetska zdravstvena organizacija) i hrvatskih institucija (Hrvatsko psihijatrijsko društvo i Hrvatska liječnička komora). Navođenje da se radi o posebnom „ljudskom stanju“, s naglaskom na traženje medicinskih i psiholoških uzroka, sugerira upravo suprotno; da se radi o anomaliji, odnosno bolesti, te je protivno nizu međunarodnih i nacionalnih propisa koji reguliraju zabranu diskriminacije i pravo na potpunu i točnu informaciju.

Brojne lezbijke, gejevi i biseksualne osobe u povijesti su bile žrtve pokušaja promjene seksualne orijentacije medicinskim metodama poput prisilne hospitalizacije, elektrošokova, lijekova za duševne bolesti i sl. Upravo zbog toga je izrazito opasno davati djeci pogrešne informacije koje ih navode na zaključak da je homoseksualnost bolest. Dok hrvatska djeca uče iz sramotnih udžbenika o „neistraženom ljudskom stanju“, diljem svijeta 17. svibnja obilježava se kao Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije.

Zbog svega navedenog Lezbijska grupa Kontra je prije više od godinu dana, 17. 5. 2010. na Međunarodni dan borbe protiv homofobije održala simboličnu akciju na Markovom trgu, gdje su službeno zatražile od Vlade brisanje homofobičnog sadržaja iz školskih udžbenika.

Nakon krajnje zabrinjavajućih odgovora iz Vlade i Ministarstva u kojima se opisuje samo procedura usvajanja udžbenika od strane Ministarstva, bez osvrtanja na konkretan problem, udruge Kontra i Iskorak zatražile su postupanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u prosincu 2010. godine.

Nakon prve požurnice koju je Pravobraniteljica za ravnopravost spolova uputila Ministarstvu (14. travnja 2011. godine), isto je sada dostavilo očitovanje izdavača udžbenika, Kršćanske sadašnjosti d.o.o., te je izvjestilo Pravobraniteljicu da će dostaviti cjelovit odgovor nakon što zaprimi očitovanja Hrvatske biskupske konferencije i Nacionalnog katehetskog ureda. Nakon toga Pravobraniteljica je 29. kolovoza 2011. godine uputila još jednu požurnicu Ministarstvu, međutim, do danas nije zaprimila odgovor.

Iz očitovanja na sadržaj gore navedenog udžbenika evidentno je da Vlada RH nije sposobna sama zauzeti stav vezano za implementaciju zakona koji se tiču suzbijanja diskriminacije na temelju spolne orijentacije, te traži mišljenje/odobrenje Hrvatske biskupske konferencije i Nacionalnog katehetskog ureda da li da zaštiti ljudska prava građana i građanki.

Jedini zaključak koji se nameće je da mi ne živimo u sekularnoj državi, te da bi se za zaštitu svojih ljudskih prava trebali prvo obraćati Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, a onda možda Vladi.

Također, napominjemo da su Iskorak i Kontra u međuvremenu dobili pritužbe građana da i u nekim drugim udžbenicima koji se koriste u hrvatskim školama postoje diskriminativni sadržaji, te će angažirati stručnjake da naprave analizu školskih udžbenika iz relevantnih predmeta.

Vezano za sve navedeno, poručuju da će se obratiti međunarodnim institucijama i organizacijama za zaštitu ljudskih prava, budući da hrvatska Vlada nije sposobna djelovati nezavisno i zaštiti prava svojih građana kao ni implementirati međunarodne standarde i vlastite zakone za zaštitu ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije.

Sekularnost? Odvojenost države i vjerskih organizacija? Vladavina prava? Ustav?!? Jesu to stvari koje se jedu ili čemu to služi?

Written by Charon l'Cypher

29. 9. 2011. at 23:56

Nije Crkva u krizi, nego vjera u Boga – i Papu

5 komentara

Za neupućene, dragi papa Naci trenutno šeće po svojoj domovini. Provod mu je solidno rutinski: puna pozadina političara, nekoliko (20) tisuća prosvjednika, pun stadion (70.000) vjernika,… Malo odskače da su mu, iako to “nije ni državnički ni misionarski posjet”, dali pričati u Bundestagu (njemački parlament). No, kao što je policija sakrila demonstrante (iz “sigurnosnih razloga” prosvjed je premješten čak 2km daleko od Bundestaga), tako su se i neki parlamentarci (njih stotinjak) pokupili, iz raznih razloga (od protesta protiv brižne njege o pedofilima, preko homofobne i ženotlačiteljske politike, do jednostavne činjenice da taj govor narušava sekularni karakter Njemačke).

U nastavku prenosimo članak Deutche Wellea, Nije Crkva u krizi, nego vjera u Boga – i Papu koji daje pregled tog posjeta:

Nije Crkva u krizi, nego vjera u Boga – i Papu

Papa u FreiburguPapa Benedikt XVI. je posljednjeg dana svog posjeta Njemačkoj održao misu u Freiburgu pred stotinjak tisuća vjernika. Polako se povlači i bilanca trećeg boravka Pape u njegovoj domovini – a ona nije osobito bogata.

Počeo je u Berlinu političkim susretima, nastavio je u Erfurtu susretom s protestantima, a ove nedjelje (25.9.) Benedikt XVI. završava svoj četverodnevni posjet Njemačkoj boravkom u Trieru, dijacezi predsjednika Njemačke biskupske konferencije, nadbiskupa Zollitscha.

Papa predvodi misu

Papa je njemačke katolike pozvao da slijede put Vatikana i Petrovog nasljednika

Sveti otac u svojoj domovini nije štedio s dobrim savjetima: u Bundestagu je zatražio više moralnog promišljanja, protestante je upozorio da vjera “nije politika” pa da se mogu sklapati kompromisi, na susretu s muslimanima u Njemačkoj ih je upozorio da poštuju temeljne vrijednosti njihove nove domovine, a i njemačke katolike u Freiburgu je, nakon svih njihovih želja za reformom crkve, upozorio kako će “Crkva u Njemačkoj i dalje biti blagoslov za katoličku zajednicu u svijetu, ako ostane vjerna vezi s nasljednikom svetog Petra i apostola”.

Protestanti su se nadali poklonu

Utoliko su i reakcije na boravak Pape u Njemačkoj pretežito suzdržane: ako su se protestanti i nadali kako Papa donosi neki poklon koji će unaprijediti ekumenu, Benedikt XVI. im je poručio da su takve želje “nesporazum” te da je mnogo važnije da se dvije velike crkve u Njemačkoj zajednički bore protiv sve veće bezbožnosti u društvu.

Masa vjernika u Erfurtu

U Erfurtu se zbio manji incident s jednim posjetiteljem, ali to nije ništa prema razočarenju protestanata

Potpredsjednik Vijeća evangeličke crkve u Njemačkoj, saski pokrajinski biskup Joachen Bohl je utoliko razočaran što nije riješen niti temeljni problem miješanih, katoličko-evangeličkih brakova gdje je supružnicima praktično nemoguće zajednički biti na misi. Jer Vatikan uporno ustraje na “tajni vjere”, obredu Pretvorbe koju ne želi zajednički slaviti s protestantima.

Papini posjeti državama u svijetu su se u međuvremenu pretvorili i u tužni obred susreta sa žrtvama spolnog zlostavljanja čiji su počinitelji crkveni službenici: tako je bilo u SAD, Australiji, Malti, Velikoj Britaniji, a ovog petka (23.9.) se u Erfurtu susreo i s predstavnicima žrtava zlostavljanja u Njemačkoj.

“Neiskrena gesta” Pape

Emmanuel Henckens, i sam žrtva zlostavljanja predstavlja slike drugih žrtava

Predstavnici žrtava zlostavljanja su jednostavno - razočarani

Papa je i ovom prigodom za vrijeme polusatnog susreta izjavio kako je “dirnut i potresen” onime što je učinjeno žrtvama i njihovim obiteljima i izrazio “duboko suosjećanje i žaljenje.” Predstavnici žrtava Papi nisu povjerovali: nakon susreta su izjavili kako je susret bio “neiskrena gesta” i “lijep, ali zapravo beskoristan čin jednog čovjeka koji bi veoma lako mogao zaštiti svoju djecu, ali ne želi to doista učiniti”.I kod ostalih spornih pitanja koja opterećuju odnose Katoličke crkve s društvom, Papa nije propustio priliku ponoviti svoje konzervativne stavove. Tako je u susretu s predstavnicima pravoslavnih vjerskih zajednica osobito pohvalio “integritet i jedinstvenost braka između jednog muškarca i jedne žene” za kakvu se zalažu i pravoslavci i poželio da se i katolici “uzdrže od svakog krivog tumačenja” institucije braka.

Ništa novog iz Vatikana

Njemački predsjednik Christian Wulff i supruga Bettina u društvu Pape

I predsjednik se - kao i njegova druga supruga - nadao 'više milosrđa' prema sudbinama poput njegove

To je bila i više nego jasna poruka vjernicima homoseksualnih usmjerenja, a neugodni odgovor dočekao je i njemačkog predsjednika Wullfa. On je i osobno katolik i oženjen po drugi put, tako da je predsjednika Njemačke biskupske konferencije Zollitscha zamolio za “više milosrđa crkve prema razvedenima”. Benedikt XVI. tu ima samo jedno mišljenje: važno je “bezgranično se vezati za jednog partnera. Postoji još jedva hrabrosti obećati biti vjeran čitavog života.”

I kod pitanja celibata i uloge žena u crkvenim obredima, ovaj Papa jedva da želi što dodati tradicionalnim stavovima: i prilikom trećeg boravka u Njemačkoj, Benedikt XVI. je našao prigodu da podsjeti kako “svećenik djeluje u ime i kao nasljednik Krista” i kako stoga mora biti neoženjen. Utoliko na sve probleme na koje upozorava Katolička crkva u Njemačkoj i brojne udruge vjernika, Papa jedino iznosi, da tako kažemo, “Benediktinski obrat”: nije Crkva u krizi, nego je u krizi vjera. Previše je rutine u Crkvi koja prekriva pravi vjerski žar. A kada se ta vjera – kao što smo čuli, prema Vatikanu i mišljenju Pape – opet probudi, sve će biti u redu.

Autor: A. Šubić (agencije)

Odg. ured: A. Jung-Grimm

Eto, barem zlostavljani znaju da ih nisu napastovali pedofili, nego vlastiti nedostatak vjere. I skrivanje pedofila nije kriza Crkve, nego vjere i to, valjda, vjere zlostavljanih, jer kako bi neki “svećenik djeluje u ime i kao nasljednik Krista” pokleknuo i upao u krizu vjere? To bi bilo kao da nekom iskrenom vjerniku treba, ne znam, Mercedes s neprobojnim staklom da ga, umjesto Božje providnosti, štiti od metaka…

Written by Charon l'Cypher

25. 9. 2011. at 15:10

Katolička crkva u obrani ljudskih prava

3 komentara

Nakon “Splitske subote” uslijedile su brojne i žestoke reakcije klera što je za Crkvu inače prilično neuobičajeno. Sve te reakcije svode se na jedno:
“Dobili su što su tražili.”
Neki su radi folklora ili političke korektnosti dodali kako osuđuju nasilje.

Da bi bilo degutantnije, pobrinuo se Zvjezdan Linić koji je na sve to dodao:

‘Znači li to da će sutra, tražeći svoja prava, na ulicama paradirati pedofili, kriminalci…?’

Ne znam kako mu je uopće tako nešto palo na pamet, osim ako nema neku insajdersku informaciju, barem što se ovih prvih tiče. 😉

Vrh Crkve vrlo glasno i jasno nije se oglasio.

Nasuprot iskazanoj brizi za moralnu čistoću nacije, podsjetit ću kako je Crkva reagirala na sindikalne prosvjede zbog pokušaja mijenjanja zakona o radu:

M. Srakić:
«Piše vam u socijalnom nauku, pa ne moramo to stalno ponavljati.»

HBK preko svoga glasnogovornika:
“… postignut je dogovor da se biskupi ne izjašnjavaju o situaciji. Ancić nije objasnio zašto su se biskupi odlučili suzdržati od komentara“

Živko Kustić:
“Ali sasvim je moguće da u ovom slučaju ne bi bilo mudro službeno stati na stranu sindikata. Osobito ako je zapravo većini jasno što odgovorni u Crkvi o tome misle i kakav socijalni nauk navještaju …”

Možda ovakav stav proizlazi iz pretpostavke crkvenih otaca da su svi katolici naizust naučili “Socijalni nauk katoličke crkve” (tome u prilog idu i neka istraživanja ;-)) pa je dovoljno samo podsjetiti vjernike. 😉

Socijalni nauk crkve je jedan od važnijih dokumenata na koje se kler voli pozivati … kada mu to odgovara.
U slučaju reakcija na splitski pride, pokazalo se da je licemjerje konstanta katoličke crkve, ili mogli bismo reći: jedno pišu, drugo govore, a treće rade.

Evo što piše u Socijalnom nauku:

O dostojanstvu:

Osnovna načela su dostojanstvo ljudske osobe, ljudska prava, princip općeg ili zajedničkog dobra, supsidijarnost, solidarnost, sudjelovanje, povlaštena briga za siromašne.

Zbog toga Crkva neumorno inzistira na dostojanstvu ljudske osobe protiv svih izrabljivanja i manipulacija koje su na štetu čovjeka ne samo na političkom i gospodarskom polju nego i na ideološkom, kulturnom i drugim područjima života.

O ljudskim pravima:

Ljudska prava imaju svoj temelj u Svetom pismu. (😀 😀 :-D, op.a.) Polazište je da je čovjek stvoren na sliku Božju (Post 1,26). U Svetom pismu se čovjeku pridaje nedodirljivo dostojanstvo. Bog je čovjeku poklonio određene darove koje ne smije čovjek drugom čovjeku osporiti…

Katolička Crkva se danas ubraja u najvažnije zaštitnike ljudskih prava! (😀 😀 :-D, op.a.)

Danas je Crkva po svojem nauku i svojoj djelatnosti važan činitelj na području ljudskih prava. Njezin se doprinos vrlo cijeni i društvo traži njezin savjet kako bi se ukupan trud oko punog priznanja ljudskih prava mogao pokazati djelatnim i plodnim”.

Danas je Katolička Crkva uistinu važan zagovornik ljudskih prava, a u mnogim opresivnim sustavima spada među malobrojne uspješne.

Napokon, treba spomenuti još jednu vrstu ugrožavanja ljudskih prava koja je također slična farizejstvu: riječ je o gotovo inflacijskom verbalnom priznavanju ljudskih prava u dokumentima i govorima nasuprot nepoštovanju ljudskih prava u praksi. O poštovanju i ovdje će najbolje svjedočiti djelo. Na to smo svi mi pozvani.

Oni koji mogu bez problema povjerovati da prikrivatelj pedofilije može biti najveći svjetski moralni autoritet, lako će povjerovati i u ovu neumjerenu i neutemeljenu samohvalu.

Međutim, oni koji čvrsto stoje na zemlji uočit će nešto sasvim drugo:

Socijalni nauk crkve u jednom dijelu teksta poziva se i na Opću deklaraciju o pravima čovjeka (UN, 1948. god.). Republika Hrvatska potpisnica je ove deklaracije koja nije pravno obvezujuća, ali je ugrađena u naš pravni sustav. Tako su npr. ustavne odredbe o zabrani diskriminacije po bilo kojoj osnovi ili o jednakosti pred zakonom sukladne odredbama Deklaracije.

Deklaracija inače nigdje izrijekom ne spominje spolne i rodne manjine što je razumljivo jer je usvojena 1948. godine. U to vrijeme mnoge države su još uvijek kriminalizirale homoseksualce. Međutim, desetljećima kasnije, onoga trenutka kada su pojedine države dekriminalizirale homoseksualce i priznale i u pravne sustave uvrstile spolne i rodne manjine, one su automatski ušle pod zaštitu Deklaracije i to po osnovu prava na jednakost temeljem “neke druge okolnosti” (čl.2) i pod pravom na mirno okupljanje i slobodno udruživanje (čl.20).

Nadalje, načela Deklaracije ugrađena su i u mnogobrojne konvencije i sporazume o ljudskim pravima koje su uslijedile kasnije. Jedna od njih je i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda čija je potpisnica i Republika Hrvatska. Za razliku od Deklaracije, ona je pravno obvezujuća i ušla je u pravni sustav Republike Hrvatske (ima istu pravnu snagu kao npr. i oni Ugovori …).

Protokol 12. Konvencije u članku 1.1. koji se zove Opća zabrana diskriminacije kaže:
1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

Taj drugi status može se primijeniti na spolne i rodne manjine. Pravno priznanje homoseksualaca ušlo je u hrvatsko zakonodavstvo 2003. godine kada je usvojen Zakon o istospolnim zajednicama. Izričita zabrana diskriminacije po osnovu spolne orijentacije ili rodnog identiteta ozakonjena je u srpnju 2008. godine kada je usvojen Zakon o suzbijanju diskriminacije.

Članak 1.1. je nedvosmislen:
Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi … … … rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

Vratimo se sada tvrdnji iz Socijalnog nauka Crkve:

“Katolička Crkva se danas ubraja u najvažnije zaštitnike ljudskih prava!”

Ne samo da Crkva nije zaštitnica ljudskih prava, već njihovim nepoštivanjem krši
– domicilno zakonodavstvo
– međunarodne konvencije, uključujući i one koje je uvrstila u svoj vlastiti Socijalni nauk!

Deklaracija o ljudskim pravima sadrži još neke zanimljive odredbe u kojima bi također mogli prepoznati najveće zaštitnike ljudskih prava :-):

Članak 12.
Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili dopisivanje, niti napadima na njegovu čast i ugled. Svatko ima pravo na pravnu zaštitu protiv takvog miješanja ili napada.

Članak 20.
2. Nitko se ne smije prisiljavati na pripadanje nekoj udruzi.

POST SCRIPTUM:

Dan nakon objavljivanja ovoga teksta, u Jutarnjem se pojavio tekst Adalbert Rebić: Oprostite mi svi koje sam uvrijedio. Jedini nam je put suživot u ljubavi, a ne u mržnji

On dokazuje kako je kler potpuno zaslijepljen svojim dogmatskim stavovima, a zahvaljujući privilegiranom statusu u društvu uopće se niti ne trudi shvatiti u čemu je problem niti pokušava korigirati svoje ponašanje.

Rebić, naime, u nečemu što bi trebalo biti demantij, uopće ništa ne demantira. Dapače, izrijekom to potvrđuje kao što potvrđuje i to da je pobornik nasilja nad gay populacijom. (Nadam se kako ugledni teolog zna da nasilje ne mora biti samo fizičko.)

Evo kako demantira:

Rečenicu “dobili su što su tražili” izrekao sam u kontekstu najavljenog visokog rizika održavanja takve parade: “Ta je parada proglašena skupom visokog rizika i unaprijed se moglo znati što će se dogoditi…”

Rebić smatra da su Splićani ipak mogli drukčije reagirati i svoje nezadovoljstvo iskazati glasnim negodovanjem i protestiranjem, a ne kamenjem. Žao mu je ljudi koji su stradali, ali i onih koji su kamen bacili…

(Žao mu je onih koji su kamen bacili?! Zato što nisu dobro gađali ili zato što će snositi posljedice?!)

Pa još malo bisera:

… za krvavi epilog parade odgovornima smatra i organizatore gay parade, ali i one koji su je dopustili”.

O, kako je to dirljivo pravedna raspodjela krivnje. A oni koji su to dopustili, morali su to dopustiti jer to nalaže zakon!

Poštujem tuđe mišljenje, ali neka homoseksualci i lezbijke ostanu to unutar svoje privatnosti.”

A kako bi bilo da malo za promjenu počnete poštovati i zakone države u kojoj živite?

Ništa kontra u Splitu

8 komentara

U zraku se još osjeti bezgranična i bezuvjetna ljubav koju nam prošlog vikenda donio Njegov Namjesnik, a Hrvatska je već dala svoj doprinos knjizi europske uljudbe. Riječ je naravno o incidentima u Splitu.

Nova stranica ispisana je prepoznatljivim rukopisom – o tome gotovo da nitko i ne dvoji, postoje samo manje razlike u eksplicitnosti …
Kerum koji još nije naučio vještinu političkog govora nedvosmisleno je upro prstom:

“Ovo što se dogodilo u Splitu, moglo se i očekivati. Usudio bih se reći da je čak prošlo i bolje od onoga čega smo se bojali. Ovo je konzervativan, katolički grad i građani su došli na rivu da bi te svoje stavove izrazili”

Bio je jasan i don Ivan Grubišić:

… to su bili mlađi ljudi koji su sve to čuli na vjeronaucima i u školi, a bojim se da tu treba tražiti klicu ideološke i svake druge isključivosti na koju su mladi naprosto navučeni, a s njima je lako manipulirati”

Niti za strane medije nije bilo dvojbe:

– U zemlji koja je još uvijek većinom konzervativna, sa snažnim utjecajem rimokatoličke Crkve koja je homoseksualnost opisala kao ‘bolest’ i ‘perverziju’, više od 88 posto stanovnika su Katolici.

Vodeći političari (premijerka i predsjednik) bili su suzdržaniji pa su se ograničili na općenitu osudu nasilja. Tragovi njihova DNK još su na prstenu glavnog ideologa katoličkog totalitarizma i netolerancije pa ne bi bilo zgodno jasno se izražavati. A treba se umiliti i glasačima jer izbori su pred vratima.

U cijeloj ovoj priči uopće nije sporno to što se nekome ne sviđaju homoseksualci i što to nesviđanje može biti u rasponu od nesimpatije preko gadljivosti pa do mržnje. Problem je u načinu na koji se to izražava – nasilje je neprihvatljivo, barem za one koji se žele smatrati civiliziranima.

Drugi problem je što katolici i u ovome slučaju pokušavaju nametati svoje kriterije kao jedine ispravne. Pri tome se ponašaju potpuno iracionalno jer njihova prava i slobode nisu ama baš ničime ugroženi ili ograničeni. Kada glavni ideolog kojega katolici smatraju svetim i neupitnim autoritetom, javno i pred političkom elitom demokratske države koja na to ne reagira, poziva na totalitarizam (“Nemojmo si umišljati, ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda se to mora očitovati na SVIM područjima života“), a s iste govornice stigne i osuda svih drugih oblika partnerstva osim katoličkog braka muža i žene, onda i ne čudi kada se klinci isprana mozga prihvate križarske vojne.

Žalosno je kada osim nabrijanih klinaca niti neki intelektualci ne shvaćaju u čemu je problem. Tako npr. Nino Raspudić za Index kaže ovo:

“Homofobiju ne bih u potpunosti vezao uz odnos prema gay-paradama, jer one predstavljaju korak dalje od traženje individualnih ljudskih prava, tj. traže redefiniranje postojeće slike zajednice o samoj sebi. Parada je svojevrsna simbolička borba za javni prostor, ona uvijek ima i političku dimenziju i kao takva nosi i rizike.

Šira zajednica već je redefinirala sliku o samoj sebi. Naime, razni spolni identiteti priznati su pozitivnim zakonima Republike Hrvatske, a propisane su i sankcije za one koji po tim osnovama nekoga diskriminiraju. Taj zakon usklađen je s Ustavom koji također zabranjuje diskriminaciju po bilo kojoj osnovi, ali već smo se uvjerili da on nekim skupinama ne vrijedi više od papira na kojemu je napisan.

Dakako da parada ima političku dimenziju, pa to joj je i cilj. To što Raspudić na ovaj način govori o riziku, jednako je argumentaciji da žena koja želi nositi minicu i pokazati lijepe noge mora biti svjesna rizika da će biti silovana, ili, drugim riječima, da će si u tom slučaju sama biti kriva. Sa sličnim genijalnim stavom oglasio se i Sindikat državnih službenika (još mi nije jasno zbog čega se o tome treba izjašnjavati sindikat?!?!)

Pitaju se zašto se parade “veselog ponosa” održavaju baš u onim gradovima u kojima se može očekivati nevesela reakcija njihovih žitelja!?

(A ja se pitam zašto vatrogasci idu gasiti požar tamo gdje gori vatra?)

Priopćenje je upućeno prvenstveno organizatorima pridea kao apel da ubuduće pažljivije organiziraju povorku. K tome im još suptilno imputiraju odgovornost za incidente:

“Ide li svaka razbijena glava u Splitu baš samo na račun policije ili odgovornost za to snose i organizatori Pridea svojim odabirom mjesta njegova održavanja?

Je li to obraćanje po kriteriju “pametniji popušta” ili zaista ne razumiju da troškovi osiguranja i krivnja idu na dušu samo i isključivo onih koji ih fizički napadaju, a odgovornost na one koji nisu dobro obavili svoj posao zaštite?!

Rizici koje spominje Raspudić dolaze upravo od onih koji nisu spremni prihvatiti redefiniranu sliku društva ili je uopće nisu svjesni ili, ako to već ne mogu u svojim glavama, možemo reći da rizici dolaze od onih koji svjesno i namjerno ne poštuju ustavno pravni poredak Republike Hrvatske. I tu ne može biti dvojbe o tome tko je krivac i tko treba biti sankcioniran! A ne treba dvojiti ni o tome da treba barem verbalno osuditi inspiratore homofobije – RKC. Podsjetit ću da je vrlo prikladno, nekoliko dana prije splitskog pridea, don Ursić upriličio promociju svoga homofobnog pamfleta. Prošle godine je župnik Jurčević bio zapažen po svojim homofobnim ispadima, a zaradio je i uvjetnu zatvorsku kaznu. Ako već ovakvi primitivni i ostrašćeni homofobni ispadi i nisu došli iz vrha Crkve, nije bilo niti odgovarajuće reakcije pa je tu prilično jasno na kojoj je strani Kaptol.

Don Grubišić također uočava i da su nasilnici općenito inficirani mržnjom prema drugom i drugačijem, a ne samo prema homoseksualcima i njima se društvene vrijednosti svode na vrijednosti krda.

“Kada se radi o navijačima onda je ‘Ubij, ubij Srbina’, sada je bilo “Ubij, ubij pedera’. Onda kada se čuje s visokih adresa da će Hrvati Europu obogatiti moralom, tada se pitaš razumiju li išta ti ljudi?” Imaju li oni ikakvu informaciju što se ovdje događa”, pita se Grubišić. Smatra da bi odgojne ustanove, u koje ubraja i Crkvu trebale više poraditi na mladim ljudima.

Podsjetit ću na kraju na glavni kriterij po kojemu je RKC u Hrvatskoj dobila mnoštvo privilegija i solidnu apanažu:
Republika Hrvatska s obzirom na veliku ulogu Katoličke Crkve u društvenoj, odgojnoj, kulturnoj i karitativnoj djelatnosti …

O velikoj ulozi Crkve ne treba dvojiti, a možda će nekome iz politike jednoga dana pasti na pamet preispitati i čime nas je civilizacijski obogatila …

Written by Ajgor

13. 6. 2011. at 11:07

Još jedna bitka katoličke crkve protiv pravde

3 komentara

Na blogu Young Freethought autor MJP Campbell objavio je izvrsni komentar na beatifikaciju Ivana Pavla II. Tekst je objavljen 2.5.2011, a ovdje prenosim svoj (donekle slobodni) prijevod cijelog uratka:

Još jedna bitka katoličke crkve protiv pravde

Jučer smo svjedočili vatikanskom besramnom ignoriranju pravde u punom sjaju i blještavilu. Pokojni papa Ivan Pavao II., sada blažen, jedan od najpopularnijih pontifa u povijesti, beatificiran je, što je u osnovi predzadnji korak prema svetosti. Jučer je milijunska gomila ljudi nahrupila u baziliku Sv. Petra, slaveći što je njihov omiljeni pontif sigurno smješten u Raju. Prema svim izvještajima, gomila je slavila u karnevalskom raspoloženju, a mnogi mladi su plesali i klicali.

I u čemu je problem? Ivan Pavao II. vladao je institucijom koja je redovito silovala djecu u gotovo svakoj državi u kojoj postoje svećenici, znao je za skandal i odbijao poduzeti bilo što da tome stane na kraj, Vatikan podatke o slučajevima nije prosljeđivao odgovarajućim institucijama, svećenicima nije suđeno pred kaznenim sudovima, djeci je nabijan osjećaj krivnje zbog vlastitog zlostavljanja, a svima koji su na ikoji način bili uključeni u događaje bilo je branjeno govoriti o tome. Da ne spominjemo kako je Ivan Pavao II. značajno umanjio upotrebu kontracepcije u zemljama u razvoju izazivajući time fatalno širenje HIVa te je širio uobičajenu katoličku gorčinu protiv žena, homoseksualaca i pobačaja. Postoje velike (i još uvijek rastuće) količine dokumenata koje podupiru ove tvrdnje i bilo bi uopće smiješno negirati ih. Svi oni koji su jučer slavlili, za ovo ili znaju — pa su za svaku moralnu osudu ili jednostavno ignoriraju očito — ili ne znaju za Crkvinu ulogu u skandalima, pa je njihovo nepoznavanje vlastite crkve skandalozno. U tome je problem. Ništa se neće poduzeti oko toga i stara budala će sigurno biti proglašena svetom u bliskoj budućnosti. Naše vlade su već pokazale da su nesposobne i da nemaju volje poduzeti išta vezano uz te silovatelje, pedofile i pederaste (to nisu “pederi” nego nešto a la pedofili, samo se “bave” adolescentima, op. Charon) te njihove vladare koji se skrivaju iza vatikanskih zidina.

Kao da nije bilo dovoljno uvreda svima koji drže do pravde, Vatikan je pozvao Roberta Mugabea na jučerašnju ceremoniju. Predsjednik Zimbabwea trenutno ima zabranu putovanja Europskom unijom zbog zločina protiv čovječnosti i izbornih prijevara, no to nije spriječilo kukavičku talijansku vladu da dozvoli Mugabeu dolazak na rimski aerodrom kako bi mogao doputovati u Varikan koji je očito, prema svim praktičnim mjerilima, ionako iznad međunarodnog prava.

Ratni zločinac Robert Mugabe rukuje se s vatikanskim dužnosnicima

Ratni zločinac Robert Mugabe rukuje se s vatikanskim dužnosnicima

Sve to više nikoga ne čudi, no zaprepašćuje kako ovim zlotvorima to sve prolazi. Proces beatifikacije nadzirao je Ratzinger, čovjek osobno odgovoran za zataškavanje svih slučajeva zlostavljanja (pogledati, na primjer, film Sex crimes and the Vatican, op. Charon). Da bi bio proglašen blaženim, Ivan Pavao II. je trebao napraviti jedno čudo. Navedeno čudo do sada nije potvrđeno od strane neovisnih istražitelja (što se ionako nikada ne događa), a vijesti o tome da se navodno ozdravljeloj osobi bolest vratila jednostavno su zanemarene. Jedina dobra stvar vezana uz Crkvu trenutno je nedavni zahtjev suda u Kentuckyju da trenutni papa dođe pod zakletvom odgovoriti na pitanja vezana uz skandale zlostavljanja. Trenutno nije jasno hoće li se to svjedočenje ikada i dogoditi.

Činjenica da živimo u dobu koje tako otvoreno slavi živote ovakvih ljudi, da tako sramotno možemo ignorirati pravdu i glasove onih koje su silovali isti ljudi koji su ih trebali štititi i voditi, stvara mi osjećaj krajnje nelagode i srama. Jak osjećaj da pravda nikad neće biti zadovoljena jedan je od najtužnijih koje uopće mogu pojmiti.

— Original: The Catholic Church Fights Justice Once More

IMO, svaka je pogođena (osim možda pokojeg harsh izričaja koji, opet IMO, nepotrebno provocira i odbija upravo one kojima bi tekst trebao barem malo otvoriti oči). Zašto ljudi biraju biti slijepi i slaviti zlo, možemo raspravljati nadugačko, no korisnije bi bilo naći način da se tome stane na kraj, pa da ovoj našoj napaćenoj planeti konačno krene na bolje.

Ne slažem se s Crkvom, ali što ja tu mogu?

4 komentara

Ne gledajte mene, ja nisam član Crkve. Pitajte Fince:

Skoro 25.000 Finaca u roku od nedelju dana je napustilo evangelističko- luteransku crkvu posle televizijske emisije u kojoj je poslanica i predsednica Demohrišćanske partije rekla da hrišćanin koji je u homoseksualnom odnosu čini “zlo”.

“Za vreme emisije 220 ljudi istupilo je iz crkve, što je dva puta više u odnosu na broj onih koji inače napuste crkvu svaki dan”, rekao je agenciji France presse Petri Karisma, predstavnik internet sajta u Finskoj preko kojeg se može istupiti iz crkve. On je dodao da je posle toga svakog dana iz crkve izlazilo više hiljada ljudi, što se u Finskoj do sada nikada nije desilo.

Televiziija YLE prošlog utorka emitovala je emisiju posvećenu pravima homoseksualaca u kojoj je učestvovalo više političara, predstavnika crkve i aktivista različitih organizacija. Predsednica Demohrišćanske partije Pejvi Resenen rekla je tokom emisije da, gledano iz ugla hrišćana, svako ko je u homoseksualnom odnosu zna da čini zlo.

Biskup grada Tampere Mati Repo rekao je da “nikada” ne bi blagoslovio homoseksualnu zajednicu zato što je to u “suprotnosti sa učenjem Biblije”. Finska crkva je odobrila homoseksualne zajednice, ali ne i brakove.

Ogorčeni vernici su raskidanje svojih veza sa crkvom obrazložili time da je crkva previše netolerantna, konzervativna i da gaji negativan stav prema homoseksualcima.

„Kap koja je prelila čašu je bio stav crkve o pravu gej ljudi da sklope brak. Ne želim da podržavam tako uskogrudnu instutuciju svojim članstvom i novčanim prilozima“ – izjavio je jedan vernik. Kritikama se pridružio i Štefan Valin državni ministar kulture zadužen za crkvene poslove, koji je izjavio da predsednica Demohrišćanske partije Pejvi Resenen ne sme izbeći krivicu zbog toga što rekordan broj ljudi napušta evangelističko-luteransku crkvu.

Više od 80 odsto Finaca su članovi luteranske crkve koja se finansira od članarina njenih pripadnika. Prema finskom listu Itasanomat, masovno istupanje koštaće crkvu više od sedam miliona evra. List Helsingin Sanomata, navodi da osam od deset Finaca pripada državnoj evangelističko-luteranskoj crkvi, iako mnogo manji broj redovno odlazi u crkvu. Članstvo znači plaćanje godišnje parohijske takse, koja obično pokriva troškove crkvenog venčanja.

Izvor

Naglasio bih komentar vjernika: “Ne želim da podržavam tako uskogrudnu instutuciju svojim članstvom i novčanim prilozima”. To je poanta: čovjek nekome/nečemu pruža podršku i iza te podrške stoji. Ne šminka se vjerom, onako deklarativno. Takva podrška znači više od statističkog broja kojim kod nas Crkva maše iako znamo da on ništa ne znači. Ali, takva se podrška može i izgubiti.

Ima li još neki izgovor za podržavanje Crkve?

Podsjećam, riječ je o organizaciji koja promiče mržnju, migolji pred zakonima, zgrče ogromna materijalna bogatstva dok svom stadu promovira siromaštvo, petlja se u politiku, škole, bolnice,… svuda!

Written by Charon l'Cypher

19. 10. 2010. at 21:22

Postano u Aktivizam, LGBT

Tagged with , ,

%d bloggers like this: