Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for the ‘Nasilje’ Category

Vijesti iz Svijeta (1)

2 komentara

Norveška ukinula službenu državnu crkvu

Norveški parlament izglasao je ukidanje norveške crkve, doprinoseći odvajanju Države i religije. Jednostavno, ekipa je zaključila da religija više nije tako važna da mora postojati jedna državna religija, s obzirom da samo 2% Norvežana redovito pohodi crkvu, 20% ih smatra da im je religija važna, a čak 72% njih ne vjeruje u Boga (kao konkretno biće).

Praktički, to znači da Crkvu više neće financirati iz proračuna, političari neće pohoditi religijska slavlja (barem ne u svojstvu službenih osoba), država više neće imati utjecaja na izbor crkvenih velikodostojnika,… je l’ te, što već znači sintagma “odvajanje Države i Crkve”.

Posebno je iznenađujuće da se čini da, kako stvari stoje, Norvešku neće preko noći progutati kaos razmahalog nemorala.

Naravno, daleko su ti brojevi od Hrvatske, zar ne? Ipak je ovdje 88% revnih katolika, a za razliku od 72% bezbožnika u Norveškoj. Zapravo, razlika i nije neka bitna, samo se kod nas skriva glupom statistikom. Formalno, 79% Norvežana su članovi Crkve, jer se to postaje krštenjem. Na isti način se kod nas dobije upravo tih 88% kod nas — pažljivo se izbjegava postavljanje pitanja poput “Koliko često idete u Crkvu?” ili “Živite li u skladu s naukom Crkve (sex prije braka, kontracepcija, non-stopno darivanje Crkve,…)?”.

I nije neka razlika, ali njima su daske u glavama očito bolje posložene…

Izvor: Norway abolishes state-sponsored Church of Norway

Da ne bi sve bilo tako lijepo, pobrinuo se Izrael…

Crkva važnija od djece

Na žalost, već smo navikli da se bijes raznih pravednika (pa i široke vjerničke javnosti) usmjerava na one koji prijave zlostavljanja katoličkih svećenika, umjesto na same svećenike. Naravno, katolicizam tu nije ništa posebno. Stvar je uvijek ista: institucija van svake kritike i dosega razuma, može raditi što želi.

Mordechai Jungreis saznao je da su njegovog mentalno zaostalog sina seksualno zlostavljali u židovskom ritualnom kupalištu. Kao i svaki odgovoran roditelj (dakle, kao malo koji vjernik), prijavio je zlostavljača kojeg je uskoro pokupila policija.

I tu je uslijedio novi šok. Stari “prijatelji” počeli su ignorirati njega i njegovu obitelj, stanodavac ih je izbacio iz stana, anonimne poruke proklinjanja što je “izdao sunarodnjaka” su mu preplavile telefonsku sekretaricu, a majka paraliziranog djeteta je njegovoj punici rekla da je isti čovjek zlostavljao njeno dijete, pa ga ona nije prijavila i da zašto je njen zet to morao napraviti! 😯

Sličnu sudbinu proživljavaju i ostali koji u toj religijski zadrtoj zajednici odluče “izdati” “svete ljude” koji sexualne strasti zadovoljavaju na nemoćnoj djeci.

I onda smo mi ateisti “bezosjećajni” i “moralno korumpirani”?!?

Cijeli članak možete pročitati u on-line izdanju New York Timesa.

Oglasi

Written by Charon l'Cypher

15. 5. 2012. at 18:43

Debaptizacija Edwarda R. Daviesa

5 komentara

Mislite da djeca nemaju izbora, kad se rode u zadrtoj obitelji koja ih onako nejake odmah gurne u šake popovima na cjeloživotno ispiranje mozga (a ponekad i nešto gore)?

Obitelj vjerojatnog predsjedničkog kandidata Mitta Romneya posthumno je krstila Edwarda R. Daviesa, 14 mjeseci nakon njegove smrti! 😯 Davies je bio Romneyev tast i, da stvar bude apsurdnija, za života je bio ateist i isticao jake antireligijske stavove!

Inače, mormonima je pokrštavanje mrtvaca uobičajeni biznis koji je već digao dosta prašine, čak i u konkurentskim firmama, poput katoličke crkve. Bez brige, nije njih zasmetalo poštovanje pokojnika — kako i bi, kad ta ekipa vadi komadiće leševa iz grobova da bi im se klanjala? Ne, oni su se pobunili jer su mormoni i neke poznate katolike prekrstili na mormonsku vjeru. Samo Ivanu Pavlu II. su to uspjeli napraviti barem 6 puta (izvor).

Yup, gospon Romney će baš poštivati slobodnu volju ljudi kojima namjerava vladati. Nadam se da Ameri nisu baš toliko o’šli na kvasinu da ga uprisutne na mjestu predsjednika USA, kakav god Obama bio.

Za kraj, Bill Maher je obavio poprilično zabavnu debaptizaciju gospodina Daviesa:

Misao dana:

Ateizam je religija jednako kako je i apstinencija poza u seksu.

Koliko ste ljudi ubili tijekom ovih praznika?

leave a comment »

Naime, svaki put kad kažete “Sretan Božić”, to ne da je ravno umorstvu — to je gore od umorstva! 😯

Uz poniznu ispriku što kasnimo s ovim hvalevrijednim upozorenjem, evo i objašnjenja iz ustiju samog svetog čovjeka:

Uh, kad ste već bili tako nesmotreni i postali ubojica nebrojenih (srećom, nepostojećih) ljudi, barem da pokajnički ponešto naučite o skladnim obiteljskim odnosima (ipak je ovo “obiteljski blagdan”). Dakle, žene treba mlatiti, ali po strogo određenim pravilima. One to žele, jer traže “pravog muškarca” (i to čak 90% njih!), a i batinanjem zapravo Alah odaje počast ženama! Da, one imaju biti ponosne kad ih muž malkice mlatne, a on će — dobričina požrtvovna — paziti da ih ne unakazi, kako bi mu i dalje bile lijepe:

Do idućeg čitanja o “religiji mira”, želim Vam ugodne blagdane i sretne sve dane, i one koje slavite i one koji su vam “obični”.

Written by Charon l'Cypher

26. 12. 2011. at 22:43

Utjeha i pomoć u ormaru

leave a comment »

Iako tako započinje, ovo nije još jedan post o LGBT pravima.

Posljednjih godina često se spominje pojam “coming out”, obično u kontekstu “javnog” izjašnjavanja neke osobe o svojoj homoseksualnoj orijentaciji. Naziv dolazi od “coming out of the closet” (engl. za “izaći iz ormara”), gdje je ormar metafora za skrivanje osobe zbog onoga što ona je.

Problemi koji tu mogu nastupati drastično ovise o društvu i okolini, a kreću se od nezainteresiranosti okoline i sitnica poput dobronamjernih zadirkivanja ili zapitkivanja u tolerantnim društvima, preko manjeg, većeg ili čak potpunog odbacivanja od strane “prijatelja” i/ili rodbine u tzv. “tradicionalnim” društvima, do državnih kazni višegodišnjim zatvorima ili čak smrću u religijski preopterećenim društvima (Uganda, Iran, Nigerija,…).

No, što se događa kad “coming out” zatreba svećeniku (imamu, rabinu,… ovdje ću ih sve zvati “svećenicima”), i to ne po pitanju seksualne orijentacije, nego po pitanju onoga što bi svećenicima trebalo biti definiciona odrednica: po pitanju vjere?

Ili, kraće, što sa svećenicima koji “prestanu vjerovati”?

Riječima Richarda Dawkinsa (skraćeno prepričano):

Kad se farmer zasiti života na polju i poželi promijeniti profesiju, on nailazi na probleme. Potrebno je vrijeme, trud, doškolovanje, novac,… no, uz malo volje, on to može izvesti.

No, za svećenika, to znači puno više. Naravno da je potrebno sve nabrojano da bi se “promijenio posao”, ali prestanak rada kao svećenika, uz gubitak posla znači i gubitak obitelji (“djece”), a nerijetko i odbacivanje od cjelokupne sredine.

Stvarno, svećenik je nekakva centralna figura svoje zajednice. Zajednice koja je odgajana u duhu “ako nisi s nama, protiv nas si” (ili, u blažoj varijanti, “za nas ne postojiš”). Ne tvrdim da tako “razmišlja” svaki član svake takve zajednice, no to je “razmišljanje” koje se obično nameće kao službeno, od strane religijskih vođa (u mnogim državama je izraz “religijske vlasti”, na žalost, prikladniji). Za primjer kakvo je stanje u Hrvatskoj, baciti oko na članak Dvadeset godina ispiranja mozga, s posebnim naglaskom na to koju djecu vršnjaci u školama najviše diskriminiraju (hint: onu koja nisu “s njima” — na vjeronauku).

Svećenici su samo ljudi, kako se to često voli primijetiti kad treba braniti pedofilske, šovinističke, kradljive i slične jedinke među njima. Ljudi, naravno, mogu promijeniti stav, pogotovo kad su u prilici vidjeti ogromni raskorak između propovijedanja i prakse svojih religijskih organizacija.

I tako, svećenik “samo čovjek”, izgubi vjeru… što dalje?

Za takve, koji progledaju i postanu iskreni prema sebi, postoji The Clergy Project — on-line zajednica koja okuplja bivše i sadašnje svećenike koji su izgubili vjeru.

Prvi (a nekima možda i zadnji) korak u prihvaćanju sebe i svog novog “stanja” je spoznaja da osoba nije sama. Već sam popis priča iz medija daje jasan znak da takav svećenik nije jedini. Site omogućuje anonimne razgovore s ljudima u istoj ili sličnoj situaciji, utjehu, savjete,… no potrebna je punokrvna prijava, što daje dodatnu sigurnost da u zajednicu ne ulijeće baš bilo tko. Kako nisam bivši svećenik, ne mogu se prijaviti, pa ne znam detaljnije kako to izgleda unutra. No, izvana izgleda obećavajuće, a zanimljiv opis možete pročitati i ovdje.

Nekome će se možda činiti da problem nije naročito težak. Ako to mislite, izvrsno! To znači da živite u barem donekle tolerantnoj sredini. No, kako mi je nedavno rekao jedan ateist koji živi u Iranu: “kad bi moja okolina saznala da nisam musliman, odmah bi se našao neki idiot koji bi me ubio zato da ode u raj”. Nije teško zaključiti što bi se desilo “ateističkom imamu”. Da su svi muslimani tako nasilni, nisu, no neke islamističke države i pokreti propovijedaju smrtnu kaznu za svoje (bivše) konvertite (više na Wikipediji, posebno u poglavlju Apostasy in the recent past).

Kršćanske zajednice percipiramo kao ne toliko nasilne, no obično je riječ o barem donekle jačoj vladavini prava sekularne države kojoj obično nije milo da se ljude samo tako ubija. Ipak, odbacivanje od zajednice (pa i najbližih osoba) vrlo je realno u religiji kojoj je ateizam veći grijeh od pedofilije i umorstva.

Dakle, svim silnim svećenicima koji redovito prate ovaj blog ili su samo nabasali na ovaj članak: niste sami. 😀 Ako napuštanje službe za vas i nije “zdrava” opcija, barem imate zaklon, toplu (neosuđivačku) riječ i utjehu. Rado bih čuo vaše priče (možete i mailom, pa ih objavimo bez ikakve naznake identiteta). U svakom slučaju, želim vam sreću!

Za kraj (s gore citiranog sitea):

Tom was a Roman Catholic priest in Mississippi who left the ministry for the same reason he entered: he wanted to help people, and the church was not helping. (Especially regarding Civil Rights.)

Written by Charon l'Cypher

1. 11. 2011. at 19:07

Znaju li zli duhovi roniti?

leave a comment »

U nedjelju, 28.8.2011., jedna je majka nazvala Hitnu pomoć jer je njena trinaestogodišnja kći pala u nesvjest. Hitna je došla, no mogli su samo utvrditi smrt. Službeni uzrok smrti: utapljanje. Što se desilo?

Nakon nekoliko godina problema s fizičkim i psihičkim zdravljem koje liječnici nisu uspjeli razriješiti, roditelji su se obratili za pomoć lokalnom redovniku. On je vrlo mudro, mada nimalo iznenađujuće, zaključio da je djevojku opsjeo zli duh, te su krenuli “egozrcizmi”.

Tomomi Maishigi

Tomomi Maishigi

Metoda, krajnje razumna: svezali bi djevojku za stolac i polijevali ju vodom. To se zove “waterfall service” (slobodni prijevod: “vodopad”), a praktički identičnu metodu koristi i američka vojska. Istina, oni waterboarding ne svrstavaju u liječenje, nego u okrutnije metode mučenja (što lijepo objašnjava Jesse Ventura), ali tko će se sada zamarati detaljima?

Ubogu djevojku toj su torturi, prije fatalnog ishoda, izložili stotinjak puta.

Poludjeli kršćanski psihopati, pod krinkom “egzorcizma”, slični onima koji “egzorciraju” homoseksualne osobe? Ne baš… Redovnik Kazuaki Kinoshita pripada sekti izrasloj iz Budizma, koji je na Zapadu opće percipiran kao vrlo mrna, miroljubiva i nimalo nasilna religija. Štoviše, cijela strava odigravala se u jednoj od najnaprednijih zemalja Svijeta: u Japanu. Očito, još smo jako daleko od zaštite ljudi od religijskih psihopata i vlastite gluposti koja ljude tjera da im prepuste svoju djecu, na milost i – puno češće – nemilost.

Trinaestogodišnja Tomomi Maishigi se svog demona riješila. Ubio ju je, u suradnji s njenim roditeljima, a mi se možemo samo nadati da pravna država u Japanu funkcionira bolje nego drugdje i da wannabe egzorcist više nikad neće doći u priliku ikome pomoći (da napusti ovaj svijet na najgori mogući način).

Izvor: ABC News

Written by Charon l'Cypher

1. 10. 2011. at 19:26

Hrvatski nastavnici pod prisilom slušaju svećenike

3 komentara

‘Nemojte se moliti u mojoj školi, ja neću misliti u vašoj Crkvi’.

Uz svu propagandu zla i netolerantnosti koju katolička Crkva brutalno nameće zaista nije teško složiti proizvoljno dugu listu crkvenih gadarija. Kad bih trebala nabrojati redom stvari koje su mi apsolutno neprihvatljive, negdje pri vrhu moje liste bilo bi uplitanje Crkve u obrazovanje. Teme vjeronauka u školama i križeva u učionicama su ono što me zapravo prilično brine. Vjeronauk zato što mu je isključiva svrha ispiranje mozga i indoktrinacija u katoličku vjeru i smatram da djeca tome ne bi smjela biti izložena u okvirima škola. Križevi u učionicama/predavaonicama su mi zabrinjavajuća tema iz osobnog razloga. Na svu sreću, radim na mjestu gdje ne očekujem da se taj problem pojavi, ali jesam razmišljala o tome kako reagirati. Ne želim držati nastavu u učionici koja ima križ iznad ploče. A opet, svjesna sam da tamo gdje križevi vise po učionicama, oni koji se s time ne slažu nisu u poziciji napraviti problem oko toga, jer je lako moguće da bi izgubili posao.

Sad uz vjeronauk i križeve dodajem još jednu temu – slušanje predavanja od strane svećenika predstavljeno kao radnu obavezu! Nastavnica iz Slavonskog Broda anonimnim pismom obratila se udruzi David:

Poštovani,

zaposlenica sam Industrijsko-obrtničke škole u Slavonskom Brodu. Ravnatelj škole, Luka Mladinović, prof. el., izvijestio je službenom obaviješću zaposlenike o predavanju don Damira Stojića koje će se održati 27. 9. 2011. godine, a na koje će dolazak biti obavezan za sve zaposlenike jer će se predavanje tretirati kao sjednica Nastavničkog vijeća.

Osjećam se povrijeđenom ovom odredbom jer niti smo svi u kolektivu vjernici, niti smo svi kršćani. Zaposlila sam se na temelju stručnosti, a ne vjeroispovijesti. Ako jedno nastavničko vijeće vodi svećenik, to je uvreda za sve nastavnike. Žalosno je da jedna obrazovna ustanova nije u stanju omogućiti svojim zaposlenicima stručno usavršavanje iz područja pedagogije ili pak metodike određenih struka, nego umjesto toga nameće vjerski sadržaj. Što poduzeti i kako se postaviti? Možete li vi kao udruga upozoriti ravnatelja na kršenje ljudskih prava?

Ovaj mi problem zadaje glavobolju i nesanicu. Uznemirena sam.

Hvala najljepša!

Boldanje je moje, jer mislim da je tu recenicu itekako potrebno dodatno naglasiti. U vremenu smo u kojem se u znanje ulaže malo i gdje je nastavničko zanimanje shvaćeno kao ‘ono gdje se ništa ne radi’, gdje se milijuni ulažu u gradnje crkvenih objekata umjesto škola i gdje se novac troši na vjersku indoktrinaciju umjesto na napredak. Katastrofa!

Poštovanoj kolegici čestitam na hrabrosti da s ovim izađe u javnost i od sveg srca se nadam da neće zbog toga imati problema.

Udruga David pismo je proslijedila tportal-u. Novinari su pokušali doći do ravnatelja spomenute škole no rečeno im je da je “na duže vrijeme odsutan”. Anonimni djelatnik škole upućen u zbivanja rekao im je da je ovdje riječ o svojevrsnom triku kojim su organizatori predavanja pokušali privući što veći broj posjetitelja.

Nastavničko vijeće je obaveza svakog nastavnika. Svako izostajanje moglo bi se shvatiti kao povreda radne obveze, a organizatori su to iskoristili da popune dvoranu. Kako bi se privukao što veći broj nastavnika, predavanja su preimenovali u sjednice nastavničkog vijeća. No činjenica je da zapravo nitko nikome ne bi zamjerio nedolazak. Kada bi se najava predavanja samo stavila na oglasnu ploču kao oglas i nastavnicima dolazak ostavio kao slobodan izbor, nitko se ne bi odazvao. Istinu govoreći, imali smo takvih situacija i prije.

Dakle, u državi s 88% ili koliko već katolika nemoguće je dobrovoljno skupiti dovoljno ljudi za predavanje katoličkog svećenika pa se prljavim trikovima ljude prisiljava na dolazak! I to je u redu? U skladu s katoličkim naukom o nenasilju?! Da ne pričam da je posebno pitanje zašto se to predavanje uopće održava u školi!

Dakle, Nastavničko vijeće je obaveza nastavnika, no na ovo religijski obojano nije obavezno doći. Ma koja je tu zaboga logika? Ako je nešto obavezno, onda je uvijek obavezno. I da vidim kako će se gledati na nastavnike koji ne dođu – ne samo da će biti gledani ispod oka jer su saklonimebože očito nevjernici, nego dodatno, ako se ne pojave postoji itekako opravdan razlog da ih se kazni u skladu s pravilnicima za neizvršavanje obaveze. Jer, ovo je Nastavničko vijeće na papiru, to da ne moraju doći je usmeno – što je od toga pravno jače?!

Anonimni djelatnik nastavlja:

Ja to osobno ne odobravam. Mislim da bi trebalo istaknuti da je dolazak slobodna volja nastavnika. Osobno se slažem s nastavnicom koja se žalila, no ne negodujem previše jer znam da neodazivanje za sobom ne nosi nikakve posljedice, mada se očito računa sa strahom nastavnika.

Drugim riječima, on je poslušna ovčica koja će ići linijom manjeg otpora. Ne sviđa mu se to što se događa, ali eto, neće reagirati iako vidi da je krivo. Što se od takve osobe može naučiti? Nastavnica je barem pokušala ispraviti to što vidi da ne valja. Nadam se da će više ljudi biti jednako hrabro.

“As people become more intelligent they care less for preachers and more for teachers.”
– Robert G. Ingersoll

Izvor: tportal

Written by sylvermyst

26. 9. 2011. at 15:00

Money, money, money

5 komentara

Neki izgleda nisu dobro pratili na vjeronauku kad se obrađivala lekcija o tome da se put u raj ne može kupiti novcem. I eto tako imamo Milana Bandića koji donira 28 000 kuna, ne svojih, što ne bi bio problem, nego iz ionako praznih proračunskih zaliha, za – molitvu! Bolje rečeno, za kupovanje glasova zaslijepljenih ovčica, ali zadržimo se na službenoj priči.

Točka 25 dnevnog reda u svom Zaključku kaže:

Odobrava se korištenje 28.000,00 kuna iz sredstava organizacijske šifre 0701 Aktivnost 07. Proračunska zaliha, pozicije 31-3811 Tekuće donacije u novcu, Uredu gradonačelnika na poziciju 52-3811 Tekuće donacije u novcu, financijske potpore za Pokret krunice za obraćenje i mir-crkva Sv. Križa, radi molitve podrške iseljenoj Hrvatskoj dana 24. rujna 2011.

A u Obrazloženju piše:

U povodu molitve kojom se podržava iseljena Hrvatska pod geslom ujedinjeni molitvom očuvajmo Hrvatsku, Pokret krunice za obraćenje i mir obratio se Gradu Zagrebu zamolbom za financijskom potporom u prigodi organiziranja spomenute molitve koja će se održati 24. rujna 2011.

E, sad, pokušala sam pronaći gdje se molitva organizira, u kojem hotelu, Crkvi ili gdje već. No, nisam pronašla tu informaciju, zadnja vijest na stranici Pokreta je od 25.04.2011, a i guglanje kao jedinu informaciju na tu temu daje da se molitva održava 24. rujna, no gdje – to se ne spominje. Zanimljivo, nije li? No, glavno da ako se učlanite u Pokret dobivate iskaznicu kao vidljivi znak molitvenog zajedništva sa već preko 100 tisuća članova Pokreta.

Čime se bavi Pokret?

Glavni je cilj Pokreta promicanje svakodnevnog moljenja krunice ili barem jedne desetice za: obraćenje grešnika, mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kršćansku obnovu bračnog i obiteljskog života, rađanje začete djece; borbu protiv psovke, droge, alkoholizma i pornografije, za redovnička i svećenička zvanja, te za povratak svih prognanih i izbjeglih na stoljetna ognjišta i njihovu obnovu.
Pokret krunice sudjeluje u svim bitnim vjerskim događajima u hrvatskom narodu sa željom da čitav narod molitvom poveže u jedan neraskidivi lanac Božje ljubavi svjestan da samo oni koji grade s Bogom i na Bogu, grade na neuništivim temeljima. Neka Hrvatska, poput golubice raskriljenih krila, postane zemlja žive krunice. I Vi možete tome doprinijeti! Najprije njegovanjem dostojanstvenog kršćanskog života, a zatim dnevnom molitvom krunice ili barem jedne njezine desetice. Svaki član Pokreta ima puno pravo daljnjeg širenja djelatnosti Pokreta, dapače svi oni koji se oko toga angažiraju primit će poseban Gospin blagoslov i zaštitu, jer će na taj način postati Njezini apostoli.

Dobije li se za ovo boldano neki certifikat ili im se treba vjerovati na riječ?

Ako izostavimo (trenutno neobjašnjeni) trošak na molitvu, ima li od toga bar nekakve koristi? Hoće li 25. rujna Playboy misteriozno nestati s kioska, neće se više čuti ni jedna psovka ili će se najednom svi iz iseljeništva vratiti u Hrvatsku? Što se efekta molitve tiče, prema npr. ovoj studiji molitva nema nikakv efekt na zdravlje ljudi, ni pozitivan ni negativan. Ili, nit’ škodi, nit’ koristi. E, ali – nije besplatna nego nas i lijepo košta!

Na što se moglo utrošiti tih 28 tisuća kuna, a da se, i to pozitivan, efekt negdje i vidi? Danas je Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, a prema ovome, pred zatvaranjem je 5 od 7 skoloništa za zlostavljane žene zbog – financijskih poteškoća. U prvih šest mjeseci ove godine osam je žena ubijeno od strane sadašnjih ili bivših partnera dok je zabilježeno 18 pokušaja ubojstva. Čini se da živimo u društvu u kojem je više stvarnost nego vic: Što ćeš ti bit kad odrasteš? – Ženu. Prema istraživanju koje je Autonomna ženska kuća Zagreb provela 2003. godine, pokazalo se da je oko 30% žena u Hrvatskoj bilo žrtvom fizičkog nasilja svog supruga, partnera ili dečka. Gotovo jednak broj žena bio je prisiljavan na neželjeni seksualni odnos od strane svog partnera. Prema gornjem istraživanju, 12% žena misli da zato što su vjernice trebaju ostati uz svog muža, kakav god da je, jer rastavom krše Božju zapovijed i čine grijeh. Mislite li da se stanje popravilo s vremenom?

Ne živim u iluziji da bi 28 000 kuna dugoročno pomoglo sigurnim kućama, no definitivno bi tako utrošen novac bio korisniji nego da ga se potroši na molitvu.

“Pray: To ask the laws of the universe to be annulled on behalf of a single petitioner confessedly unworthy.”
— Ambrose Bierce

“Two hands working can do more than a thousand clasped in prayer.”
— unknown

“Give a man a fish, and you’ll feed him for a day;
Give him a religion, and he’ll starve to death while praying for a fish”
— unknown

%d bloggers like this: