Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for the ‘Nešto pozitivno’ Category

Crkva prihvaća i homoseksualce

leave a comment »

Dugo nismo imali priloge u kategoriji “Nešto pozitivno”, no sada ćemo to ispraviti. Dakle, naslov nije sarkazam nego — na žalost solidno raritetni — primjer svećenika koji se drži nauka u koji se kune, a ne dogmi i mržnje prema drugačijima, kako je to uobičajeno.

Tekst je u cijelosti prenesen s hrvatskog izdanja “Deutsche Wellea”.

0,,15905853_403,00

Crkva prihvaća i homoseksualce

Katolička crkva nije poznata po tome da se bori za prava homoseksualaca. No, postoje iznimke. Katolički svećenik u južnoafričkom Johannesburgu osnovao je grupu za homoseksualce. Ona se sastaje jednom tjedno.

„Kada države poput SAD-a za davanje novčane donacije postave uvjet da se homoseksualci moraju izjednačiti pred zakonom, to je onda nova vrsta ropstva“,  kazao je Wilfrid Fox Napier, katolički nadbiskup Durbana u Južnoafričkoj Republici.

Demonstracije za prava homoseksualaca u Južnoafriökoj Republici

Demonstracije za prava homoseksualaca u Južnoafriökoj Republici

No, velečasni Russell Pollitt nije se složio s njegovom izjavom nego je otišao u svoju crkvu Presvetog Trojstva u centru Johannesburga i snimio video sa sljedećom porukom: „Ovdje u crkvi Presvetog Trojstva stvaramo prostor u koji su srdačno pozvani svi ljudi. Mi ovdje imamo grupu homoseksualaca, biseksualaca, transseksualaca i interseksualaca koja se redovito sastaje.“

Izjaviti ovo kao katolički svećenik u Južnoafričkoj Republici doista je hrabro. Iako po zakonu homoseksualci u Južnoafričkoj Republici imaju jednaka prava kao heteroseksualci, a od 2006. moguća je i registracija homoseksualnih parova, društvo još uvijek nije blagonaklono prema homoseksualcima. To zna i vlč. Russell Pollitt: „Mnogi maltretiraju homoseksulace, oni stoje na rubu društva. Žrtve su nasilja, kao što je na primjer slučaj s takozvanim ‘ozdravljenjem kroz silovanje’, kada grupa muškaraca siluje lezbijku. Teorija ovog pristupa je da će žene koje prožive takvo silovanje biti vraćene na navodno pravi put. Dakle, ne možemo govoriti o društvenoj prihvaćenosti.“

Homoseksualnost nije prepreka

„Mi pokušavamo pomoći ljudima tako što im kažemo da oni mogu biti dio katoličke zajednice. Homoseksualnost nije prepreka. Pokušavamo ljudima dati mjesto na kojem mogu živjeti kao homoseksualni katolici i na kojem mogu dijeliti svoja iskustva. Mnogi ljudi koji dolazi k nama doživjeli su strašne stvari i traumatizirani su. Odbačeni su od obitelji, protjerani iz svoje zemlje, samo zato što su rekli da su homoseksualci. Ovdje se sastaju da bi pričali o tome, da bi se podržavali i pomagali jedni drugima“, kaže Pollitt.

SVI su dobrodošli

SVI su dobrodošli

Vlč. Pollitt dobivao je uvredljiva pisma, članovi zajednice su napuštali njegovu crkvu. Čak i neki drugi svećenice s nelagodom promatraju za što se on zalaže: „Neki nas podržavaju, ali ima i svećenika kojima to ne odgovara i koji kažu: ‘Homoseksualci su u svakoj katoličkoj crkvi dobrodošli, zašto nam onda treba posebna ustanova?’. Ali mi svi znamo da to nije točno. Čuo sam i priče da se na nedjeljnim misama govori da je homoseksualnost loša stvar, a to baš i ne daje osjećaj dobrodošlice.“

Ne zanima ga karijera nego ljudi

U njegovoj zajednici svi su dobro došli, to je napisao i na svojoj Internet-stranici, na kojoj je riječ „SVI“ napisana velikim slovima. „To što ja pokušavam jest promijeniti stajališta ljudi. Mnogi, koji ne znaju nikoga tko je homoseksualne orijentacije ili HIV-pozitivan, imaju određene predrasude. Kod nas upoznaju homoseksualce, rade i pričaju s njima i onda primijete da razlike ne postoje, da su to također ljudi, koji su drugačije seksualne orijentacije, ali im mogu biti prijatelji“, kaže ovaj svećenik.

Na pitanje može li se s takvim stavom o homoseksualnosti napredovati u katoličkoj crkvi velečasni uz osmjeh vrti glavom: „Vjerojatno to nije baš najbolje za moju karijeru u crkvi, ali to me ne ljuti. Sretan sam ovdje gdje jesam. Sretan sam što mogu biti svećenik za ljude. Ne moram biti biskup ili slično.“ Ovo što on radi i nije tako neuobičajeno. U Londonu i San Franciscu postoje sliče grupe, zaključuje vlč. Russell Pollit.

Izvor: Beate Hinrichts/Svjetlana Rezo, “Crkva prihvaća i homoseksualce

Svaka čast vlč. Russellu Pollitu, iako je žalosno da takve ljude smatramo svijetlim primjer(c)ima među svećenicima, a ne normalnom pojavom. Nešto kao Ivan Grubišić u Hrvata: čovjek je samo razuman i human, što ga ističe kao “dobrog svećenika”… u nečemu što sebi tepa kao “religija ljubavi”?!?

Priča me podsjetila na staru sličicu:

jesus

Written by Charon l'Cypher

9. 6. 2013. at 14:54

Uhitite papu!

with one comment

Joseph “zaštititmo svećenike pedofile” Ratzinger i nakon odstupanja s dužnosti želi zadržati diplomatski imunitet kako mu se ne bi moglo suditi za prikrivanje pedofilije u crkvenim redovima. Odgovorni moraju odgovarati, a dokaza o krivnji uskoro bivšeg pape ima dovoljno, npr. Sex crimes and the Vatican – članak o filmiću koji misteriozno nestaje s mreže svako malo, ali evo bar transkripta.

Pokažite da ne podupirete zataškavanje zločina nad djecom potpisivanjem ove peticije.

arrest_the_pope

 

Written by sylvermyst

17. 2. 2013. at 15:11

Znanost i religija — malo drugačiji pogled

leave a comment »

Danas sam slučajno nabasao na jedan tekst iz 2005. godine. Autor teksta je aktualni, četrnaesti, Dalai Lama.

Priznajem da se Budizmom i samim Dalai Lamom nisam puno bavio, pa su mi možda nove i neke stvari koje to ne bi trebale biti. Svejedno, evo što mi je prvo zapelo za oko (prijevodi su u mojoj, donekle slobodnoj, izvedbi):

Ako znanost dokaže da je neko budističko vjerovanje pogrešno, Budizam će se morati promijeniti.

Nakon ovog čudnovatog (barem za nas okružene “malo” drugačijim religijama) uvoda, Dalai Lama objašnjava kako je kroz život razgovarao s raznim znanstvenicima i učio od njih. U tekstu se posebno osvrće na neuroznanost i srodne znanosti.

Pri tome kao nit vodilju provlači tezu da “znanstvenici trebaju paziti što rade”, no ne u smislu nekakvog dodvoranja bogovima i nevidljivim rozim jednorozima, nego u smislu sagledavanja posljedica svog rada i imanja u vidu ključni cilj svog rada. Prema Dalai Lami, to je unaprijeđenje (života) ljudske rase, kao i ostalih živih bića.

Navodi neka istraživanja meditacije (nisam provjeravao reference) i navodi neke benefite. Ok, malo reklame, prihvaćam to, pogotovo što meditacija nema veze s dogmom, nego je riječ o manje-više običnom opuštanju/odmoru. No, sviđa mi se odgovor na pitanje “Čemu to istraživanje?”:

Cilj [tih istraživanja] nije pokazati da je Budizam u pravu ili u krivu – čak niti privući Budizmu nove sljedbenike – nego izvući te metode iz tradicionalnog konteksta, proučiti potencijalne benefite i podijeliti otkrića sa svima koji bi za njih bili zainteresirani.

U nastavku komentira odnos religije i znanosti:

Koji god rezultati tih istraživanja bili, drago mi je da se to područje istražuje. Mnogi ljudi danas smatraju znanost i religiju suprotstavljenim stranama. I dok se mogu složiti da su neki religijski koncepti u konfliktu sa znanstvenim činjenicama i principima, također osjećam da se ljudi iz oba svijeta mogu upustiti u inteligentnu raspravu, koja bi u konačnici dovela do dubljeg razumijevanja izazova s kojima se susrećemo u današnjem premreženom svijetu.

Osobno, nisam sklon nekoj suradnji religije i znanosti, s obzirom na to da smatram dokaze alfom i omegom objašnjavanja svijeta. No, moj ključni prigov religiji je upravo nemogućnost inteligentnog razgovora. Ok, nešto ne znamo, neka vjeruje tko što želi — to je pravo koje uzimam sebi i, naravno, dajem ga drugima. Možemo i razgovarati, spreman sam i prihvatiti tuđi stav ako me taj netko uvjeri da je njegov stav vjerojatnije točan,… No, ako je nešto poznato i dokazano, ne trpim da mi se drobi po nekim dogmama iz knjižurina od prije 2000 ili 1400 ili kolikogod godina, kao što ne prihvaćam niti raznorazna kontradiktorna objašnjenja, o čemu god da se radilo. Utoliko, cijenim gore citirani pristup.

Izvrsno je primijetio i da je tehnički razvoj praktički pregazio onaj etički. Da bi se ovo vidjelo, dovoljno je pogledati gomile religijskih, a i drugih, fanatika (muslimanski su trenutno najviše “in”, no ne zaostaju niti razni kršćanotalibani i njima slični), koji nisu u stanju shvatiti da netko može ne željeti im zlo, iako misli drugačije od njih, ali su sposobni nabacivati se eksplozivom, projektilima, pa i nukleranim oružjem.

[…] Očito je da moralno razmišljanje nije bilo u stanju držati korak sa znanstvenim napretkom. No, posljedice tog razvoja su takve da više nije dovoljno reći da izbor “što napraviti s nekim znanjem” možemo prepustiti pojedincima.

Zaključak govori ponešto što sam i sam primijetio: inflacija (nikako ne bih rekao i potpuni nestanak!) morala u akademskoj zajednici. Ovdje prvenstveno govorim iz hrvatske perspektive, kao zaposlenik sveučilišta ogrezlog u korupciji i besprijekorno tihog pred društvenom pljačkom i nepravdama (dok se ne dirne u njihova prava). Naravno, Dalai Lama ovdje misli na neke druge aspekte, no korijen oba problema je isti:

Kao što etika ponovno plijeni pažnju svijeta biznisa (nisam primijetio, op. Charon), znanstveni svijet bi profitirao od dubljeg bavljenja implikacijama vlastitog rada. Znanstvenici bi morali imati puno više od tehničke potkovanosti za svoj posao; oni bi se morali baviti i vlastitim motivima [istraživanja] i širim ciljem onoga što rade, a to je unaprijeđenje ljudske rase.

Cijeli članak možete na engleskom pročitati ovdje:
Tenzin Gyatso, the 14th Dalai Lama, “Our Faith in Science“, The New York Times, 12.11.2005.

Written by Charon l'Cypher

18. 3. 2012. at 19:28

Kako je mali Ivica nabavio novi bicikl

8 komentara

Mali Ivica je poželio novi bicikl. Ništa skupo, za kojih 1000kn, za koliko bi vjerojatno dobio vrhunski bicikl od, recimo, stričeka pravosudnog policajca. Jedini problem je bio da on nije imao 1000kn (pričam o Ivici; pravosudnim policajcima to i nije neki novac), a nisu mu mogli pomoći niti roditelji kojima je ta svota ipak značila kojih 5000 plastičnih flaša, a još nisu podmirili niti zadnje dvije rate “darova” koje je od njih tražio lokalni svećenik.

Kao dobro odgojeni mali katolik, Ivica je odlučio napisati pismo Bogu. U njemu je opisao kako je on dobar dečko, kako redovito moli krunicu, ide na vjeronauk i pobožno mlati klince koji na taj isti vjeronauk ne idu (“to je za njihovo dobro”, objasnio je, “da se već sada privikavaju na pakao u kojem će, prema riječima vjeroučitelja Paklenića, gorjeti”).

Na kraju pisma zamolio je Boga da mu pošalje 1000kn. Na kuvertu je, naravno, napisao jednostavno “Bog”, u nadi da će službenici Hrvatske pošte izabrati onog jednog (ili ne bas bukvalno jednog?) pravog, među tisućama (A big list of Gods (but nowhere near all of them), How many gods and goddesses are there?, Names of gods and godesses) ili čak milijunima (How many gods?) kandidata.

Službenik u pošti, primivši pismo, važno se počešao po čelu i pitao svog nadzornika: “Kome da ovo pošaljem? Možda Jaci? Ili ipak onom Milanoviću?” Kad su se salve smijeha utišale i službenici došli k sebi, reče nadzornik: “Budimo ozbiljni. Ajmo to uvaliti Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.” I bi tako.

Probudio se idućeg jutra striček Srakić, onako sneno se protegnuo i zapitao “Koju bedastoću da danas izvalim za svoje vjerne ovčice? Možda da Mao Ce Tunga optužim za Tuđmanovu smrt?”. Pritom mu pogled pade na svježe pristiglu poštu, na vrhu koje se nalazilo i Ivičino pismo Bogu.

Zaintrigiran, jer rukopis je bio očito dječji, a znamo kakve emocije djeca stvaraju kod klera diljem svijeta, striček Srakić je posegnuo za pismom, otvorio ga i pročitao. Očito dirnut dječačkom iskrenošću i naivnošću (priznanje da Ivica mlati ateiste, pedere i djecu ljevičara izvuklo je suzu radosnicu na oko mudrog starca), odlučio se pozabaviti Ivičinom molbom.

Sastao se s kolegama Bozanićem, Barišićem i Devčićem, pokazao im pismo i rekao: “Ajde, odriješ’te kesu, pa da malome pošaljemo nešto para… pardon, novaca.” Tu je malo krenulo muvanje, pa ovaj kupio novi auto jer mu oni kupljeni prošlih mjeseci nisu baš sjeli, pa onaj kupio novu vilu, pa ih ljubavnice od’rale, pa odštete za ušutkati onu lajavu dječurliju,… Nema se, kriza se toliko razmahala da čak ni oni koji ništa ne rade, nemaju.

Skupili oni tako 10ak kuna, ponosni na sebe, jer što će malom djetetu soma kuna, ubacili u kovertu, potrpali plastične križiće i naljepnice HBK (da bi Ivica shvatio tko je stvarno njegov bog i kome se treba moliti), ubacili Miklenićevu sliku s autogramom (što ionako nitko neće, pa da se riješe toga) i poslali Ivici.

I stigne tako Ivici pismo. Nakon što je platio globu jer ekipa iz HBK nije stavila marku (skupo, brate!), uzbuđeno je otvorio pismo i, u hrpi bedastoća, pronašao novac. Sretan i zahvalan što mu je Bog odgovorio (ehej, na eBayu se dobiju lijepi novci za takve relikvije), sjeo je i napisao pismo:

Dragi Bože,

puno ti hvala što si mi uslišio želju i poslao novac. Molim te, samo, drugi put šalji direktno meni (zato sam i priložio broj svog računa u Hypo banci), a ne preko Hrvatske biskupske konferencije, jer su mi lopovi maznuli 99% poslanog!

Iskreno zahvalan,

tvoj Ivica

Zašto sam se sjetio ove pradavne bajke (ipak nije realistično očekivati da biskupi daleko od kamera poklone čak 10kn)? Stigla je kratka vijest da je g. Bozanić dao 150.000 kuna za otpuštenu ekipu iz Sisačke željezare:

Kardinal Josip Bozanić uručio je danas vrijednu novčanu pomoć od 150.000 kuna sisačkom biskupu Vladi Košiću za potrebe osoba pogođenih ekonomskom krizom u Sisku.

“Pozvao sam sve odgovorne u državi da što prije riješe ove probleme koji se nameću Sisku, a s druge strane donio ovu svotu za one obitelji koje su najjače izložene”, kazao je Bozanić za Večernji list.

Podsjetimo, zbog povlačenja američkog CMC-a iz sisačke željezare podijeljeno je 916 otkaza.

Neću, što bi neki očekivali, prigovarati svoti. Tih cca 160kn po obitelji (ako naivno pretpostavimo da će svih 916 obitelji dobiti isto) je sigurno dobrodošla pomoć ljudima u nevolji, a ni ukupna svota nikako nije mala (ok, biskupima možda i je; ja živim od svog rada i nisam baždaren kao oni).

Ali, Bozaniću, zašto putem posrednika? Zašto pred kamerama daješ svom čovjeku novac “za ljude”? Zašto ne daš novce direktno tim ljudima? Nije valjda toliki posao užicati ih brojeve računa ili im poslati u koverti (ovaj put s markom)?

Poznavajući transparentnost crkvenih financija, jako sam skeptičan oko cijele Bozanićeve samopromotivne priče. Iskreno se nadam da će sisački Ivice dobiti svih 160kn po glavi, a ne samo 1% te svote, kao naš Ivica s početka ove priče. Ili, gore, bojim se da je cijela priča za novinare i da “obitelji koje su najjače izložene” neće dobiti ništa.

A naš Ivica, mudar i razuman, kakvi već jesu hrvatski katolici, naučio je lekciju i shvatio kako Bog posluje. Idući dan, vraćajući se s mise, ukrao je bicikl i zatim molio Boga da mu oprosti. Svi sretni i zadovoljni! (ok, osim možda sisačkih nesretnika i bivšeg vlasnika novog Ivičinog bicikla)

Written by Charon l'Cypher

17. 12. 2011. at 22:22

Kontracepcija za opatice

with one comment

Australski liječnici dr. Kara Britt s Monash Universityja u Melbourneu i profesor Roger Short s University of Melbourne, nakon provedenih istraživanja, predlažu da Crkva časnim sestrama dopusti uzimati kontracepcijske pilule – iz zdravstvenih razloga. Naime, medicinska istraživanja u prošlom i ovom stoljeću pokazala su da je rizik obolijevanja od raka dojke, jajnika i maternice kod žena koje nemaju djecu znatno veći nego kod žena koje su rodile. Paralelna istraživanja pokazala su da kontracepcijske pilule kod žena koje ih uzimaju ne povećavaju rizik oboljevanja od raka dojke, a znatno smanjuju rizik obolijevanja od raka jajnika i endometrijskog raka – u usporedbi sa ženama koje nikad nisu koristile kontracepcijske pilule, kod žena koje ih jesu koristile rizik pada za čak 50 do 60 posto, a zaštitno djelovanje pilula traje 20-ak godina.

Eh, sad, dilema. Časne obično nemaju djecu, dakle, pripadaju u skupinu žena s većom šansom obolijevanja od ovih oblika raka, što potvrđuju i studije (reference u linku s člankom ispod teksta, a u članku je čak i graf). Papa Pavao VI. u dokumentu Humanae Vitae 1968. godine zabranjuje svaki oblik kontracepcije, no također piše i da Crkva ni na koji način nije protiv terapeutskih metoda koje se smatraju nužnima za liječenje organskih bolesti, čak i ako imaju kontracepcijski učinak.

Uuu, zeznuto. Časnim sestrama pilule formalno ne bi služile kao kontracepcijsko sredstvo (zanemarimo što se događa zapravo u samostanima), a mogle bi smanjiti rizik obolijevanja od raka jajnika i maternice. I što sad da Crkva radi? Dopusti kontracepcijske pilule, ali samo ako ste opatica? Zadrži zabranu i dalje, makar postoji rupa u pravilima i opravdan razlog za promjenu stava? Uuuu, ironija je koji put tako zabavna. >)

Linkovi na temu iz domaćih novina:

index

tportal

Link na članak (dostupan besplatno u časopisu Lancet): The plight of nuns: hazards of nulliparity

Written by sylvermyst

8. 12. 2011. at 17:06

Čist račun

3 komentara

Spora ruka pravde (ili barem reda) možda sustigne i crkvene račune.

Prema novom Zakonu o fiskalnoj odgovornosti, svaka udruga koja prima sredstva iz proračuna Republike Hrvatske imat će zakonsku obvezu da jednom godišnje Ministarstvu financija podnese detaljan izvještaj o tome kako su se i za što ta sredstva koristila. Možda će za neke župe biti teško stavku “nenamjenska sredstva” preimenovati u “svećenikov Audi”, ali ako zakon prođe neće se više moći izvlačiti na foru da nisu dužni, u skladu sa 4. ugovorom s Vatikanom, donositi financijska izvješća. Naime, u tom istom ugovoru naglašava se da će “HBK osnovati središnju ustanovu za uzdržavanje klera. Isto će učiniti i (nad)biskupije za svoje područje. Te ustanove dužne su poštivati zakone RH o financijskom poslovanju”.

Možda ovaj put (sekularni) Zakon uspije pobijediti (crkveni) zakon 😉

Inače, već i sada Zakon o izvršenju proračuna te Zakon o državnoj reviziji  obvezuju sve kojima se dodjeljuje novac iz proračuna da podnosi izvješća o trošenju tog novca. Međutim,

“Od Katoličke crkve dosad nismo dobili niti jedno izvješće o načinu trošenja proračunskog novca”,

veli Biserka Čoh-Mikulec, glasnogovornica u Uredu državne revizije.

Tko zna, možda je ovo prvi sramežljivi korak i prema zakonu koji će omogućavati da građani sami biraju koje će udruge financirati iz svojeg poreza. Bilo bi lijepo kada bi Crkvu (ne samo katoličku, da se razumijemo) financirali isključivo njeni vjernici, umjesto da nečiju vjeru financiraju svi građani države koja je po Ustavu sekularna 😉

IZVOR: Jutarnji list

 

Written by isisrosenkreuz

23. 11. 2010. at 13:06

NE nasilju, diskriminaciji i neoustaštvu

5 komentara

Vjerski portal Križ života pokrenuo je hvalevrijednu peticiju od kojom od katoličke crkve traže da “sankcionira one svećenike […] koji iskorištavaju svoj položaj kako bi javno promovirali nasilje, diskriminaciju i neoustaštvo”.

Peticiju možete pročitati i potpisati ovdje, a mi ju prenosimo u cjelosti:

Portal Križ života i Udruga za promicanje medija, dijaloga i etike u društvu Mediet pozivaju sve članove i članice Katoličke crkve i drugih vjerskih organizacija, udruge civilnog društva, medije i druge organizacije te ostale građane i građanke da se priključe akciji i potpišu peticiju pod nazivom – NE nasilju, diskriminaciji i neoustaštvu!

Svojim potpisom podržite tekst peticije:

U medijima je posljednjih mjeseci zabilježeno nekoliko nesankcioniranih katoličkih svećenika koji djeluju u Republici Hrvatskoj, a koji svojim neprimjerenim izjavama pozivaju na mržnju, diskriminaciju, nasilje ili pak hvale i veličaju ustaški pokret, Nezavisnu Državu Hrvatsku i zločinca Antu Pavelića. Pri tom navodimo dva posljednja slučaja – svećenika don Ivana Turića koji je javno veličao ustaštvo te kastavskog župnika i svećenika Franju Jurčevića koji potiče na mržnju i diskriminaciju, fizičke obračune s homoseksualcima te koji diskriminira žene na način da ljudima smatra samo muškarce, dok su mu žene druga kategorija.

Katolička crkva, koja znatna sredstva za svoj rad prima iz državnog proračuna, mora biti odgovorna prema državi i društvu na način da preko svojih službenika, u ovom slučaju (nad)biskupa i svećenika, poštuje državu u kojoj živi i doprinosi društvu pozitivnim projektima i promoviranjem pozitivnih vrijednosti. S druge strane, zbog odgovornosti prema društvu, Katoličku crkvu pozivamo kao katolici i katolkinje, ali kao i građani i građanke dobre volje, da sankcionira one svećenike koji to ne čine, već koji iskorištavaju svoj položaj kako bi javno promovirali nasilje, diskriminaciju i neoustaštvo.

Također pozivamo zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u Republici Hrvatskoj da učine sve što je u njihovoj nadležnosti kako bi se promovirao dijalog, mir i suživot u društvu, a sankcionirao svaki pojedinac koji se javno zalaže za nasilje, diskriminaciju i neoustaštvo, pa i onda kada se radi o pripadnicima vjerskih organizacija.

* * *

Po završetku prikupljanja potpisa za peticiju, o čemu ćemo informirati preko portala Križ života, popis s imenima građana i građanki Republike Hrvatske te organizacija koje podržavaju tekst ove peticije, poslat ćemo na slijedeće adrese:

• Hrvatska biskupska konferencija
• Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj
• Hrvatski sabor
• Ured predsjednika Republike Hrvatske
• Vlada Republike Hrvatske
• Državno odvjetništvo Republike Hrvatske

Osobno, peticiju nisam potpisao, iako podržavam inicijativu. Naime, u uvodu piše da “pozivaju sve članove i članice Katoličke crkve i drugih vjerskih organizacija, udruge civilnog društva, medije i druge organizacije te ostale građane i građanke da se priključe akciji”, no sam tekst peticije kaže da “…Katoličku crkvu pozivamo kao katolici i katolkinje, ali kao i građani i građanke dobre volje,…” što je pomalo nejasno pisano, ali meni djeluje kao “potpisujemo i kao katolici i katolkinje i kao građani”. Tu mi nekatolici nekako nisu uključeni.

Koliko vidim, tako su i komentatori shvatili: od tri komentara, dva pričaju o inicijativi kao dobroj prilici da i katolici — a ne samo mi drugi — istupe protiv navedenog ponašanja svećenika.

Vi, naravno, svatko po svojoj savjesti. No, ako i nećete potpisati peticiju, a želite ju podržati, možete prijateljima slati link na nju. Neka potpiše što više onih koji se osjećaju pozvanima potpisati ju.

Written by Charon l'Cypher

22. 10. 2010. at 2:46

%d bloggers like this: