Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for the ‘Običaji’ Category

Vijesti iz Svijeta (1)

2 komentara

Norveška ukinula službenu državnu crkvu

Norveški parlament izglasao je ukidanje norveške crkve, doprinoseći odvajanju Države i religije. Jednostavno, ekipa je zaključila da religija više nije tako važna da mora postojati jedna državna religija, s obzirom da samo 2% Norvežana redovito pohodi crkvu, 20% ih smatra da im je religija važna, a čak 72% njih ne vjeruje u Boga (kao konkretno biće).

Praktički, to znači da Crkvu više neće financirati iz proračuna, političari neće pohoditi religijska slavlja (barem ne u svojstvu službenih osoba), država više neće imati utjecaja na izbor crkvenih velikodostojnika,… je l’ te, što već znači sintagma “odvajanje Države i Crkve”.

Posebno je iznenađujuće da se čini da, kako stvari stoje, Norvešku neće preko noći progutati kaos razmahalog nemorala.

Naravno, daleko su ti brojevi od Hrvatske, zar ne? Ipak je ovdje 88% revnih katolika, a za razliku od 72% bezbožnika u Norveškoj. Zapravo, razlika i nije neka bitna, samo se kod nas skriva glupom statistikom. Formalno, 79% Norvežana su članovi Crkve, jer se to postaje krštenjem. Na isti način se kod nas dobije upravo tih 88% kod nas — pažljivo se izbjegava postavljanje pitanja poput “Koliko često idete u Crkvu?” ili “Živite li u skladu s naukom Crkve (sex prije braka, kontracepcija, non-stopno darivanje Crkve,…)?”.

I nije neka razlika, ali njima su daske u glavama očito bolje posložene…

Izvor: Norway abolishes state-sponsored Church of Norway

Da ne bi sve bilo tako lijepo, pobrinuo se Izrael…

Crkva važnija od djece

Na žalost, već smo navikli da se bijes raznih pravednika (pa i široke vjerničke javnosti) usmjerava na one koji prijave zlostavljanja katoličkih svećenika, umjesto na same svećenike. Naravno, katolicizam tu nije ništa posebno. Stvar je uvijek ista: institucija van svake kritike i dosega razuma, može raditi što želi.

Mordechai Jungreis saznao je da su njegovog mentalno zaostalog sina seksualno zlostavljali u židovskom ritualnom kupalištu. Kao i svaki odgovoran roditelj (dakle, kao malo koji vjernik), prijavio je zlostavljača kojeg je uskoro pokupila policija.

I tu je uslijedio novi šok. Stari “prijatelji” počeli su ignorirati njega i njegovu obitelj, stanodavac ih je izbacio iz stana, anonimne poruke proklinjanja što je “izdao sunarodnjaka” su mu preplavile telefonsku sekretaricu, a majka paraliziranog djeteta je njegovoj punici rekla da je isti čovjek zlostavljao njeno dijete, pa ga ona nije prijavila i da zašto je njen zet to morao napraviti! 😯

Sličnu sudbinu proživljavaju i ostali koji u toj religijski zadrtoj zajednici odluče “izdati” “svete ljude” koji sexualne strasti zadovoljavaju na nemoćnoj djeci.

I onda smo mi ateisti “bezosjećajni” i “moralno korumpirani”?!?

Cijeli članak možete pročitati u on-line izdanju New York Timesa.

Oglasi

Written by Charon l'Cypher

15. 5. 2012. at 18:43

Teokratski karakter “ateističkih sistema”

10 komentara

U svome najnovijem video uratku, prof. Milan Polić bavi se religijskim moralizmom, a na to su ga potakle neke tvrdnje don Tomislava Ivančića koji je ovdje nedavno spomenut kao osnivač hagioterapije.

Između ostalog, jedna od Ivančićevih tvrdnji koju analizira Polić je i ova:

Nedavna povijest nam je pokazala da je nemoguće očekivati od ateista i ateističkih sistema napredak kulture, čovječanstva, gospodarstva i međuljudskih odnosa.

Prof. Polić prokomentirao je ulogu i dostignuća ateista kroz povijest, ali nije se bavio tzv. ateističkim sistemima. “Ateistički sistemi”, a prva asocijacija su oni komunistički, omiljeni su argument klera i vjernika za diskreditiranje ateizma, no rijetko se može pronaći suvisla argumentacija na što se zapravo misli.

Prvo, odražava li naziv “ateistički sistem” narav takvoga društva?

Jasno je kakvi su to teistički sistemi tj. teokracije. To su takva društvena uređenja u kojima religijski poglavar ima i političku vlast (u današnje vrijeme takvi su Sveta Stolica i Iran). Takva društva imaju ideologiju, zakonodavstvo, sustav vrijednosti i norme ponašanja izgrađene u skladu s religijom.
U društvima ili sistemima koje Ivančić naziva ateističkima, stanovnici su se većinom izjašnjavali kao ateisti, međutim ateizam nije određivao ideologiju već je on bio posljedica ili samo jedan dio te ideologije.

Ateizam sam po sebi nije ideologija, on je tek svjesno odricanje od religijskih vjerovanja. Ateisti po svojim političkim i ideološkim uvjerenjima mogu biti vrlo šaroliki, što se ne može reći za religijske skupine kojima religija u velikoj mjeri uvjetuje i ograničava uvjerenja i ponašanje.

Drugi razlog zbog čega termin “ateistički sistem” smatram u Ivančićevom kontekstu pogrešnim leži u činjenici da su ti sistemi zapravo kvazireligijski.

Staljin, kao omiljena paradigma “ateističkih sistema” otvoreno je progonio Crkvu, ubijao svećenike i rušio crkve. U dokumentarcu o Staljinu mogu se pogledati orignalne snimke iz onog vremena o postupcima protiv Crkve i klera (početak u 6 min 10 sek). No treba pažljivo slušati i što jedan od sugovornika u filmu govori (početak u 7 min 05 sek):

Staljin je zapovjedio da se unište sve religijske slike i ponudio je Rusiji drugog boga: sebe! Njegove će slike sada visjeti u svakom domu.
Dakle, bila je to zamjena ikona, bilo je to očigledno. Cijeli sistem moći temeljio se na tome.

U ovih nekoliko rečenica sažeto je ono što se može primijeniti na svaki “ateistički” tj. komunistički sistem.
Svi komunistički diktatori funkcionirali su po ovom obrascu. Ovisno o podneblju, tradiciji, kulturi, prigrabljenoj moći i okruženju razlikovao se samo intenzitet. Najdalje su došli u Sjevernoj Koreji gdje je Kim Jong Il sa svojim nadnaravnim sposobnostima bio na korak od uznesenja u nebo.

Jedan od blažih slučajeva bio je Tito. Nakon žestoke antireligijske represije neposredno nakon rata i uspostavljanja kulta ličnosti, u kasnim šezdesetima je malo popustio pa je čak i potpisao Protokole o suradnji SFRJ i RKC.

(Kroz povijest je bilo i drugačijih diktatura, kao što su bile npr. Hitlerova, Pavelićeva, Francova, Pinochetova … One su umjesto apsolutnog preuzimanja božanske uloge velikog vođe izabrale obostrano lukrativno savezništvo s katoličkom crkvom. Danas Crkva te diktature naziva bezbožničkim samo iznuđeno i prigodno i Ivančić u svojoj kritici sigurno nije mislio na njih.)

Koje su zajedničke osobine religije i komunističkih diktatura?

IKONOGRAFIJA

Ikonografija ili vizualna promidžba vrlo je slična. Kao što se moglo vidjeti u spomenutom dokumentarcu o Staljinu, njegova slika na zidu zamijenila je raspelo.
Tako je bilo i u SFRJ: pored državnog grba u svim javnim prostorima (školama, uredima, ustanovama) morala je biti izvješena Titova slika.
Nakon rata komunisti su mahom porušili raspela i male kapelice koje su se nalazile u svakom selu, kod svakog većeg križanja, u šumama itd. itd. Njih su nadomjestili spomenicima NOB-u, a umjesto velikih raspetih Isusa kerumovog tipa, planinski obronci bili su ukrašeni velikim “grafitima” TITO i zvijezdama petokrakama.
(Omladinci su ih “dobrovoljno” slagali od kamena.)

HAGIOGRAFIJA

Uljepšani životopisi komunističkih svetaca i mučenika bili su sastavni dio nastavnih programa i bili su nezaobilazni u medijima povodom državnih praznika.
Što se tiče vrhovnog božanstva, divinizirane su čak i takve banalnosti kao što je kuhanje svinjske glave (onima koji ne znaju o čemu se radi predlažem da pitaju nekoga starijeg od 40 🙂 )
Bila su tu i nevjerojatna junaštva znanih i neznanih narodnih heroja:
Sava Kovačević junački je poginuo na Sutjesci.
Jedna neimenovana djevojčica prišla je njemačkom tenku i preko vozačevog vizira bacila deku koja je “oslijepila” posadu pa su partizani s lakoćom uništili tenk.
Poput Isusova ulaska u Jeruzalem slavili su se ulasci oslobodilaca u gradove.

PROGON HERETIKA

I komunisti su imali svoju inkviziciju koja je proganjala heretike. Kao i u slučaju katoličke crkve, motivi za progon nevjernika bili su dvojaki: zbog ideoloških, ali i materijalističkih razloga. Osuda heretika imala je za posljedicu i konfisciranje njegove imovine pa su mnogi komunistički prvosvećenici iz seoskih potleušica preselili u urbane vile.
Umjesto Kramera i Sprengera, Sovjeti su imali Beriju, a mi Rankovića, Sovjeti su imali Lubianku i gulage, a mi Goli otok.

OBREDI

Komunisti su također imali i prvu “pričest” i “krizmu”. Učenici 1. razreda osnovne škole bili su svečano primani u Savez pionira, a u 7. razredu u Savez socijalističke omladine. I to je bilo dobrovoljno, čak i malo dobrovoljnije 🙂 nego što su danas ekvivalentni religijski obredi.
No da si Crkva ne bi pripisivala autorsko pravo, radi se o obredima uvođenja u svijet odraslih koji su karakteristika svih društava. Masaji npr. kao “prvu pričest” imaju slanje dječaka u savanu gdje sami trebaju prenoćiti.
Razne procesije bile su zamijenjene radničkim povorkama, uglavnom prvomajskim. Umjesto simbola samoprozvane kulture života kao što su dijelovi leševa svetaca, nošeni su razni alati, parole koje veličaju rad i socijalizam, zastave i sl.

HODOČAŠĆA

Počevši od osnovne škole, hodočastilo se svim značajnijim svetištima: Neretvi, Sutjesci, Kragujevcu, Jasenovcu, Podgariću… Mislim da nema učenika iz toga vremena koji nije bio u najvažnijem svetištu – Kumrovcu i vidio “štalicu”. Kako i priliči takvom mjestu, komunisti su tu izgradili i veliko svetište – političku školu.
Odrasli su također hodočastili i to u organizaciji partije, sindikata ili Socijalističkog saveza radnog naroda (to je bila organizacija koja je obuhvaćala sve one koji nisu članovi SK, a služila je samo kao demokratski ukras … i povremeno kao putnička agencija.)
Nakon Titove smrti, cilj obaveznog hodočašća preseljen je iz “Betlehema” u “Jeruzalem”.

NABOŽNO LICEMJERJE

Komunistički moral koji Ivančić oštro osuđuje u mnogome je bio jako sličan katoličkom moralu. Na primjeru
pionirske zakletve mogu se uočiti sličnosti. Ako se zanemare ideologemi, može se uočiti kako su najmlađe komunističke uzdanice obećavale marljivost, poštivanje roditelja i domoljublje što nije sporno ni sa stanovišta uzvišenog katoličkog morala.
U nekim stvarima komunisti su napravili i korak dalje. Zalagali su se za ravnopravnost svih ljudi oslobođenih bilo kakvog ropstva, žene su, barem formalno, imale status i prava koji je bitno različit od katoličkog tretmana, obećavano je blagostanje za sve.
Kao i kod katoličkog klera, tako je i kod komunističkih aparatčika bilo izraženo licemjerje:
“Jedno govorim, drugo mislim, treće radim.”

Europa je na ovakav način funkcionirala tijekom Srednjeg vijeka i potpuno je promašeno kada Ivančić ovakavo funkcioniranje društva naziva “ateističkim”, ali je ispravno kada smatra da takvi sistemi nisu bili poticajni za napredak kulture, čovječanstva, gospodarstva i međuljudskih odnosa.

Written by Ajgor

11. 4. 2012. at 14:37

Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri

2 komentara

Forum za slobodu odgoja predstavio je rezultate istraživanja “Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri: Stavovi i iskustva nereligioznih roditelja prema religiji i vjeronauku u javnim školama”, koje je u suradnji s udrugom Protagora provedeno  2011. godine.

Knjiga Branka Ančića i Tamare Puhovski o istraživanju: Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri (online verzija)

Istaknula bih samo nekoliko highlightova:

  1. Tablica 3 na strani 31u knjizi (33 u dokumentu) – posjećenost vjeronauka u osnovnim i srednjim školama. Vjeronauk u osnovnoj školi upisuje preko 90% učenika, u srednjoj te brojke zamjetno padnu. Ovi podaci pokazuju kolika je indoktrinacija vjeronaukom u RH. They really do get most of them while they’re young. :/
  2. Komentari sudionika u istraživanju nalaze se u tablicama od strane 35 u knjizi (37 u dokumentu) nadalje. Evo nekoliko njih koji su se meni osobno “svidjeli”:

Izborni predmet, osim vjeronauka, je informatika. I onda djeca u drugu smjenu dolaze slušat informatiku, a taj isti vjeronauk ne mogu stavit u drugu smjenu, po kom kriteriju? Zbog čega? Ja bi puno radije da se moje dijete opismeni informatički, nego vjeronaučki. I onda on taj jedan sat zvjera i ne radi ništa, 45 minuta se, da ne rečem šta, se ubija od dosade. (Anita)

Sva djeca su pitala mog sina zašto on ne ide na vjeronauk i jel on svjesan da će goriti u paklu zato što ne ide na vjeronauk, jer je to časna njima rekla. Ne njemu da će on gorit’ u paklu, nego da će djeca koja ne idu na vjeronauk. (Anita)

Oni su se jako dobro sprijateljili, cijeli razred. I onda je doš’o vjeronauk i onda su se oni počeli dijeliti. Neki su radili ovo, dok su ovi bili na vjeronauku i onda su počela pitanja: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk?“ Između djece, dakle tih koji su stvarno bili super prijatelji: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk, pa moraš ić na vjeronauk.“ Ali najgore je bilo to što su onda starija djeca čula za njega da ne ide… I tako, da su došli i: „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“ Jedan ga je primio ovako „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“, a on je reko: „Ja vjerujem u Zeusa.“ „-Ne Zeusa, jel’ ti vjeruješ u hrvatskog Boga?“. U hrvatskog Boga i onda je stao da će ga tući, međutim, tu je učiteljica došla, intervenirala, sredila situaciju. (Višnja)

Ravnatelj u ovoj školi, šta ja znam, kad imamo, recimo, zajedničku večeru onda on moli prije, njemu je normalno da reče: „Učiteljice, pomolimo se prije.“ Mislim, to je dio njegove, šta ja znam, to nije primjereno, nit’ ne razmišlja da neki nisu vjernici, je li, da neki ne mole, je li, da netko je možda druge vjeroispovijesti. Tu je recimo nešto što je iritantno, al’ nije mi strašno, ajde, ipak većina su vjernicI pa kolektivno, ali mi je ono. (Tomo)

Ja imam jednu prijateljicu koja je meni rekla: „Ja kažem da sam agnostik da ne bih uvrijedila vjernike.“ Mislim zašto… onda ja opet ispadam, ja ispadam militantan ateist. (Jelena)

Zanimljivo je primijećeno iz komentara da nereligiozni ljudi ne percipiraju diskriminaciju kao, pa, diskriminaciju. Kažu da diskriminacije nema, a odmah zatim navode nametanje stava premoćne okoline, isključivanja, šikaniranja i td. Isto tako, gorenavedeni Tomo kaže da nije problem da ravnatelj inicira molitvu na službenim ručkovima. Šta? Prag tolerancije čini se zaista visok (definitivno viši nego što vjernici imaju za pitanja oko nekih upitnih crkvenih praksi, npr.), no najgore je da mnogi smatraju da su oni krivi za diskriminirajuće “incidente” od strane vjernika/religioznih. :/ Imam dojam da je prevladavajući stav ljudi u istraživanju da je bolje šutjeti oko svoje nereligioznosti i trpiti stvari koje im se ne sviđaju da “ne mute vodu” i time smanje moguće probleme. S jedne strane, čak ih i razumijem.

Što se iskustva s upisivanjem i neupisivanjem djece na vjeronauk tiče, rezultati UNICEF-ovog istraživanja o diskriminaciji (post Dvadeset godina ispiranja mozga) opet su potvrđeni. Vjeronauk razdvaja, uvodi koncepte koje djeca ne razumiju (hrvatski Bog?!) i rezultira diskriminacijom. I naravno, ima privilegiran status u satnici, bez alternative.

Ne znam koliko ovo istraživanje može imati veze s izbacivanjem vjeronauka iz školskog programa, but one can hope. 😉

Utjeha i pomoć u ormaru

leave a comment »

Iako tako započinje, ovo nije još jedan post o LGBT pravima.

Posljednjih godina često se spominje pojam “coming out”, obično u kontekstu “javnog” izjašnjavanja neke osobe o svojoj homoseksualnoj orijentaciji. Naziv dolazi od “coming out of the closet” (engl. za “izaći iz ormara”), gdje je ormar metafora za skrivanje osobe zbog onoga što ona je.

Problemi koji tu mogu nastupati drastično ovise o društvu i okolini, a kreću se od nezainteresiranosti okoline i sitnica poput dobronamjernih zadirkivanja ili zapitkivanja u tolerantnim društvima, preko manjeg, većeg ili čak potpunog odbacivanja od strane “prijatelja” i/ili rodbine u tzv. “tradicionalnim” društvima, do državnih kazni višegodišnjim zatvorima ili čak smrću u religijski preopterećenim društvima (Uganda, Iran, Nigerija,…).

No, što se događa kad “coming out” zatreba svećeniku (imamu, rabinu,… ovdje ću ih sve zvati “svećenicima”), i to ne po pitanju seksualne orijentacije, nego po pitanju onoga što bi svećenicima trebalo biti definiciona odrednica: po pitanju vjere?

Ili, kraće, što sa svećenicima koji “prestanu vjerovati”?

Riječima Richarda Dawkinsa (skraćeno prepričano):

Kad se farmer zasiti života na polju i poželi promijeniti profesiju, on nailazi na probleme. Potrebno je vrijeme, trud, doškolovanje, novac,… no, uz malo volje, on to može izvesti.

No, za svećenika, to znači puno više. Naravno da je potrebno sve nabrojano da bi se “promijenio posao”, ali prestanak rada kao svećenika, uz gubitak posla znači i gubitak obitelji (“djece”), a nerijetko i odbacivanje od cjelokupne sredine.

Stvarno, svećenik je nekakva centralna figura svoje zajednice. Zajednice koja je odgajana u duhu “ako nisi s nama, protiv nas si” (ili, u blažoj varijanti, “za nas ne postojiš”). Ne tvrdim da tako “razmišlja” svaki član svake takve zajednice, no to je “razmišljanje” koje se obično nameće kao službeno, od strane religijskih vođa (u mnogim državama je izraz “religijske vlasti”, na žalost, prikladniji). Za primjer kakvo je stanje u Hrvatskoj, baciti oko na članak Dvadeset godina ispiranja mozga, s posebnim naglaskom na to koju djecu vršnjaci u školama najviše diskriminiraju (hint: onu koja nisu “s njima” — na vjeronauku).

Svećenici su samo ljudi, kako se to često voli primijetiti kad treba braniti pedofilske, šovinističke, kradljive i slične jedinke među njima. Ljudi, naravno, mogu promijeniti stav, pogotovo kad su u prilici vidjeti ogromni raskorak između propovijedanja i prakse svojih religijskih organizacija.

I tako, svećenik “samo čovjek”, izgubi vjeru… što dalje?

Za takve, koji progledaju i postanu iskreni prema sebi, postoji The Clergy Project — on-line zajednica koja okuplja bivše i sadašnje svećenike koji su izgubili vjeru.

Prvi (a nekima možda i zadnji) korak u prihvaćanju sebe i svog novog “stanja” je spoznaja da osoba nije sama. Već sam popis priča iz medija daje jasan znak da takav svećenik nije jedini. Site omogućuje anonimne razgovore s ljudima u istoj ili sličnoj situaciji, utjehu, savjete,… no potrebna je punokrvna prijava, što daje dodatnu sigurnost da u zajednicu ne ulijeće baš bilo tko. Kako nisam bivši svećenik, ne mogu se prijaviti, pa ne znam detaljnije kako to izgleda unutra. No, izvana izgleda obećavajuće, a zanimljiv opis možete pročitati i ovdje.

Nekome će se možda činiti da problem nije naročito težak. Ako to mislite, izvrsno! To znači da živite u barem donekle tolerantnoj sredini. No, kako mi je nedavno rekao jedan ateist koji živi u Iranu: “kad bi moja okolina saznala da nisam musliman, odmah bi se našao neki idiot koji bi me ubio zato da ode u raj”. Nije teško zaključiti što bi se desilo “ateističkom imamu”. Da su svi muslimani tako nasilni, nisu, no neke islamističke države i pokreti propovijedaju smrtnu kaznu za svoje (bivše) konvertite (više na Wikipediji, posebno u poglavlju Apostasy in the recent past).

Kršćanske zajednice percipiramo kao ne toliko nasilne, no obično je riječ o barem donekle jačoj vladavini prava sekularne države kojoj obično nije milo da se ljude samo tako ubija. Ipak, odbacivanje od zajednice (pa i najbližih osoba) vrlo je realno u religiji kojoj je ateizam veći grijeh od pedofilije i umorstva.

Dakle, svim silnim svećenicima koji redovito prate ovaj blog ili su samo nabasali na ovaj članak: niste sami. 😀 Ako napuštanje službe za vas i nije “zdrava” opcija, barem imate zaklon, toplu (neosuđivačku) riječ i utjehu. Rado bih čuo vaše priče (možete i mailom, pa ih objavimo bez ikakve naznake identiteta). U svakom slučaju, želim vam sreću!

Za kraj (s gore citiranog sitea):

Tom was a Roman Catholic priest in Mississippi who left the ministry for the same reason he entered: he wanted to help people, and the church was not helping. (Especially regarding Civil Rights.)

Written by Charon l'Cypher

1. 11. 2011. at 19:07

Hrvatski nastavnici pod prisilom slušaju svećenike

3 komentara

‘Nemojte se moliti u mojoj školi, ja neću misliti u vašoj Crkvi’.

Uz svu propagandu zla i netolerantnosti koju katolička Crkva brutalno nameće zaista nije teško složiti proizvoljno dugu listu crkvenih gadarija. Kad bih trebala nabrojati redom stvari koje su mi apsolutno neprihvatljive, negdje pri vrhu moje liste bilo bi uplitanje Crkve u obrazovanje. Teme vjeronauka u školama i križeva u učionicama su ono što me zapravo prilično brine. Vjeronauk zato što mu je isključiva svrha ispiranje mozga i indoktrinacija u katoličku vjeru i smatram da djeca tome ne bi smjela biti izložena u okvirima škola. Križevi u učionicama/predavaonicama su mi zabrinjavajuća tema iz osobnog razloga. Na svu sreću, radim na mjestu gdje ne očekujem da se taj problem pojavi, ali jesam razmišljala o tome kako reagirati. Ne želim držati nastavu u učionici koja ima križ iznad ploče. A opet, svjesna sam da tamo gdje križevi vise po učionicama, oni koji se s time ne slažu nisu u poziciji napraviti problem oko toga, jer je lako moguće da bi izgubili posao.

Sad uz vjeronauk i križeve dodajem još jednu temu – slušanje predavanja od strane svećenika predstavljeno kao radnu obavezu! Nastavnica iz Slavonskog Broda anonimnim pismom obratila se udruzi David:

Poštovani,

zaposlenica sam Industrijsko-obrtničke škole u Slavonskom Brodu. Ravnatelj škole, Luka Mladinović, prof. el., izvijestio je službenom obaviješću zaposlenike o predavanju don Damira Stojića koje će se održati 27. 9. 2011. godine, a na koje će dolazak biti obavezan za sve zaposlenike jer će se predavanje tretirati kao sjednica Nastavničkog vijeća.

Osjećam se povrijeđenom ovom odredbom jer niti smo svi u kolektivu vjernici, niti smo svi kršćani. Zaposlila sam se na temelju stručnosti, a ne vjeroispovijesti. Ako jedno nastavničko vijeće vodi svećenik, to je uvreda za sve nastavnike. Žalosno je da jedna obrazovna ustanova nije u stanju omogućiti svojim zaposlenicima stručno usavršavanje iz područja pedagogije ili pak metodike određenih struka, nego umjesto toga nameće vjerski sadržaj. Što poduzeti i kako se postaviti? Možete li vi kao udruga upozoriti ravnatelja na kršenje ljudskih prava?

Ovaj mi problem zadaje glavobolju i nesanicu. Uznemirena sam.

Hvala najljepša!

Boldanje je moje, jer mislim da je tu recenicu itekako potrebno dodatno naglasiti. U vremenu smo u kojem se u znanje ulaže malo i gdje je nastavničko zanimanje shvaćeno kao ‘ono gdje se ništa ne radi’, gdje se milijuni ulažu u gradnje crkvenih objekata umjesto škola i gdje se novac troši na vjersku indoktrinaciju umjesto na napredak. Katastrofa!

Poštovanoj kolegici čestitam na hrabrosti da s ovim izađe u javnost i od sveg srca se nadam da neće zbog toga imati problema.

Udruga David pismo je proslijedila tportal-u. Novinari su pokušali doći do ravnatelja spomenute škole no rečeno im je da je “na duže vrijeme odsutan”. Anonimni djelatnik škole upućen u zbivanja rekao im je da je ovdje riječ o svojevrsnom triku kojim su organizatori predavanja pokušali privući što veći broj posjetitelja.

Nastavničko vijeće je obaveza svakog nastavnika. Svako izostajanje moglo bi se shvatiti kao povreda radne obveze, a organizatori su to iskoristili da popune dvoranu. Kako bi se privukao što veći broj nastavnika, predavanja su preimenovali u sjednice nastavničkog vijeća. No činjenica je da zapravo nitko nikome ne bi zamjerio nedolazak. Kada bi se najava predavanja samo stavila na oglasnu ploču kao oglas i nastavnicima dolazak ostavio kao slobodan izbor, nitko se ne bi odazvao. Istinu govoreći, imali smo takvih situacija i prije.

Dakle, u državi s 88% ili koliko već katolika nemoguće je dobrovoljno skupiti dovoljno ljudi za predavanje katoličkog svećenika pa se prljavim trikovima ljude prisiljava na dolazak! I to je u redu? U skladu s katoličkim naukom o nenasilju?! Da ne pričam da je posebno pitanje zašto se to predavanje uopće održava u školi!

Dakle, Nastavničko vijeće je obaveza nastavnika, no na ovo religijski obojano nije obavezno doći. Ma koja je tu zaboga logika? Ako je nešto obavezno, onda je uvijek obavezno. I da vidim kako će se gledati na nastavnike koji ne dođu – ne samo da će biti gledani ispod oka jer su saklonimebože očito nevjernici, nego dodatno, ako se ne pojave postoji itekako opravdan razlog da ih se kazni u skladu s pravilnicima za neizvršavanje obaveze. Jer, ovo je Nastavničko vijeće na papiru, to da ne moraju doći je usmeno – što je od toga pravno jače?!

Anonimni djelatnik nastavlja:

Ja to osobno ne odobravam. Mislim da bi trebalo istaknuti da je dolazak slobodna volja nastavnika. Osobno se slažem s nastavnicom koja se žalila, no ne negodujem previše jer znam da neodazivanje za sobom ne nosi nikakve posljedice, mada se očito računa sa strahom nastavnika.

Drugim riječima, on je poslušna ovčica koja će ići linijom manjeg otpora. Ne sviđa mu se to što se događa, ali eto, neće reagirati iako vidi da je krivo. Što se od takve osobe može naučiti? Nastavnica je barem pokušala ispraviti to što vidi da ne valja. Nadam se da će više ljudi biti jednako hrabro.

“As people become more intelligent they care less for preachers and more for teachers.”
– Robert G. Ingersoll

Izvor: tportal

Written by sylvermyst

26. 9. 2011. at 15:00

Nije Crkva u krizi, nego vjera u Boga – i Papu

5 komentara

Za neupućene, dragi papa Naci trenutno šeće po svojoj domovini. Provod mu je solidno rutinski: puna pozadina političara, nekoliko (20) tisuća prosvjednika, pun stadion (70.000) vjernika,… Malo odskače da su mu, iako to “nije ni državnički ni misionarski posjet”, dali pričati u Bundestagu (njemački parlament). No, kao što je policija sakrila demonstrante (iz “sigurnosnih razloga” prosvjed je premješten čak 2km daleko od Bundestaga), tako su se i neki parlamentarci (njih stotinjak) pokupili, iz raznih razloga (od protesta protiv brižne njege o pedofilima, preko homofobne i ženotlačiteljske politike, do jednostavne činjenice da taj govor narušava sekularni karakter Njemačke).

U nastavku prenosimo članak Deutche Wellea, Nije Crkva u krizi, nego vjera u Boga – i Papu koji daje pregled tog posjeta:

Nije Crkva u krizi, nego vjera u Boga – i Papu

Papa u FreiburguPapa Benedikt XVI. je posljednjeg dana svog posjeta Njemačkoj održao misu u Freiburgu pred stotinjak tisuća vjernika. Polako se povlači i bilanca trećeg boravka Pape u njegovoj domovini – a ona nije osobito bogata.

Počeo je u Berlinu političkim susretima, nastavio je u Erfurtu susretom s protestantima, a ove nedjelje (25.9.) Benedikt XVI. završava svoj četverodnevni posjet Njemačkoj boravkom u Trieru, dijacezi predsjednika Njemačke biskupske konferencije, nadbiskupa Zollitscha.

Papa predvodi misu

Papa je njemačke katolike pozvao da slijede put Vatikana i Petrovog nasljednika

Sveti otac u svojoj domovini nije štedio s dobrim savjetima: u Bundestagu je zatražio više moralnog promišljanja, protestante je upozorio da vjera “nije politika” pa da se mogu sklapati kompromisi, na susretu s muslimanima u Njemačkoj ih je upozorio da poštuju temeljne vrijednosti njihove nove domovine, a i njemačke katolike u Freiburgu je, nakon svih njihovih želja za reformom crkve, upozorio kako će “Crkva u Njemačkoj i dalje biti blagoslov za katoličku zajednicu u svijetu, ako ostane vjerna vezi s nasljednikom svetog Petra i apostola”.

Protestanti su se nadali poklonu

Utoliko su i reakcije na boravak Pape u Njemačkoj pretežito suzdržane: ako su se protestanti i nadali kako Papa donosi neki poklon koji će unaprijediti ekumenu, Benedikt XVI. im je poručio da su takve želje “nesporazum” te da je mnogo važnije da se dvije velike crkve u Njemačkoj zajednički bore protiv sve veće bezbožnosti u društvu.

Masa vjernika u Erfurtu

U Erfurtu se zbio manji incident s jednim posjetiteljem, ali to nije ništa prema razočarenju protestanata

Potpredsjednik Vijeća evangeličke crkve u Njemačkoj, saski pokrajinski biskup Joachen Bohl je utoliko razočaran što nije riješen niti temeljni problem miješanih, katoličko-evangeličkih brakova gdje je supružnicima praktično nemoguće zajednički biti na misi. Jer Vatikan uporno ustraje na “tajni vjere”, obredu Pretvorbe koju ne želi zajednički slaviti s protestantima.

Papini posjeti državama u svijetu su se u međuvremenu pretvorili i u tužni obred susreta sa žrtvama spolnog zlostavljanja čiji su počinitelji crkveni službenici: tako je bilo u SAD, Australiji, Malti, Velikoj Britaniji, a ovog petka (23.9.) se u Erfurtu susreo i s predstavnicima žrtava zlostavljanja u Njemačkoj.

“Neiskrena gesta” Pape

Emmanuel Henckens, i sam žrtva zlostavljanja predstavlja slike drugih žrtava

Predstavnici žrtava zlostavljanja su jednostavno - razočarani

Papa je i ovom prigodom za vrijeme polusatnog susreta izjavio kako je “dirnut i potresen” onime što je učinjeno žrtvama i njihovim obiteljima i izrazio “duboko suosjećanje i žaljenje.” Predstavnici žrtava Papi nisu povjerovali: nakon susreta su izjavili kako je susret bio “neiskrena gesta” i “lijep, ali zapravo beskoristan čin jednog čovjeka koji bi veoma lako mogao zaštiti svoju djecu, ali ne želi to doista učiniti”.I kod ostalih spornih pitanja koja opterećuju odnose Katoličke crkve s društvom, Papa nije propustio priliku ponoviti svoje konzervativne stavove. Tako je u susretu s predstavnicima pravoslavnih vjerskih zajednica osobito pohvalio “integritet i jedinstvenost braka između jednog muškarca i jedne žene” za kakvu se zalažu i pravoslavci i poželio da se i katolici “uzdrže od svakog krivog tumačenja” institucije braka.

Ništa novog iz Vatikana

Njemački predsjednik Christian Wulff i supruga Bettina u društvu Pape

I predsjednik se - kao i njegova druga supruga - nadao 'više milosrđa' prema sudbinama poput njegove

To je bila i više nego jasna poruka vjernicima homoseksualnih usmjerenja, a neugodni odgovor dočekao je i njemačkog predsjednika Wullfa. On je i osobno katolik i oženjen po drugi put, tako da je predsjednika Njemačke biskupske konferencije Zollitscha zamolio za “više milosrđa crkve prema razvedenima”. Benedikt XVI. tu ima samo jedno mišljenje: važno je “bezgranično se vezati za jednog partnera. Postoji još jedva hrabrosti obećati biti vjeran čitavog života.”

I kod pitanja celibata i uloge žena u crkvenim obredima, ovaj Papa jedva da želi što dodati tradicionalnim stavovima: i prilikom trećeg boravka u Njemačkoj, Benedikt XVI. je našao prigodu da podsjeti kako “svećenik djeluje u ime i kao nasljednik Krista” i kako stoga mora biti neoženjen. Utoliko na sve probleme na koje upozorava Katolička crkva u Njemačkoj i brojne udruge vjernika, Papa jedino iznosi, da tako kažemo, “Benediktinski obrat”: nije Crkva u krizi, nego je u krizi vjera. Previše je rutine u Crkvi koja prekriva pravi vjerski žar. A kada se ta vjera – kao što smo čuli, prema Vatikanu i mišljenju Pape – opet probudi, sve će biti u redu.

Autor: A. Šubić (agencije)

Odg. ured: A. Jung-Grimm

Eto, barem zlostavljani znaju da ih nisu napastovali pedofili, nego vlastiti nedostatak vjere. I skrivanje pedofila nije kriza Crkve, nego vjere i to, valjda, vjere zlostavljanih, jer kako bi neki “svećenik djeluje u ime i kao nasljednik Krista” pokleknuo i upao u krizu vjere? To bi bilo kao da nekom iskrenom vjerniku treba, ne znam, Mercedes s neprobojnim staklom da ga, umjesto Božje providnosti, štiti od metaka…

Written by Charon l'Cypher

25. 9. 2011. at 15:10

Je li zakon suglasan s Ustavom?

leave a comment »

Written by Charon l'Cypher

21. 9. 2011. at 15:34

%d bloggers like this: