Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for the ‘Obitelj’ Category

Posljednji pozdrav legendi

leave a comment »

don_anto_bakovicDanas, 26.1.2017., preminuo je don Anto Baković, legenda Feralove “Greatest Shits” rubrike, kao i drugih kritičkih medija i komentatora. Svojim nesebičnim izljevima mudrosti obogatio je i ovaj blog, na čemu ćemo mu vječno biti zahvalni (nostalgični mogu pogledati ovdje).

Biografiju preminulog možete naći diljem Bespuća internetske zbiljnosti, a mi ćemo se ovdje pozabaviti dubokim mislima kojima je ovaj mudar čovjek zadužio čovječanstvo za sve vijeke vijekova.

Nema zakona koji bi štitio hrvatske interese! Tisuće i tisuće slovenskih, srpskih i bošnjačkih vikendica preplavljuju Jadran.

Masonska, liberalna, bezbožna, materijalizirana, drogirana, pokvarena i hedonizirana Europa ne zna za Boga, nije čula za Isusa Krista, ignorira kršćanstvo (a da ne će ignorirati jedan Isusu Kristu vjeran hrvatski narod!)… To je Europa koja je ozakonila Sodomu i Gomoru! I ja da idem u tu Europu!?

Tijekom bitke za Staljingrad Von Paulus je tražio od Hitlera da povuče sve druge strane vojske i da ostavi samo hrvatski odred. Dakle, hrvatski vojnik najbolji je vojnik na svijetu.

Hrvatski narod i hrvatska država izgubili su medije. Mediji su u rukama protuhrvatskih sila, tuđinaca i bivših okupatora. To su ili komunistički mediji, ili četnički mediji, ili štoviše, to su masonski mediji.

Često gledam emisije srpske televizije i gotovo su sve prožete izrazitim srpskim duhom. Gledam i muslimansku televiziju, koja i te kako promiče muslimanstvo. A onda uključim Hrvatsku televiziju i ništa u njoj hrvatsko. Tu i tamo neki Hrvat zaluta na televiziju i kaže koju riječ.

Mediji su tako očišćeni od svega što je hrvatsko da danas više ne smiješ biti desni Hrvat, ne smiješ reći istinu o NDH, ne smiješ reći istinu o ustašama, ne smiješ reći što se dogodilo na Bleiburgu.

Sve mi se čini da su hrvatski vragovi napustili pakao, spustili se na zemlju i otišli u novinare, jer kako drukčije protumačiti tu mržnju na sve što je hrvatsko i katoličko.

Budimo pošteni: ima i poštenih Srba.

I moj osobni favorit:

Mene je moj tata rodio da bi bilo više Hrvata.

— u Vjesniku, ožujak 1994.

P.S. Ja sam možda malo ciničan, ali nemojte misliti da mi je drago da je umro. Nije mi drago. Svejedno mi je.

Written by Charon l'Cypher

26. 1. 2017. at 22:07

Postano u Obitelj, Teologija

Tagged with

Korelacije

leave a comment »

Dugo smo bili daleko, je l’ nas poželeo neko…? 😀 Evo malo zabave za razumne, odnosno konfuzije za religiozne…

Način “zaključivanja” svojstven velikoj većini religioznih ljudi je “ako se desilo zajedno, onda mora da je povezano” (jasno, samo ako im se zaključci sviđaju). Tako uragane uzrokuje legalizacija gay brakova, molitva je uzrok onome za što je osoba molila (no, ako te korelacije nema, onda molitva – začudo – nije podbacila), itd.

Kao izvrstan prikaz zašto je takvo plitko gledanje na stvari čista bedastoća, prilažem site “Spurious Correlations“, gdje su prikazane izuzetno jake korelacije očito nepovezanih stvari. Evo samo jedan primjer (za ostale zavirite na site):

Divorce rate in Maine per capita vs. consumption of margarine (US)

2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009
Divorce rate in Maine
Divorces per 1000 people (US Census)
5 4.7 4.6 4.4 4.3 4.1 4.2 4.2 4.2 4.1
Per capita consumption of margarine (US)
Pounds (USDA)
8.2 7 6.5 5.3 5.2 4 4.6 4.5 4.2 3.7
Correlation: 0.992558

Izvor: Spurious Correlations

Koji je tu “logičan” zaključak? Očito: da bi savezna država Maine riješila “problem” previše razvoda, samo treba na razini cijelog SAD-a zabraniti konzumaciju margarina! Kako se tog jednostavnog rješenja nisu prije sjetili?! 😛

Usput, da bi iskorijenili razvode u Južnoj Karolini (koja je, usput rečeno, dio tzv. Bible Belta), treba zabraniti uzgoj pčela (naravno, opet u cijelom SAD-u).

Želim vam dobru zabavu sa zlostavljanjem statistike. 😉

Written by Charon l'Cypher

10. 5. 2014. at 18:12

Je li moguć referendum o MPO?

4 komentara

O znanstvenim činjenicama i zdravorazumskim aspektima udružene vjerničke halabuke o zamrzavanju embrija i prijedlogu novog zakona o MPO već je bilo riječi na ovim stranicama. Kako se približava izglasavanje zakona u Saboru, tako se i tenzije pojačavaju. S obzirom da nisam pravnik, pitanje iz naslova nije retoričko već me stvarno zanima kakva bi mogla biti pravna utemeljenost najavljenog referenduma?

Prema onome što smo mogli čuti i pročitati, za vjernički puk su najspornije dvije stvari:
1. zamrzavanje embrija
2. omogućavanje MPO ženama bez partnera

In vitro oplodnja zamrzavanjem embrija je medicinski postupak, a Ustav i Zakon o zdravstvenoj zaštiti daju pravo na optimalno liječenje, što znači uporabu najučinkovitijih dostupnih medicinskih postupaka. Stoga se postavlja pitanje smije li volja većine stanovništva jednom dijelu populacije uskratiti ” … adekvatnu medicinsku pomoć u skladu s europskim i svjetskim standardima” (tom formulacijom su se poslužile Rode najavljujući ustavnu tužbu protivi Milinovićevog zakona) zato što je to u suprotnosti s njihovim svjetonazorom.
(Ustavna tužba Roda na Milinovićev zakon najavljena je u srpnju 2009. godine. Nisam uspio pronaći podatak je li zaista podignuta i kako je riješena. Ako je, onda se pravorijek može primijeniti i na ovaj slučaj.)
Kada bi u Hrvatskoj u većini bili Jehovini svjedoci, bi li oni imali pravo tražiti zakonsku zabranu transfuzije krvi? Ili kada bi većinski bio kult Zubić Vile, bi li on imao pravo tražiti zabranu izrade gebisa? Čini mi se da se tu približavamo pitanju ljudskih prava, npr. pravu na liječničku njegu iz čl. 25.1 Opće deklaracije o pravima čovjeka.
Kako se u navedenim primjerima (uključujući i Miletićeve embrije) radi o isključivo ideološki ili religijski motiviranim postupcima koji bi bili na štetu onih skupina koje ne dijele te stavove, moglo bi se govoriti i o diskriminaciji po vjerskoj osnovi (kao što je već slučaj s Milinovićevim zakonom).
U civiliziranim državama, a osobito potpisnicama međunarodnih deklaracija o ljudskim pravima što je i Hrvatska, ljudska prava ne mogu biti pitanje volje većine, tj. referenduma.

Netko bi sada mogao reći “pa i eutanazija je samo medicinski postupak” … Točno, ali subjekti eutanazije imaju pravnu osobnost i tu se osim etičkih otvaraju i mnoga pravna pitanja.
Što se tiče zamrzavanja embrija, ono nije u koliziji s pozitivnim hrvatskim zakonima. Poput svih država u svijetu, i u Hrvatskoj čovjek postaje subjekt prava (“fizička osoba”) tek nakon rođenja. I poput većine država u svijetu, postoji zakonska zaštita ploda nakon određene faze razvoja (obično se radi o desetom tjednu trudnoće), ali oplođena jajna stanica i embrij u najranijoj fazi razvoja se ne tretiraju kao osobe! Stoga je prozivanje da se uništavanjem oplođene jajne stanice ili zamrzavanjem embrija postupa protiv osoba pravno neutemeljeno.

Što se tiče medicinski potpomognute oplodnje za žene bez partnera treba vidjeti postoji li neki postojeći zakon s kojim bi to pravo bilo u koliziji? Postoji li i jedan zakon koji ženama bez partnera zabranjuje imanje i odgajanje vlastite djece? Koliko mi je poznato, ne postoji! Dapače, čl. 25.2 Opće deklaracije o pravima čovjeka implicira pravo na djecu izvan braka jer kaže “Sva djeca, rođena u braku ili van njega, trebaju uživati jednaku socijalnu zaštitu.”
Pa u čemu je onda problem? Za Crkvu je bitno održavanje privida dominacije tzv. katoličkog morala u državi što je za nju vrlo lukrativno. Pa i kleru je poznato da postoji puno žena koje odgajaju djecu bez partnera, između ostalog i njihovu djecu, ali drugo je kada se to stavi na papir.
(Prikrivanje i licemjerno stvaranje privida je inače u defaultu katoličke crkve: smijete nepoštivati celibat, ali da se ne zna; smijete pipkati djecu, ali da se ne zna; budite pederi, ali da se ne zna; i Bog uništava 40% oplođenih jajnih stanica, ali to se ne zna …)

Bez obzira kakvi su pravni temelji za najavljeni referendum, vjerujem kako u slučaju njegove provedbe ne postoje šanse za uspjeh. Iz njega bi logično uslijedilo i pitanje zabrane pobačaja, a većina anketa pokazuje kako se naših 87% navodnih katolika baš i ne oduševljava tom idejom.
S druge strane, jedan takav referendum bio bi koristan kako bi se konačno utvrdilo kakva je stvarna pozicija Crkve u društvu. S obzirom da je to za Crkvu preveliki rizik (predsjednik agnostik i premijer ateist izabrani nasuprot navijanju Crkve nisu beznačajan podatak), vjerujem kako je najavljeni referendum samo prijetnja praznom puškom.

Written by Ajgor

9. 7. 2012. at 11:13

Kako je mali Ivica nabavio novi bicikl

8 komentara

Mali Ivica je poželio novi bicikl. Ništa skupo, za kojih 1000kn, za koliko bi vjerojatno dobio vrhunski bicikl od, recimo, stričeka pravosudnog policajca. Jedini problem je bio da on nije imao 1000kn (pričam o Ivici; pravosudnim policajcima to i nije neki novac), a nisu mu mogli pomoći niti roditelji kojima je ta svota ipak značila kojih 5000 plastičnih flaša, a još nisu podmirili niti zadnje dvije rate “darova” koje je od njih tražio lokalni svećenik.

Kao dobro odgojeni mali katolik, Ivica je odlučio napisati pismo Bogu. U njemu je opisao kako je on dobar dečko, kako redovito moli krunicu, ide na vjeronauk i pobožno mlati klince koji na taj isti vjeronauk ne idu (“to je za njihovo dobro”, objasnio je, “da se već sada privikavaju na pakao u kojem će, prema riječima vjeroučitelja Paklenića, gorjeti”).

Na kraju pisma zamolio je Boga da mu pošalje 1000kn. Na kuvertu je, naravno, napisao jednostavno “Bog”, u nadi da će službenici Hrvatske pošte izabrati onog jednog (ili ne bas bukvalno jednog?) pravog, među tisućama (A big list of Gods (but nowhere near all of them), How many gods and goddesses are there?, Names of gods and godesses) ili čak milijunima (How many gods?) kandidata.

Službenik u pošti, primivši pismo, važno se počešao po čelu i pitao svog nadzornika: “Kome da ovo pošaljem? Možda Jaci? Ili ipak onom Milanoviću?” Kad su se salve smijeha utišale i službenici došli k sebi, reče nadzornik: “Budimo ozbiljni. Ajmo to uvaliti Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.” I bi tako.

Probudio se idućeg jutra striček Srakić, onako sneno se protegnuo i zapitao “Koju bedastoću da danas izvalim za svoje vjerne ovčice? Možda da Mao Ce Tunga optužim za Tuđmanovu smrt?”. Pritom mu pogled pade na svježe pristiglu poštu, na vrhu koje se nalazilo i Ivičino pismo Bogu.

Zaintrigiran, jer rukopis je bio očito dječji, a znamo kakve emocije djeca stvaraju kod klera diljem svijeta, striček Srakić je posegnuo za pismom, otvorio ga i pročitao. Očito dirnut dječačkom iskrenošću i naivnošću (priznanje da Ivica mlati ateiste, pedere i djecu ljevičara izvuklo je suzu radosnicu na oko mudrog starca), odlučio se pozabaviti Ivičinom molbom.

Sastao se s kolegama Bozanićem, Barišićem i Devčićem, pokazao im pismo i rekao: “Ajde, odriješ’te kesu, pa da malome pošaljemo nešto para… pardon, novaca.” Tu je malo krenulo muvanje, pa ovaj kupio novi auto jer mu oni kupljeni prošlih mjeseci nisu baš sjeli, pa onaj kupio novu vilu, pa ih ljubavnice od’rale, pa odštete za ušutkati onu lajavu dječurliju,… Nema se, kriza se toliko razmahala da čak ni oni koji ništa ne rade, nemaju.

Skupili oni tako 10ak kuna, ponosni na sebe, jer što će malom djetetu soma kuna, ubacili u kovertu, potrpali plastične križiće i naljepnice HBK (da bi Ivica shvatio tko je stvarno njegov bog i kome se treba moliti), ubacili Miklenićevu sliku s autogramom (što ionako nitko neće, pa da se riješe toga) i poslali Ivici.

I stigne tako Ivici pismo. Nakon što je platio globu jer ekipa iz HBK nije stavila marku (skupo, brate!), uzbuđeno je otvorio pismo i, u hrpi bedastoća, pronašao novac. Sretan i zahvalan što mu je Bog odgovorio (ehej, na eBayu se dobiju lijepi novci za takve relikvije), sjeo je i napisao pismo:

Dragi Bože,

puno ti hvala što si mi uslišio želju i poslao novac. Molim te, samo, drugi put šalji direktno meni (zato sam i priložio broj svog računa u Hypo banci), a ne preko Hrvatske biskupske konferencije, jer su mi lopovi maznuli 99% poslanog!

Iskreno zahvalan,

tvoj Ivica

Zašto sam se sjetio ove pradavne bajke (ipak nije realistično očekivati da biskupi daleko od kamera poklone čak 10kn)? Stigla je kratka vijest da je g. Bozanić dao 150.000 kuna za otpuštenu ekipu iz Sisačke željezare:

Kardinal Josip Bozanić uručio je danas vrijednu novčanu pomoć od 150.000 kuna sisačkom biskupu Vladi Košiću za potrebe osoba pogođenih ekonomskom krizom u Sisku.

“Pozvao sam sve odgovorne u državi da što prije riješe ove probleme koji se nameću Sisku, a s druge strane donio ovu svotu za one obitelji koje su najjače izložene”, kazao je Bozanić za Večernji list.

Podsjetimo, zbog povlačenja američkog CMC-a iz sisačke željezare podijeljeno je 916 otkaza.

Neću, što bi neki očekivali, prigovarati svoti. Tih cca 160kn po obitelji (ako naivno pretpostavimo da će svih 916 obitelji dobiti isto) je sigurno dobrodošla pomoć ljudima u nevolji, a ni ukupna svota nikako nije mala (ok, biskupima možda i je; ja živim od svog rada i nisam baždaren kao oni).

Ali, Bozaniću, zašto putem posrednika? Zašto pred kamerama daješ svom čovjeku novac “za ljude”? Zašto ne daš novce direktno tim ljudima? Nije valjda toliki posao užicati ih brojeve računa ili im poslati u koverti (ovaj put s markom)?

Poznavajući transparentnost crkvenih financija, jako sam skeptičan oko cijele Bozanićeve samopromotivne priče. Iskreno se nadam da će sisački Ivice dobiti svih 160kn po glavi, a ne samo 1% te svote, kao naš Ivica s početka ove priče. Ili, gore, bojim se da je cijela priča za novinare i da “obitelji koje su najjače izložene” neće dobiti ništa.

A naš Ivica, mudar i razuman, kakvi već jesu hrvatski katolici, naučio je lekciju i shvatio kako Bog posluje. Idući dan, vraćajući se s mise, ukrao je bicikl i zatim molio Boga da mu oprosti. Svi sretni i zadovoljni! (ok, osim možda sisačkih nesretnika i bivšeg vlasnika novog Ivičinog bicikla)

Written by Charon l'Cypher

17. 12. 2011. at 22:22

Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri

2 komentara

Forum za slobodu odgoja predstavio je rezultate istraživanja “Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri: Stavovi i iskustva nereligioznih roditelja prema religiji i vjeronauku u javnim školama”, koje je u suradnji s udrugom Protagora provedeno  2011. godine.

Knjiga Branka Ančića i Tamare Puhovski o istraživanju: Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri (online verzija)

Istaknula bih samo nekoliko highlightova:

  1. Tablica 3 na strani 31u knjizi (33 u dokumentu) – posjećenost vjeronauka u osnovnim i srednjim školama. Vjeronauk u osnovnoj školi upisuje preko 90% učenika, u srednjoj te brojke zamjetno padnu. Ovi podaci pokazuju kolika je indoktrinacija vjeronaukom u RH. They really do get most of them while they’re young. :/
  2. Komentari sudionika u istraživanju nalaze se u tablicama od strane 35 u knjizi (37 u dokumentu) nadalje. Evo nekoliko njih koji su se meni osobno “svidjeli”:

Izborni predmet, osim vjeronauka, je informatika. I onda djeca u drugu smjenu dolaze slušat informatiku, a taj isti vjeronauk ne mogu stavit u drugu smjenu, po kom kriteriju? Zbog čega? Ja bi puno radije da se moje dijete opismeni informatički, nego vjeronaučki. I onda on taj jedan sat zvjera i ne radi ništa, 45 minuta se, da ne rečem šta, se ubija od dosade. (Anita)

Sva djeca su pitala mog sina zašto on ne ide na vjeronauk i jel on svjesan da će goriti u paklu zato što ne ide na vjeronauk, jer je to časna njima rekla. Ne njemu da će on gorit’ u paklu, nego da će djeca koja ne idu na vjeronauk. (Anita)

Oni su se jako dobro sprijateljili, cijeli razred. I onda je doš’o vjeronauk i onda su se oni počeli dijeliti. Neki su radili ovo, dok su ovi bili na vjeronauku i onda su počela pitanja: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk?“ Između djece, dakle tih koji su stvarno bili super prijatelji: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk, pa moraš ić na vjeronauk.“ Ali najgore je bilo to što su onda starija djeca čula za njega da ne ide… I tako, da su došli i: „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“ Jedan ga je primio ovako „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“, a on je reko: „Ja vjerujem u Zeusa.“ „-Ne Zeusa, jel’ ti vjeruješ u hrvatskog Boga?“. U hrvatskog Boga i onda je stao da će ga tući, međutim, tu je učiteljica došla, intervenirala, sredila situaciju. (Višnja)

Ravnatelj u ovoj školi, šta ja znam, kad imamo, recimo, zajedničku večeru onda on moli prije, njemu je normalno da reče: „Učiteljice, pomolimo se prije.“ Mislim, to je dio njegove, šta ja znam, to nije primjereno, nit’ ne razmišlja da neki nisu vjernici, je li, da neki ne mole, je li, da netko je možda druge vjeroispovijesti. Tu je recimo nešto što je iritantno, al’ nije mi strašno, ajde, ipak većina su vjernicI pa kolektivno, ali mi je ono. (Tomo)

Ja imam jednu prijateljicu koja je meni rekla: „Ja kažem da sam agnostik da ne bih uvrijedila vjernike.“ Mislim zašto… onda ja opet ispadam, ja ispadam militantan ateist. (Jelena)

Zanimljivo je primijećeno iz komentara da nereligiozni ljudi ne percipiraju diskriminaciju kao, pa, diskriminaciju. Kažu da diskriminacije nema, a odmah zatim navode nametanje stava premoćne okoline, isključivanja, šikaniranja i td. Isto tako, gorenavedeni Tomo kaže da nije problem da ravnatelj inicira molitvu na službenim ručkovima. Šta? Prag tolerancije čini se zaista visok (definitivno viši nego što vjernici imaju za pitanja oko nekih upitnih crkvenih praksi, npr.), no najgore je da mnogi smatraju da su oni krivi za diskriminirajuće “incidente” od strane vjernika/religioznih. :/ Imam dojam da je prevladavajući stav ljudi u istraživanju da je bolje šutjeti oko svoje nereligioznosti i trpiti stvari koje im se ne sviđaju da “ne mute vodu” i time smanje moguće probleme. S jedne strane, čak ih i razumijem.

Što se iskustva s upisivanjem i neupisivanjem djece na vjeronauk tiče, rezultati UNICEF-ovog istraživanja o diskriminaciji (post Dvadeset godina ispiranja mozga) opet su potvrđeni. Vjeronauk razdvaja, uvodi koncepte koje djeca ne razumiju (hrvatski Bog?!) i rezultira diskriminacijom. I naravno, ima privilegiran status u satnici, bez alternative.

Ne znam koliko ovo istraživanje može imati veze s izbacivanjem vjeronauka iz školskog programa, but one can hope. 😉

Znaju li zli duhovi roniti?

leave a comment »

U nedjelju, 28.8.2011., jedna je majka nazvala Hitnu pomoć jer je njena trinaestogodišnja kći pala u nesvjest. Hitna je došla, no mogli su samo utvrditi smrt. Službeni uzrok smrti: utapljanje. Što se desilo?

Nakon nekoliko godina problema s fizičkim i psihičkim zdravljem koje liječnici nisu uspjeli razriješiti, roditelji su se obratili za pomoć lokalnom redovniku. On je vrlo mudro, mada nimalo iznenađujuće, zaključio da je djevojku opsjeo zli duh, te su krenuli “egozrcizmi”.

Tomomi Maishigi

Tomomi Maishigi

Metoda, krajnje razumna: svezali bi djevojku za stolac i polijevali ju vodom. To se zove “waterfall service” (slobodni prijevod: “vodopad”), a praktički identičnu metodu koristi i američka vojska. Istina, oni waterboarding ne svrstavaju u liječenje, nego u okrutnije metode mučenja (što lijepo objašnjava Jesse Ventura), ali tko će se sada zamarati detaljima?

Ubogu djevojku toj su torturi, prije fatalnog ishoda, izložili stotinjak puta.

Poludjeli kršćanski psihopati, pod krinkom “egzorcizma”, slični onima koji “egzorciraju” homoseksualne osobe? Ne baš… Redovnik Kazuaki Kinoshita pripada sekti izrasloj iz Budizma, koji je na Zapadu opće percipiran kao vrlo mrna, miroljubiva i nimalo nasilna religija. Štoviše, cijela strava odigravala se u jednoj od najnaprednijih zemalja Svijeta: u Japanu. Očito, još smo jako daleko od zaštite ljudi od religijskih psihopata i vlastite gluposti koja ljude tjera da im prepuste svoju djecu, na milost i – puno češće – nemilost.

Trinaestogodišnja Tomomi Maishigi se svog demona riješila. Ubio ju je, u suradnji s njenim roditeljima, a mi se možemo samo nadati da pravna država u Japanu funkcionira bolje nego drugdje i da wannabe egzorcist više nikad neće doći u priliku ikome pomoći (da napusti ovaj svijet na najgori mogući način).

Izvor: ABC News

Written by Charon l'Cypher

1. 10. 2011. at 19:26

Money, money, money

5 komentara

Neki izgleda nisu dobro pratili na vjeronauku kad se obrađivala lekcija o tome da se put u raj ne može kupiti novcem. I eto tako imamo Milana Bandića koji donira 28 000 kuna, ne svojih, što ne bi bio problem, nego iz ionako praznih proračunskih zaliha, za – molitvu! Bolje rečeno, za kupovanje glasova zaslijepljenih ovčica, ali zadržimo se na službenoj priči.

Točka 25 dnevnog reda u svom Zaključku kaže:

Odobrava se korištenje 28.000,00 kuna iz sredstava organizacijske šifre 0701 Aktivnost 07. Proračunska zaliha, pozicije 31-3811 Tekuće donacije u novcu, Uredu gradonačelnika na poziciju 52-3811 Tekuće donacije u novcu, financijske potpore za Pokret krunice za obraćenje i mir-crkva Sv. Križa, radi molitve podrške iseljenoj Hrvatskoj dana 24. rujna 2011.

A u Obrazloženju piše:

U povodu molitve kojom se podržava iseljena Hrvatska pod geslom ujedinjeni molitvom očuvajmo Hrvatsku, Pokret krunice za obraćenje i mir obratio se Gradu Zagrebu zamolbom za financijskom potporom u prigodi organiziranja spomenute molitve koja će se održati 24. rujna 2011.

E, sad, pokušala sam pronaći gdje se molitva organizira, u kojem hotelu, Crkvi ili gdje već. No, nisam pronašla tu informaciju, zadnja vijest na stranici Pokreta je od 25.04.2011, a i guglanje kao jedinu informaciju na tu temu daje da se molitva održava 24. rujna, no gdje – to se ne spominje. Zanimljivo, nije li? No, glavno da ako se učlanite u Pokret dobivate iskaznicu kao vidljivi znak molitvenog zajedništva sa već preko 100 tisuća članova Pokreta.

Čime se bavi Pokret?

Glavni je cilj Pokreta promicanje svakodnevnog moljenja krunice ili barem jedne desetice za: obraćenje grešnika, mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kršćansku obnovu bračnog i obiteljskog života, rađanje začete djece; borbu protiv psovke, droge, alkoholizma i pornografije, za redovnička i svećenička zvanja, te za povratak svih prognanih i izbjeglih na stoljetna ognjišta i njihovu obnovu.
Pokret krunice sudjeluje u svim bitnim vjerskim događajima u hrvatskom narodu sa željom da čitav narod molitvom poveže u jedan neraskidivi lanac Božje ljubavi svjestan da samo oni koji grade s Bogom i na Bogu, grade na neuništivim temeljima. Neka Hrvatska, poput golubice raskriljenih krila, postane zemlja žive krunice. I Vi možete tome doprinijeti! Najprije njegovanjem dostojanstvenog kršćanskog života, a zatim dnevnom molitvom krunice ili barem jedne njezine desetice. Svaki član Pokreta ima puno pravo daljnjeg širenja djelatnosti Pokreta, dapače svi oni koji se oko toga angažiraju primit će poseban Gospin blagoslov i zaštitu, jer će na taj način postati Njezini apostoli.

Dobije li se za ovo boldano neki certifikat ili im se treba vjerovati na riječ?

Ako izostavimo (trenutno neobjašnjeni) trošak na molitvu, ima li od toga bar nekakve koristi? Hoće li 25. rujna Playboy misteriozno nestati s kioska, neće se više čuti ni jedna psovka ili će se najednom svi iz iseljeništva vratiti u Hrvatsku? Što se efekta molitve tiče, prema npr. ovoj studiji molitva nema nikakv efekt na zdravlje ljudi, ni pozitivan ni negativan. Ili, nit’ škodi, nit’ koristi. E, ali – nije besplatna nego nas i lijepo košta!

Na što se moglo utrošiti tih 28 tisuća kuna, a da se, i to pozitivan, efekt negdje i vidi? Danas je Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, a prema ovome, pred zatvaranjem je 5 od 7 skoloništa za zlostavljane žene zbog – financijskih poteškoća. U prvih šest mjeseci ove godine osam je žena ubijeno od strane sadašnjih ili bivših partnera dok je zabilježeno 18 pokušaja ubojstva. Čini se da živimo u društvu u kojem je više stvarnost nego vic: Što ćeš ti bit kad odrasteš? – Ženu. Prema istraživanju koje je Autonomna ženska kuća Zagreb provela 2003. godine, pokazalo se da je oko 30% žena u Hrvatskoj bilo žrtvom fizičkog nasilja svog supruga, partnera ili dečka. Gotovo jednak broj žena bio je prisiljavan na neželjeni seksualni odnos od strane svog partnera. Prema gornjem istraživanju, 12% žena misli da zato što su vjernice trebaju ostati uz svog muža, kakav god da je, jer rastavom krše Božju zapovijed i čine grijeh. Mislite li da se stanje popravilo s vremenom?

Ne živim u iluziji da bi 28 000 kuna dugoročno pomoglo sigurnim kućama, no definitivno bi tako utrošen novac bio korisniji nego da ga se potroši na molitvu.

“Pray: To ask the laws of the universe to be annulled on behalf of a single petitioner confessedly unworthy.”
— Ambrose Bierce

“Two hands working can do more than a thousand clasped in prayer.”
— unknown

“Give a man a fish, and you’ll feed him for a day;
Give him a religion, and he’ll starve to death while praying for a fish”
— unknown

Dvadeset godina ispiranja mozga

44 komentara

Početak je nove školske godine – koja je opet proslavljena blagoslovima školaraca, grupnim odlascima na misu u najbližu crkvu i prozivkama djece koja nisu upisala vjeronauk da li su se možda predomislila.

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/146768/U-sekularnoj-drzavi-Hrvatskoj-skola-pocela-misom.html

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/146938/Za-pocetak-skole-prozivanje-malih-nekatolika.html

Vjeronauk u osnovnim školama – izborni predmet koji to nije. Ne može se nešto zvati izbornim predmetom, ako se nema između čega birati, tj. ako je jedini “izbor” u priči  – upisati to ili ne. U ovom slučaju predmet se zove fakultativni. Fakultativni predmeti – kao što su recimo dodatni strani jezik obično imaju termin izvan redovne nastave (ja sam na informatiku 4 godine dolazila dva sata ranije kad je škola bila popodne ili ostaja dva sata nakon nastave ujutro), dok je za izborne predmete termin unutar satnice, a učenike se razvrsta ovisno o predmetu kojeg su izabrali (engleski ili njemački, vjeronauk ili etika u srednjoj školi i td). Vrijeme je da se vjeronauk u osnovnoj školi počne zvati pravim imenom umjesto da mu se status mistificira namjernim korištenjem krivog naziva.

Nakon dogovora o ispravnoj terminologiji treba slijediti i promjena termina vjeronauka u rasporedu (treba vjeronauk uopće izbaciti iz škola, ali prihvaćam i male pomake). Na više mjesta se spominje službena uputa da vjeronauk po mogućnosti bude prvi ili zadnji sat, kako bi djeca koja ga ne pohađaju mogla doći kasnije ili otići ranije. No, prema Ugovoru o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama jasno piše, stavak 4:

Nastava katoličkog vjeronauka u javnim osnovnim i srednjim školama izvodi se pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta, napose s obzirom na položaj vjeronauka unutar rasporeda sati.

To je razlog što mnogi roditelji muku muče s time da li im dijete sjedi na hodniku usred dana u školi jer eto, nije upisano na vjeronauk, koji je, sasvim slučajno, usprkos uputama, ali u skladu sa zakonom, usred satnice. Detaljne posljedice toga na psihu djeteta vjerujem da nije teško zamisliti – lako je nama “odraslima” pričati o tome da je ok biti drugačiji, dijete koje nije dio kolektiva sigurno se ne osjeća bajno. A još kad ga vršnjaci, kojima se ispire mozak apstraktnim konceptom boga pitaju zašto nije s njima i zašto ne vjeruje (u nešto što zapravo ne mogu objasniti ni pojmiti, ali im se servira uz ‘to je tako’ objašnjenje) – kako će se dijete osjećati pokušavajući tako nešto objasniti drugom djetetu?

Ubacivanje vjeronauka unutar satnice i izjednačavanje vjeronauka s ostalim obaveznim predmetima bezočno diskriminira sve druge dodatne aktivnosti koje djeca biraju – dodatna iz matematike, informatika, drugi strani jezik, ples, sviranje.. koji se održavaju van redovnog rasporeda, često čak i izvan zgrade škole. Plus, dodatne grupe se znaju i preklapati pa se tako može dogoditi da su dodatna iz matematike i Mali astronomi u isto vrijeme. Vjeronauk konkurencije nema. Samim time što vjeronauk ima ovakav “specijalni” status diskriminira učenike koji ga ne upisuju.

Nisam čula ni za jedan slučaj da je netko završio na popravnom iz vjeronauka (koji jelte ima isti status kao matematika npr), i uz moje osobno iskustvo s vjeronaukom – tvrdim da je to je lagan predmet koji se upisuje većinom po inerciji – jer to svi rade, dodatni razlog je da podiže prosjek ocjena. Zanimljivo je (doduše, provedeno je za srednje škole) istraživanje Zagrebačke nadbiskupije iz 2008. o vjeronauku

Tako je velika većina ispitanih učenika, njih 73,3%, na tvrdnju da vjeronauku nije mjesto u školi odgovorila da se uopće ne slaže ili se ne slaže s njom. Čak 83,2% učenika izrazilo je neslaganje s tvrdnjom da bi bilo najbolje kada vjeronauk uopće ne bi postojao. Za 58,4% učenika vjeronauk je jedan od dražih predmeta.

Istraživanje su proveli prof. dr. sc. Valentina Blaženka Mandarić, docentica na Katedri religiozne pedagogije i katehetike na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu,  prof. dr. Alojzije Hoblaj i prof. dr. Ružica Razum. [Zanimljivog li zadnjeg prezimena.] Zašto je to istraživanje zanimljivo? Zbog ovog citata:

Čak ih se 79% slaže s tvrdnjom da se na vjeronauk upisuju kako bi popravili prosjek ocjena, što upućuje na praksu blažeg ocjenjivanja, ali se iz tih podataka bez dodatnih istraživanja ne mogu donositi zaključci, ističe dr. Mandarić.

Postoji sitni problem s brojevima – ako rezultati nisu namješteni i nije bilo muljanja sa statistikom – brojevi ne lažu, slagali se vi s time što se iz njih da zaključiti ili ne. Odnosno, ukoliko istraživanje obuhvaća nekoliko pojava i prihvatite li rezultate istraživanja za pojavu A, onda ne postoji razlog da rezultate istog istraživanja za pojavu B ne prihvatite samo zato što vam se ne sviđaju. Još jednostavnije – istraživanje pokazuje da je visok interes za vjeronauk, to nam odgovara pa ćemo to prihvatiti zdravo za gotovo. No, istraživanje pokazuje da se vjeronauk upisuje zbog popravljanja prosjeka, a ne duhovnog uzdizanja ili čega već. To se nikako ne slaže s onim što želimo kao rezultat pa ćemo reći da treba još istraživati. A odgovori su tu, crno na bijelom, jasnije ne može! Na kraju krajeva, ako se već hoće sakriti rezultat koji ne odgovara onom što se željelo dobiti, zaboga, izbacite taj dio van izvještaja i nitko neće znati. Ovako, uz apsolutno prihvaćanje brojke koja kaže ono što se želi čuti, komentar da se iz brojke koja kaže ono što se ne želi čuti ništa ne može zaključiti je u najmanju ruku urnebesno smiješan. Ili je možda više tragičan, kad bolje razmislim.

Dvadeset je godina prošlo od uvođenja vjeronauka u škole. Zna se čuti – ha, ništa lošeg se tamo ne nauči, šta se neki bune. Kao prvo – ne slažem se da je ispiranje mozga “ništa loše”. A vjeronauk kao predmet koji se pretežno bavi katoličkim svjetonazorom je ispiranje mozga djeci koja se ne mogu od toga braniti i diskriminacija onih koji te poglede na svijet ne dijele (prvenstveno mislim na stavove roditelja, jer mi se ne čini realno da dijete u prvom osnovne ima ikakav stav o medicinski potpomognutoj oplodnji, npr, ali koji se preslikavaju na dijete). Kao drugo, da vidimo što je to “dobrog” uvođenje vjeronauka dovelo:

No, unatoč propagiranju mirovnog obrazovanja, empatije, ravnopravnosti, poštivanju različitosti i brige za druge, za predmet katolički vjeronauk od početka uvođenja u nastavni program do danas nema dokaza da je pridonio smanjenju nasilja među djecom i mladima, tvrde u udrugama koje promiču potrebu za uvođenjem građanskog odgoja kao zasebnog ili kao kurikularnog predmeta u školama.

Prema usporednim istraživanjima, prije 20 godina nasilja u školama bilo je manje, iako se djeca danas daleko više no prijašnje generacije susreću s različitim neformalnim oblicima obrazovanja za nenasilje, toleranciju i građanski odgoj.

Izvor

Ja neću na temelju toga što je sad više nasilja zaključiti da je vjeronauk za to kriv, ali imam osjećaj da bi ona ekipa koja bi dodatno istraživala tvrde brojke tome itekako bila sklona, kad bi to naravno bio zaključak koji im odgovara.

Ima još jedna “dobra” stvar koju je vjeronauk donio – UNICEF je krajem 2009. godine proveo istraživanje o stavovima djece i mladih, u sklopu kojeg se pokušalo vidjeti koju se skupinu “drugačijih od drugih” najviše diskriminira. Te skupine bile su: 1. djeca s teškoćama u razvoju, 2. djeca vjerskih manjima i djeca koja ne idu u crkvu, 3. djeca koja ne idu na vjeronauk, 4. djeca drugih naroda i nacionalnosti, 5. djeca koja žive u jako siromašnim obiteljima, 6. djeca koja žive samo s mamom ili samo s tatom i 7. djeca koja žive u domu ili udomiteljskoj obitelji. Pobjednik je? Broj 3, djeca koja ne idu na vjeronauk! Konkretno, evo prosječnih ocjena za ponašanje prema svakoj skupini:

Slika: Kako se djeca ponašaju prema djeci koja su možda drugačija od drugih? – prosječne ocjene

Zanimljivo je pogledati i demografsku sliku – ovdje je samo isječak Tablice 61

Nije veliko iznenađenje da su ocjene ponašanja prema djeci koja ne idu na vjeronauk u prosjeku niže u obiteljima gdje su roditelji nisko obrazovani, manjih primanja ili nezaposleni te iz manjih sredina. S obzirom da su takva kućanstva obično s puno članova, ne iznenađuje ni podatak da su ocjene niže u takvim kućanstvima. Rezultati ne iznenađuju jer je jasno da djeca upijaju stavove svojih roditelja i ukućana s kojima su u kontaktu i preslikavaju ih na svoj svijet – a stavovi gore opisanih skupina većinom jesu religijski obojani, što podrazumijeva da je nepohađanje vjeronauka u biti nezamislivo. Odnosno, gore je ne ići na vjeronauk nego biti druge vjere. Nije to ni toliko čudno – nepohađanje vjeronauka lako je poistovjetiti s ateizmom, a vjernicima (ili onima koji tvrde da to jesu) je to u globalu neshvatljiv, dakle automatski i neprihvatljiv, koncept.

Meni je zaista zastrašujuće da djeca od 8, 9 godina smatraju da je to što netko ne ide na vjeronauk razlog za diskriminaciju, i još k tome – najveći. Naravno, to je slika stavova njihovih roditelja, koje nastava vjeronauka u školama samo potiče. Vrlo rijetki će se moći otrgnuti iz ralja takvog svjetonazora u koji su odmalena bili indoktrinirani, kojeg će onda prenjeti na svoju djecu i tako dalje, u krug. Nažalost, ne vidim neki pametni izlaz iz ove situacije.

 “Rational arguments don’t usually work on religious people. Otherwise there would be no religious people.”
– Gregory House, M.D. Season 4 Episode 2 The Right Stuff.

Written by sylvermyst

10. 9. 2011. at 1:43

Rasplodna stoka

leave a comment »

Da malo prekinemo ljetno ljenčarenje, prenosimo najnoviji biser Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije:

‘Izmjene i dopune Zakona o trgovini koje je donijela Vlada RH, a kojima se omogućuje poslodavcima da slobodno reguliraju rad nedjeljom, donesene su bez javne rasprave i mimo zakonske procedure. Odluka je potiho donesena i namjerno se čekalo da Sabor završi s radom pa da se odluka progura’, kazao je Vlado Košić, sisački biskup i predsjednik Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije

U HBK-u drže da je izmjenama Zakona o trgovini Vlada, nakon što je prije par godina napravila korak naprijed, sada učinila dva nazad te smatraju da za takav potez nisu postojali nikakvi razvidni razlozi koji se, drže, moraju preispitati.

‘Procedura kojim je došlo do izmjene Zakona neočekivana je i neprihvatljiva’, smatra Košić i dodaje da su izmjene, osim na radnike, udar i na obitelj.

Gordan Črpić, tajnik Iustitije et paxa, smatra da su izmjenama Zakona na udar došli najprije najranjiviji slojevi društva – niže obrazovani i žene koji čine većinu u sektoru trgovine.

‘Ovom odlukom širi se potrošački mentalitet, stvaraju pretpostavke za zapadanje građana u dužničko ropstvo, a što je najvažnije, otvara se mogućnost da hrvatski građani budu jeftini radnici bez dostatnog odmora. Usto, kako je riječ o pretežno ženskoj populaciji fertilne dobi, a Hrvatska je u depopulaciji, riječ je i o udaru na obitelj. Deregulirani ritam rada značajnog dijela fertilnog kontingenta žena svakako nije mjera koja ide u prilog podizanju nataliteta, nego upravo suprotno’, drži Črpić.

Uz navedeno u Iustitiji et paxu smatraju da nije poštivana ni europska pravna praksa te da je odluka Ustavnog suda iznimna u europskim razmjerima.

‘Njemački Ustavni sud donio je odluku o istoj problematici, u isto vrijeme kad i hrvatski, ali je ona dijametralno suprotna. A praksa koju je naš sud doveo u pitanje uobičajena je praksa u Austriji, Francuskoj, Velikoj Britaniji. Takva odluka pogoduje krupnom kapitalu i u neravnopravan položaj dovodi radnike’, zaključio je Črpić.

Na “fertilni kontingent žena” u svom se komentaru osvrnuo Ante Pavić iz Business.hr-a:

„Deregulirani ritam rada značajnog dijela fertilnog kontingenta žena svakako nije mjera koja ide u prilog podizanju nataliteta nego upravo suprotno“, kazao je u ponedjeljak Gordan Črpić, tajnik komisije Iustitia et pax, zabrinut za društvene potrese koje će proizvesti zakonska dozvola za rad trgovina nedjeljom.

Zamislimo načas nekog neimenovanog tajnika stočarskog saveza Valens Bovis kako govori o problemima modernog stočarstva u Hrvata:Već dulje vrijeme u mliječnom govedarstvu prisutan je nedostatak kvalitetnoga ženskoga genetskog materijala svuda u svijetu, pa tako i kod nas. Bojim se da će deregulacija uzgoja dovesti do značajnog pada dijela fertilnog kontingenta domaćih pasmina“. Doduše, svaka sličnost je slučajna i tvrditi da Crkva u Hrvata dio svojeg stada smatra isključivo rasplodnom stokom bilo bi slobodno tumačenje izjave kazane čistim birokratskim jezikom.

Riječ je o nečemu posve drugom, o nemilosrdnoj tržišnoj borbi Crkve sa sve snažnijom konkurencijom. Najveća kapitalističko-rentijerska korporacija već se dulje bori sa svojom kapitalističko-trgovačkom konkurencijom pa je zadnje „dereguliranje ritma rada“ dovelo do nervozne reakcije. Crkveni dostojanstvenici istaknuli su kako se tom odlukom širi potrošački mentalitet, stvaraju pretpostavke za zapadanje građana u dužničko ropstvo, a što je najvažnije, otvara se mogućnost da hrvatski građani budu jeftini radnici bez dostatnoga odmora. I eto savršenog slijetanja na glavu s crkvenog zvonika.

Naime, hrvatski građani već se dugo osjećaju baš tako, a Crkva kao da to nije do sada primijetila jer je vjerojatno imala mnogo posla, čak i nedjeljom, jer brojenje ovaca, nekretnina, poduzeća i novca iziskuje velik trud. Kada govori o krizi obitelji, Crkva ne shvaća da je današnja obitelj, takva kakva jest, samo dobro prilagođena liberalnom kapitalizmu, istom onome u kojem Crkva mnogo uspješnije pliva od njezina stada koje nikada neće imati šanse spavati u palači optočenoj oniksom koji se ugrađivao i nedjeljom, što nije ugrožavalo fertilni kontigent jer su ga ugrađivali mužjaci. Ako ništa drugo, jedno je sigurno dokazano – oniks ne samo da štiti od zlih uroka nego ne propušta ni informacije.

Osim sramotne konstrukcije “fertilni kontingent žena” (vuče li ovo samo meni na vagone stoke?), osvrnuo bih se na još neke detalje. Prvi je primijetio T-Portal u gore linkanom članku:

O skandalu ni riječi

Iako su novinari inzistirali da HBK da svoje mišljenje o skandalu koji trenutno potresa Crkvu, a riječ je, podsjetimo, o slučaju u Porečko-pulskoj biskupiji, mešetarenju sa zemljištima, želji talijanskih benediktinaca da vrate svoju zemlju i ulozi kardinala Josipa Bozanića u cijeloj priči, Iustitia et pax odlučila je ostati nijema.

Dakle, moralna vertikala bavi se (opet) svjetovnom politikom, no ne nalazi za shodno isprtljati čak niti neki izgovor za ulogu svog šefa u otvorenoj otimačini hrvatske imovine (višestrukoj: ne samo od talijanskih benediktinaca, nego i od Porečko-pulske biskupije, kojoj je sud “vratio” nešto što je još jugoslavija 70-ih platila).

Generalno, volim citirati originalne izvore. Nije mi milo polinkati tamo neki T-Portal koji prenosi komadiće izjave. Radije citiram originalnu izjavu. I obično to nije problem, osim kad je riječ o božanskoj instituciji Crkve u Hrvata koja ne nalazi za shodno obratiti se puku, nego to radi preko posrednika. Na stranici HBK tako možemo naći rutinsko priopćenje s izvanrednog zasjedanja HBK (ponešto floskula oko Papinog posjeta, suhoparna vijest o crkvi u Udbini i kraći povratak u 1947. godinu), prošlu izjavu Komisije HBK Iustitia et pax o netrpeljivosti prema katolicima u Republici Hrvatskoj (to je ono gdje se bune da nisu dovoljno povlašteni jer se o njima smije pisati i ono što im se ne sviđa),… ali ovoga nema. Zašto se, uostalom, obratiti stoci kad govorite da je stoka?

Druga stvar koja se primjećuje iz izjave Komisije je da se pokazuje velika briga za rasplod, ali ne i za kvalitetu života stada. “Samo neka vas bude što više; nije važno kako živite”, poručuje Crkva svom stadu od pamtivijeka. Nema brige oko regulacije rada nedjeljom, hoće li radnici i radnice dobiti barem jedan slobodan dan u tjednu (ne nužno nedjelju), hoće li im rad nedjeljom (i noćima) biti dodatno plaćen,… to biskupe ne zanima, jer te stvari eventualno popravljaju kvalitetu života “fertilnog kontingenta”. A znamo da zadovoljno stado radije bleji samo, nego za račun pastira…

Treća stvar koju ne mogu ne primijetiti je prigovor oko same procedure. Izmjene zakona “donesene su bez javne rasprave i mimo zakonske procedure”, upozorava nas biskup Košić. Isto to ga nije smetalo kad je bez javne rasprave zabranjen rad nedjeljom. A što je tek s javnom raspravom kad je ministar Mengelinović predložio (i to mu je prošlo!) Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji? Tada su biskupi likovali i nije ih bilo naročito briga za “javnu raspravu”, kao niti za egzodus rasplodne stoke koja je na (zlu umjetnu) oplodnju morala ići u susjednu Sloveniju. Neka, bolje da na to troše novac nego na, saklonimebože, obrazovanje djece ili tako neku đavolju nepodopštinu.

Za kraj, “odluka (o slobodnom reguliranju radnog vremena, op.a.) pogoduje krupnom kapitalu i u neravnopravan položaj dovodi radnike”, poentira vrli biskup, pozivajući se pritom na zemlje koje tako nešto brane, a inače su poznate kao antikapitalistički radničko-socijalistički bastioni: Austrija, Francuska i Velika Britanija. Ja primijećujem da te države veže nešto veće od neradne nedjelje: pristojno funkcionalna (naravno, ne bez problema) pravna država u kojoj je nezamislivo da deseci tisuće ljudi rade bez plaće, da netko mazne firmu i upropasti radnike bez da za to odgovara i sl.

Ali ništa od toga biskupe ne smeta. Njihova briga je “fertilni kontingent”…

Written by Charon l'Cypher

2. 8. 2011. at 11:14

Kako (još) žrtvovati djecu vlastitoj zatucanosti?

2 komentara

Danas je jako popularno imati politički korektne “stavove”. Ne stavove, nego “stavove”. Npr. mnogo ljudi će reći “Gay je ok”, iako je iduća rečenica da bi ih možda ipak trebalo poslati na psihijatriju, jer je “biti gay” bolest ili izbor. Raspravljati o blago rečeno zabrinjavajućim religijskim praksama i utjecajima na normalni život (obrezivanje žena, zabrana abortusa, vjerske škole, vjerski simboli u učionicama i td) postaje prilično teško jer suprotna strana odmah počne koristiti izraze tipa “islamofobija” ili “kršćanofobija”. A svi znaju da nije popularno biti labeliran kao “što-god-fob”. Stoga, na račun političke korektnosti i nezamjeranja nikome, mnoge teme postale su tabu i nešto što je najbolje ignorirati, iako to ima dalekosežne negativne posljedice na društvo u cjelini.

Poznati su problemi koje Velikoj Britaniji izazivaju zatvorene islamske zajednice koje se odbijaju prilagoditi “zlom Zapadu” (klik, klik). Politička korektnost i poštivanje različitosti dovelo je do dugogodišnjeg ignoriranja nimalo bezazlenog problema – inbreedinga u muslimanskim zajednicama. Inbreeding je termin koji označava djecu čiji su roditelji bliski rođaci, ovdje konkretno rođaci u prvom koljenu.

Genetičar Steve Jones, profesor na University College u Londonu, odlučio je riskirati i javno progovoriti o toj problematičnoj temi.

U muslimanskoj tradiciji je uobičajeno da muškarci žene svoje nećakinje. Trebali bismo biti zabrinuti zbog toga jer su moguće posljedice mnoštvo skrivenih genetskih oštećenja.

Nije to prvi put da se o ovome priča. Zastupnica Ann Cryer na tu temu kaže su su dogovoreni brakovi između rođaka srednjevjekovni i štete djeci, te nastavlja:

 To nije pošteno ni prema djeci ni prema državnom zdravstvu koje se mora skrbiti za njih.

Inbreeding brakovi su rijetko stvar izbora, većina ih je dogovorena dok su mladenke još djeca. Razlog – da novac ostane “unutar obitelji”. Rađanje djece s teškim poremećajima prihvaćeno je kao normalno – zbog toga što su toliko česta i “svatko u zajednici zna nekog s bolesnim djetetom” na to se uopće ne obraća pažnja. Muslimanska zajednica ne preuzima odgovornost za njih pa ostaje na državi i javnom zdravstvu da ih zbrine. Škole za djecu s posebnim potrebama prepune su tinejdžera koji nose pelene, ne govore i mentalno su na nivou dojenčadi.

Mnogi roditelji vjeruju da je to što im se dijete rodilo bolesno božja volja, i da će dijete koje umre postati anđeo na nebu. Svako suprotstavljanje takvim religijskim stavovima pomoću znanosti shvaća se kao vrijeđanje muslimanske zajednice i opet smo na “islamofobiji” s početka priče.

Malo statističkih podataka:

  • Pola britanskih Pakistanca ima supružnika koji im je rođak u prvom koljenu.
  • Šanse da dijete iz takve veze ima neki genetski poremećaj su 13 puta veće nego za dijete iz opće populacije.
  • Jedno od deset djece iz inbreeding veza umire u dojenačkoj dobi ili razvije ozbiljan, po život opasan poremećaj.
  • Djeca čiji su roditelji britanski Pakistanci čine samo 3% ukupno rođene djece u Britaniji, no čine i 33% ukupno rođene djece s genetskim poremećajima.

Svi imamo neke abnormalne gene, no većina nas nema njima uzrokovan poremećaj jer normalan gen jednog roditelja “nadjača” abnormalan gen drugog. Ukoliko su roditelji bliski rođaci, veće su šanse da oba imaju isti abnormalni gen. U tom slučaju, šanse da se dijete rodi s poremećajem je jedan prema četiri. Ti poremećaji mogu biti sljepoća, gluhoća, anemija srpastih stanica, problemi sa srcem, plućima, jetrom, bubrezima te cijeli niz neizlječivih neuroloških i mentalnih poremećaja. Smrtnost u ranoj dobi je također česta.

Problem nije samo u prvoj generaciji djece – ukoliko oba roditelja imaju isti abnormalni gen, šanse su jedan prema četiri da će dijete koje se rodi zdravo biti nositelj poremećaja, što predstavlja problem za buduće generacije.

Gradovi u kojima su velike muslimanske zajednice, kao što je Bradford kojeg profesor Jones uzima kao primjer, imaju nadprosječno visok broj muslimanske djece oboljele od ozbiljnih poremećaja, a i postotak djece koja imaju ikakvih problema s vidom i sluhom veći je u muslimanskim obiteljima. Od 1 100 trudnica u Bradfordu, 70% ih ima supužnike koji su im rođaci u prvom koljenu. Bolnica bilježi porast u broju različitih genetskih poremećaja, neki od kojih su rijetki, a neki do nedavno nisu ni bili zabilježeni u Britaniji. Tipično područje godišnje broji 25 različitih genetskih poremećaja, Bradford ih broji 140. Osam posto ukupno rođene djece s jednim specifičnim genetskim poremećajem u Britaniji dolazi iz Bradforda, iako grad čini samo jedan posto ukupne populacije. Škole za djecu s posebnim potrebama prepune su.

Patnje djece teško je gledati kroz prizmu novca pa riječi zastupnice Cryer o troškovima zbrinjavanja bolesne djece možda na prvo zvuče hladno. No kad se u obzir uzme da se bolest te djece mogla spriječiti zabranom inbreedinga, one postanu savršeno smislene. Namjerno ignoriranje (vjerskih) praksi koje dovode do stravičnih posljedica, a sve u ime formalnog poštivanja tuđeg nacionalnog i vjerskog identiteta je jednostavno krivo i to treba prestati.

Izvori:

http://www.telegraph.co.uk/culture/hay-festival/8544359/Hay-Festival-2011-Professor-risks-political-storm-over-Muslim-inbreeding.html

http://www.dailymail.co.uk/debate/article-1392938/Inbreeding-Islamic-communities-deformed-babies-conspiracy-silence.html

http://www.dailymail.co.uk/news/article-1394119/Its-time-confront-taboo-First-cousin-marriages-Muslim-communities-putting-hundreds-children-risk.html

Written by sylvermyst

6. 6. 2011. at 23:02

%d blogeri kao ovaj: