Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for the ‘Školstvo’ Category

Monty Kaptol’s Flying Circus

11 komentara

Nakon Jezeričevog “Istina se brani istinom”, šef vesele družine muškaraca u haljinama dobio je glavnu ulogu u još urnebesnijem skeču. Nadbiskup Bozanić dobio je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu za istinoljubivost, humanizam, ljudska prava…
Obrazloženje je sljedeće:

‘Hrvatskoj crkvenoj i društvenoj javnosti obraćao se u nizu aktualnih tema, posebice kada su poljuljani temelji opće uljudbe, kad je u opasnosti bilo dostojanstvo čovjeka i kao člana društva i kao Božjeg stvorenja… Kardinal nerijetko poziva odgovorne za društvo i Crkvu (političare, gospodarstvenike, vjernike, kulturne i znanstvene djelatnike…) na ozbiljnost i dosljednost u poštivanju prava svakoga ljudskog bića’

Njegove propovijedi i okružnice sadrže ‘poruke koje su u novijoj hrvatskoj povijesti vrlo znakovite i nezaobilazne za istinsku viziju budućnosti hrvatskog čovjeka, Crkve i Domovine’. U njima se zauzima posebice za ‘ljubav prema čovjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogaženima i ljubav prema istini koja iz Boga izvire’… ‘U njima hrabro daje sud o događajima i činjenicama, nerijetko otvara i one tužne prešućivane, krivotvorene i potiskivane stranice povijesti svoga naroda, upućujući uvijek iznova apel za traženjem istine …

‘Znanstvenom metodologijom i pristupom, primjerenim stilom oblikuje tekstove u kojima se osjeća istinsko rodoljublje i domoljublje, što ga potiče da se posebice zauzima za zalječenje ratnih i poratnih rana, za uklanjanje nepravdi, za obranu dostojanstva svake ljudske osobe i za izgradnju humanijeg društva’

Beskompromisan i odlučan društveni angažman nadbiskupa Bozanića započeo je davne 1998. godine čuvenom rečenicom o osudi grijeha struktura. Iako je na prvi pogled ta izjava izgledala kao hrabra osuda nečega, u suštini je bila šuplja poput kaptolskih zvona. Zvonila je svakome i nikome, a svatko je sam odlučio želi li je slušati.
Tijekom svoga mandata kao prvi biskup Crkve u Hrvata razvio je vještinu gromoglasne šutnje.
Zemljom su se valjali prosvjedi seljaka, radnika, fejsbukovaca, štrajkalo se glađu, sindikati su tražili prava … ali Uzoriti je s posebnim senzibilitetom svojom glasnom šutnjom uvijek znao stati na stranu obespravljene manjine na Markovom trgu.

Kada je trebalo, znao je i progovoriti. Bez straha za vlastitu kožu znao je u svojim poslanicama i prigodnim čestitkama ustati u osudi komunističkog totalitarizma i raskrinkati ga kao uzrok svih zala. Iscrpljen tom junačkom borbom nije više imao snage za isto takvu energiočnu osudu nekih drugih totalitarizama i nekih drugih zločina pa ih je popratio samo glasnom šutnjom.

Slabima i potrebitima znao je uputiti riječi solidarnosti i suosjećanja poput one čuvene “Skuplje je jeftinije” što je puk, osobito oni što kopaju po kontejnerima, ozaren božjim blagoslovom oduševljeno prihvatio.

Osim rječite šutnje Uzoriti je s godinama razvio i vještinu aktivne pasivnosti ili djelatnog nečinjenja.

Tako npr. nije ništa učinio kako bi obuzdao razigrane homofobe u vlastitim redovima i time barem ublažio, ako ne i spriječio fizičko i verbalno nasilje prema jednoj skupini svojih sugrađana.

Nije ništa poduzeo kako bi spriječio svakogodišnje sramotno slavljenje zločinca Pavelića.

Kada je u Hrvatsku došao pomodni bjelosvjetski trend razotkrivanja pedofilije u redovima božjih pastira, Uzoriti je oprao ruke poput onog jednog tipa prije dva milenija i prepustio to državnim organima. Sebi je ostavio diskrecijsko pravo ne učiniti ništa kada npr. osuđeni pedofil poželi voditi misu.

Nije smatrao potrebnim nešto poduzeti kada je jedan od rijetkih (ili možda jedini) iz njegovih redova “suspendiran” jer mu je grijeh neposluha prema nadređenom bio veći od istinskog zalaganja za ‘ljubav prema čovjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogaženima i ljubav prema istini koja iz Boga izvire’ kako je to lijepo kao neprijeporna vrlina opisano u obrazloženju Bozanićevog doktorata.

Svoju aktivnu pasivnost znao je ponekad kombinirati s pravom aktivnošću. Tako je npr. prilikom otkrivanja skandala u Caritasu problem “riješio” slanjem jalovih vizitacija i prepuštanja slučaja iskljivo državnim organima, ali koju godinu kasnije odlučio je djelovati i (bivšoj) voditeljici Caritasa koja je po dužnosti morala znati što se tamo događa dodijelio posebno priznanje za rad u zagrebačkoj nadbiskupiji.

Kao osvjedočeni domoljub, Uzoriti je odlučno prešutio sva događanja oko Dajle i hrabro je odluku prepustio papi.

Uza sve navedeno, dodjela znanstvene titule nekome čija je djelatnost kroz povijest bila osvjedočeni neprijatelj znanosti cijeli ovaj događaj čini grotesknim!

Ovaj tekst napisan je u jednom dahu, kao izraz moga oduševljenja što je bastion znanosti i kritičkog mišljenja, Sveučilište u Zagrebu, tako tankoćutno znalo prepoznati istinskog humanistu.
Pomnija analiza lika i djela Uzoritog Bozanića sigurno bi mogla upotpuniti ovaj kroki i nadamo se da niti Nobelova nagrada nije nedostižna.

Oglasi

Written by Ajgor

19. 1. 2012. at 10:09

Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri

2 komentara

Forum za slobodu odgoja predstavio je rezultate istraživanja “Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri: Stavovi i iskustva nereligioznih roditelja prema religiji i vjeronauku u javnim školama”, koje je u suradnji s udrugom Protagora provedeno  2011. godine.

Knjiga Branka Ančića i Tamare Puhovski o istraživanju: Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri (online verzija)

Istaknula bih samo nekoliko highlightova:

  1. Tablica 3 na strani 31u knjizi (33 u dokumentu) – posjećenost vjeronauka u osnovnim i srednjim školama. Vjeronauk u osnovnoj školi upisuje preko 90% učenika, u srednjoj te brojke zamjetno padnu. Ovi podaci pokazuju kolika je indoktrinacija vjeronaukom u RH. They really do get most of them while they’re young. :/
  2. Komentari sudionika u istraživanju nalaze se u tablicama od strane 35 u knjizi (37 u dokumentu) nadalje. Evo nekoliko njih koji su se meni osobno “svidjeli”:

Izborni predmet, osim vjeronauka, je informatika. I onda djeca u drugu smjenu dolaze slušat informatiku, a taj isti vjeronauk ne mogu stavit u drugu smjenu, po kom kriteriju? Zbog čega? Ja bi puno radije da se moje dijete opismeni informatički, nego vjeronaučki. I onda on taj jedan sat zvjera i ne radi ništa, 45 minuta se, da ne rečem šta, se ubija od dosade. (Anita)

Sva djeca su pitala mog sina zašto on ne ide na vjeronauk i jel on svjesan da će goriti u paklu zato što ne ide na vjeronauk, jer je to časna njima rekla. Ne njemu da će on gorit’ u paklu, nego da će djeca koja ne idu na vjeronauk. (Anita)

Oni su se jako dobro sprijateljili, cijeli razred. I onda je doš’o vjeronauk i onda su se oni počeli dijeliti. Neki su radili ovo, dok su ovi bili na vjeronauku i onda su počela pitanja: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk?“ Između djece, dakle tih koji su stvarno bili super prijatelji: „Zašto ti ne ideš na vjeronauk, pa moraš ić na vjeronauk.“ Ali najgore je bilo to što su onda starija djeca čula za njega da ne ide… I tako, da su došli i: „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“ Jedan ga je primio ovako „Jel’ ti vjeruješ u Boga?“, a on je reko: „Ja vjerujem u Zeusa.“ „-Ne Zeusa, jel’ ti vjeruješ u hrvatskog Boga?“. U hrvatskog Boga i onda je stao da će ga tući, međutim, tu je učiteljica došla, intervenirala, sredila situaciju. (Višnja)

Ravnatelj u ovoj školi, šta ja znam, kad imamo, recimo, zajedničku večeru onda on moli prije, njemu je normalno da reče: „Učiteljice, pomolimo se prije.“ Mislim, to je dio njegove, šta ja znam, to nije primjereno, nit’ ne razmišlja da neki nisu vjernici, je li, da neki ne mole, je li, da netko je možda druge vjeroispovijesti. Tu je recimo nešto što je iritantno, al’ nije mi strašno, ajde, ipak većina su vjernicI pa kolektivno, ali mi je ono. (Tomo)

Ja imam jednu prijateljicu koja je meni rekla: „Ja kažem da sam agnostik da ne bih uvrijedila vjernike.“ Mislim zašto… onda ja opet ispadam, ja ispadam militantan ateist. (Jelena)

Zanimljivo je primijećeno iz komentara da nereligiozni ljudi ne percipiraju diskriminaciju kao, pa, diskriminaciju. Kažu da diskriminacije nema, a odmah zatim navode nametanje stava premoćne okoline, isključivanja, šikaniranja i td. Isto tako, gorenavedeni Tomo kaže da nije problem da ravnatelj inicira molitvu na službenim ručkovima. Šta? Prag tolerancije čini se zaista visok (definitivno viši nego što vjernici imaju za pitanja oko nekih upitnih crkvenih praksi, npr.), no najgore je da mnogi smatraju da su oni krivi za diskriminirajuće “incidente” od strane vjernika/religioznih. :/ Imam dojam da je prevladavajući stav ljudi u istraživanju da je bolje šutjeti oko svoje nereligioznosti i trpiti stvari koje im se ne sviđaju da “ne mute vodu” i time smanje moguće probleme. S jedne strane, čak ih i razumijem.

Što se iskustva s upisivanjem i neupisivanjem djece na vjeronauk tiče, rezultati UNICEF-ovog istraživanja o diskriminaciji (post Dvadeset godina ispiranja mozga) opet su potvrđeni. Vjeronauk razdvaja, uvodi koncepte koje djeca ne razumiju (hrvatski Bog?!) i rezultira diskriminacijom. I naravno, ima privilegiran status u satnici, bez alternative.

Ne znam koliko ovo istraživanje može imati veze s izbacivanjem vjeronauka iz školskog programa, but one can hope. 😉

U čemu je pogriješio Bernard Grujić, “sveti mag s imidžem kvartovskog štemera”?

leave a comment »

Prenosimo izvrsni komentar Hrvoja Marjanovića s Indexa, na temu prodavanja magle i čudnovato različitom pristupu u osnovi istim ponašanjima.

Bernard Grujić (foto: KAportal)

U čemu je pogriješio Bernard Grujić, “sveti mag s imidžem kvartovskog štemera”?

SLUČAJ riječkog “iscjelitelja” Bernarda Grujića svakako je jedna od najvećih budalaština koje smo imali prilike pročitati u domaćim medijima, ali ujedno i jedna od zabavnijih. Njegovo suđenje mediji su skloni nazivati spektakularnim i ovog su puta itekako u pravu. Sve povezano s ovim slučajem jednostavno je spektakularno.

Poduzetništvo

Naime, ovaj vidovnjak, sveti mag, iscjelitelj, psihoterapeut, regresionist, prevarant i generalno gledajući, uspješan hrvatski poduzetnik, svoje je mušterije fino obrlatio koristeći se najefikasnijim alatom svakog pravog “poduzetnika” – neopisivom naivnošću žrtava. U jednu vam je ruku drago što je ovaj muljator završio iza rešetaka jer to po svim mjerilima i zaslužuje, ali ne možete se ne nasmijati kada pročitate kako je do tih 17 tisuća kuna došao. Dakle, sveti mag s imidžem kvartovskog štemera nije koristio prisilu niti je ljudima upadao u kuću bahato im oduzimajući teško stečen novac. Jednostavno ih je “ucijenio urocima”. Nesretnike je neko vrijeme “marinirao” serijom najglupljih trikova da bi im nakon svega rekao: “Uplatite mi 20 tisuća kuna ili će vas zadesiti velika nevolja. Bu!” Izveo je ekstremniju verziju onoga što roditelji rade djeci: “Budi dobar ili ću Djedu Mrazu reći da ti ove godine ne donese darove”, ali uz sve to uzeo im je i novac. Naravno, oni mu novac nisu trebali dati, ali kako mu ne platiti kada je priča tako uvjerljiva.

Bilo bi grubo govoriti o žrtvama muljaže kao naivčinama jer ipak se radi o ljudima koji su imali ozbiljnih problema, a netko je njihovu nesreću grubo iskoristio. Očekivali su čudo, a dobili su čudaka koji im je uzeo novac koristeći se prijevarama.

Simona i Hrvati

I dok se mi tako lijepo smijemo ili žalimo nasamarene, ne bismo smjeli zaboraviti da se bliži doba godine kada kreće posvećivanje domova. Koliko ste samo puta čuli da je netko dao novac čudno obučenom čovjeku koji svake godine oko praznika obilazi kuće i stanove u pratnji nekoliko podjednako čudno obučenih dječaka, šprica zidove “magičnom” tekućinom, čita nešto iz svoje male knjižice čudesa i poslije svega uzme kuvertu s novcem. Naravno, nitko vam neće priprijetiti zlom ako novac ne date, ali podrazumijeva se da više sreće i plodnije njive imaju oni koji dopuste da im čarobnjak pošprica kuću, a jackpot dobiju samo oni koji poslije svega ostave i fino popunjenu kuvertu. Poruka je jasna, Bog voli lovu više od Simone Šajn, a oni koji mu za Božić ili Novu godinu poklone kuvertu vrijednih papirića, ulaze u njegov “Plus klub” u kojem se dijele vrijedne nagrade kao sreća+, uspjeh ekstra i blagostanje turbo.

Iako je u načelu riječ o dobrovoljnom prilogu, često nailazite na priče o svećenicima koji odbijaju odraditi svoj posao ako im to nije plaćeno, a to stvara popriličnu nelagodu kod vjernika jer ne primiti određeni sakrament znači biti nemio Isusu, a to nije kul.

Sveti Džirlo

Stoga, ono što se nakon svega trebamo zapitati jest na koji se način Bernijeva spletka razlikuje od one organizirane i razlikuje li se uopće? Imamo lika koji je od lakovjernih ljudi uzeo novac ucjenjujući ih nekim većim zlom u slučaju da mu se novac ne uplati, a s druge strane ljude koji više ni moraju ucjenjivati da bi novac uzeli jer njihove žrtve odmalena žive sa strahom od odmazde. Prvi je nešto kao lokalna pečenjarnica, drugi kao McDonald’s, a ideja je u načelu ista. Ucjene su za amatere.

Da stvar bude smješnija, u nastojanjima da ljude uvjeri u svoju ozbiljnost, Grujić je spomenuo i Papu koji ga je tobože pozvao u svoje dvore ne bi li se uvjerio u njegove čudotvorne moći. Kakva glupost! Pa neće se jedan Papa natezati sa ćelavim kokošarima koji izvode trikove s kartama. Najveći trik koji je Crkva ikad izvela jest to da je uvjerila narod da trik ne postoji.

Prije nego se ljudima nasmijete u lice i kažete nešto u stilu: “Koliko naivan moraš biti da bi povjerovao u takva sranja?”, pokušajte se prisjetiti koliko ste novca dali Svetom Mister Džirlu.

Male tajne velikih majstora

Na posljetku, poduzetni Zlatko Sudac osnovao je tvrtku na sličnim temeljima, ali je svoj posao odradio daleko pametnije. Nikog nije ucjenjivao već se par puta samoozlijedio poput problematične tinejdžerke, maskirao u Isusa, skompao s pravim ljudima i pustio autosugestiji da učini svoje. Pa još donedavno smo o njemu pričali kao o karizmatiku, a ne liku koji “posluje” i izdaje grozomorno loše albume. I to je to. Serite, pljujte i pričajte što želite, ali bio je to poslovni potez desetljeća.

Jedino što Bernardu Grujiću u ovoj situaciji možete zamjeriti jest apsolutni nedostatak karizme i takta. Do trenutka kada je započeo s ucjenama, bio je na pravom putu da postigne ono što postižu svi oni koji novac zarađuju iskorištavajući tuđu naivnost. Stoga, zaslužuje sve što je dobio pa i više jer mogao je naučiti od najboljih, a bio je preglup ili prelijen da to učini. Da je sve ovo napravio obučen u svećeničku halju, najgore što bi mu se dogodilo bio bi negativan “osvrt” u medijima i preseljenje u drugu župu.

Izvor: U čemu je pogriješio Bernard Grujić, “sveti mag s imidžem kvartovskog štemera”?

A možda je Bernard Grujić samo trebao “podirati” nekoliko dječaka te tako dokazati svoju svetost i (p)ostati iznad zakona?

Written by Charon l'Cypher

13. 12. 2011. at 12:48

Vlada traži odobrenje HBK da provodi zakone

5 komentara

Ne stignem komentirati, ali ipak bih sa svekolikim pučanstvom podijelio tekst s Gay.hr-a, pod nazivom Vlada traži odobrenje HBK da provodi zakone:

Ovih dana svjedoci smo skandaloznog odgovora Ministarstva znanosti obrazovanja i športa Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova oko homofobičnog udžbenika iz vjeronauka.

Naime, popis školskih udžbenika za školsku godinu 2009./2010., 2010/2011, kao i 2011/2012. sadržava udžbenik „S Kristom u život“ (u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 2008.). U udžbeniku se između ostaloga navodi sljedeće: „Svjesni smo ipak činjenice da neki ljudi osjećaju privlačnost prema osobama istoga spola. Medicina i psihologija pronalaze različite uzroke, do kraja neistražene, takvom ljudskom stanju. Crkvena je predaja uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kom slučaju ne mogu biti odobreni“ (KKC 2357). „Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju.“

Homoseksualnost nije neistraženo „ljudsko stanje“, nego jednako vrijedna varijacija ljudske seksualnosti, kao što je i heteroseksualnost, što je stav mjerodavnih svjetskih (Svjetska zdravstvena organizacija) i hrvatskih institucija (Hrvatsko psihijatrijsko društvo i Hrvatska liječnička komora). Navođenje da se radi o posebnom „ljudskom stanju“, s naglaskom na traženje medicinskih i psiholoških uzroka, sugerira upravo suprotno; da se radi o anomaliji, odnosno bolesti, te je protivno nizu međunarodnih i nacionalnih propisa koji reguliraju zabranu diskriminacije i pravo na potpunu i točnu informaciju.

Brojne lezbijke, gejevi i biseksualne osobe u povijesti su bile žrtve pokušaja promjene seksualne orijentacije medicinskim metodama poput prisilne hospitalizacije, elektrošokova, lijekova za duševne bolesti i sl. Upravo zbog toga je izrazito opasno davati djeci pogrešne informacije koje ih navode na zaključak da je homoseksualnost bolest. Dok hrvatska djeca uče iz sramotnih udžbenika o „neistraženom ljudskom stanju“, diljem svijeta 17. svibnja obilježava se kao Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije.

Zbog svega navedenog Lezbijska grupa Kontra je prije više od godinu dana, 17. 5. 2010. na Međunarodni dan borbe protiv homofobije održala simboličnu akciju na Markovom trgu, gdje su službeno zatražile od Vlade brisanje homofobičnog sadržaja iz školskih udžbenika.

Nakon krajnje zabrinjavajućih odgovora iz Vlade i Ministarstva u kojima se opisuje samo procedura usvajanja udžbenika od strane Ministarstva, bez osvrtanja na konkretan problem, udruge Kontra i Iskorak zatražile su postupanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u prosincu 2010. godine.

Nakon prve požurnice koju je Pravobraniteljica za ravnopravost spolova uputila Ministarstvu (14. travnja 2011. godine), isto je sada dostavilo očitovanje izdavača udžbenika, Kršćanske sadašnjosti d.o.o., te je izvjestilo Pravobraniteljicu da će dostaviti cjelovit odgovor nakon što zaprimi očitovanja Hrvatske biskupske konferencije i Nacionalnog katehetskog ureda. Nakon toga Pravobraniteljica je 29. kolovoza 2011. godine uputila još jednu požurnicu Ministarstvu, međutim, do danas nije zaprimila odgovor.

Iz očitovanja na sadržaj gore navedenog udžbenika evidentno je da Vlada RH nije sposobna sama zauzeti stav vezano za implementaciju zakona koji se tiču suzbijanja diskriminacije na temelju spolne orijentacije, te traži mišljenje/odobrenje Hrvatske biskupske konferencije i Nacionalnog katehetskog ureda da li da zaštiti ljudska prava građana i građanki.

Jedini zaključak koji se nameće je da mi ne živimo u sekularnoj državi, te da bi se za zaštitu svojih ljudskih prava trebali prvo obraćati Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, a onda možda Vladi.

Također, napominjemo da su Iskorak i Kontra u međuvremenu dobili pritužbe građana da i u nekim drugim udžbenicima koji se koriste u hrvatskim školama postoje diskriminativni sadržaji, te će angažirati stručnjake da naprave analizu školskih udžbenika iz relevantnih predmeta.

Vezano za sve navedeno, poručuju da će se obratiti međunarodnim institucijama i organizacijama za zaštitu ljudskih prava, budući da hrvatska Vlada nije sposobna djelovati nezavisno i zaštiti prava svojih građana kao ni implementirati međunarodne standarde i vlastite zakone za zaštitu ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije.

Sekularnost? Odvojenost države i vjerskih organizacija? Vladavina prava? Ustav?!? Jesu to stvari koje se jedu ili čemu to služi?

Written by Charon l'Cypher

29. 9. 2011. at 23:56

Hrvatski nastavnici pod prisilom slušaju svećenike

3 komentara

‘Nemojte se moliti u mojoj školi, ja neću misliti u vašoj Crkvi’.

Uz svu propagandu zla i netolerantnosti koju katolička Crkva brutalno nameće zaista nije teško složiti proizvoljno dugu listu crkvenih gadarija. Kad bih trebala nabrojati redom stvari koje su mi apsolutno neprihvatljive, negdje pri vrhu moje liste bilo bi uplitanje Crkve u obrazovanje. Teme vjeronauka u školama i križeva u učionicama su ono što me zapravo prilično brine. Vjeronauk zato što mu je isključiva svrha ispiranje mozga i indoktrinacija u katoličku vjeru i smatram da djeca tome ne bi smjela biti izložena u okvirima škola. Križevi u učionicama/predavaonicama su mi zabrinjavajuća tema iz osobnog razloga. Na svu sreću, radim na mjestu gdje ne očekujem da se taj problem pojavi, ali jesam razmišljala o tome kako reagirati. Ne želim držati nastavu u učionici koja ima križ iznad ploče. A opet, svjesna sam da tamo gdje križevi vise po učionicama, oni koji se s time ne slažu nisu u poziciji napraviti problem oko toga, jer je lako moguće da bi izgubili posao.

Sad uz vjeronauk i križeve dodajem još jednu temu – slušanje predavanja od strane svećenika predstavljeno kao radnu obavezu! Nastavnica iz Slavonskog Broda anonimnim pismom obratila se udruzi David:

Poštovani,

zaposlenica sam Industrijsko-obrtničke škole u Slavonskom Brodu. Ravnatelj škole, Luka Mladinović, prof. el., izvijestio je službenom obaviješću zaposlenike o predavanju don Damira Stojića koje će se održati 27. 9. 2011. godine, a na koje će dolazak biti obavezan za sve zaposlenike jer će se predavanje tretirati kao sjednica Nastavničkog vijeća.

Osjećam se povrijeđenom ovom odredbom jer niti smo svi u kolektivu vjernici, niti smo svi kršćani. Zaposlila sam se na temelju stručnosti, a ne vjeroispovijesti. Ako jedno nastavničko vijeće vodi svećenik, to je uvreda za sve nastavnike. Žalosno je da jedna obrazovna ustanova nije u stanju omogućiti svojim zaposlenicima stručno usavršavanje iz područja pedagogije ili pak metodike određenih struka, nego umjesto toga nameće vjerski sadržaj. Što poduzeti i kako se postaviti? Možete li vi kao udruga upozoriti ravnatelja na kršenje ljudskih prava?

Ovaj mi problem zadaje glavobolju i nesanicu. Uznemirena sam.

Hvala najljepša!

Boldanje je moje, jer mislim da je tu recenicu itekako potrebno dodatno naglasiti. U vremenu smo u kojem se u znanje ulaže malo i gdje je nastavničko zanimanje shvaćeno kao ‘ono gdje se ništa ne radi’, gdje se milijuni ulažu u gradnje crkvenih objekata umjesto škola i gdje se novac troši na vjersku indoktrinaciju umjesto na napredak. Katastrofa!

Poštovanoj kolegici čestitam na hrabrosti da s ovim izađe u javnost i od sveg srca se nadam da neće zbog toga imati problema.

Udruga David pismo je proslijedila tportal-u. Novinari su pokušali doći do ravnatelja spomenute škole no rečeno im je da je “na duže vrijeme odsutan”. Anonimni djelatnik škole upućen u zbivanja rekao im je da je ovdje riječ o svojevrsnom triku kojim su organizatori predavanja pokušali privući što veći broj posjetitelja.

Nastavničko vijeće je obaveza svakog nastavnika. Svako izostajanje moglo bi se shvatiti kao povreda radne obveze, a organizatori su to iskoristili da popune dvoranu. Kako bi se privukao što veći broj nastavnika, predavanja su preimenovali u sjednice nastavničkog vijeća. No činjenica je da zapravo nitko nikome ne bi zamjerio nedolazak. Kada bi se najava predavanja samo stavila na oglasnu ploču kao oglas i nastavnicima dolazak ostavio kao slobodan izbor, nitko se ne bi odazvao. Istinu govoreći, imali smo takvih situacija i prije.

Dakle, u državi s 88% ili koliko već katolika nemoguće je dobrovoljno skupiti dovoljno ljudi za predavanje katoličkog svećenika pa se prljavim trikovima ljude prisiljava na dolazak! I to je u redu? U skladu s katoličkim naukom o nenasilju?! Da ne pričam da je posebno pitanje zašto se to predavanje uopće održava u školi!

Dakle, Nastavničko vijeće je obaveza nastavnika, no na ovo religijski obojano nije obavezno doći. Ma koja je tu zaboga logika? Ako je nešto obavezno, onda je uvijek obavezno. I da vidim kako će se gledati na nastavnike koji ne dođu – ne samo da će biti gledani ispod oka jer su saklonimebože očito nevjernici, nego dodatno, ako se ne pojave postoji itekako opravdan razlog da ih se kazni u skladu s pravilnicima za neizvršavanje obaveze. Jer, ovo je Nastavničko vijeće na papiru, to da ne moraju doći je usmeno – što je od toga pravno jače?!

Anonimni djelatnik nastavlja:

Ja to osobno ne odobravam. Mislim da bi trebalo istaknuti da je dolazak slobodna volja nastavnika. Osobno se slažem s nastavnicom koja se žalila, no ne negodujem previše jer znam da neodazivanje za sobom ne nosi nikakve posljedice, mada se očito računa sa strahom nastavnika.

Drugim riječima, on je poslušna ovčica koja će ići linijom manjeg otpora. Ne sviđa mu se to što se događa, ali eto, neće reagirati iako vidi da je krivo. Što se od takve osobe može naučiti? Nastavnica je barem pokušala ispraviti to što vidi da ne valja. Nadam se da će više ljudi biti jednako hrabro.

“As people become more intelligent they care less for preachers and more for teachers.”
– Robert G. Ingersoll

Izvor: tportal

Written by sylvermyst

26. 9. 2011. at 15:00

Dvadeset godina ispiranja mozga

44 komentara

Početak je nove školske godine – koja je opet proslavljena blagoslovima školaraca, grupnim odlascima na misu u najbližu crkvu i prozivkama djece koja nisu upisala vjeronauk da li su se možda predomislila.

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/146768/U-sekularnoj-drzavi-Hrvatskoj-skola-pocela-misom.html

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/146938/Za-pocetak-skole-prozivanje-malih-nekatolika.html

Vjeronauk u osnovnim školama – izborni predmet koji to nije. Ne može se nešto zvati izbornim predmetom, ako se nema između čega birati, tj. ako je jedini “izbor” u priči  – upisati to ili ne. U ovom slučaju predmet se zove fakultativni. Fakultativni predmeti – kao što su recimo dodatni strani jezik obično imaju termin izvan redovne nastave (ja sam na informatiku 4 godine dolazila dva sata ranije kad je škola bila popodne ili ostaja dva sata nakon nastave ujutro), dok je za izborne predmete termin unutar satnice, a učenike se razvrsta ovisno o predmetu kojeg su izabrali (engleski ili njemački, vjeronauk ili etika u srednjoj školi i td). Vrijeme je da se vjeronauk u osnovnoj školi počne zvati pravim imenom umjesto da mu se status mistificira namjernim korištenjem krivog naziva.

Nakon dogovora o ispravnoj terminologiji treba slijediti i promjena termina vjeronauka u rasporedu (treba vjeronauk uopće izbaciti iz škola, ali prihvaćam i male pomake). Na više mjesta se spominje službena uputa da vjeronauk po mogućnosti bude prvi ili zadnji sat, kako bi djeca koja ga ne pohađaju mogla doći kasnije ili otići ranije. No, prema Ugovoru o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama jasno piše, stavak 4:

Nastava katoličkog vjeronauka u javnim osnovnim i srednjim školama izvodi se pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta, napose s obzirom na položaj vjeronauka unutar rasporeda sati.

To je razlog što mnogi roditelji muku muče s time da li im dijete sjedi na hodniku usred dana u školi jer eto, nije upisano na vjeronauk, koji je, sasvim slučajno, usprkos uputama, ali u skladu sa zakonom, usred satnice. Detaljne posljedice toga na psihu djeteta vjerujem da nije teško zamisliti – lako je nama “odraslima” pričati o tome da je ok biti drugačiji, dijete koje nije dio kolektiva sigurno se ne osjeća bajno. A još kad ga vršnjaci, kojima se ispire mozak apstraktnim konceptom boga pitaju zašto nije s njima i zašto ne vjeruje (u nešto što zapravo ne mogu objasniti ni pojmiti, ali im se servira uz ‘to je tako’ objašnjenje) – kako će se dijete osjećati pokušavajući tako nešto objasniti drugom djetetu?

Ubacivanje vjeronauka unutar satnice i izjednačavanje vjeronauka s ostalim obaveznim predmetima bezočno diskriminira sve druge dodatne aktivnosti koje djeca biraju – dodatna iz matematike, informatika, drugi strani jezik, ples, sviranje.. koji se održavaju van redovnog rasporeda, često čak i izvan zgrade škole. Plus, dodatne grupe se znaju i preklapati pa se tako može dogoditi da su dodatna iz matematike i Mali astronomi u isto vrijeme. Vjeronauk konkurencije nema. Samim time što vjeronauk ima ovakav “specijalni” status diskriminira učenike koji ga ne upisuju.

Nisam čula ni za jedan slučaj da je netko završio na popravnom iz vjeronauka (koji jelte ima isti status kao matematika npr), i uz moje osobno iskustvo s vjeronaukom – tvrdim da je to je lagan predmet koji se upisuje većinom po inerciji – jer to svi rade, dodatni razlog je da podiže prosjek ocjena. Zanimljivo je (doduše, provedeno je za srednje škole) istraživanje Zagrebačke nadbiskupije iz 2008. o vjeronauku

Tako je velika većina ispitanih učenika, njih 73,3%, na tvrdnju da vjeronauku nije mjesto u školi odgovorila da se uopće ne slaže ili se ne slaže s njom. Čak 83,2% učenika izrazilo je neslaganje s tvrdnjom da bi bilo najbolje kada vjeronauk uopće ne bi postojao. Za 58,4% učenika vjeronauk je jedan od dražih predmeta.

Istraživanje su proveli prof. dr. sc. Valentina Blaženka Mandarić, docentica na Katedri religiozne pedagogije i katehetike na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu,  prof. dr. Alojzije Hoblaj i prof. dr. Ružica Razum. [Zanimljivog li zadnjeg prezimena.] Zašto je to istraživanje zanimljivo? Zbog ovog citata:

Čak ih se 79% slaže s tvrdnjom da se na vjeronauk upisuju kako bi popravili prosjek ocjena, što upućuje na praksu blažeg ocjenjivanja, ali se iz tih podataka bez dodatnih istraživanja ne mogu donositi zaključci, ističe dr. Mandarić.

Postoji sitni problem s brojevima – ako rezultati nisu namješteni i nije bilo muljanja sa statistikom – brojevi ne lažu, slagali se vi s time što se iz njih da zaključiti ili ne. Odnosno, ukoliko istraživanje obuhvaća nekoliko pojava i prihvatite li rezultate istraživanja za pojavu A, onda ne postoji razlog da rezultate istog istraživanja za pojavu B ne prihvatite samo zato što vam se ne sviđaju. Još jednostavnije – istraživanje pokazuje da je visok interes za vjeronauk, to nam odgovara pa ćemo to prihvatiti zdravo za gotovo. No, istraživanje pokazuje da se vjeronauk upisuje zbog popravljanja prosjeka, a ne duhovnog uzdizanja ili čega već. To se nikako ne slaže s onim što želimo kao rezultat pa ćemo reći da treba još istraživati. A odgovori su tu, crno na bijelom, jasnije ne može! Na kraju krajeva, ako se već hoće sakriti rezultat koji ne odgovara onom što se željelo dobiti, zaboga, izbacite taj dio van izvještaja i nitko neće znati. Ovako, uz apsolutno prihvaćanje brojke koja kaže ono što se želi čuti, komentar da se iz brojke koja kaže ono što se ne želi čuti ništa ne može zaključiti je u najmanju ruku urnebesno smiješan. Ili je možda više tragičan, kad bolje razmislim.

Dvadeset je godina prošlo od uvođenja vjeronauka u škole. Zna se čuti – ha, ništa lošeg se tamo ne nauči, šta se neki bune. Kao prvo – ne slažem se da je ispiranje mozga “ništa loše”. A vjeronauk kao predmet koji se pretežno bavi katoličkim svjetonazorom je ispiranje mozga djeci koja se ne mogu od toga braniti i diskriminacija onih koji te poglede na svijet ne dijele (prvenstveno mislim na stavove roditelja, jer mi se ne čini realno da dijete u prvom osnovne ima ikakav stav o medicinski potpomognutoj oplodnji, npr, ali koji se preslikavaju na dijete). Kao drugo, da vidimo što je to “dobrog” uvođenje vjeronauka dovelo:

No, unatoč propagiranju mirovnog obrazovanja, empatije, ravnopravnosti, poštivanju različitosti i brige za druge, za predmet katolički vjeronauk od početka uvođenja u nastavni program do danas nema dokaza da je pridonio smanjenju nasilja među djecom i mladima, tvrde u udrugama koje promiču potrebu za uvođenjem građanskog odgoja kao zasebnog ili kao kurikularnog predmeta u školama.

Prema usporednim istraživanjima, prije 20 godina nasilja u školama bilo je manje, iako se djeca danas daleko više no prijašnje generacije susreću s različitim neformalnim oblicima obrazovanja za nenasilje, toleranciju i građanski odgoj.

Izvor

Ja neću na temelju toga što je sad više nasilja zaključiti da je vjeronauk za to kriv, ali imam osjećaj da bi ona ekipa koja bi dodatno istraživala tvrde brojke tome itekako bila sklona, kad bi to naravno bio zaključak koji im odgovara.

Ima još jedna “dobra” stvar koju je vjeronauk donio – UNICEF je krajem 2009. godine proveo istraživanje o stavovima djece i mladih, u sklopu kojeg se pokušalo vidjeti koju se skupinu “drugačijih od drugih” najviše diskriminira. Te skupine bile su: 1. djeca s teškoćama u razvoju, 2. djeca vjerskih manjima i djeca koja ne idu u crkvu, 3. djeca koja ne idu na vjeronauk, 4. djeca drugih naroda i nacionalnosti, 5. djeca koja žive u jako siromašnim obiteljima, 6. djeca koja žive samo s mamom ili samo s tatom i 7. djeca koja žive u domu ili udomiteljskoj obitelji. Pobjednik je? Broj 3, djeca koja ne idu na vjeronauk! Konkretno, evo prosječnih ocjena za ponašanje prema svakoj skupini:

Slika: Kako se djeca ponašaju prema djeci koja su možda drugačija od drugih? – prosječne ocjene

Zanimljivo je pogledati i demografsku sliku – ovdje je samo isječak Tablice 61

Nije veliko iznenađenje da su ocjene ponašanja prema djeci koja ne idu na vjeronauk u prosjeku niže u obiteljima gdje su roditelji nisko obrazovani, manjih primanja ili nezaposleni te iz manjih sredina. S obzirom da su takva kućanstva obično s puno članova, ne iznenađuje ni podatak da su ocjene niže u takvim kućanstvima. Rezultati ne iznenađuju jer je jasno da djeca upijaju stavove svojih roditelja i ukućana s kojima su u kontaktu i preslikavaju ih na svoj svijet – a stavovi gore opisanih skupina većinom jesu religijski obojani, što podrazumijeva da je nepohađanje vjeronauka u biti nezamislivo. Odnosno, gore je ne ići na vjeronauk nego biti druge vjere. Nije to ni toliko čudno – nepohađanje vjeronauka lako je poistovjetiti s ateizmom, a vjernicima (ili onima koji tvrde da to jesu) je to u globalu neshvatljiv, dakle automatski i neprihvatljiv, koncept.

Meni je zaista zastrašujuće da djeca od 8, 9 godina smatraju da je to što netko ne ide na vjeronauk razlog za diskriminaciju, i još k tome – najveći. Naravno, to je slika stavova njihovih roditelja, koje nastava vjeronauka u školama samo potiče. Vrlo rijetki će se moći otrgnuti iz ralja takvog svjetonazora u koji su odmalena bili indoktrinirani, kojeg će onda prenjeti na svoju djecu i tako dalje, u krug. Nažalost, ne vidim neki pametni izlaz iz ove situacije.

 “Rational arguments don’t usually work on religious people. Otherwise there would be no religious people.”
– Gregory House, M.D. Season 4 Episode 2 The Right Stuff.

Written by sylvermyst

10. 9. 2011. at 1:43

Tko koga diskriminira?

4 komentara

diskiriminacija = postupak kojim se unaprijed ograničuju ili onemogućuju prava građanina, grupa ili naroda [rasna diskriminacija; nacionalna diskriminacija; vjerska diskriminacija]; obespravljivanje

Osim progonstva u nekim dijelovima svijeta svjedoci smo i u našoj sredini sve većeg širenja diskriminacije, netolerancije, prijezira, omalovažavanja i podcjenjivanja što se očituje prema pripadnicima kršćanske vjere i prema zastupnicima katoličkih stavova u našoj javnosti.

(Kardinal Bozanić, Novi list, 25.07.2010.)

Ova kardinalova izjava dvostruko je smiješna: prvo, ne mogu istovremeno biti točne tvrdnje da katolici predstavljaju većinu od oko 90% i da su diskriminirani; i drugo, svatko se gotovo svakodnevno može uvjeriti kako Crkva ima povlašten status u društvu.

Najnoviji primjer iz popisa stanovništva puno jasnije govori o tome u kojem smjeru zapravo ide diskriminacija – prikladan komentar možete vidjeti ovdje. 🙂

Ali evo jedan bolji, možemo reći školski primjer diskriminacije – školski u dvostrukom smislu – jer je tipičan, ogledni primjer i zato jer se odvija u školi.

O čemu se radi?

Prije nekoliko mjeseci u osnovnim i srednjim školama održan je ekološki kviz i to na školskoj i županijskoj razini. Hvale vrijedno – poticati učenike na odgovoran odnos prema okolišu. Ali … da, obično se pojavi i nekakav «ali» …
Natjecanje se sastoji se od sljedećih tematskih područja:

· Priroda
· Biologija
· Kemija
· Geografija
· Vjeronauk

Da, dobro ste vidjeli – VJERONAUK!

Kakve veze ima vjeronauk s prirodnim znanostima … osim što postoji svojevrsna … khm … zanimljiva povijest odnosa Crkve i znanosti … ne znam …
A ne mogu se sjetiti niti nekog biblijskog teksta koji bi imao izravne veze s ekologijom, osim možda onoga kada Mojsije zagađuje Nil pretvarajući ga u krv?!

Evo kako su maštovita i nadasve “ekološka” bila pitanja iz vjeronauka (6. razred):

Kako je Isus pokazivao brigu za bolesne i odbačene?
Nabrojite barem 5 marijanskih svetišta u Hrvatskoj i BiH!
Koji su još nazivi za oholost?
Uz kojih se 5 biblijskih likova spominju i faraoni?

Intelektualni vlasnik ovog projekta je Udruga Lijepa naša, ali organizatori natjecanja osim nje su i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i Agencija za odgoj i obrazovanje!

(Udruga Lijepa naša njeguje inače bliske odnose s katoličkom crkvom što i sami ističu: “Valja ovome pribrojiti dobru suradnju s nekoliko srodnih udruga i što je naročito važno dobru suradnju s katoličkom crkvom.)

A gdje je tu diskriminacija?
Kada kritičari vjeronauka tvrde da mu nije mjesto u javnim školama, njegovi zagovornici odmah izvlače argument kako je vjeronauk izborni predmet! Upravo je u tome «kvaka»!
Natjecanje se organizira u javnim školama i otvoreno je za sve učenike, ali u nepovoljan položaj su stavljeni oni koji ne pohađaju vjeronauk iz bilo kojeg razloga (jer su ateisti ili su nekršćanski vjernici).
(To mu dođe kao da organizirate natjecanje iz zemljopisa, a svako peto pitanje postavite na španjolskom jeziku koji se uči kao izborni predmet.)

A cijela ova priča odvija se uz patronat Ministarstva i Agencije za odgoj i obrazovanje. Zanimljivo je primijetiti kako niti nitko od nastavnika nije uočio da se ovdje radi o vjerskoj diskriminacijii … ili se možda ne bi šteli mešat da se kome ne zamjere?

Jasno je kako postoji vrlo čvrsta sprega s politikom bez koje Crkva ne bi mogla imati privilegiran status u društvu, a on se proteže od ovako perfidne penetracije u školski sustav pa do uplitanja u zakonodavnu vlast. Ključ rješenja problema je u rukama političara. Akcija koju su povodom popisa stanovništva pokrenuli aktivni ateisti hvale je vrijedna i predstavlja važan korak za pokretanje javne rasprave i mijenjanje društvene klime iz čega će možda i političari jednog dana izvući nekakvo naravoučenije.

Written by Ajgor

6. 4. 2011. at 10:34

%d bloggers like this: