Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for the ‘Uncategorized’ Category

R.I.P.

leave a comment »

10926448_10152440479266106_4685965757157211668_n

Oglasi

Written by isisrosenkreuz

8. 1. 2015. at 8:19

Postano u Uncategorized

2013 in review

leave a comment »

Odkako nam je ajgor otišao, aktivnosti na ovom blogu su se poprilično smirile. Ipak, za one koji još prate, evo godišnjeg izvještaja…

Here’s an excerpt:

The concert hall at the Sydney Opera House holds 2,700 people. This blog was viewed about 9,500 times in 2013. If it were a concert at Sydney Opera House, it would take about 4 sold-out performances for that many people to see it.

Click here to see the complete report.

Written by Charon l'Cypher

31. 12. 2013. at 12:11

Postano u Uncategorized

Tagged with ,

2012 in review

leave a comment »

Za sve koji vole šarene statistike… 😀

Inače, malo smo se primirili u zadnje vrijeme. Nismo zaboravili na blog, nismo se preobratili,… samo smo malo zauzeti(ji) izvan interneta.

Puno zdravlja i sreće, a što manje tema za ovaj sliče blogove,

svima vam (tj. nam ;)) želi

Charon

The WordPress.com stats helper monkeys prepared a 2012 annual report for this blog.

Here’s an excerpt:

4,329 films were submitted to the 2012 Cannes Film Festival. This blog had 31,000 views in 2012. If each view were a film, this blog would power 7 Film Festivals

Click here to see the complete report.

Written by Charon l'Cypher

30. 12. 2012. at 22:28

Postano u Uncategorized

Tagged with ,

Kontracepcija za opatice

with one comment

Australski liječnici dr. Kara Britt s Monash Universityja u Melbourneu i profesor Roger Short s University of Melbourne, nakon provedenih istraživanja, predlažu da Crkva časnim sestrama dopusti uzimati kontracepcijske pilule – iz zdravstvenih razloga. Naime, medicinska istraživanja u prošlom i ovom stoljeću pokazala su da je rizik obolijevanja od raka dojke, jajnika i maternice kod žena koje nemaju djecu znatno veći nego kod žena koje su rodile. Paralelna istraživanja pokazala su da kontracepcijske pilule kod žena koje ih uzimaju ne povećavaju rizik oboljevanja od raka dojke, a znatno smanjuju rizik obolijevanja od raka jajnika i endometrijskog raka – u usporedbi sa ženama koje nikad nisu koristile kontracepcijske pilule, kod žena koje ih jesu koristile rizik pada za čak 50 do 60 posto, a zaštitno djelovanje pilula traje 20-ak godina.

Eh, sad, dilema. Časne obično nemaju djecu, dakle, pripadaju u skupinu žena s većom šansom obolijevanja od ovih oblika raka, što potvrđuju i studije (reference u linku s člankom ispod teksta, a u članku je čak i graf). Papa Pavao VI. u dokumentu Humanae Vitae 1968. godine zabranjuje svaki oblik kontracepcije, no također piše i da Crkva ni na koji način nije protiv terapeutskih metoda koje se smatraju nužnima za liječenje organskih bolesti, čak i ako imaju kontracepcijski učinak.

Uuu, zeznuto. Časnim sestrama pilule formalno ne bi služile kao kontracepcijsko sredstvo (zanemarimo što se događa zapravo u samostanima), a mogle bi smanjiti rizik obolijevanja od raka jajnika i maternice. I što sad da Crkva radi? Dopusti kontracepcijske pilule, ali samo ako ste opatica? Zadrži zabranu i dalje, makar postoji rupa u pravilima i opravdan razlog za promjenu stava? Uuuu, ironija je koji put tako zabavna. >)

Linkovi na temu iz domaćih novina:

index

tportal

Link na članak (dostupan besplatno u časopisu Lancet): The plight of nuns: hazards of nulliparity

Written by sylvermyst

8. 12. 2011. at 17:06

Money, money, money

5 komentara

Neki izgleda nisu dobro pratili na vjeronauku kad se obrađivala lekcija o tome da se put u raj ne može kupiti novcem. I eto tako imamo Milana Bandića koji donira 28 000 kuna, ne svojih, što ne bi bio problem, nego iz ionako praznih proračunskih zaliha, za – molitvu! Bolje rečeno, za kupovanje glasova zaslijepljenih ovčica, ali zadržimo se na službenoj priči.

Točka 25 dnevnog reda u svom Zaključku kaže:

Odobrava se korištenje 28.000,00 kuna iz sredstava organizacijske šifre 0701 Aktivnost 07. Proračunska zaliha, pozicije 31-3811 Tekuće donacije u novcu, Uredu gradonačelnika na poziciju 52-3811 Tekuće donacije u novcu, financijske potpore za Pokret krunice za obraćenje i mir-crkva Sv. Križa, radi molitve podrške iseljenoj Hrvatskoj dana 24. rujna 2011.

A u Obrazloženju piše:

U povodu molitve kojom se podržava iseljena Hrvatska pod geslom ujedinjeni molitvom očuvajmo Hrvatsku, Pokret krunice za obraćenje i mir obratio se Gradu Zagrebu zamolbom za financijskom potporom u prigodi organiziranja spomenute molitve koja će se održati 24. rujna 2011.

E, sad, pokušala sam pronaći gdje se molitva organizira, u kojem hotelu, Crkvi ili gdje već. No, nisam pronašla tu informaciju, zadnja vijest na stranici Pokreta je od 25.04.2011, a i guglanje kao jedinu informaciju na tu temu daje da se molitva održava 24. rujna, no gdje – to se ne spominje. Zanimljivo, nije li? No, glavno da ako se učlanite u Pokret dobivate iskaznicu kao vidljivi znak molitvenog zajedništva sa već preko 100 tisuća članova Pokreta.

Čime se bavi Pokret?

Glavni je cilj Pokreta promicanje svakodnevnog moljenja krunice ili barem jedne desetice za: obraćenje grešnika, mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kršćansku obnovu bračnog i obiteljskog života, rađanje začete djece; borbu protiv psovke, droge, alkoholizma i pornografije, za redovnička i svećenička zvanja, te za povratak svih prognanih i izbjeglih na stoljetna ognjišta i njihovu obnovu.
Pokret krunice sudjeluje u svim bitnim vjerskim događajima u hrvatskom narodu sa željom da čitav narod molitvom poveže u jedan neraskidivi lanac Božje ljubavi svjestan da samo oni koji grade s Bogom i na Bogu, grade na neuništivim temeljima. Neka Hrvatska, poput golubice raskriljenih krila, postane zemlja žive krunice. I Vi možete tome doprinijeti! Najprije njegovanjem dostojanstvenog kršćanskog života, a zatim dnevnom molitvom krunice ili barem jedne njezine desetice. Svaki član Pokreta ima puno pravo daljnjeg širenja djelatnosti Pokreta, dapače svi oni koji se oko toga angažiraju primit će poseban Gospin blagoslov i zaštitu, jer će na taj način postati Njezini apostoli.

Dobije li se za ovo boldano neki certifikat ili im se treba vjerovati na riječ?

Ako izostavimo (trenutno neobjašnjeni) trošak na molitvu, ima li od toga bar nekakve koristi? Hoće li 25. rujna Playboy misteriozno nestati s kioska, neće se više čuti ni jedna psovka ili će se najednom svi iz iseljeništva vratiti u Hrvatsku? Što se efekta molitve tiče, prema npr. ovoj studiji molitva nema nikakv efekt na zdravlje ljudi, ni pozitivan ni negativan. Ili, nit’ škodi, nit’ koristi. E, ali – nije besplatna nego nas i lijepo košta!

Na što se moglo utrošiti tih 28 tisuća kuna, a da se, i to pozitivan, efekt negdje i vidi? Danas je Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, a prema ovome, pred zatvaranjem je 5 od 7 skoloništa za zlostavljane žene zbog – financijskih poteškoća. U prvih šest mjeseci ove godine osam je žena ubijeno od strane sadašnjih ili bivših partnera dok je zabilježeno 18 pokušaja ubojstva. Čini se da živimo u društvu u kojem je više stvarnost nego vic: Što ćeš ti bit kad odrasteš? – Ženu. Prema istraživanju koje je Autonomna ženska kuća Zagreb provela 2003. godine, pokazalo se da je oko 30% žena u Hrvatskoj bilo žrtvom fizičkog nasilja svog supruga, partnera ili dečka. Gotovo jednak broj žena bio je prisiljavan na neželjeni seksualni odnos od strane svog partnera. Prema gornjem istraživanju, 12% žena misli da zato što su vjernice trebaju ostati uz svog muža, kakav god da je, jer rastavom krše Božju zapovijed i čine grijeh. Mislite li da se stanje popravilo s vremenom?

Ne živim u iluziji da bi 28 000 kuna dugoročno pomoglo sigurnim kućama, no definitivno bi tako utrošen novac bio korisniji nego da ga se potroši na molitvu.

“Pray: To ask the laws of the universe to be annulled on behalf of a single petitioner confessedly unworthy.”
— Ambrose Bierce

“Two hands working can do more than a thousand clasped in prayer.”
— unknown

“Give a man a fish, and you’ll feed him for a day;
Give him a religion, and he’ll starve to death while praying for a fish”
— unknown

Trebate li “mangupe” u svojim redovima?

2 komentara

Nedavno je prof. Milan Polić na portalu H-alter objavio tekst “Prezrena katolička manjina” u kojemu u svjetlu ankete o religioznosti koju su proveli Gordan Črpić iz Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i Siniša Zrinščak s Pravnog fakulteta u Zagrebu analizira nedavnu Bozanićevu jadikovku o prezrenim katolicima.

O ovome je bilo riječi i na našim stranicama, a tekst prof. Polića koji dotiče i neke stvari na koje se mi ovdje nismo osvrnuli toplo preporučam.

“Okidač” za pisanje ovoga teksta zapravo i nije bio navedeni Polićev tekst već rasprava koja me pak podsjetila na mnoge koje sam pratio na raznim portalima.

Dakle, kada se diskutira o brojnosti katolika u Hrvatskoj i proračunskom financiranju Crkve, prevladavajuća većina komentatora koji se predstavljaju kao vjernici

– grčevito brani podatak o broju katolika u Hrvatskoj na koji se poziva Crkva
– isto tako grčevito brani pravo RKC na proračunsko financiranje.

U mnogim tekstovima i komentarima već sam se bavio brojevima pa sam i sam sebi već pomalo dosadio, stoga se ovaj puta ne bavim pitanjem “koliko” već “zašto”.

1. STATISTIKA

Iako se u javnosti pojavilo mnoštvo anketa koje pokazuju da među onima koji se izjašnjavaju katolicima ima jako puno kvazikatolika, vjernici ustrajavaju u obrani podatka iz popisa stanovništva (koji je za Crkvu najpovoljniji).

Pri tome se može uočiti fascinantno funkcioniranje vjerničkog uma. Naime, vjernici bez imalo kritičnosti kao istinite prihvaćaju potpuno iracionalne stvari koje nikada nisu dokazane, koje se u stvarnosti ne događaju i za koje nema živućih svjedoka. Za svoja uvjerenja neki su (bili) spremni podnijeti mučeništvo, a bili su ga spremni braniti i ognjem i mačem.

Međutim, kada se pojavi neka tvrdnja koja im ne odgovara, a koja je logična, vrlo vjerojatna i za koju postoje iskustvene potvrde živućih suvremenika, u vjernicima se odjednom probudi skeptik koji za dokaz traži doktorsku disertaciju s dva zaprisegnuta svjedoka, a poželjan je i “pištolj iz kojega se još dimi”.

Na portalu “Sekularizam” uz Polićev tekst koji se također bavi statistikom, na kraju se nalazi i jedan “Jubito”video prilog iz emisije HRT-a Ekumena. Na kraju priloga (8:35) jedan od sudionika emisije, deklarirani vjernik (ne znam mu ime, ali nije ni bitno za ovu priču) kaže:

Nije lagano biti vjernik, pa to zahtjeva cijelog čovjeka …

Nije to pitanje identifikacije ili uspjeha u društvu, nije to statistika.

Kako bi bilo jasnije na što “ciljam”, parafrazirat ću spomenutog vjernika:

Nije bilo lagano biti branitelj! Nije to pitanje identifikacije ili uspjeha u društvu, nije to statistika.

I kada se čuveni Registar počeo sumnjivo povećavati, kada se braniteljski status počeo koristiti kao pitanje identifikacije ili uspjeha u društvu, branitelji su vrlo jasno i glasno izrazili svoje negodovanje (uz izuzetak interesnih skupina koje su branile Vladu):

“Ne želimo da se lažnjaci kite časnim imenom branitelja!”

Lažnjaci kradu, kradu zasluge i (po)časti, ali kradu i novac i materijalne privilegije na koje nemaju pravo.

Kako se vjernici vole prikazivati moralno superiornijima u odnosu na ateiste (s čime se djelomično slažem, npr. oni su “Ne ukradi” dobili od Boga, a mene su tome učili mama i tata koji su sigurno inferiorniji 😉 ), čudi me kako istinski, praktični vjernici nisu digli svoj glas protiv lopova koji si nezasluženo prisvajaju časno ime katolika?! – jer ne zaboravimo,
nije lagano biti vjernik, pa to zahtjeva cijelog čovjeka!

Kako to da vjernici nisu digli svoj glas protiv “mangupa u svojim redovima” koji omogućavaju i onu drugu “krađu” – tj. da Crkvi pripadnu materijalne privilegije koje po svemu sudeći nisu sukladne veličini stada?!

Ili, da ne budem baš previše kategoričan, zašto barem nisu digli glas i tražili da se nešto poduzme kako bi se skinula sumnja s Crkve kao (tzv.) moralne vertikale?!

Prirodna je stvar da o veličini grupe ovisi i osjećaj sigurnosti, no ne bi li moral ipak trebao biti na prvome mjestu, osobito ako ga se voli isticati kao glavnu razlikovnu kvalitetu u odnosu na ne-vjernike?

2. FINANCIRANJE

Kada se brani neko pravo, prirodno je, logično i legitimno time zastupati i vlastiti interes. Posebno je to izraženo kod financiranja.

Velika većina vjernika čije sam komentare čitao brani pravo na proračunsko financiranje Crkve.

Nikako ne mogu dokučiti koji je njihov interes u tome?! Naime, vjernici govoreći o vjeri kao primarnu ističu duhovnost koja i jest glavna djelatnost Crkve.

Pitanje je, dakle, kako su na kvalitetu njihovog duhovnog života utjecale enormne izravne i neizravne državne donacije?
Koje su to duhovne vrijednosti koje bez njih nisu imali?

Kako nisam korisnik usluga koje daje Crkva, ne mogu niti nagađati pa ću ovim pitanjima i završiti u nadi da će mi neki vjernik (kojemu nije gadljivo posjećivati ovu stranicu) prosvijetliti pamet na čemu sam unaprijed zahvalan!

Written by Ajgor

25. 8. 2010. at 12:02

“Krimen: Hrvati, katolici”

with one comment

Gordan Črpić, Ravnatelj Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, spominjan je ovdje u dva navrata – u vezi s anketom o religoznosti Hrvata te u vezi s njegovim poimanjem prava žena u trudnoći.
U članku iz JL koji je u svome tekstu «linkao» S I N I S T E R, Črpić

… se želio osvrnuti na nekoliko stereotipa i etiketa koje se … vežu uz Hrvate i načela Katoličke crkve, a nemaju ozbiljnog uporišta.

Pri tome se i sam poslužio jednim stereotipom bez ozbiljnog uporišta koji se u RKC u Hrvatskoj razvija od propasti socijalizma na ovamo. Umjesto pojma stereotipa možda je slikovitije reći da se radi o mitu o surovom proganjanju Crkve u vrijeme socijalizma koji se želi usaditi u svijest onih koji se ne sjećaju toga vremena.

Pa tako Črpić, bez imalo krzmanja kaže i ovo:

Tisuće vjernika pobijeno je, proganjano i zatvarano u Hrvatskoj kroz 50 godina. Krimen: Hrvati, katolici.

Elementarno intelektualno poštenje zahtijevalo bi takvu izjavu potkrijepiti barem nekim podatkom ili izvorom, osobito jer Črpić i sam kaže da to piše ne samo kao vjernik već i kao sociolog.

Što je problematično u njegovoj izjavi?

Prvo, on tvrdi da je krimen koji je doveo do progona, zatvaranja i likvidacija (i to pazite, TISUĆA vjernika) bio to što su bili Hrvati i katolici!

Da, bilo je proganjanih vjernika, ali koliko mi je poznato, nitko nije proganjan, zatvoren ili ubijen samo zato što je bio Hrvat i/ili katolik. Bili su proganjani neprijatelji režima ili oni za koje se smatralo da bi za režim mogli biti opasni. Komunisti su u svojim progonima neistomišljenika bili pragmatični: nisu trošili energiju i sredstva na one koji ih nisu mogli ugroziti.

(Samo to što je netko bio katolik nije za tadašnji režim bila nikakva ugroza … danas, kada u društvu ima 80% katolika, imaju gotovo neograničen pristup medijima i demokratsko pravo glasa i političkog udruživanja, vidimo da su vrlo neučinkoviti, dapače, osjećaju se čak i ugroženima od šačice “relativista” 😉 )

I najpoznatija žrtva komunista, Alojzije Stepinac, nije bio osuđen zato što je bio Hrvat i katolik već zato što nije želio surađivati s Titom i smatran je opasnošću za režim.

Najokrutniji i najmasovniji postupci prema (potencijalnim) neprijateljima zbili su se 1948. godine, brojnim deportacijama na Goli otok gdje je veliki broj ljudi zaista bio i ubijen. Među njima je bilo i onih koji “nisu ni luk jeli, ni luk mirisali” već su bili paranoičnim “pravovjernim” komunistima tek sumnjivi ili su bili prokazani poput vještica u vrijeme inkvizicije.

Krimen: Hrvati, katolici? Ne, nego «informbiroovci»!

Drugi poznatiji period u kojemu je ljude «jeo mrak» bio je 1971. – «Hrvatsko proljeće». Bilo je okrutnih obračuna milicije s demonstrantima, mnoštvo ljudi koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme završilo je u zatvorima gdje se pretrpjeli prilično okrutan tretman. I bilo je i onih koji su «nestali», ali o tome se nije smjelo govoriti.

Krimen: Hrvat, katolik? Ne, nego Hrvat koji je htio demokraciju i samostalnost!

(Ako se dobro sjećam, Crkva je tada šutjela iako je imala odličnu priliku za istinsku demonstraciju mučeništva o čemu sada tako rado lamentira.)

Bilo je montiranih suđenja, bilo je i pojedinačnih likvidacija političkih protivnika, ali govoriti o tisućama pobijenih samo radi nacije i vjere, potpuna je besmislica. Još je veća besmislica, a moglo bi se reći i vrhunski bezobrazluk, tražiti paralelu između negiranja holokausta i negiranja ove tvrdnje, kako to čini Črpić.

Nadalje, Črpić tvrdi kako se sve to događalo punih 50 godina!

Neka ova okrugla brojka bude shvaćena kao licentia poetica, ali Črpić kao sociolog dobro zna da ondašnje društvo, kao i svako drugo, nije bilo statično i da je u vremenu od završetka Drugog svjetskog rata do 1990. godine prošlo kroz brojne preobrazbe.

Progon Crkve neposredno nakon rata i «progon» u kasnijim periodima nisu bili istog intenziteta niti sadržaja.

Istina je kako je nakon rata Crkva bila najveća žrtva nacionalizacije. Zašto? Zato što je najviše imala! Pri tome je važno naglasiti kako su Crkvi ostavljeni objekti i nekretnine koje su im bile potrebne za obavljanje njihove osnovne djelatnosti i za osiguravanje egzistencije.

Ali komunistički teror u poslijeratno vrijeme nije bio «privilegija» samo Crkve već su tu kašu kusali svi oni koji nisu bili u strukturama vlasti – narodu su oduzimani «viškovi» žita i svinja, seljake se tjeralo u zadruge, pod prisilom se išlo na «dobrovoljne» radne akcije… itd. itd.

Komunisti su znali da bi im radikalne mjere u vidu potpune zabrane crkvenog djelovanja donijele više štete nego koristi. Stoga su i u ustav FNRJ iz 1946. godine unijeli odredbe o slobodi vjeroispovijesti:

Član 23
Svi građani, bez razlike pola, narodnosti, rase, veroispovesti, stupnja obrazovanosti i mesta stanovanja, koji su navršili 18 godina starosti, imaju pravo da biraju i da budu birani u sve organe državne vlasti.

Član 25
Građanima je zajemčena sloboda savesti i sloboda veroispovesti.
Crkva je odvojena od države.
Verske zajednice, čije se učenje ne protivi Ustavu, slobodne su u svojim verskim poslovima i u vršenju verskih obreda. Verske škole za spremanje sveštenika slobodne su, a stoje pod opštim nadzorom države.
Zabranjena je zloupotreba crkve i vere u političke svrhe i postojanje političkih organizacija na verskoj osnovi.
Država može materijalno pomagati verske zajednice.

Praksa je izgledala bitno drugačije – u tome je smislu posebno ciničan članak 23. – bez obzira na vjeroispovijest građani su mogli biti birani, ali nisu mogli biti izabrani 😉 – jako dobro se znalo da su sve važnije funkcije u državi rezervirane za članove Partije – ateiste.

Vlast je perfidno šikanirala kler i vjernike i trudila se minorizirati ili izbrisati njihovu nazočnost u javnosti.

Paraleleno s time pokušavala je odvojiti RKC od Vatikana.
Ovakvo stanje trajalo je do 1962. godine kada su vlasti shvatile da u tome ne mogu uspjeti pa su počele surađivati s Vatikanom, a 1966. kao rezultat višegodišnjih pregovora potpisan je protokol SFRJ i Vatikana koji je Crkvi jamčio određena prava.

Pravo na slobodu vjeroispovijesti bilo je i u Ustavu SFRJ iz 1974.

Član 154.
Građani su jednaki u pravima i dužnostima bez obzira na nacionalnost, rasu, pol, jezik, veroispovest, obrazovanje ili društveni položaj. Svi su pred zakonom jednaki.

Član 174.
Ispovedanje vere je slobodno i privatna je stvar čovjeka. Verske zajednice odvojene su od države i slobodne su u vršenju verskih poslova i verskih obreda. Verske zajednice mogu osnivati samo verske škole za spremanje sveštenika. Protivustavna je zloupotreba vere i verske djelatnosti u političke svrhe. Društvena zajednica može materijalno pomagati verske zajednice. Verske zajednice mogu, u granicama određenim zakonom, imati pravo svojine na nepokretnosti.

Za razliku od poslijeratnog vremena, ove su odredbe u velikoj mjeri zaista bile i poštivane. Postalo je čak moguće i da deklarirani vjernici budu nastavnici u školama što je u onom prethodnom periodu bilo nemoguće.

Još veća liberalizacija u odnosima prema vjerskim zajednicama nastupila je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Iz toga vremena (čini mi se da je to bila 1985. godina, ispravite me ako griješim) ostao mi je u sjećanju jedan događaj koji je odjeknuo poput bombe jer je do tada bio nezamisliv: voditelj Dnevnika TVZ (Televizije Zagreb, današnji HRT) vjernicima je čestitao Božić!

Govoriti, dakle, o teroru nad Hrvatima katolicima koji je trajao punih 50 godina potpuna je besmislica!

No, naš cijenjeni sociolog Črpić nije neznalica u svojoj struci. On vrlo dobro zna kako se stvaraju mitovi, tj. kako funkcionira propaganda:
red istine, red laži, poneka hiperbola za pojačavanje dojma, puuuno, puuuno ponavljanja i rezultat neće izostati.

A očekivani rezultat je iluzija o mučeništvu RKC te o Hrvatskoj kao vjekovnoj katoličkoj zemlji u kojoj su vjernici bili brutalnom silom onemogućeni u izražavanju svoje vjere. Iz toga, naravno, slijedi i prirodno pravo na kompenzaciju u vidu brojnih beneficija!

U vrijeme pisanja ovoga teksta u medijima su osvanuli i komentari na Miklenićev komentar u Glasu koncila u kojemu se (bivši) komunisti prozivaju za sva zla u Hrvatskoj od Domovinskog rata do danas. Ovoga puta su u ulozi zlotvora prikrivenih u raznim “nedržavotvornim” strankama, uključujući i HDZ.

Na stranu sada što ima puno istine o presvučenim komunistima koji su postali veliki “državotvorci” i tako sačuvali svoje moćne pozicije … znakovito je kako se krivac obavezno traži u krepanom konju.

Kako primijećuje Klauški

… Naučili smo već da je vrlo lako zaurlati “komunisti” i očekivati da pod tom pravedničkom silinom svi skrušeno padnu na koljena. Teško je, međutim, za crkvene dužnosnike i uvodničare ustati u obranu poštenja i pravde, malog čovjeka i vjernika

Written by Ajgor

13. 8. 2010. at 11:38

Postano u Uncategorized

Tagged with , ,

%d bloggers like this: