Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Archive for the ‘Zdravlje’ Category

What if there is no choice?

2 komentara

Nisu rijetki pro-life i pro-choice sukobi mišljenja. Pojednostavljeno, ovi prvi ženu vide kao inkubator čiji život je manje važan od života fetusa, čak i u ekstremnim situacijama (npr. trudnoća nakon silovanja ili trudnoća koja je rizik za majku). Drugi smatraju da žena ima pravo odabrati želi li zadržati dijete ili ne. Nekako se u tom izboru podrazumijeva da žene koje se odluče na pobačaj to mogu obaviti u sigurnim uvjetima – u najmanju ruku, da postupak izvede osoba koja ga zna obaviti.

Tekst o ženi kojoj je pobačaj spasio život, u mom slobodnom prijevodu, donosi stvarno zastrašujuću situaciju – nije bilo niti jednog liječnika na cijeloj smjeni u hitnoj službi koji bi znao (ili htio) napraviti pobačaj i žena je zamalo umrla od gubitka krvi. Prigovor savjesti je jedna stvar, no što je s prigovorom razuma?!

Priča ide ovako:

Majka sam i svoje sinove volim više od ičega. I upravo zbog toga što ih volim imala sam pobačaj u dvadesetom tjednu trudnoće. To mi je bila peta, i kao što će se pokazati, zadnja trudnoća (prethodno sam imala dva spontana pobačaja). Problemi su postojali od početka; nije bilo nikakvih uobičajenih simptoma tako da sam, kad sam saznala, bila već deset tjedana trudna. Menstruacije mi nisu izostale, zapravo, otišla sam ginekologu zbog dobivanja na težini u vrijeme ciklusa. Kad smo saznali, suprug i ja smo razmatrali i pobačaj, no na kraju smo odlučili pokušati. Liječnica je rekla da je trudnoća vrlo visokorizična i da nije sigurna u dobar ishod. Prema njenim uputama, mirovala sam jer sam htjela da dijete ima najbolje moguće šanse. Međutim, i dalje bih povremeno krvarila i znala sam da je vrlo vjerojatno da neću trudnoću iznijeti do kraja.

Krvarenje je počelo dok sam odmarala jedno popodne, a moje malo dijete spavalo u svojoj sobi. Probudila sam se i vidjela veću količinu krvi. Tada to nisam znala, no radilo se o puknuću posteljice, što mi je liječnica navela kao mogućnost. Suprug je bio na poslu, tako da sam se za dijete i sebe morala sama pobrinuti. Uspjela sam doći do telefona i dogovoriti što s oboje moje djece prije nego sam otišla u bolnicu u Chicagu.

Svi su znali da je trudnoća neizvediva, da ne može biti izvediva s obzirom na količinu krvi koju sam gubila, ali je svejedno trebalo proći nekoliko sati da bi itko u bolnici išta napravio. Dežurni liječnik nije radio pobačaje. Uopće. Ikada. U stvari, nitko od ekipe koja je tu noć bila dežurna ih nije radio. U međuvremenu, skupila se grupa bezosjećajnih studenata medicine da bi me proučavala – jedan mi je čak pokazao ultrazvuk našeg umirućeg djeteta i pitao da li je trudnoća bila planirana. Nekoliko njih me htjelo pregledati dok sam ležala u bolovima i krvarila. Nitko mi nije dao ništa protiv bolova, čak nitko nije poštivao moju molbu da se zatvore vrata, iako da sam bila na odjelu za porođaje i mogla čuti druge žene kako rađaju zdravu djecu dok je dijete koje sam pokušavala spasiti umiralo u meni.

Vrlo ljubazna medicinska sestra riskirala je otkaz i nazvala liječnicu iz Klinike za reproduktivno zdravlje, koja nije bila dežurna, da mi dođe spasiti život. Na sreću, liječnica je bila kod kuće i došla je relativno brzo. Kad je stigla, bila sam u prilično lošem stanju. Zbog gubitka krvi bila sam jedva prisebna, no svejedno, premjestila me je na drugi odjel i dala mi sredstvo protiv bolova, što nitko nije učinio za vrijeme svih sati koje sam vrišteći provela u bolnici. Nakon što je pogledala laboratorijske nalaze, rekla je da ću trebati dvije doze krvi prije nego se postupak može provesti. Njena ekipa (grupa prekrasnih studenata koji bi svi trebali otvoriti vlastite klinike) naizmjence su provjeravali kako je meni i mom suprugu. Svi su me uvjeravali da će uskoro sve biti gotovo i da će mi biti bolje. Suprug je morao potpisati dopuštenje za operaciju (s obzirom da ja očito nisam bila sposobna donositi ikakve odluke) i odvezli su me, zajedno s još jednom dozom krvi koju će upotrijebiti za vrijeme postupka.

Kasnije sam saznala da je, kad su me odvezli na operaciju, liječnica mom suprugu obećala da će učiniti sve što može kako bi me spasila, ali da postoji ozbiljna mogućnost da u tome neće uspjeti. Liječnik koji nije radio pobačaje trebao je odmah kontaktirati nju (ili nekog drugog da napravi pobačaj). On to nije napravio. Nisu ni njegovi studenti. Navodno, došlo je do greške u komunikaciji; oni su mislili da je liječnica obavještena. Ja u to iskreno sumnjam. Ne znam da li je liječnik imao religijskih prigovora ili ne, ono što znam je da je, kad mu je dovezena pacijentica koja je krvarila on odbio napraviti jedinu stvar koja je mogla zaustaviti krvarenje. Jer on ne radi pobačaje. Ikad.

Moje dvoje djece zamalo je izgubilo majku jer je netko odlučio da je moj život manje vrijedan od fetusa koji ionako ne bi preživio. Suprug im je rekao sve ono što je rekla naš liječnica, a i liječnik u hitnoj službi nas je upozorio što će se morati napraviti. No, ništa od toga nije bilo važno kad je sa suprotne strane bio stav da pobačaj nikom ne treba. Ne bi trebalo biti potrebno znati zašto žena želi pobaciti da bi joj se vjerovalo da je to najbolja odluka za nju. Ne žalim zbog svog pobačaja, ali također ne bih nikad iskoristila svoj slučaj i tvrdila da je jedina situacija u kojoj je opravdano da žena pobaci ona gdje joj je ugrožen život. Kad je moja obitelj saznala da sam napravila pobačaj, nazvao me rođak koji je imao potrebu reći mi da sam u krivu što sam se uplitala u Božji plan. U tom trenu mi je bilo savršeno jasno kakvi to ljudi sude o pravu žena na izbor.

Kad se u razgovorima počnu povlačiti argumenti ekstremnih situacija, to je obično znak da je rasprava pri kraju jer su iscrpljeni svi “normalni” argumenti pa sad preostaje samo eventualno šokirati sugovornika i time ga pokušati natjerati da vidi i drugu stranu priče. Pro-life zagovaratelji će možda pričati o tome da netko koristi pobačaj kao metodu kontracepcije, za što svatko iole razuman mora reći da je loše. Pro-choice zagovaratelji bi mogli iskoristiti gornju priču o ženi koja je majka dvoje djece i supruga i kojoj je pobačaj spasio život, što bi opet svatko razuman trebao prihvatiti kao dobru stvar.

Mislim da je potrebno s vremena na vrijeme podsjetiti na ekstremne situacije s pro-choice strane, koju i ja zastupam. Jer nažalost, izgleda da jedino dok se o takvim događajima priča, ljudi reagiraju.

Written by sylvermyst

29. 5. 2011. at 3:39

Postano u Komentari, Zdravlje, Ženska prava

Tagged with

Ne slažem se s Crkvom, ali što ja tu mogu? (2)

14 komentara

Prije cca 4 mjeseca pisali smo kako su homofobni komentari predstavnice demokršćanske stranke u Finskoj pokrenuli bijeg skoro 25.000 vjernika iz evangelističko-luteranske crkve (članak).

Danas ćemo se osvrnuti na katoličku Belgiju. Prema podacima CIA – The World Factbook: Field Listing :: Religions, oko 75% stanovnika Belgije su katolici. No, prema pisanju Jutarnjeg, taj se — ionako prenapuhani — broj rapidno smanjuje:

BRUXELLES – Katolička crkva u Belgiji se, nakon što je uzdrmana skandalom svećeničkog zlostavljanja djece, našla pred novim problemom: odljevom vjernika. – Kad se ne slažete s organizacijom koje ste član bez da ste to sami birali, nabolje je naprosto napustiti je – izjavio je Damien Spleeters za AFP. On pripada skupini Belgijaca koji ne samo da okreću svoja leđa Crkvi nego traže da se njihovo krštenje opozove te da budu “ispisani” iz crkvenih knjiga krštenih. Taj pokret, na globalnoj razini poznat kao debaptizacija, hvata tako korijene i u ovoj većinski katoličkoj zemlji (jedan od problema vezanih uz to je i činjenica da se u političkoj krizi u kojoj Begija nema vladu već dulje od 200 dana upravo kralj i Crkva smatraju onim što zemlju još drži na okupu).

Spleeters navodi kako je od lokalne crkve u kojoj su ga roditelji krstili zatražio da oglasi kako više ne želi da Crkva “govori u njegovo ime” i da ga uklone s popisa krštenih.

Kao i u slučaju Finske, želim naglasiti ono što bi trebalo biti očito, ali mnogi u Hrvatskoj ne razumiju: “kad se ne slažete s organizacijom koje ste član bez da ste to sami birali, nabolje je naprosto napustiti je“. Tako jednostavno, tako razumno,… i vjernicima tako teško za razumjeti. A da je riječ o političkoj stranci ili nevladinoj organizaciji, odmah bi to razumjeli!

Važno je naglasiti da se ovdje ne radi o “bijegu od Boga” i sl. “strašnim” stvarima kojima biskupi pokušavaju popljuvati odbjegle i zaplašiti preostale ovčice:

Ovaj 24-godišnjak je rekao kako se ne smatra ateistom, ali da ga je rastuća ljutnja na katoličku hijerarhiju navela na taj korak. Na to su utjecali, s jedne strane, stavovi Crkve o AIDS-u, pobačaju i drugim temama, ali, jasno, i skandali sa zlostavljanjem djece: u travnju prošle godine objavljeno je da je biskup Brugesa punih 13 godina zlostavljao svog nećaka.

Daniel Leclerq iz skupine “Prijatelji sekularnog moraliteta” ističe kako na jačanje debaptizacije posebnu utječu stavovi pape Benedikta XVI. o kondomima, imenovanje konzervativnog Andre-Josepha Leonarda na čelo belgijske Crkve početkom prošle godine te otkrivanje seksualnih skandala. Prema podacima te skupine, prošle je godine debaptizaciju zatražilo 1700 ljudi, godinu prije 380, a 2008. samo 66.

Naravno, crkva su uhvatila u koštac sa samom srži problema točno onako kako to inače rade: omalovažavanjem primijećene pojave.

Crkva, pak, minorizira cijeli problem navodeći da je riječ o vrlo malom postotku u usporedbi s belgijskom katoličkom zajednicom.

No, posljednje istraživanje javnog mnijena ipak pokazuje značajne promjene: samo 8 posto Belgijaca ima povjerenje u instituciju Crkve, a 2009. godine u Crkvu je imalo povjerenja njih 28 posto.

Sad je možda dobro pitanje da se zapitamo: odakle CIA-i onih 75%? Uz razumnu pretpostavku da američki špijuni imaju pametnijeg posla nego da zaviruju Belgijancima kroz prozore kuća i popisuju koliko često ovi mole krunicu i kako revno izbjegavaju predbračni seks, bit ću slobodan zaključiti da je vjerojatno riječ o službenom popisu stanovništva. Dakle, 75% su katolici. U Crkvu povjerenje ima 8% stanovništva.

Što mislite, koju od te dvije brojke Crkva bira kad priča o svojim ovčicama?

Družite se s Bogom, nitko Vam ne brani niti Vas ne tjera od njega, ali kad se ne slažete s organizacijom koje ste član bez da ste to sami birali, nabolje je naprosto napustiti je.

Written by Charon l'Cypher

5. 2. 2011. at 11:54

Bolje ikada nego nikada

with one comment

Konačno dobra vijest iz islamskog svijeta.

U Mauritaniji je 15. siječnja 2011. svjetlo dana ugledao novi zakon koji izričito zabranjuje obrezivanje ženskih genitalija (FGM), napokon bacajući fetvu na tu barbarsku i nehumanu praksu.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), procedura obrezivanja ne ide u prilog medicini te nikako nema zdravstvenu svrhu. Takođe, obrezivanje ženskih genitalija nije ni religijski uslovljeno. To je zaostala praksa preislamskog doba, no neki su smatrali da je ok sakatiti djevojčice kako bi se održala njihova čistoća. Naime, taj običaj služi kontroli ženskih seksualnih poriva i “čisti ženske genitalije” na način da se ukloni klitoris koji se smatra ženskim penisom – što je nedopustivo.

“Autori zakona pozvali su se na islamskog pravnika i stručnjaka Ibna al-Hajja koji im je dao potpunu podršku u njihovoj tvrdnji da se ovakva praksa nikada nije provodila u magrebskim zemljama”,

stoji na stranici magharebia.com.

Novi zakon će spriječiti obrezivanje ženskih genitalija širom Mauritanije.

“Ovaj zakon skida religijsku masku iza koje su se ovakve prakse dugo vremena skrivale”,

smatra dr Sheikh Ould Zein Ould Imam, profesor pravne nauke na Sveučilištu Nouakchott i dodaje

“Mi, ipak, trebamo pokrenuti medijsku kampanju kako bi naglasili fetvu, objasnili je i protumačili izvan religijskih i društvenih okvira.”

Napokon se netko sjetio obrazovati puk i oduzeti svetost religijskom primitivizmu koji djevojčicama nameće doživotne tegobe, a ponekada ih, zbog jezivih uvjeta izvedbe, dogura i u smrt.

Nadam se da će ovakav presedan biti primjer drugim islamskim državama i drugim religijskim autoritetima koji smatraju da je šivana i osakaćena vagina garancija čistoće žene i obrana časti njene obitelji.

Mnogi smatraju da je zakon zakasnio – takvu su odluku mnogi mogli donijeti prije i poštedjeti muka mnoge djevojčice i djevojke. To je istina. No istina je i da ovakav zakon nedvojbeno ukazuje na volju da se položaj žene unutar islamske zajednice pokuša poboljšati te da se ženama pruži zakonska zaštita od nametanja tuđih zahtjeva nad njihovim tijelima, opravdavajući kršenje njihovih ljudskih prava religijom ili tradicijom.

Iskreno se nadam da će i druge države slijediti ovaj primjer te da je ovo korak više na putu prema pravednijem društvu. Za sve.

IZVOR: crol.hr

Written by isisrosenkreuz

31. 1. 2011. at 12:55

Kolika je šteta?

5 komentara

Gotovo dvije godine nakon što su liječnici bolnice St. Joseph’s Hospital and Medical Center operacijom prekinuli trudnoću jednoj pacijentici spasivši joj na taj način život, rimokatolička dijeceza u američkom Phoenixu odlučila je prekinuti veze s ovom, donedavno katoličkom, bolnicom. Biskup Thomas Olmsted operaciju je nazvao abortusom koji je prekršio etičke i vjerske direktive Nacionalne konvencije katoličkih biskupa.

Majka je bolovala od bolesti koju je trebalo liječiti. Umjesto toga liječnici i etičko povjerenstvo bolnice odlučilo je ubiti 11 tjedana staru bebu. Jednaka prava majke i djeteta nisu poštovana, objasnio je biskup stavove crkve i znalački postavio dijagnozu bolesti liječnicima koji su se za svoje zvanje mukotrpno školovali dvadesetak godina.

Kada smo u situaciji u kojoj trudnoća ugrožava život žene, prvi nam je prioritet spasiti oba pacijenta. Ako to nije moguće, uvijek ćemo se potruditi spasiti život koji možemo i to smo u ovom slučaju i napravili. Moralno, etički i legalno, jednostavno ne možemo stajati sa strane i gledati kako netko umire, kaže ravnateljica Hunt, odbijajući dijagnozu crkve.

– Na žalost, komunikacija s bolnicom i vlasnicima tijekom vremena bila je sve lošija i s vremenom je moja vjera u njihovu predanost katoličkoj etici kopnila. Ukratko, nisu se u pravoj mjeri ponijeli u ovom skandalu, rezimirao je jučer biskup i zapravo produbio sumnju da struka bolnice nije htjela pristati na zahtijevane uvjete – da u budućnosti ne postupa u skladu s medicinskim standardima nego s preporukom katoličkog svećenstva.

Izvor: portal Lupiga

Ovo je samo jedan iz povećeg niza primjera religijske zatucanosti. Osim gubljenja atributa «katolička» i održavanja mise u njenim prostorima, spomenuta bolnica nije pretrpjela veće štete. Crkva, naime, ionako nije sudjelovala u sufinanciranju rada bolnice (je li tko iznenađen?).

Ovo me podsjetilo na jedan drugi slučaj religijske zatucanosti kada je bolnica pretrpjela i znatnu financijsku štetu, a kako se sve odigralo u Hrvatskoj, to znači da smo ovu glupost u konačnici platili mi, porezni obveznici.

U kolovozu 2005. godine, u Petrovoj bolnici u Zagrebu jedna je rodilja, članica zajednice Jehovinih svjedoka, nakon obilnog krvarenja prilikom porođaja odbila primiti transfuziju.
Potporu joj je dao i njen suprug, također Jehovin svjedok.

Bez obzira na to što joj je objašnjeno kako je ta odluka može dovesti u smrtnu opasnost, rodilja i njen suprug čvrsto su ostali pri svojoj odluci. U Petrovoj bolnici započela je dramatična borba za život 28-godišnje rodilje, kojoj se raznim medicinskim preparatima pokušalo stabilizirati stanje.

Cijeli je tjedan bolnica bila na rubu očaja, a pogotovo ekipa na odjelu intenzivne njege, koja se danonoćno brinula o mladoj rodilji i praktički uopće nije spavala. …

Problem je i u financiranju takvih skupih i dugotrajnih liječenja, koja mogu biti riješena jednom transfuzijom koja košta oko 150 kuna. “Ovaj slučaj koštao je Petrovu bolnicu polovinu njenog mjesečnog budžeta.

Izvor: Nacional

Umjesto 150kn ovaj slučaj koštao je Petrovu bolnicu polovinu njenog mjesečnog budžeta!!!

Posljedice zatucanosti, nekritičnosti i neracionalnosti na žalost mogu biti i puno ozbiljnije pa i tragične.
Upravo time bavi se stranica What’s the Harm?

Ovdje možete pronaći poveću zbirku dokumentiranih slučajeva nekritičnosti, neracionalnosti ili zatucanosti te njihove posljedice. Ne radi se samo o religiji već su pobrojani i razni slučajevi alternativnog liječenja, pseudoznanosti, paranormalnih pojava itd.

Posljedice sežu od sasvim benignih, pa i komičnih, poput npr. slučaja jedne novozelandske parlamentarne zastupnice koja se samo osramotila tražeći od ministarstva zdravstva mišljenje o potrebi zabrane dihidrogen monoksida … pa do smrti.

Najveće poglavlje posvećeno je medicini, tj. raznim alternativnim metodama liječenja što po prirodi stvari ima i najtragičnije posljedice. Osim primjera s gore spomenute stranice, radi potvrde koliko je ova pojava rasprostranjena dovoljno je otići na bilo koji forum o alternativnoj medicini … potražite npr. temu MMS … Upravo je nevjerojatno s kojim entuzijazmom ljudi pristaju uništavati vlastito zdravlje.

U medijima se povremeno pojave upozorenja poput ovoga o MMS-u ili o opasnostima alternativnih metoda liječnja za život djece, ali to nije tako atraktivno kao kada neka sponzoruša pokaže gaćice.

Zatucanosti i neracionalnost prihvaćam inače kao ljudsko pravo i slobodu, ali samo ako se odvija o vlastitom trošku i ako ne zadire u slobode onih koji su izabrali nešto drugo.

Written by Ajgor

27. 12. 2010. at 11:30

Betoniranje pameti

6 komentara

Nakon što nam je papa Nazi dao dozvolu da kondome koristimo u iznimno iznimnim i ekstra iznimnom slučajevima, mladima nove naputke o lateks gumici daje don Damir Stojić.

“Ako mladić ostavi djevojku s kojom je imao seksualne odnose, ona zna da je bila iskorištena, ona to osjeća. Nevjerojatno je kako su žene nasjele na priču o kondomu. Njega je izmislio muškarac samo zato da može nesmetano uživati, a ženama su ga prodali pod krinkom njihove emancipacije! Da stvar bude smješnija, one su na to nasjele!”

Izgleda da su, po njemu, trudnoća i spolne bolesti dokaz ženske emancipacije, a ne briga za svoje zdravlje i odluka o vlastitoj spolnosti.

Don Stojić, na žalost, svaki dan kontaktira sa mnogim mladima i širi svoje primitivne stavove (sasvim u skladu sa crkvenim naukom). Naime, on obnaša dužnost studentskog kapelana u Cvjetnom naselju te se “duhovno” brine za studente.

“Nijedan muškarac nema moralni legitimitet da uđe u ženu ako je ne voli i s njom ne želi provesti život.”,

kaže don Stojić.

Odakle onda Vatikanu i njegovom čoporu mužjaka legitimitet da kopa po ženskom međunožju i sudi o tome?

“Kontracepcija pak uništava brakove jer žena zna da nešto nije u redu čim se betonira njezina plodnost. Nema tu žrtve, jer da je ima, muškarac bi proučio partneričin kalendarić s bojama, čime bi savršeno upoznao njezino tijelo, a osim toga, čežnja od desetak dana suzdržavanja još bi ih više zbližila.”

Pitam se kako svaki utorak šestotinjak mladih može slušati ovakve prosere i smatrati ih duhovnom hranom.

Don Stojić nastavlja okrivljujući sveopći društveni relativizam, te veli da “savjest treba uskladiti prema istini, a ona je iznad savjesti”. Pretpostavljam da je njemu ta istina vjera, božja ljubav i cijeli onaj skup priča za malu djecu. Vjera je, valjda, jedini izlaz iz jada, bijede i očaja. Jer loši su i priručnici samopomoći (da li se tu ubraja i “Kako postati dobar kršćanin?” i “Kako upoznati božju ljubav?” :mrgreen: ) jer bogohulno uvjeravaju bijedne smrtnike robove da su bogovi, a sva ta new-age naklapanja graniče krivovjernim neopaganizmom. Loša je i joga:

”Joga znači savez, a ja se pitam savez s kim?”,

veli don Stojić.

Savez sa sobom.

Da je imao jači savez sa sobom :wink:, valjda bi danas don Stojić imao zdravije predodžbe o spolnosti i spolnom životu 😉 :mrgreen:

IZVOR: net.hr

Written by isisrosenkreuz

29. 11. 2010. at 9:39

Navlačilica s navlačilicama?

3 komentara

Poput otkrića rupe u upravo korištenom kondomu, svijetom je odjeknula vijest da je papa naci omekšao (pun intended) svoje stavove o kondomima. Kaže on da “kondomi mogu biti ok ako se koriste u svrhu spašavanja života i sprječavanja zaraze AIDSom”.

Zaboravio je objasniti kako to odjednom kondomi sprječavaju AIDS, a godinama je tvrdio suprotno (da, baš suprotno: da povećavaju vjerojatnost zaraze!).

Bravo za Crkvu! Umjesto uobičajenih nekoliko stoljeća, uspjeli su kašnjenje smanjiti na samo nekoliko desetljeća! Za zaboravljive, to obično ovako nekako izgleda:

No, je li Vatikan stvarno odjednom postao tako sklon gumici kako se čini?

Još se zadrtiji katolici nisu stigli niti početi čuditi ovom naglom obratu, a Vatikan je već počeo objašnjavati kako “kontracepcija i dalje nije u redu”, kako se oni tome protive itd.

U konačnici, legitimno je pitati čemu sva ova nenadana gimnastika? Prvo šok oko “prihvaćanja” kondoma, a onda odmah i “pojašnjenja” da sva kontracepcija (dakle, i kondomi) nije u redu. Kažu oni kako su kondomi u redu kao “prvi korak u smjeru humanije seksualnosti” (i to od ekipe formalno posvećene celibatu, u okvirima organizacije koja organizirano skriva pedofile pred zakonom). Ili, ako muška prostitutka upotrijebi kondom, to su “prvi trunci odgovornosti”. Zanimljivo, ne spominje se ženske prostitutke i/ili njihove mušterije.

Moj je dojam da se pokušava sanirati negativni publicitet (pedofilski skandali, epidemija AIDSa, bogaćenje čak i kroz recesiju, homofobija, tretman žena,…), a uz minimalno popuštanje realnosti i razumu. I tako su kondomi ok, ali ipak nisu. Ma, ako se zaštitite od AIDSa, ali ostanete trudni — e, tada su kondomi ok!

Izvori:

  1. Pope approves use of condoms in fight against Aids,
  2. The Pope drops Catholic ban on condoms in historic shift

Dodatak: Simke je osmislio novi brand:

Written by Charon l'Cypher

21. 11. 2010. at 23:18

Nikako na zelenu granu

2 komentara

Teško je udovoljiti Crkvi i njenim pripadnicima.

Jer, iako vole citirati Bibliju i gurati politiku “Idite i množite se”, kada se ljudima u tome pomže ispada da se čini zlo.

Po riječima Ignacia Carrasca de Paula (čelnik Pontifikalne akademije za život), novopečeni Nobelovac Robert Edwards je, ni više ni manje, “kriv za postojanje tržišta jajnih stanica i hladnjaka puna embrija”.

Dakle, daleke 1978. godine, dr. Edwards je jednom neplodnom bračnom paru ostvario dugogodišnji san – postali su roditelji zahvaljujući in vitro oplodnji. Tada su se otvorila vrata roditeljstva za mnoge parove koji pate od neplodnosti. Od te daleke godine, zahvaljujući doktoru Edwardsu i njegovom suradniku Patricku Steptoeu, mnogi su parovi postali roditelji. Rodilo se oko 4 milijuna djece koja su začeta umjetnom oplodnjom, a to su djeca čiji su ih roditelji željeli više od ičega. Doktor Edwards je tim ljudima pomogao stvoriti obitelj i budućnost.

Za njegov veliki doprinos, dobitnik je ovogodišnje Nobelove nagrade za medicinu.

Ali naravno, nekima iz Crkve to ne paše. Jer dok se djeca štancaju prirodnim putem, neplanski, jedno za drugim, onda je to ok jer je kao fol božja volja (začeće nakon nezaštićenog seksa tokom plodnih dana nije božja volja već prirodni proces). Ali kada par koji nikako ne može začeti dijete potraži pomoć umjetne oplodnje, onda je to “igranje boga”, nemoralno, bogohulno.

Izgleda da Crkvu više brinu embriji (spoj stanica koji nije čovjek), nego što ih uveseljava činjenica da su mnogi parovi zahvaljujući medicini doživjeli sreću roditeljsttva. Znači, treba se brinuti o parazitskim nakupinama stanica i o njihovoj dobrobiti, a ne o tuzi i frustraciji ljudi koji ne mogu osnovati obitelj. Prema riječima čelnika Pontifikalne akademije za život za svo zlo koje zadesi embrije kriv je doktor Edwards:

“U najboljem slučaju, embriji se usađuju u maternice, no najčešće završavaju napušteni ili umiru, za što je odgovoran novi Nobelovac.”

Isto tako, sam Nobel je kriv za ono što su ljudi činili s njegovim otkrićem. Kriv je i prvi čovjek koji je izumio čekić, jer ga neki mogu koristiti kao oružje za ubojstvo. Barem prema toj uvrnutoj “logici” Ignacia Carrasca de Paula.

Da li je onda Crkva kriva za sve zločine koji su počinjeni pod njenim vodstvom? Da li je bog kriv za uporabu njegovog imena kao opravdanje za svakakve rabote?

Nekako mi se čini da bi u slučaju takvih optužbi krivac bio netko drugi.

S druge strane, fascinantno je kako si crkveni predstavnici uzimaju pravo da komentiraju izbor čak i dobitnika Nobelove nagrade. Da li je fizičarima također dozvoljeno komentirati njihovu viziju svijeta i nebuloze kojima filaju klince i odrasle? Da li to smije činiti biolog, kemičar, ikakav znanstvenik?

Sumnjam.

Inače bi ga, u ovom vremenu samo fiktivno, spalili na lomači.

IZVOR: t.portal

Written by isisrosenkreuz

5. 10. 2010. at 14:50

%d blogeri kao ovaj: