Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘ateizam

Utjeha i pomoć u ormaru

leave a comment »

Iako tako započinje, ovo nije još jedan post o LGBT pravima.

Posljednjih godina često se spominje pojam “coming out”, obično u kontekstu “javnog” izjašnjavanja neke osobe o svojoj homoseksualnoj orijentaciji. Naziv dolazi od “coming out of the closet” (engl. za “izaći iz ormara”), gdje je ormar metafora za skrivanje osobe zbog onoga što ona je.

Problemi koji tu mogu nastupati drastično ovise o društvu i okolini, a kreću se od nezainteresiranosti okoline i sitnica poput dobronamjernih zadirkivanja ili zapitkivanja u tolerantnim društvima, preko manjeg, većeg ili čak potpunog odbacivanja od strane “prijatelja” i/ili rodbine u tzv. “tradicionalnim” društvima, do državnih kazni višegodišnjim zatvorima ili čak smrću u religijski preopterećenim društvima (Uganda, Iran, Nigerija,…).

No, što se događa kad “coming out” zatreba svećeniku (imamu, rabinu,… ovdje ću ih sve zvati “svećenicima”), i to ne po pitanju seksualne orijentacije, nego po pitanju onoga što bi svećenicima trebalo biti definiciona odrednica: po pitanju vjere?

Ili, kraće, što sa svećenicima koji “prestanu vjerovati”?

Riječima Richarda Dawkinsa (skraćeno prepričano):

Kad se farmer zasiti života na polju i poželi promijeniti profesiju, on nailazi na probleme. Potrebno je vrijeme, trud, doškolovanje, novac,… no, uz malo volje, on to može izvesti.

No, za svećenika, to znači puno više. Naravno da je potrebno sve nabrojano da bi se “promijenio posao”, ali prestanak rada kao svećenika, uz gubitak posla znači i gubitak obitelji (“djece”), a nerijetko i odbacivanje od cjelokupne sredine.

Stvarno, svećenik je nekakva centralna figura svoje zajednice. Zajednice koja je odgajana u duhu “ako nisi s nama, protiv nas si” (ili, u blažoj varijanti, “za nas ne postojiš”). Ne tvrdim da tako “razmišlja” svaki član svake takve zajednice, no to je “razmišljanje” koje se obično nameće kao službeno, od strane religijskih vođa (u mnogim državama je izraz “religijske vlasti”, na žalost, prikladniji). Za primjer kakvo je stanje u Hrvatskoj, baciti oko na članak Dvadeset godina ispiranja mozga, s posebnim naglaskom na to koju djecu vršnjaci u školama najviše diskriminiraju (hint: onu koja nisu “s njima” — na vjeronauku).

Svećenici su samo ljudi, kako se to često voli primijetiti kad treba braniti pedofilske, šovinističke, kradljive i slične jedinke među njima. Ljudi, naravno, mogu promijeniti stav, pogotovo kad su u prilici vidjeti ogromni raskorak između propovijedanja i prakse svojih religijskih organizacija.

I tako, svećenik “samo čovjek”, izgubi vjeru… što dalje?

Za takve, koji progledaju i postanu iskreni prema sebi, postoji The Clergy Project — on-line zajednica koja okuplja bivše i sadašnje svećenike koji su izgubili vjeru.

Prvi (a nekima možda i zadnji) korak u prihvaćanju sebe i svog novog “stanja” je spoznaja da osoba nije sama. Već sam popis priča iz medija daje jasan znak da takav svećenik nije jedini. Site omogućuje anonimne razgovore s ljudima u istoj ili sličnoj situaciji, utjehu, savjete,… no potrebna je punokrvna prijava, što daje dodatnu sigurnost da u zajednicu ne ulijeće baš bilo tko. Kako nisam bivši svećenik, ne mogu se prijaviti, pa ne znam detaljnije kako to izgleda unutra. No, izvana izgleda obećavajuće, a zanimljiv opis možete pročitati i ovdje.

Nekome će se možda činiti da problem nije naročito težak. Ako to mislite, izvrsno! To znači da živite u barem donekle tolerantnoj sredini. No, kako mi je nedavno rekao jedan ateist koji živi u Iranu: “kad bi moja okolina saznala da nisam musliman, odmah bi se našao neki idiot koji bi me ubio zato da ode u raj”. Nije teško zaključiti što bi se desilo “ateističkom imamu”. Da su svi muslimani tako nasilni, nisu, no neke islamističke države i pokreti propovijedaju smrtnu kaznu za svoje (bivše) konvertite (više na Wikipediji, posebno u poglavlju Apostasy in the recent past).

Kršćanske zajednice percipiramo kao ne toliko nasilne, no obično je riječ o barem donekle jačoj vladavini prava sekularne države kojoj obično nije milo da se ljude samo tako ubija. Ipak, odbacivanje od zajednice (pa i najbližih osoba) vrlo je realno u religiji kojoj je ateizam veći grijeh od pedofilije i umorstva.

Dakle, svim silnim svećenicima koji redovito prate ovaj blog ili su samo nabasali na ovaj članak: niste sami. 😀 Ako napuštanje službe za vas i nije “zdrava” opcija, barem imate zaklon, toplu (neosuđivačku) riječ i utjehu. Rado bih čuo vaše priče (možete i mailom, pa ih objavimo bez ikakve naznake identiteta). U svakom slučaju, želim vam sreću!

Za kraj (s gore citiranog sitea):

Tom was a Roman Catholic priest in Mississippi who left the ministry for the same reason he entered: he wanted to help people, and the church was not helping. (Especially regarding Civil Rights.)

Written by Charon l'Cypher

1. 11. 2011. at 19:07

El presidente no tiene quién le escriba

3 komentara

Još jedna izvrsna analiza iz per… tipkovnice čitatelja Ajgora.

El presidente no tiene quién le escriba
(Predsjedniku nema tko pisati, ali o njemu pišu mahnito)

U razgovorima o katoličkoj crkvi u Hrvatskoj često zastupam tezu kako se radi o instituciji kojoj je najveća svetinja vlastiti interes, a ostalo kada dođe na red.

Jedan od argumenata koji pri tome koristim je odnos Crkve prema komunizmu. Zanemarimo sada to što se napada komunizam kojega nikada nigdje nije bilo – u svijetu su postojali samo različiti oblici socijalizma. U daljnjem tekstu pod tim nazivom podrazumijevat ću, dakle, socijalizam.

Ranih devedesetih godina prošloga stoljeća Crkva se svom snagom obrušila na zlo i zločine komunizma, a kao glavni argumenti korišteni su pokolj na Bleiburgu, tzv. “križni putovi”, obračuni s političkim neistomišljenicima te općenito izostanak istinske demokracije.

U pravu je svatko tko osuđuje zločin, tu se nema što prigovoriti, međutim, ako se dublje proanalizira ponašanje Crkve, može se doći do zaključka kako je ta osuda samo jedan od alata kako bi se režim i ideja komunizma potpuno ocrnili.

Naime, i površnom poznavatelju povijesti poznato je kako je katolička crkva s velikim entuzijazmom podupirala kolonizatorske pohode koji su rezultirali zatiranjem cijelih civilizacija, kako je i sama sudjelovala u najokrutnijim zločinima (Inkvizicija) i ratovima (Križarski), kako se nikada s takvom žestinom nije obrušila na pošasti novijeg doba kao što su bili nacizam i fašizam, kako je podupirala razne novovijekovne hunte,…

Ostaje onda pitanje zbog čega je ipak trebalo tako ocrniti i sotonozirati komunizam? Zbog ateizama i stavljanja Crkve u zadnji red društvenog utjecaja, a posljedice su naravno i materijalno financijske prirode. Sve ostalo, uključujući i najgore zločine, bilo bi probavljivo kao i toliko puta kroz povijest…

Da Crkva i dalje tako funkcionira pokazuju novija zbivanja, ili nazvat ću ih skraćeno “slučaj Mesić”.

Naime, Mesić je u nekoliko navrata govorio ono što se ušima prečasnih i uzoritih ne sviđa ili ono što je protivno njihovom interesu. To je bio dovoljan razlog za njegovo sotoniziranje — neki to čine u rukavicama, neki to čine otvorenije (Miklenić), a oni koji su poznati kao redikuli ne ustručavaju se niti vrijeđati.

Npr. moj omiljeni don Kaćunko:

Naime, nakon dvostruko uspješno “obavljena posla” bagateliziranja i obezvrjeđivanja te nekoć časne dužnosti, P.M.S. (P. znači predsjednik, a ostalo su njegovi inicijali) je najodgovorniji što je ta “institucija sistema” postala potpuno beskorisna, nepotrebna, suvišna, štetna… i – pregolemo opterećenje proračuna!
Izvor

(Uuuups, “pregolemo opterećenje proračuna”… look who is talking … za ovu temu nije važno, ali nisam mogao ne primijetiti.)

I dok se Kaćunko spušta na razinu birtaškog prostakluka, uzoriti kardinal Bozanić je svoje mišljenje o Mesiću izrazio puno suptilnije, ali jednako znakovito:

Nakon što je predsjednik Stjepan Mesić zatražio od kardinala Josipa Bozanića da se ogradi od izjava hvarsko-bračko-viškog biskupa Slobodana Štambuka, ovaj se poprilično oglušio. Predsjednikovo pismo ga je, kaže, zateklo na putu za Rim, no o svemu je već saznao iz medija.

“Poštovani gospodine Predsjedniče, ovime Vam priopćujem da sam sadržaj Vašeg pisma pomno razmotrio”, jedino je još uzmogao, uz pozdrave sa željama za “obilje dobra”, Mesiću odgovoriti Bozanić.

Kardinalov potez na Pantovčaku su doživjeli kao pravu pravcatu bezobraštinu. Prije svega navode da Bozanić o slučaju nije mogao doznati iz medija budući da je sam Mesić javno rekao da je pisao Bozaniću zbog Štambuka, ali i ništa više od toga.”

Izvor

Dakako da ne osporavam pravo na nesuglasje, netrpeljivost pa čak i mržnju. I razmišljao sam o tome što može biti pokretač ovakvog ponašanja — ali osim Mesićevog kritičkog odnosa prema Crkvi, ne mogu naći nešto što bi bila dovoljno velika povreda nekakvih “katoličkih vrijednosti” pa da to izazove takvu buru.  Jednostavno, bebi želite uzeti zvečku i ona urla!

Za dodatno pojašnjenje prethodne rečenice, evo kroki dvaju predsjednika — jednog Crkvi omiljenog i jednog sotonskog:

I Mesić i Tuđman imaju komunističku prošlost. Tuđmanova je puno “čvršća”, s obzirom da je svoje formativne godine proveo u Partiji, i posljedice su bile puno teže i trajnije.

Naime, iako se uspješno presvukao, u duši je ostao tvrdi komunista što je dokazao svojim brojnim nedemokratskim potezima (uvođenje kulta ličnosti, nepotvrđivanje demokratski izabranih gradonačelnika Zagreba, pokušaj gašenja nepoćudnih medija itd.). Crkva je 1991. s velikom radošću pozdravila dolazak DEMOKRACIJE, ali, zanimljivo, nikada nije Tuđmanu spočitnula nedemokratsko ponašanje. Mesić je, pak, uz sve svoje mane, u odnosu na Tuđmana uzoran demokrata.

Tuđman je krajem 2. svjetskog rata već bio visoki oficir partizanske vojske. Može se opravdano pretpostaviti da je on znao o Bleiburgu više nego Račan koji je tada bio beba u nekom njemačkom konclogoru. Ali, zanimljivo, Crkva nikada nije javno pitala Tuđmana što se to na Bleiburgu dogodilo, a na kraj pameti im nije bilo pitati je li on nešto o tome znao. Ne, ne, “natjerali” su Račana da se ide ispričavati.

U vrijeme Tuđmanove vlasti nikada se nije toliko inzistiralo na pronalaženju konkretnih zločinaca, nisu se pronalazile kosti na svakom koraku kao nekoliko godina nakon njega, nije započeo niti jedan sudski proces iako je živih svjedoka bilo znatno više nego danas. Kada se o tome i polemiziralo u javnosti, Tuđmana se zaobilazilo kao da on s partizanima nikada nije imao baš nikakve veze.

Mesić (rođen 1934.) nije mogao osobno sudjelovati u tim zločinima, ali po potrebi se u pljuvačke svrhe koristi podatak da je njegov stric bio partizan.

Što je ta bitna razlika koja jednoga čini omiljenim u očima Crkve, a drugoga sotonom?

Tuđman si je već za svoje prvo pojavljivanje na Markovom trgu osigurao pratnju kardinala Kuharića koji je kasnije uvijek bio rado viđen suputnik. Pa onda su se potpisali nekakvi ugovori s Vatikanom… a za svaki slučaj stavilo se i “tako mi Bog pomogao” u tekst predsjedničke prisege… Pa tko ga takvoga ne bi volio?!

Vratit ću se još jednom na prethodnu konstataciju kako je Crkva u ranim devedesetim radosno pozdravila dolazak demokracije. Stjepan Mesić je i na prvim i na drugim demokratskim izborima dobio približno 1.500.000 glasova. I kad razni velečasni, preuzvišeni, prečasni i uzoriti pljuju po Predsjedniku Republike, trebali bi imati u vidu da osim po instituciji države koja ih obilno financira pljuju i po volji tolikog broja njegovih glasača od kojih je 1.300.000 katolika (ako ćemo vjerovati onom čuvenom 87%).

%d blogeri kao ovaj: