Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘Bleiburg

Crkveni Kmeri

leave a comment »

U Novostima je izašao novi članak Marinka Čulića, na temu političkog angažmana Crkve u Hrvata u današnjim okolnostima nestajućeg HDZa i vladavine kobajagi lijeve koalicije. Tekst prenosimo u cijelosti:

Crkveni Kmeri

Datum objave: 26.04.2012. Piše: Marinko Čulić

Podsvijest je, kažu psihoanalitičari, vražja stvar. Krenu ljudi izreći neku poluistinu ili laž i onda se spotaknu o vlastiti dugi jezik i famoznim lapsusom, tj. djelićem podsvijesti koji ne kontroliraju, kažu, avaj, pravu istinu. Današnja politika, nakon što je ušla u nepreglednu vodurinu postideološke proizvoljnosti, pruža za to svu silu mogućnosti, jer se na sve strane toliko brblja da je politički govor postao načičkan nehotičnim, nenamjernim istinama, kao Hrvatska minama.

Primjera je koliko hoćeš. Uzmite, recimo, ovo što rade dvojica hrvatskih apostola privatizacije i deregulacije, Radimir Čačić i Slavko Linić, koji se ubiše dokazujući da su dva vitalna i snažna, kao iz hrastovine istesana stupa, bez kojih nema izlaska iz ove pogibeljne krize. I mogu oni to ponoviti još sto puta, ali kada je javljeno da baš ta dvojica Vladinih ljudi ulaze u nadzorno tijelo pretežno privatne Ine, praktički su sami priznali da ta njihova privatizacijsko-deregulacijska Biblija ništa ne vrijedi. Ili, direktnije govoreći, svaki od njih pljunuo je debeli masni hračak na nju.

Sljedeći primjer je iz zagrebačke sudnice, gdje upravo traje krivični proces protiv Tomislava Merčepa, ali glavna zvijezda nije on, nego ključni svjedoci (Šeks, Gregurić, Jarnjak…), sve odreda prvi muževi hrvatske državotvorne politike. Ali, odreda i lažni svjedoci koji su, praveći se da ništa nisu znali i ne znaju o Merčepovim zločinima, zapravo otkrili da je suština tog državotvorstva otpočetka bila da se hrvatski zločini prešućuju i prikrivaju, i time sponzoriraju i potiču. Dakle, šuteći kao zaliveni, oni su izlajali sve što o tome treba znati, a sud na kojem je i dvadeset godina poslije moguće ovakvo svjedočenje i sam je dodatno potvrdio da je tako.

Idemo dalje. Oba su ova primjera iz posljednjih mjesec dana, a pojavilo ih se još sličnih, u kojima se zbog loše posađenih jaja umjesto zdravog pileta dobije mućak. Tako se Katolička crkva oštro okomila na odluku da se opozove pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu, uzimajući to čak kao dokaz da je ova vlast “odnarođena”. Doduše, nije to neko iznenađenje, pogotovo jer je došlo iz usta biskupa Vlade Košića, koji u svojoj mentalnoj draguljarnici ima i većih bisera. Ipak, pomalo je neočekivano koliko se verbalnih plotuna ovaj put rikošetom vratilo Crkvi. Košić je nazvao sramotnim što je nova vlast ovim opozivanjem stala na stranu jedne ideologije, komunističke, očito ne naslutivši što je time pokrenuo. A na čiju bi stranu, pobogu, trebala stati?! Pa komunisti su u ratu bili na čelu antifašističkog pokreta, dok su najveći antikomunisti tada bili nacifašistički okupatori i njihova ustaška posvojčad, i zar tu ima prostora za ikakvo dvoumljenje u izboru? U Košićevom slučaju očito ima. U bijesnom jurišu na komunističku neman, biskup se toliko zanio da je počeo mahati podatkom o tobože više stotina tisuća hrvatskih ljudi pobijenih na Bleiburgu i Križnom putu. Dakle, brojkom kojim nitko normalan ne barata, osim pripadnika ustaške emigracije, bratski se nadopunjujući s istim takvim numeričkim mahnitanjem na srpskoj strani o broju jasenovačkih žrtava.

Da li se, možda, ovo omaklo Košiću jer nije znao kontrolirati prekomjerni viktimološki testosteron, pa mu je ovaj udario u glavu? Kamo sreće, ali nije tako. Tu je brojku ovaj biskup ugradio pri potpuno čistoj svijesti u žrtvoslovnu shemu na kojoj već dugo radi, a najjasnije je javnost o tome obaviještena kada je na blajburškoj komemoraciji 2010. Bleiburg usporedio s Katynskom šumom. Naravno da se to dvoje ne može uspoređivati. U Katynskoj šumi su smaknuti potpuno nevini ljudi, pripadnici poljske vojske, odreda bez ikakve krivice zbog koje bi im se moglo suditi, dok je na Bleiburgu (Križnom put) takvih itekako bilo, pa ako Košić tvrdi da nije, onda je logično zaključiti da su za njega nevini i pripadnici straže iz Jasenovca ili Pavelićevog tjelesnog zdruga. A to onda faktički znači i cijela NDH. To jasno proizlazi i iz njegovih kasnijih istupa, o kojima se manje zna. Ljetos je u Tomislavgradu održao propovijed u kojoj je čak lupnuo da su Hrvati “izabrani narod” koji nikada nikome nije napravio zlo, već se uvijek samo branio. O tome je portal e-Posavinu obavijestio jedan bosanski vjernik, katolik, koji se osupnuto i ogorčeno pitao: “A od koga smo se branili u Jasenovcu i Dretelju?”, dok je sintagmu “izabrani narod” ismijao kao najobičniju pseudoteološku bljezgariju. Nakon ovoga, ponovno se moraš zapitati nije li biskup Košić ipak munjen nekom svojom kvazipovijesnom fiksacijom, koja mu nekontrolirano bježi preko jezika i otkriva o njemu više nego što bi sam htio. Ali, čekaj malo, on vodi komisiju “Iustitia et pax”, koja bi trebala biti neka vrsta elitnog intelektualnog odreda Katoličke crkve, pa ako njen prvi čovjek pokazuje ovakvu fundamentalističku isključivost i zatucanost, onda to mora biti znak nekih dubljih crkvenih pomjeranja. A to i jeste. Dosad je ovako zadrte stavove iznosio uglavnom samo vojni ordinarij, biskup pod šljemom Juraj Jezerinac, čiji su praskavi istupi mogli biti shvaćeni kao solodionice jednog crkvenog Kmera. I samo se slutilo da bi oni mogli biti upozorenje što će biti ako nominalna ljevica zauzme mjesto i predsjednika države i premijera. Sada se vidi da su se te slutnje ostvarile.

Praktički cijeli vrh Crkve danas se ponaša kao armada Crvenih Kmera na borbenom zadatku, koja ne diže samo galamu, kao što je to uglavnom radio Jezerinac, nego i zahtijeva od svjetovnih vlasti da se donose ovakvi, a ne onakvi zakoni, da se u vjeronauku u školama ne rade ni najmanje izmjene bez njenog izričitog odobrenja, a najviše da se ne dira ni u točku ni u zarez ugovora države s Vatikanom. Vladi Košiću čak ni to nije bilo dovoljno, nego je pokrenuo specijalnu jedinicu “Iustitia et pax” kako bi spriječio dodjelu odlikovanja predsjednika Ive Josipovića Dragi Hedlu, čime je jasno pokazao da koliko bagatelizira žrtve ratnih zločina Branimira Glavaša i druge o kojima je Hedl pisao, toliko istovremeno napumpava i mistificira one s Bleiburga. Većina tih pritisaka, od kojih je ovaj posljednji otvoreno ponižavanje institucija hrvatske države, u koju se Crkva toliko zaklinje, poduzimaju se kako bi se spriječilo da ova vlast dirne u materijalne povlastice koje Crkva uživa. No, kako ta vlast ne pokazuje takve namjere, osim donekle najavom da će kontrolirati trošenje velike količine novca koji Crkva dobiva iz budžeta, cilj je očito širi i smjera na čvršće ušančivanje pozicije u društvu, ali i politici.

Na to se crkveni vrh, po svemu sudeći, odlučio zbog bitno izmijenjene političke situacije nakon što je HDZ, izbušen velikim korupcijskim aferama, izgubio izbore. Iako odnosi Crkve s tom strankom više nisu idilični kao devedesetih, ona se osjećala puno sigurnije uz nju na vlasti. Ipak je kler dugo figurirao kao popovsko krilo HDZ-a, a HDZ kao političko, čak i vojno krilo Crkve (neustavna hodočašća Hrvatske vojske u katolička svetišta u zemlji i inozemstvu). Osim toga, HDZ ne samo što više nije na vlasti, nego zbog teških unutrašnjih svađa ne funkcionira ni kao opozicija, čime je otvoren prazan prostor u koji se sada ubacuje Kaptol, držeći, ne bez osnove, da je to njegovo prirodno stanište. Razlika je jedino što on smatra da to stanište treba štititi puno radikalnije nego HDZ, a to znači s puno više antikomunističkih decibela, što je odmah na početku otišlo toliko daleko da je “Glas Koncila” napao Milanovićevu Vladu zbog zabrane održavanja neonacističke internacionale u Zagrebu.

Problem je jedino što, unatoč toj zabrani, ova Vlada nimalo ne sliči na komunističku neman koju bi javnost doživjela kao opravdanu metu za crkvene anateme i gromove. Zato sada Kaptol mora praviti tu neman od blata, kako bi kreirao histeriju nalik onoj iz vremena splitske Rive, ali bez realnih izgleda da se ona zaista ponovi. To znači da hrvatska desnica, stranačka i crkvena, neće uspjeti prebaciti vlastitu krizu na društvo u cjelini. Barem zasad.

Izvor: Crkveni Kmeri

Written by Charon l'Cypher

26. 4. 2012. at 11:55

Blajburška molitva za European Bank

with one comment

Nabasao sam na simpatičan tekst o trenutnom stanju post-Jugoslavenskib država u (po meni) jako kvalitetnim Novosstima. Iako tekst nije striktno vezan uz religiju i religijske organizacije, proziva ih kao jednu od tri pojave ujedinjene u slabljenju i osiromašivanju običnih ljudi, a s konačnim ciljem lakše (ili čak u potpunosti neometane) manipulacije. U konačnici, gledanje religijskih organizacija bez prizme ostatka naše stvarnosti ionako nema previše smisla, pa mi se navedena analiza utoliko više čini prikladna za ovaj blog.

Tekst prenosimo u cjelosti:

Blajburška molitva za European Bank

Što je zajedničko trima događajima koji su se odvili prošloga tjedna: skupu na Bleiburgu, zagrebačkom sastanku Evropske banke za obnovu i razvoj i katoličkim misama, koje se redovno održavaju? Zajedničko im je da su to događaji u organizaciji privatno-(nad)državnih partnerstava, gdje “kozmopolitske” organizacije, poput banaka, crkvi i udruga za promicanje povijesnog revizionizma i rasizma, ponekad potpomognute i našim novcem iz proračuna, ponekad i same “donatori“ našem posustalom društvu, svestrano raspravljaju i kroje našu sudbinu. Ekonomsku, moralnu i metafizičku. Da, i uvijek uz prisustvo vladajućih. Koje još zovemo i političkom strankom, iako se oni višedecenijski deklariraju kao etnički klub. Na Bleiburgu je bio i govorio saborski zastupnik HDZ-a Ivan Jarnjak, na bankarskom skupu HDZ-ov ministar financija i potpredsjednik Vlade Ivan Šuker, a na misi je bila premijerka, članica HDZ-a, Jadranka Kosor. Ovu zadnju vijest nismo provjerili, no ako je prošli tjedan propustila odlazak u crkvu, neka nas javno demantira.

No, nije okolnost što se HDZ-ovci pojavljuju u različito bitnim ulogama na ova tri mjesta, jedino što označava rečene skupove. Jer, njih nešto i razlikuje. Razlikuju ih ideologije u ime kojih nastupaju. Nazovimo, u light verziji, ideologiju blajburškog skupa nacionalističkom, katoličke crkve klerikalnom, a skup evropskih bankara neoliberalnim. Naravno, hard verzija govorila bi o tri kandidata za neku od varijanti danas vladajućeg post-fašizma. Jer, sve tri ideologije – katolicizam, nacionalizam i neoliberalizam – zasnovane su na nekom od oblika isključivanja. Sve tri nas uvjeravaju da nekoj skupini ljudi ne možemo pripisati ljudskost. U katolicizmu su to žene, istospolno usmjereni, pripadnici drugih vjera, prije svega islama. U nacionalista su to svi koji dolaze s istoka i juga, iz Azije i Afrike, Romi, te naravno svi nehrvatski post-Jugoslaveni (zato se na “hrvatskom” Bleiburgu ne spominju npr. “srpske” žrtve).

U neoliberala “neljudi” su beskućnici, siromašni, nezaposleni, svi koji preživljavaju od socijalne pomoći. Sve su te skupine ljudi, kojih je svakim danom sve više, stranci u “nacionalnom tijelu”, koje je zato sve manje i sve “ugroženije”. Prošla su ona sjajna vremena kada su problem bili samo Srbi. Sada se granica između nas i njih zaoštrava, a broj izroda sa hrvatskim državljanstvom raste. Nije slučajna, na globalnoj ravni, veza između kapitalističke neoliberalne i naoko pred-kapitalističke, konzervativno-katoličke i ekstremno-desne, rasističke ideologije. Na prvi pogled neoliberalnost zagovara punu slobodu izbora, izbor životnih stilova i spolnih usmjerenja, dok konzervativci, naprotiv, čuvaju strogu granicu između dozvoljenog i nedozvoljenog, normalnog i patološkog.

No, dublja od razlike je sličnost. Ta sličnost govori o dvije vrste ljudi: zaslužnima i nezaslužnima, pobjednicima i poraženima. U toj podjeli uspijevaju oni bliži novcu i moći. Siromašni – bez obzira na vjerski status – iskorištavaju državu, rado bi živjeli bez rada na račun bogatih, koji su svoje bogatstvo stekli teškim i marljivim radom. Sve tri ove ideologije, kakve su danas, vide u smanjenju socijalnih prava uspostavljanje neke više društvene pravde. Ukidanje socijalne države u njihovom je nepisanom post-političkom programu.

U pitanje dolaze temelji socijalne države, prije svih politička i demokratska jednakost. Zato sada ljudska prava postaju sve više arbitrarnima, ovisna od samovolje onih koji imaju moć da društvu nametnu svoju interpretaciju “pravičnosti”. Ako ima i gladnih, a politički lojalnih i bogobojaznih Hrvata, kako pomagati “ostalima”? Kapitalu, kada ih još uopće treba, najbolje služe dehumanizirani ljudi bez prava, kojima se lako manipulira. Npr. oni koji su zaposleni, a siromašni.

Slovenska socijalna radnica Vesna Leskošek ovako sažima kriterije prekarnosti (nepredvidivo i nesigurno egzistencijalno stanje koje otežava materijalno i psihološko blagostanje pojedinca) rada: nesigurnost zaposlenja (poslodavac vas može otpustiti u svakom trenutku, ako mu više niste potrebni); funkcionalna nesigurnost ( poslodavac vas može premjestiti s jednog radnog mjesta na drugo, po svojoj volji); opasnost radnog mjesta (spram drugih ljudi, okoliša); neredovitost isplate zarađenog; ugrožen ili onemogućen pristup pogodnostima iz rada (bolovanje, godišnji odmor, otpremnina, mirovina); nestalnost radnog vremena; ograničena mogućnost kolektivnog ugovora, pritužbe i kolektivnog zastupanja interesa; ograničena mogućnost pristupa novom znanju, obrazovanju i osposobljavanju.

To je kratak opis trenutne sudbine nas, većine stanovnika ove zemlje, zaposlenih, a siromašnih. Ne samo novcem, već i društvenošću. To je i opis neposredne budućnosti, u kojoj će se, zbog povoljnih društvenih i političkih uvjeta za povećanje prekarizacije poslova i smanjenje socijalne sigurnosti zaposlenih i nezaposlenih, broj zaposlenih, a siromašnih, povećavati. Na tome projektu rade sve tri spomenute, u nas vladajuće, ideologije: neoliberalizam, nacionalizam i klerikalizam. A HDZ ima svoje predstavnike u svima i prošli tjedan svi su radili.

Autor: Srećko Pulig

Što više reći, nego da slabi, uplašeni i osiromašeni — ali radno sposobni — ljudi, po mogućnosti i taman zdravi da dožive kraj radnog vijeka ili malo kraće (ali nikako ne puno dulje), najbolje služe svima osim sebi.

Sretna budućnost svima nama uspavanim ljepoticama i ljepotanima!

%d bloggers like this: