Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘crkva

Crkva desničarska?! Ma ne bi oni, tako im Ante Pavelića!

leave a comment »

Zanimljiva vijest danas na Indexu:

Kaptol uvrijeđen izvještajem njemačkih biskupa: Crkva nije uz političku desnicu. To je kleveta!

CRKVA u Hrvata duboko je uvrijeđena zaključcima s 18. međunarodnoga kongresa Renovabisa inače službene ustanove Njemačke biskupske konferencije kako je u Hrvatskoj Crkva tijesno povezana s desnim stranačkim spektrom. Ivan Miklenić glavni urednik Glas Koncila neslužbenog glasila Kaptola, smatra kako je riječ o uvredi i kleveti koja dolazi iz redova Katoličke crkve.

“Stav da je Katolička Crkva u Hrvatskoj ‘tijesno povezana’ s političkim strankama desnice ne samo da ne odgovara povijesnoj istini i stvarnosti, nego je i objektivno ocrnjivanje Crkve i falsificiranje stvarne slike Crkve u Hrvatskoj, koje se nažalost dogodilo na skupu koji je organizirala Katolička Crkva i koji je trebao poslužiti dobru”, napisao je u svom uredničkom komentaru dodajući da se radi o “etiketiranju”.

“U Hrvatskoj, naime, postoji i živi još u doba komunizma stvoren medijski mit o Crkvi kao neprijatelju ljevice, no mit i stvarnost nemaju niti mogu imati išta zajedničko”, smatra Miklenić dodajući da pripadnika Katoličke crkve ima i na ljevici. Isto tako Miklenić tvrdi da ne postoji ni jedan službeni dokument niti Hrvatske biskupske konferencije, niti Komisije “Iustitia et pax” niti neke crkvene pravne osobe koji bi dovodio Crkvu u “tijesnu povezanost” s političkom stranačkom desnicom.

Pa, kako link vrijedi tisuću riječi, a meni se ne da puno tipkati, evo… da podsjetimo:

Nije Hrvatska, no nemojmo glumiti da nije ista Crkva:

Written by Charon l'Cypher

11. 9. 2014. at 19:18

Sv. Franjo

6 komentara

Nije još svet, ali kakva je praksa… bude. Možda tek nakon smrti, ali ni to više nije sigurno.

Dakle, koji bi bili prvi dojmovi o novom papi?

Ajmo prvo maknuti s tapete očito: već smo imali iskustva s jednim Franjom i posljedice se osjećaju i danas. 😛

Tekstovi na internetu nastaju brže nego ih je moguće čitati. Ja sam, za upoznavanje s likom i djelom novog pape izabrao sljedeća dva:

Da se razumijemo: kad je Benedict XVI najavio ostavku, bilo mi je žao, a žao mi je i dalje. On je bio kao slon u staklarskoj radnji, apsolutno nesposoban nabaciti simpatični PR svog prethodnika. Sama činjenica da je bio jedan od najbližih suradnika Ivana Pavla II. pokazuje da papa naci nije bio bitno drugačiji od svog predhodnika, u djelu i stavovima, nego samo u nesposobnosti da odglumi dobrotu. Utoliko je on bio iskreno lice katoličke crkve, što su zorno dokazali (i) njegovi potpisi na dokumentima koji propisuju zaštitu pedofila. Nešto slično je i Dawkins govorio prije 3 godine.

A novi papa izgleda kao čista suprotnost.

Novog papu karakteriziraju kao “kardinala siromašnih”. Blagog izraza lica, živi skromno, putuje autobusom, ne tovari se zlatom,… Ukratko, djeluje simpatično. Ima potencijalnu mrlju prešutne podrške vojnoj hunti, no to je — u danim okolnostima — gotovo nikakva optužba, slično Ratzingerovom članstvu u Hitlerjugendu. Postoje naznake da je radio malo više od prešutne podrške, no to tek treba dokazati.

U Vatikanu nije obavljao nikakvu dužnost, što znači da je osobno vrlo vjerojatno u dobroj mjeri “čist”.

Što očekivati od Crkve pod njegovom vladavinom? Već se saznalo da je novi papa ljuti protivnik homoseksualaca, kontracepcije i abortusa. Dakle, klasični (za današnje pojmove, čak ekstremni) konzervativizam. Ništa novog u katoličkoj crkvi, a i teško je očekivati moderne stavove od 76 godina starog svećenika. Dakle, u službenom djelovanju Crkve bilo bi naivno očekivati promjene. Utoliko se slažem s komentarom s gornjeg DW-linka da je riječ o “još jednom prijelaznom rješenju” koje odgađa (nužnu?) modernizaciju Crkve.

Što se tiče neslužbenog djelovanja Crkve (čit. zločina i kriminala), mislim da je vrlo malo izvjesno da će jedan outsider tu imati neki bitni utjecaj, bilo pozitivni, bilo negativni. Utoliko bih rekao da su se stvarni moćnici u Vatikanu (možebitno i frakcije) dogovorili izabrati lutkicu koja će na van izgledati dobro i polirati ugled Crkve, dok će oni nastaviti po starom. Njegova je uloga uvjeriti Svijet da se Crkva okrenula na bolje, a njihov je posao držati sve po starom, ako ne i gurnuti na gore. Jesam li i koliko u pravu, pokazat će vrijeme. Vjerojatno nećemo morati niti jako dugo čekati, s obzirom na težinu fokusa koji mediji drže na Crkvi, a teško je vjerovati da će ih umilno lice novog pape baš sve zbuniti.

Rado bih čuo komentare naših vjernih čitatelja. Tko zna, možda zaključimo nešto što će izmijeniti Svijet… :mrgreen:

Written by Charon l'Cypher

15. 3. 2013. at 0:03

Tko te skrio, magarac je bio!

leave a comment »

Pedofilija danas predstavlja veliki problem Crkve, ne zato što se događala, događa se i događat će se i dalje, nego zato jer se za nju saznalo. Ovčice okreću leđa pastirima (na žalost, još ne masovno), a žrtve se sve više ohrabruju i traže odštetu od Crkve koja se, pak, brani da ne kontrolira svoje svećenike jer oni nisu njeni “zaposlenici” u klasičnom smislu.

Visoki sud u Portsmouthu, UK, prije mjesec dana je donio presudu po kojoj Crkva JE odgovorna za svoje svećenike.

Koplja su se lomila oko konkretnog slučaja svećenika Baldwin (umro 2006 u dobi od 75 godina) za čije je zlostavljanje Crkvu optužila njegova nekadašnja žrtva, tada djevojčica, a danas majka, koja se u sudskim spisima vodi pod oznakom JGE.

Crkvini svećenici su Crkvu branili tvrdnjom da je svećenik Baldwin efektivno bio “samozaposlen” i da ga nadležni biskup nije mogao “otpustiti” bez direktne odluke Rima.

Sud je presudio kako stvarno nije bilo formalnog ugovora o radu, no i da odnos svećenika i Crkve sadržava sve bitne elemente koji odgovaraju odnosu poslodavac-posloprimac, te da je Crkva indirektno odgovorna za svoje svećenike.

Crkva još ima mogućnost žalbe pred Vrhovnim sudom Velike Britanije, što će gotovo sigurno i iskoristiti, jer presuda otvara mogućnost traženja ogromnog broja visokih odšteta od nekadašnjih (a i budućih) žrtava zlostavljanja.

Lord Faulks QC je, u ime dijeceze, izjavio kako Crkva nema namjeru izbjegavati odgovornost za pedofilske svećenike. “Moji klijenti problem seksualnog zlostavljanja shvaćaju krajnje ozbiljno i trude se svim silama taj problem iskorijeniti i istražiti”, rekao je i doda: “Ovaj slučaj je došao pred sud jer o takvom zahtjevu još nikada nije odlučeno.”

MACSAS, neprofitna organizacija koja zastupa žrtve zlostavljanja, izrazila je zadovoljstvo presudom: “Osuđujemo ponašanje katoličke crkve koja tvrdi da želi pomoći žrtvama seksualnog zlostavljanja počinjenog od strane svećenika, ali istovremeno, potpuno kontradiktorno, odbijaju razgovarati sa žrtvama i priznati štetu koja im je time nanesena, boreći se svim sredstvima da izbjegnu formalnu odgovornost  pred zakonom”.

Osobno, ne vidim direktnu vezu “zaposlenosti” i odgovornosti. Nećemo HEP tužiti ako neki električar zlostavlja dijete. Problem je, po meni, skrivanje zločina i zločinaca (i to organizirano na najvišoj razini!), te premještanje istih “svježim” žrtvama. Organizacija koja upregne toliko resursa u skrivanje zločinaca pred zakonom i, još gore, u pritisak na žrtve da budu tiho, treba odgovarati, krvavo! Bio to HEP i Crkva, manje je bitno (mada, s obzirom na javnu samopromociju Crkve, jaslice, vrtići i škole bi bili bolja usporedba od HEPa).

Zato, iskreno me ne zanima je li biskup mogao ili nije mogao “otpustiti” Baldwina. Zašto ga nije prijavio svjetovnim vlastima, da ga pospreme u odgovarajuću instituciju, daleko od djece? Ako je znao i šutio, to se zove suučesništvo. Dodamo li tome (davno dokazanu) službenu politiku Crkve da skriva zločince, imamo zapovjednu odgovornost cijele organizacije.

Zato, pozdravljam ovu odluku za koju se nadam da će preživjeti žalbu, te da će i druge zemlje donijeti slične presude.

Izvor: The Independent

Written by Charon l'Cypher

15. 12. 2011. at 19:06

U čemu je pogriješio Bernard Grujić, “sveti mag s imidžem kvartovskog štemera”?

leave a comment »

Prenosimo izvrsni komentar Hrvoja Marjanovića s Indexa, na temu prodavanja magle i čudnovato različitom pristupu u osnovi istim ponašanjima.

Bernard Grujić (foto: KAportal)

U čemu je pogriješio Bernard Grujić, “sveti mag s imidžem kvartovskog štemera”?

SLUČAJ riječkog “iscjelitelja” Bernarda Grujića svakako je jedna od najvećih budalaština koje smo imali prilike pročitati u domaćim medijima, ali ujedno i jedna od zabavnijih. Njegovo suđenje mediji su skloni nazivati spektakularnim i ovog su puta itekako u pravu. Sve povezano s ovim slučajem jednostavno je spektakularno.

Poduzetništvo

Naime, ovaj vidovnjak, sveti mag, iscjelitelj, psihoterapeut, regresionist, prevarant i generalno gledajući, uspješan hrvatski poduzetnik, svoje je mušterije fino obrlatio koristeći se najefikasnijim alatom svakog pravog “poduzetnika” – neopisivom naivnošću žrtava. U jednu vam je ruku drago što je ovaj muljator završio iza rešetaka jer to po svim mjerilima i zaslužuje, ali ne možete se ne nasmijati kada pročitate kako je do tih 17 tisuća kuna došao. Dakle, sveti mag s imidžem kvartovskog štemera nije koristio prisilu niti je ljudima upadao u kuću bahato im oduzimajući teško stečen novac. Jednostavno ih je “ucijenio urocima”. Nesretnike je neko vrijeme “marinirao” serijom najglupljih trikova da bi im nakon svega rekao: “Uplatite mi 20 tisuća kuna ili će vas zadesiti velika nevolja. Bu!” Izveo je ekstremniju verziju onoga što roditelji rade djeci: “Budi dobar ili ću Djedu Mrazu reći da ti ove godine ne donese darove”, ali uz sve to uzeo im je i novac. Naravno, oni mu novac nisu trebali dati, ali kako mu ne platiti kada je priča tako uvjerljiva.

Bilo bi grubo govoriti o žrtvama muljaže kao naivčinama jer ipak se radi o ljudima koji su imali ozbiljnih problema, a netko je njihovu nesreću grubo iskoristio. Očekivali su čudo, a dobili su čudaka koji im je uzeo novac koristeći se prijevarama.

Simona i Hrvati

I dok se mi tako lijepo smijemo ili žalimo nasamarene, ne bismo smjeli zaboraviti da se bliži doba godine kada kreće posvećivanje domova. Koliko ste samo puta čuli da je netko dao novac čudno obučenom čovjeku koji svake godine oko praznika obilazi kuće i stanove u pratnji nekoliko podjednako čudno obučenih dječaka, šprica zidove “magičnom” tekućinom, čita nešto iz svoje male knjižice čudesa i poslije svega uzme kuvertu s novcem. Naravno, nitko vam neće priprijetiti zlom ako novac ne date, ali podrazumijeva se da više sreće i plodnije njive imaju oni koji dopuste da im čarobnjak pošprica kuću, a jackpot dobiju samo oni koji poslije svega ostave i fino popunjenu kuvertu. Poruka je jasna, Bog voli lovu više od Simone Šajn, a oni koji mu za Božić ili Novu godinu poklone kuvertu vrijednih papirića, ulaze u njegov “Plus klub” u kojem se dijele vrijedne nagrade kao sreća+, uspjeh ekstra i blagostanje turbo.

Iako je u načelu riječ o dobrovoljnom prilogu, često nailazite na priče o svećenicima koji odbijaju odraditi svoj posao ako im to nije plaćeno, a to stvara popriličnu nelagodu kod vjernika jer ne primiti određeni sakrament znači biti nemio Isusu, a to nije kul.

Sveti Džirlo

Stoga, ono što se nakon svega trebamo zapitati jest na koji se način Bernijeva spletka razlikuje od one organizirane i razlikuje li se uopće? Imamo lika koji je od lakovjernih ljudi uzeo novac ucjenjujući ih nekim većim zlom u slučaju da mu se novac ne uplati, a s druge strane ljude koji više ni moraju ucjenjivati da bi novac uzeli jer njihove žrtve odmalena žive sa strahom od odmazde. Prvi je nešto kao lokalna pečenjarnica, drugi kao McDonald’s, a ideja je u načelu ista. Ucjene su za amatere.

Da stvar bude smješnija, u nastojanjima da ljude uvjeri u svoju ozbiljnost, Grujić je spomenuo i Papu koji ga je tobože pozvao u svoje dvore ne bi li se uvjerio u njegove čudotvorne moći. Kakva glupost! Pa neće se jedan Papa natezati sa ćelavim kokošarima koji izvode trikove s kartama. Najveći trik koji je Crkva ikad izvela jest to da je uvjerila narod da trik ne postoji.

Prije nego se ljudima nasmijete u lice i kažete nešto u stilu: “Koliko naivan moraš biti da bi povjerovao u takva sranja?”, pokušajte se prisjetiti koliko ste novca dali Svetom Mister Džirlu.

Male tajne velikih majstora

Na posljetku, poduzetni Zlatko Sudac osnovao je tvrtku na sličnim temeljima, ali je svoj posao odradio daleko pametnije. Nikog nije ucjenjivao već se par puta samoozlijedio poput problematične tinejdžerke, maskirao u Isusa, skompao s pravim ljudima i pustio autosugestiji da učini svoje. Pa još donedavno smo o njemu pričali kao o karizmatiku, a ne liku koji “posluje” i izdaje grozomorno loše albume. I to je to. Serite, pljujte i pričajte što želite, ali bio je to poslovni potez desetljeća.

Jedino što Bernardu Grujiću u ovoj situaciji možete zamjeriti jest apsolutni nedostatak karizme i takta. Do trenutka kada je započeo s ucjenama, bio je na pravom putu da postigne ono što postižu svi oni koji novac zarađuju iskorištavajući tuđu naivnost. Stoga, zaslužuje sve što je dobio pa i više jer mogao je naučiti od najboljih, a bio je preglup ili prelijen da to učini. Da je sve ovo napravio obučen u svećeničku halju, najgore što bi mu se dogodilo bio bi negativan “osvrt” u medijima i preseljenje u drugu župu.

Izvor: U čemu je pogriješio Bernard Grujić, “sveti mag s imidžem kvartovskog štemera”?

A možda je Bernard Grujić samo trebao “podirati” nekoliko dječaka te tako dokazati svoju svetost i (p)ostati iznad zakona?

Written by Charon l'Cypher

13. 12. 2011. at 12:48

Žao mi je naroda

leave a comment »

Još jedan vrhunski komentar frederika, jednog od meni najdražih bloggera s Pollitike (kojeg, na žalost, nisam uspio dobiti da nam se ovdje pridruži). Tekst prenosim u cijelosti.

Žao mi je naroda

„Kad konzervativci nemaju genijalnosti oni zamišljaju da je dovoljno restaurirati prošlost ne vodeći računa o sadašnjosti“

Ovaj citat poznatog belgijskog povjesničara Henri Pirenne-a (1862 – 1935) iz „Povijest Europe od seobe naroda do XVI.st.“ baš lijepo opisuje konzervativnu Hrvatsku. Među njima posebno mjesto ima crkveni povjesničar dr. Mile Bogović, inače gospićko–senjski biskup. On je nedavno objavio poveliku knjigu svojih novinskih tekstova (o osnivanju i rastu Gospićko-senjske biskupije s posebnim naglaskom na izgradnju „Crkve hrvatskih mučenika“ u Udbini) pod pretencioznim naslovom „Žao mi je naroda“.

Naslov „Žao mi je naroda“ možda bi mogao predstavljati dobru ilustracija suvremenog hrvatskog trenutka, ali s posve drugačijim konotacijama od onih koje biskup nudi. U uvodu spomenutoj knjizi (izdavač “Alfa” – urednik Božidar Petrač) napravljen je razgovor s biskupom, u kojem je ovaj pojasnio da je ideju za ovakav naslov uzeo iz Evanđelja, jer je eto “Isus često vidio da narodu ne ide dobro – ne samo zato što je gladan, nego i zato što izgleda kao ovce bez pastira.

Nama pak preostaje razjasniti zbog čega je njemu ustvari „žao naroda“: Da li zato što je hrvatski narod danas gladan i besperspektivan? Ili zato što su ovce bez pastira? Ako bismo slijedili istu evanđeosku potku, trebali bismo pretpostaviti da bi brižni pastir Isus najprije napasao gladno stado, a potom mu gradio sklonište. Naš biskup je uradio obrnuto – on je „ovcama“ ponudio veličanstveno sklonište samo uz duhovnu hranu. Ali – u modernom vremenu nije baš uputno tretirati narod kao stado ovaca, jer je ovakva arhaična terminologija iritantna.

Mi znamo da je Crkva po vokaciji konzervativna ustanova – da nije takva ne bi trajala dva milenija. No u dugoj povijesti svog postojanja događale su se razne mijene, kojima se i Crkva morala prilagođavati – radi čega i jest opstala dva milenija. Uvijek u presudnim povijesnim trenucima je važno na izazove pronaći prave odgovore. Ako se zadržimo na crkvenom terenu najjednostavnije bi bilo slijediti Isusov nauk, što prvenstveno znači pokazati više senzibilnosti za potrebe naroda u nevolji. Uzor takvom ponašanju bi bila enciklika “Rerum Novarum“ (Nove Stvari), s kojom je uoči grozomornog XX stoljeća Papa Leon XIII (1878.-1903.) upozorio svijet (Urbi et Orbi) na “divlji kapitalizam“ i njegove posljedice (ukoliko ga se ne zauzda na vrijeme). S time je predvidio i sve ono što se u svijetu potom događalo (tj. I i II svjetski rat, fašizam, komunizam). Pogledajmo koliko je samo mali citat iz enciklike „Rerum novarum“ bio znakovit:

“Neka radnik i poslodavac naprave slobodno ugovor, a posebno neka se slobodno slože glede plaće. U svemu postoji prirodna pravda starija od bilo kakvog pogađanja između čovjeka i čovjeka. Zato plaće trebaju biti dovoljne za štedljiv i pristojan život radnika. Ako se pak kroz prisilu ili strah radniku nametnu neprihvatljivi uvjeti poslodavac radnika čini žrtvom sile i nepravde.“

Posebno treba naglasiti taj dio da je – „prirodna pravda starija od bilo kakvog pogađanja između ljudi“. Čini se da ni loše iskustvo naše i svjetske povijesti, kao niti nauk dobrog Pape Leona XIII nisu omiljeno štivo konzervativnih struktura naše Crkve. U rigidnoj biskupskoj interpretaciji (Bogovićeva) floskula „Žao mi je naroda“ zvuči u današnjem vremenu kao prastari „štos“ s kojim se nekada davno pastvi nudila onozemaljska utjeha u zamjenu za ovozemaljske patnje.

Gradnja „Crkve hrvatskih mučenika“ započela je 9. rujna 2005. (na spomen-dan Krbavske bitke), a planirana je da bude nacionalno svetište svim žrtvama „palim za katoličku vjeru i domovinu Hrvatsku“ . Projektirana je po nadahnuću crkve Svetog Križa u Ninu iz 9. stoljeća kao svojevrsna glomazna replika male ninske Crkve, poznate kao “najmanja katedrala na svijetu”. No, nasuprot svoj arhitektonskoj velebnosti ovo udbinsko zdanje može biti tek spomenik rasipnosti novovjekih crkovnih graditelja. Ponajprije zato što se Krbavska bitka odigrala davne 1493. godine, u kojoj se radi nesloge, gluposti, lakomislenosti i vojnog neznanja protiv Turaka uludo potratio „cvijet hrvatskog plemstva“. Danas, u modernim vremenima opterećenim teškom krizom, apsurdno je trošiti golemi novac na komemoraciju nekog dalekog događaja, koji, nota bene, predstavlja uzaludni poraz. S druge strane, ma kako grandiozan projekt bio, on ne može ni približno dosegnuti vjerski, kulturni i povijesni značaj malene ninske crkvice – koja je nastala u samo praskozorje hrvatskog postojanja na ovim prostorima. Konzervativcima tako mio bijeg u prošlost zapravo ide u krivom smjeru, jer radi neumjerenosti ustvari predstavlja, biblijskim rječnikom nazvano, akt svojevrsnog „klanjanje zlatnom teletu“. Nakon dugog komunističkog „posta“ mnogi naši „pastiri“ su se odjednom našli u izobilju, te poneseni obilatim količinama novca (kojima ih je nova hrvatska vlast zasipala uglavnom radi svojih potreba a na račun poreznih obveznika) bešćutno je počela trošiti tuđi novac podlegavši materijalističkom poroku.

„Crkva hrvatskih mučenika“ nije jedini primjer neumjerenosti počinjene u ime duhovnosti. Kao što je Mile Bogović izgradio „noviju, ljepšu, veću i stariju“ ninsku katedralu na Udbini, (preveliku za ovu ličku „vukojebinu“ jer bi po potrebi cijela Udbina u nju mogla stati), tako je i „božji vojnik“ biskup Jezerinac napravio super-luksuzni Vojni ordinarijat. Ali sličnih objekata ima dosta. Crkvu je očigledno uhvatila pomodna manija građevinskog poduzetništva (koju mnogi zagrebački arhitekti i građevinci „obožavaju“ – jer se uglavnom sve odvija u gotovini i iza zatvorenih vrata).

Za razliku od ovovremenih „rastrošnika“ koji „slave“ neke davne i nevesele događaje, pamte se primjeri mnogo veselijih godišnjica, kao što je bila ona 1925. godine (u ime tisućgodišnjice krunidbe Kralja Tomislava koji se navodno zbio 925. godine na Duvanjskom polju). Radilo se o dobro organiziranoj akciji diljem Hrvatske; u kojoj su se gradila pristaništa, popravljale zapuštene crkve, obnavljale znamenitosti i spomenici kulture, a potom su na te objekte se postavljale spomen-ploče. Ima ih mnogo širom Hrvatske. Dakle, i u to zlo vrijeme Aleksandrove Jugoslavije, Hrvati su slobodno mogli slavili svoju povijest, i trošiti novac u spomen-svrhe, ali mnogo obzirnije, pametnije i praktičnije, tj. u nešto konkretno i korisno za zajednicu. Treba se zapitati nije li se i ovaj veliki novac, u ovim za Hrvatsku teškim vremenima, mogao utrošiti u štogod korisnije, u nešto od pomoći ratom poharanoj udbinskoj zajednici – a u slavu povijesnog pamćenja postaviti skromniju spomen-ploču. Ali jok! Megalomanski duh hrvatskih biskupa pod skromnom spomen-pločom ne bi mogao doživljavati strastvene katarze (kao ona od 11. rujna ove godine, kad se u novoposvećenoj udbinskoj crkvi koncelebrirao spomen na izgubljenu Krbavsku bitku uz prigodno osmišljeni „Dan hrvatskih mučenika“).

Hrvatska je još uvijek zemlja poremećenih vrijednosti. Mnogi ovovremeni hrvatski „državotvorci“ su od samog osamostaljenja Hrvatsku shvatili kao kravu muzaru, koju mogu bezobzirno musti sve dok ne krepa. I Crkva se uhvatila u ovo „državotvorno kolo“, pa su uz pomoć tih nemoralnih „nacionalnih veličina“ se djelatno uključili u grešnu hrvatsku pretvorbu i privatizaciju. Mnogi među njima su se pretvorili u biznismene. U istom grešnom ozračju su se rodili i famozni Vatikanski ugovori, pod čijom krinkom se kler uselio u povlaštene proračunske stavke, ali i djelatno uključio u materijalističku grabež nacionalnih dobara.

Tako se Crkva u Hrvata premetnula u vodeću snagu hrvatske politike – i odmetnula u neku vrstu nedodirljive „države u državi“. U zadnje se vrijeme kroz medije stidljivo provlači pitanje boji li se vrh hrvatske države svoje Crkve – jer se uporno izbjegavaju teška pitanja revizije neodrživih i anakronih odnosa Crkve i države. Baš na to upućuje i novi državni proračun, koji je unatoč teškoj ekonomskoj situaciji poštedio Crkvu proračunskih rezova. Tako će brojni članovi crkvene hijerarhije i dalje se posluživati iz državnih i umirovljeničkih fondova (mada im nikada ničim nisu doprinosili). Istovremeno brojka od preko 300.000 nezaposlenih u Hrvatskoj i dalje nesmiljeno raste, poduzeća se i dalje zatvaraju, zaustavljaju se razvojni projekti (npr. autoceste), itd.

Neminovno se nameće potreba da se pod lupu javnosti konačno stavi i sama Crkva. Valja nam biti optimist, jer dolazi vrijeme kad će se i Crkva (za svoje vlastito dobro) početi bojati javnosti radi suodgovornosti za teško stanje u kojeg je uvaljen narod hrvatski. U to se uklapa i neminovnost revizije Vatikanskih ugovora – a što se napokon i predviđa Člankom 15 stavkom 2. prvog Ugovora u kojem lijepo stoji:

„U slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet ce pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima“.

Već ova kriza drastično je promijenila okolnosti, dok skori ulazak u EU i prihvaćanje EU standarda predstavljat će dodatnu drastičnu promjenu okolnosti. Kad uskoro i u Hrvatskoj svaka crkvena zajednica bude živjela od svojih vjernika, prema njima će se morati ponašati s više obzira – jer svaka izgubljena „ovčice“ će značiti i gubitak za „pastire“.

Izvor: Žao mi je naroda

Written by Charon l'Cypher

3. 12. 2010. at 2:54

Čist račun

3 komentara

Spora ruka pravde (ili barem reda) možda sustigne i crkvene račune.

Prema novom Zakonu o fiskalnoj odgovornosti, svaka udruga koja prima sredstva iz proračuna Republike Hrvatske imat će zakonsku obvezu da jednom godišnje Ministarstvu financija podnese detaljan izvještaj o tome kako su se i za što ta sredstva koristila. Možda će za neke župe biti teško stavku “nenamjenska sredstva” preimenovati u “svećenikov Audi”, ali ako zakon prođe neće se više moći izvlačiti na foru da nisu dužni, u skladu sa 4. ugovorom s Vatikanom, donositi financijska izvješća. Naime, u tom istom ugovoru naglašava se da će “HBK osnovati središnju ustanovu za uzdržavanje klera. Isto će učiniti i (nad)biskupije za svoje područje. Te ustanove dužne su poštivati zakone RH o financijskom poslovanju”.

Možda ovaj put (sekularni) Zakon uspije pobijediti (crkveni) zakon 😉

Inače, već i sada Zakon o izvršenju proračuna te Zakon o državnoj reviziji  obvezuju sve kojima se dodjeljuje novac iz proračuna da podnosi izvješća o trošenju tog novca. Međutim,

“Od Katoličke crkve dosad nismo dobili niti jedno izvješće o načinu trošenja proračunskog novca”,

veli Biserka Čoh-Mikulec, glasnogovornica u Uredu državne revizije.

Tko zna, možda je ovo prvi sramežljivi korak i prema zakonu koji će omogućavati da građani sami biraju koje će udruge financirati iz svojeg poreza. Bilo bi lijepo kada bi Crkvu (ne samo katoličku, da se razumijemo) financirali isključivo njeni vjernici, umjesto da nečiju vjeru financiraju svi građani države koja je po Ustavu sekularna 😉

IZVOR: Jutarnji list

 

Written by isisrosenkreuz

23. 11. 2010. at 13:06

Mrvice

5 komentara

Nakon što je ušla u sustav školstva, zdravstva, zakonodavstva, trgovanja nekretninama i građevine, napokon Crkva ulazi i u mnogo zanimljiviji sustav – sustav PDVa.

Izgleda da će sa novom godinom (od 1. siječnja 2011.) Crkva plaćati porez na iznajmljivanje prostora, prodaju svijeća i suvenira, te da će za tu vrstu trgovine izdavati i račune.

Kao neprofitna organizacija ( 😆 ) Crkva i dalje neće plaćati PDV za mise, krštenja i slične obrede, no barem postoje naznake da bi njihova trgovina vjerskim igračkama mogla donijeti koju kunu u proračun (kojeg vrlo rado koriste bez da sudjeluju u njegovom punjenju). Naravno, njihove nekretnine i donacije se i dalje ne diraju (zar nije fantastično da se PDV plaća za svaku humanitarnu akciju, a Crkva za novac od donacija ne plaća ni kune?). Najveći dio kolača i dalje ostaje netaknut. I neoporeziv.

Biskupi navodno na ulazak u sustav PDVa gledaju blagonaklono. No, valja napomenuti da ulazak u sustav PDVa znači i porezni nadzor te prekid plaćanja u gotovini.

To Crkvu sigurno ne brine jer zarada od prodaje svijeća sigurno nije najdeblja stavka njihovog proračuna 😉

IZVOR: net.hr

Written by isisrosenkreuz

23. 8. 2010. at 7:35

%d bloggers like this: