Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘Črpić

Trebate li “mangupe” u svojim redovima?

2 komentara

Nedavno je prof. Milan Polić na portalu H-alter objavio tekst “Prezrena katolička manjina” u kojemu u svjetlu ankete o religioznosti koju su proveli Gordan Črpić iz Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i Siniša Zrinščak s Pravnog fakulteta u Zagrebu analizira nedavnu Bozanićevu jadikovku o prezrenim katolicima.

O ovome je bilo riječi i na našim stranicama, a tekst prof. Polića koji dotiče i neke stvari na koje se mi ovdje nismo osvrnuli toplo preporučam.

“Okidač” za pisanje ovoga teksta zapravo i nije bio navedeni Polićev tekst već rasprava koja me pak podsjetila na mnoge koje sam pratio na raznim portalima.

Dakle, kada se diskutira o brojnosti katolika u Hrvatskoj i proračunskom financiranju Crkve, prevladavajuća većina komentatora koji se predstavljaju kao vjernici

– grčevito brani podatak o broju katolika u Hrvatskoj na koji se poziva Crkva
– isto tako grčevito brani pravo RKC na proračunsko financiranje.

U mnogim tekstovima i komentarima već sam se bavio brojevima pa sam i sam sebi već pomalo dosadio, stoga se ovaj puta ne bavim pitanjem “koliko” već “zašto”.

1. STATISTIKA

Iako se u javnosti pojavilo mnoštvo anketa koje pokazuju da među onima koji se izjašnjavaju katolicima ima jako puno kvazikatolika, vjernici ustrajavaju u obrani podatka iz popisa stanovništva (koji je za Crkvu najpovoljniji).

Pri tome se može uočiti fascinantno funkcioniranje vjerničkog uma. Naime, vjernici bez imalo kritičnosti kao istinite prihvaćaju potpuno iracionalne stvari koje nikada nisu dokazane, koje se u stvarnosti ne događaju i za koje nema živućih svjedoka. Za svoja uvjerenja neki su (bili) spremni podnijeti mučeništvo, a bili su ga spremni braniti i ognjem i mačem.

Međutim, kada se pojavi neka tvrdnja koja im ne odgovara, a koja je logična, vrlo vjerojatna i za koju postoje iskustvene potvrde živućih suvremenika, u vjernicima se odjednom probudi skeptik koji za dokaz traži doktorsku disertaciju s dva zaprisegnuta svjedoka, a poželjan je i “pištolj iz kojega se još dimi”.

Na portalu “Sekularizam” uz Polićev tekst koji se također bavi statistikom, na kraju se nalazi i jedan “Jubito”video prilog iz emisije HRT-a Ekumena. Na kraju priloga (8:35) jedan od sudionika emisije, deklarirani vjernik (ne znam mu ime, ali nije ni bitno za ovu priču) kaže:

Nije lagano biti vjernik, pa to zahtjeva cijelog čovjeka …

Nije to pitanje identifikacije ili uspjeha u društvu, nije to statistika.

Kako bi bilo jasnije na što “ciljam”, parafrazirat ću spomenutog vjernika:

Nije bilo lagano biti branitelj! Nije to pitanje identifikacije ili uspjeha u društvu, nije to statistika.

I kada se čuveni Registar počeo sumnjivo povećavati, kada se braniteljski status počeo koristiti kao pitanje identifikacije ili uspjeha u društvu, branitelji su vrlo jasno i glasno izrazili svoje negodovanje (uz izuzetak interesnih skupina koje su branile Vladu):

“Ne želimo da se lažnjaci kite časnim imenom branitelja!”

Lažnjaci kradu, kradu zasluge i (po)časti, ali kradu i novac i materijalne privilegije na koje nemaju pravo.

Kako se vjernici vole prikazivati moralno superiornijima u odnosu na ateiste (s čime se djelomično slažem, npr. oni su “Ne ukradi” dobili od Boga, a mene su tome učili mama i tata koji su sigurno inferiorniji 😉 ), čudi me kako istinski, praktični vjernici nisu digli svoj glas protiv lopova koji si nezasluženo prisvajaju časno ime katolika?! – jer ne zaboravimo,
nije lagano biti vjernik, pa to zahtjeva cijelog čovjeka!

Kako to da vjernici nisu digli svoj glas protiv “mangupa u svojim redovima” koji omogućavaju i onu drugu “krađu” – tj. da Crkvi pripadnu materijalne privilegije koje po svemu sudeći nisu sukladne veličini stada?!

Ili, da ne budem baš previše kategoričan, zašto barem nisu digli glas i tražili da se nešto poduzme kako bi se skinula sumnja s Crkve kao (tzv.) moralne vertikale?!

Prirodna je stvar da o veličini grupe ovisi i osjećaj sigurnosti, no ne bi li moral ipak trebao biti na prvome mjestu, osobito ako ga se voli isticati kao glavnu razlikovnu kvalitetu u odnosu na ne-vjernike?

2. FINANCIRANJE

Kada se brani neko pravo, prirodno je, logično i legitimno time zastupati i vlastiti interes. Posebno je to izraženo kod financiranja.

Velika većina vjernika čije sam komentare čitao brani pravo na proračunsko financiranje Crkve.

Nikako ne mogu dokučiti koji je njihov interes u tome?! Naime, vjernici govoreći o vjeri kao primarnu ističu duhovnost koja i jest glavna djelatnost Crkve.

Pitanje je, dakle, kako su na kvalitetu njihovog duhovnog života utjecale enormne izravne i neizravne državne donacije?
Koje su to duhovne vrijednosti koje bez njih nisu imali?

Kako nisam korisnik usluga koje daje Crkva, ne mogu niti nagađati pa ću ovim pitanjima i završiti u nadi da će mi neki vjernik (kojemu nije gadljivo posjećivati ovu stranicu) prosvijetliti pamet na čemu sam unaprijed zahvalan!

Written by Ajgor

25. 8. 2010. at 12:02

“Krimen: Hrvati, katolici”

with one comment

Gordan Črpić, Ravnatelj Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, spominjan je ovdje u dva navrata – u vezi s anketom o religoznosti Hrvata te u vezi s njegovim poimanjem prava žena u trudnoći.
U članku iz JL koji je u svome tekstu «linkao» S I N I S T E R, Črpić

… se želio osvrnuti na nekoliko stereotipa i etiketa koje se … vežu uz Hrvate i načela Katoličke crkve, a nemaju ozbiljnog uporišta.

Pri tome se i sam poslužio jednim stereotipom bez ozbiljnog uporišta koji se u RKC u Hrvatskoj razvija od propasti socijalizma na ovamo. Umjesto pojma stereotipa možda je slikovitije reći da se radi o mitu o surovom proganjanju Crkve u vrijeme socijalizma koji se želi usaditi u svijest onih koji se ne sjećaju toga vremena.

Pa tako Črpić, bez imalo krzmanja kaže i ovo:

Tisuće vjernika pobijeno je, proganjano i zatvarano u Hrvatskoj kroz 50 godina. Krimen: Hrvati, katolici.

Elementarno intelektualno poštenje zahtijevalo bi takvu izjavu potkrijepiti barem nekim podatkom ili izvorom, osobito jer Črpić i sam kaže da to piše ne samo kao vjernik već i kao sociolog.

Što je problematično u njegovoj izjavi?

Prvo, on tvrdi da je krimen koji je doveo do progona, zatvaranja i likvidacija (i to pazite, TISUĆA vjernika) bio to što su bili Hrvati i katolici!

Da, bilo je proganjanih vjernika, ali koliko mi je poznato, nitko nije proganjan, zatvoren ili ubijen samo zato što je bio Hrvat i/ili katolik. Bili su proganjani neprijatelji režima ili oni za koje se smatralo da bi za režim mogli biti opasni. Komunisti su u svojim progonima neistomišljenika bili pragmatični: nisu trošili energiju i sredstva na one koji ih nisu mogli ugroziti.

(Samo to što je netko bio katolik nije za tadašnji režim bila nikakva ugroza … danas, kada u društvu ima 80% katolika, imaju gotovo neograničen pristup medijima i demokratsko pravo glasa i političkog udruživanja, vidimo da su vrlo neučinkoviti, dapače, osjećaju se čak i ugroženima od šačice “relativista” 😉 )

I najpoznatija žrtva komunista, Alojzije Stepinac, nije bio osuđen zato što je bio Hrvat i katolik već zato što nije želio surađivati s Titom i smatran je opasnošću za režim.

Najokrutniji i najmasovniji postupci prema (potencijalnim) neprijateljima zbili su se 1948. godine, brojnim deportacijama na Goli otok gdje je veliki broj ljudi zaista bio i ubijen. Među njima je bilo i onih koji “nisu ni luk jeli, ni luk mirisali” već su bili paranoičnim “pravovjernim” komunistima tek sumnjivi ili su bili prokazani poput vještica u vrijeme inkvizicije.

Krimen: Hrvati, katolici? Ne, nego «informbiroovci»!

Drugi poznatiji period u kojemu je ljude «jeo mrak» bio je 1971. – «Hrvatsko proljeće». Bilo je okrutnih obračuna milicije s demonstrantima, mnoštvo ljudi koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme završilo je u zatvorima gdje se pretrpjeli prilično okrutan tretman. I bilo je i onih koji su «nestali», ali o tome se nije smjelo govoriti.

Krimen: Hrvat, katolik? Ne, nego Hrvat koji je htio demokraciju i samostalnost!

(Ako se dobro sjećam, Crkva je tada šutjela iako je imala odličnu priliku za istinsku demonstraciju mučeništva o čemu sada tako rado lamentira.)

Bilo je montiranih suđenja, bilo je i pojedinačnih likvidacija političkih protivnika, ali govoriti o tisućama pobijenih samo radi nacije i vjere, potpuna je besmislica. Još je veća besmislica, a moglo bi se reći i vrhunski bezobrazluk, tražiti paralelu između negiranja holokausta i negiranja ove tvrdnje, kako to čini Črpić.

Nadalje, Črpić tvrdi kako se sve to događalo punih 50 godina!

Neka ova okrugla brojka bude shvaćena kao licentia poetica, ali Črpić kao sociolog dobro zna da ondašnje društvo, kao i svako drugo, nije bilo statično i da je u vremenu od završetka Drugog svjetskog rata do 1990. godine prošlo kroz brojne preobrazbe.

Progon Crkve neposredno nakon rata i «progon» u kasnijim periodima nisu bili istog intenziteta niti sadržaja.

Istina je kako je nakon rata Crkva bila najveća žrtva nacionalizacije. Zašto? Zato što je najviše imala! Pri tome je važno naglasiti kako su Crkvi ostavljeni objekti i nekretnine koje su im bile potrebne za obavljanje njihove osnovne djelatnosti i za osiguravanje egzistencije.

Ali komunistički teror u poslijeratno vrijeme nije bio «privilegija» samo Crkve već su tu kašu kusali svi oni koji nisu bili u strukturama vlasti – narodu su oduzimani «viškovi» žita i svinja, seljake se tjeralo u zadruge, pod prisilom se išlo na «dobrovoljne» radne akcije… itd. itd.

Komunisti su znali da bi im radikalne mjere u vidu potpune zabrane crkvenog djelovanja donijele više štete nego koristi. Stoga su i u ustav FNRJ iz 1946. godine unijeli odredbe o slobodi vjeroispovijesti:

Član 23
Svi građani, bez razlike pola, narodnosti, rase, veroispovesti, stupnja obrazovanosti i mesta stanovanja, koji su navršili 18 godina starosti, imaju pravo da biraju i da budu birani u sve organe državne vlasti.

Član 25
Građanima je zajemčena sloboda savesti i sloboda veroispovesti.
Crkva je odvojena od države.
Verske zajednice, čije se učenje ne protivi Ustavu, slobodne su u svojim verskim poslovima i u vršenju verskih obreda. Verske škole za spremanje sveštenika slobodne su, a stoje pod opštim nadzorom države.
Zabranjena je zloupotreba crkve i vere u političke svrhe i postojanje političkih organizacija na verskoj osnovi.
Država može materijalno pomagati verske zajednice.

Praksa je izgledala bitno drugačije – u tome je smislu posebno ciničan članak 23. – bez obzira na vjeroispovijest građani su mogli biti birani, ali nisu mogli biti izabrani 😉 – jako dobro se znalo da su sve važnije funkcije u državi rezervirane za članove Partije – ateiste.

Vlast je perfidno šikanirala kler i vjernike i trudila se minorizirati ili izbrisati njihovu nazočnost u javnosti.

Paraleleno s time pokušavala je odvojiti RKC od Vatikana.
Ovakvo stanje trajalo je do 1962. godine kada su vlasti shvatile da u tome ne mogu uspjeti pa su počele surađivati s Vatikanom, a 1966. kao rezultat višegodišnjih pregovora potpisan je protokol SFRJ i Vatikana koji je Crkvi jamčio određena prava.

Pravo na slobodu vjeroispovijesti bilo je i u Ustavu SFRJ iz 1974.

Član 154.
Građani su jednaki u pravima i dužnostima bez obzira na nacionalnost, rasu, pol, jezik, veroispovest, obrazovanje ili društveni položaj. Svi su pred zakonom jednaki.

Član 174.
Ispovedanje vere je slobodno i privatna je stvar čovjeka. Verske zajednice odvojene su od države i slobodne su u vršenju verskih poslova i verskih obreda. Verske zajednice mogu osnivati samo verske škole za spremanje sveštenika. Protivustavna je zloupotreba vere i verske djelatnosti u političke svrhe. Društvena zajednica može materijalno pomagati verske zajednice. Verske zajednice mogu, u granicama određenim zakonom, imati pravo svojine na nepokretnosti.

Za razliku od poslijeratnog vremena, ove su odredbe u velikoj mjeri zaista bile i poštivane. Postalo je čak moguće i da deklarirani vjernici budu nastavnici u školama što je u onom prethodnom periodu bilo nemoguće.

Još veća liberalizacija u odnosima prema vjerskim zajednicama nastupila je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Iz toga vremena (čini mi se da je to bila 1985. godina, ispravite me ako griješim) ostao mi je u sjećanju jedan događaj koji je odjeknuo poput bombe jer je do tada bio nezamisliv: voditelj Dnevnika TVZ (Televizije Zagreb, današnji HRT) vjernicima je čestitao Božić!

Govoriti, dakle, o teroru nad Hrvatima katolicima koji je trajao punih 50 godina potpuna je besmislica!

No, naš cijenjeni sociolog Črpić nije neznalica u svojoj struci. On vrlo dobro zna kako se stvaraju mitovi, tj. kako funkcionira propaganda:
red istine, red laži, poneka hiperbola za pojačavanje dojma, puuuno, puuuno ponavljanja i rezultat neće izostati.

A očekivani rezultat je iluzija o mučeništvu RKC te o Hrvatskoj kao vjekovnoj katoličkoj zemlji u kojoj su vjernici bili brutalnom silom onemogućeni u izražavanju svoje vjere. Iz toga, naravno, slijedi i prirodno pravo na kompenzaciju u vidu brojnih beneficija!

U vrijeme pisanja ovoga teksta u medijima su osvanuli i komentari na Miklenićev komentar u Glasu koncila u kojemu se (bivši) komunisti prozivaju za sva zla u Hrvatskoj od Domovinskog rata do danas. Ovoga puta su u ulozi zlotvora prikrivenih u raznim “nedržavotvornim” strankama, uključujući i HDZ.

Na stranu sada što ima puno istine o presvučenim komunistima koji su postali veliki “državotvorci” i tako sačuvali svoje moćne pozicije … znakovito je kako se krivac obavezno traži u krepanom konju.

Kako primijećuje Klauški

… Naučili smo već da je vrlo lako zaurlati “komunisti” i očekivati da pod tom pravedničkom silinom svi skrušeno padnu na koljena. Teško je, međutim, za crkvene dužnosnike i uvodničare ustati u obranu poštenja i pravde, malog čovjeka i vjernika

Written by Ajgor

13. 8. 2010. at 11:38

Postano u Uncategorized

Tagged with , ,

Brojevi (ni)su važni (?)

7 komentara

U tekstu “Budućnost – Srednji vijek” Isisrosenkreuz dala je svoje viđenje razultata o istraživanju religioznosti u Hrvatskoj. Kako se radi o vrlo zanimljivoj temi, a želeći izbjeći preopširan komentar, odlučio sam napisati vlastiti osvrt.

Prvo, ono što mi je pobudilo zanimanje bio je medijski prikaz ovoga istraživanja u dvije najutjecajnije dnevne tiskovine: Večernjem i Jutarnjem listu.

Večernji list objavio je tekst o rezultatima ovoga istraživanja 12. srpnja pod naslovom “Sve manje Hrvata osjeća se katolicima”. Jutarnji je 20. srpnja objavio tekst pod naslovom “U Hrvatskoj manje katolika, ali su konzervativniji: njih 50% protivi se pobačaju”.
Naslovi su samo naizgled slični, međutim dok onaj Večernjakov sugerira slabljenje vjere, Jutarnji sugerira snaženje vjere usprkos činjenici da se broj vjernika smanjuje.

Obje tiskovine dale su i grafički prikaz rezultata, ali niti jedna nije dala cjeloviti prikaz istraživanja.
Prikazi rezultata u Večernjem i Jutarnjem imaju vrlo malo zajedničkih dodirnih točaka.
Stekao sam dojam kako je Večernji birao one rezultate koji idu na štetu Crkve dok je Jutarnji postupio obratno.

Toliko o objektivnosti medija. 😉

Zanimljivim smatram odabir pitanja u vezi s ponašanjem građana u svakodnevnom životu što je prikazano u Jutarnjem.
Poznato je kako se religije vole predstavljati kao izvorište morala, no isto je tako poznato kako je to netočno. Pitanja o mitu, švercanju u tramvaju,drogiranju, nevjeri, laganju … trebala bi valjda sugerirati kako su to ekskluzivno religijske, a ne univerzalne vrijednosti koje omogućavaju bolje funkcioniranje društva.

Ako već i postoji nešto što je religijska (katolička) moralna ekskluziva, onda su to stavovi o eutanaziji, predbračnom seksu … i naravno, o pobačaju.

S obzirom na značaj koji mu pridaje kler, vjerujem kako neću pogriješiti ako pitanje pobačaja nazovem svojesvrsnim “lakmus papirom” za prepoznavanje “pravog” katolika. U tom su slučaju rezultati istraživanja katastrofalno razočaravajući i nikako ne zavrijeđuju biti istaknuti u naslovu članka sugerirajući sve veću konzervativnost Hrvata. Čak i uz predočene nove rezultate o 80% katolika, 53% koji odobravaju pobačaj kod neudanih i 50% kod udanih žena u očiglednom su nesrazmjeru.
Pri tome treba istaknuti kako pitanje o pobačaju kod udanih žena (“kad bračni par ne želi imati djece”) sugerira ovo kao metodu planiranja obitelji. Kad bi takvo pitanje postavili u bilo kojem feminističko-ateitističkom društvu, mogao bih se kladiti da bi odgovor bio 100% neodobravanje pobačaja u funkciji planiranja obitelji. Radi se, naime, o uobičajenom kršćanskom raskoraku između dogme i realnosti: zabranjivat ćemo kontracepciju, a pobačaj ćemo osuđivati kao ubojstvo, iako neprimjena prvoga često dovodi do drugoga.

Na temelju uobičajenog stajališta klera, pravo pitanje o pobačaju bilo bi: “Jeste li za zakonsku zabranu pobačja?” no o tome imamo jedno novije istraživanje provedeno krajem 2009. godine.

Na ovo pitanje odgovorilo je “u potpunosti se slažem” tek 19,2% ispitanika, a “uglavnom se slažem” svega 33,5% ispitanika.
U tome su istraživanju vrlo jasno formulirana i druga pitanja koja se mogu smatrati katoličkom ekskluzivom i koja zorno priakazuju ogroman raskorak u broju onih koji se samo izjašnjavaju i onih koji se i pridržavaju – o tome sam pisao ovdje.

U interpretaciji rezultata, zanimljivo je kako Gordan Črpić koristi pojam “sekularizacija”. Sekularizacija označava razdvojenost Crkve od države, ili kako je to netko jako davno rekao: “caru carevo, bogu božje.”
Spominjući tako europske primjere, Črpić kaže kako je u Češkoj došlo do sekularizacije društva, a u Slovačkoj nije. Pogrešno: u Češkoj je došlo do ateizacije društva (ima tek 30% osoba koje se izjašnjavaju kao vjernici). Ako se ne varam, u Europi jedino Malta nije formalno sekularna država. Teoretski, ateizacija i sekularizacija ne moraju biti u izravnoj vezi.

Ustav može definirati državu kao sekularnu iako se većina stanovnika izjašnjava vjernicima – takav je slučaj npr. u Hrvatskoj. U praksi ova odvojenost funkcionira malo teže – Hrvatska je opet dobar primjer pa je tako moguće i to da potpredsjednik parlamenta, k tome još i iskusni pravnik, kršenje ove ustavne odredbe opravdava tradicijom. Radi se, naravno, o licemjerju i strahu političara od gubljenja glasova na izborima. No da funkcionirajuća sekularizacija u većinski vjerničkim državama nije samo teorija dokazuje primjer Turske.

Sekularizacija država je civilizacijska tekovina koja ne ide u prilog religijskim zajednicama pa je jasno da joj one pružaju žestok otpor ne ustručavajući se pri tome niti kršiti ustav.

I na kraju, evo me i kod naslova: zašto nam je toliko važno koliko ima vjernika u Hrvatskoj?

Za bolje razumijevanje, evo jedne hipotetske situacije: nakon popravka automobila, dobijete račun na popriličan iznos uz objašnjenje kako je on izračunat na temelju utrošenog vremena i dijelova. Bi li vam to bilo dovoljno ili biste tražili specifikaciju?

Upravo u takvoj situaciji našla se RKC – ispostavila je račun, a nije dala specifikaciju:

Članak 6. Ugovora o između Svete Stolice i RH o gospodarskim pitanjima kaže:

6. Mjerodavne vlasti Katoličke Crkve i Republike Hrvatske pri određivanju spomenutoga novčanog iznosa imali su na umu postotak građana Republike Hrvatske koji se izjašnjavaju katolicima.

Taj famozni “postotak građana Republike Hrvatske koji se izjašnjavaju katolicima” izvučen je najverojatnije iz popisa stanovništva, a na temelju njega RKC prigrabila je financijska i druga prava koja daleko nadmašuju ono što je prikazano samo kao izravna uplata iz državnog proračuna – objašnjenje se može pročitati ovdje.

Iz toga je razloga sasvim logično očekivati da RKC održava famu o ogromnoj većini katolika pa tako ne iznenađuje niti Črpićevo objašnjenje kako pad od 6% vjernika ne predstavlja ništa zabrinjavajuće i izvlači vrlo nategnute podatke o jačanju vjere kod mladih.

S druge strane, ateisti i ireligiozne osobe trude se dokazati kako je nepravedno na temelju napuhanih i nedokazanih podataka nekome davati ogromna financijska sredstva i privilegije dok je istovremeno u propast otišla “zemlja znanja”, nestali su besplati udžbenici i učenički prijevoz, a studenti se pri upisu obvezuju da će sami platiti studij ako to država ne bude u mogućnosti.

Kako bi se spriječilo daljnje prolijevanje žuči o ovoj temi, najbolje rješenje je utvrditi istinu. Kako? E pa može se i to. Jedna od najpouzdanijih metoda je uvođenje tzv. crkvenog poreza što za RKC ne bi bio velik gubitak … hm, kada bi statistike bile istinite…

Written by Ajgor

23. 7. 2010. at 19:33

%d bloggers like this: