Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘financije

RKC vs. civilno društvo

3 komentara

Proteklih dana na raznim internetskim forumima i brbljaonicama svih vrsta često su se vodile rasprave o troškovima papinog posjeta i općenito o financiranju Crkve.

Apologeti su najčešće kao kontraargument kritičarima državnog financiranja Crkve isticali udruge civilnog društva: “… pa ni mi ne želimo financirati Babe i pedere …”

Toga će biti i ubuduće, no valjano se mogu uspoređivati samo “kruške s kruškama i jabuke s jabukama”, a svatko tko želi razmotriti činjenice, zaključit će da se u takvim raspravama uspoređuju “kruške s jabukama”.

Za početak, evo argument jednog teologa koji se ne odnosi baš na financiranje udruga, ali ilustrira za kakvim sve “argumentima” posežu apologeti.
Kaže, dakle, teolog Šola u Hrvatskoj uživo:

Ja poznajem dosta roditelja gdje oba roditelja rade, uplaćuju novac u državni proračun, a njihovi sinovi ne studiraju, iz tog proračuna se recimo financira školstvo. Hipotetski, moje dijete ne studira, ne želim uplaćivati u proračun.

Ovakvu blesavoću ponajmanje bih očekivao od nekoga tko se smatra intelektualcem. Gospodin Šola zaboravlja da će spomenuti roditelji i njihovi sinovi koji ne studiraju ako se razbole vjerojatno radije ići liječniku koji je studirao, nego Šolinom djetetu koje se (hipotetski) ne želi školovati. Ili, ako požele otići rođaku u Australiju, vjerojatno će radije letjeti s pilotom koji se školovao, nego da ga vozi Šolino (hipotetski) neškolovano dijete. Da ne govorim o kvalitetnom obrazovanju i znanosti kao temelju svekolikog napretka društva što onda posredno puni proračun, pa tako olakšava i haračenje u korist svete matere koju Šola tako zdušno zagovara.

Vratimo se civilnim udrugama ili građanskim udrugama ili nevladinim udrugama …

Civilne udruge su interesne skupine koje sudjeluju u političkom životu države u cilju njegovog unaprijeđenja. Bave se, uglavnom, onime čime se vlast ne želi, ne može ili ne stigne baviti i često su u funkciji korektiva vlasti.
Iako u svojim organizacijskim oblicima okupljaju samo uži krug izravno zainteresiranih, njihov rad često ima pozitivne učinke na cijelo društvo. Npr. udruge za zaštitu potrošača uspjele su “progurati” zakon o zaštiti potrošača koji služi svima u zajednici. Udruge za zaštitu životinja uspjele su progurati svoj zakon. GONG već godinama sustavno radi na edukaciji mladih kako bi odgovornije sudjelovali u političkom životu … itd.

Postoje i usko specijalizirane udruge čiji se rad odnosi na malu ciljnu populaciju, ali njihova je društvena vrijednost neosporna. To su na primjer udruge koje štite žene žrtve obiteljskog nasilja.

Tu su i one udruge koje se mnogima ne sviđaju poput udruga za promicanje prava homoseksualaca. One se bore za prava seksualnih manjina i kao takve imaju svoju civilizacijsku vrijednost, ali su trn u oku mnogima, a osobito religijskim fanaticima.

Za sve ove tri skupine koje sam naveo karakteristično je da one ne teže ograničavanju tuđih sloboda. Homoseksulaci nikoga ne nagovaraju da im se pridruži, B.a.b.e. nikome ne osporavaju pravo da ne koristi kontracepciju i da ne ide obaviti abortus, Rode nikome ne propisuju obaveznu medicinski potpomognutu oplodnju itd. Također, niti jedna od tih udruga ne izlazi iz onoga što je definirala kao svoj djelokrug rada.

I tu je prva i krucijalna razlika između Crkve i udruga. Crkva nameće ili želi nametati svoja pravila svima. Tako želi ozakoniti zabranu abortusa svima, utjecala je na zakon o MPO koji se odnosi na sve itd., a to je posljedica njezine težnje ka aposlutnoj dominaciji koja proizlazi iz samoproglašenog prava na uplitanje u baš sve sfere javnog života.

Nevladine udruge financiraju se na temelju projekata koje podnose Vladi RH, Uredu za udruge.
Na temelju predloženih projekata tj. programa rada, povjerenstvo odlučuje koje će od njih dobiti državnu potporu. (Česta je zabluda da sve udruge dobivaju državnu potporu.)

Financiranje Crkve temelji se na Ugovorima sa Svetom Stolicom, a njezin projekt na temelju kojega se financira definiran je ovako:

Republika Hrvatska s obzirom na veliku ulogu Katoličke Crkve u društvenoj, odgojnoj, kulturnoj i karitativnoj djelatnosti … (slijedi tekst ugovora)

Za svaku kunu koju dobiju, udruge moraju državi polagati račune. Svako nenamjensko trošenje sredstava podliježe sankcijama.

Crkva nikome do sada nije odgovarala niti za lipu utrošenih sredstava niti je to država od nje (do nedavno) tražila.

Finacije za pojedine udruge mogu se ovisno o procjeni povjerenstva ili općem društvenom stanju ukinuti ili (drastično) smanjiti.

Iznos kojim se financira Crkva zacementiran je, a njegovo mijenjanje ovisi uglavnom o milosti Kaptola, kao prošle godine kada je iznos “dragovoljno” smanjen, valjda da se u krizi ne bi previše raspravljalo o Ugovorima.

Financiranje udruga temelji se na zakonima RH dok je financiranje Crkve dignuto na razinu međudržavnog sporazuma što je puno teže, a u našoj licemjerno političkoj situaciji i gotovo nemoguće promijeniti.

Udruge funkcioniraju uglavnom zahvaljujući volontiranju aktivista.

Crkva ima široku mrežu profesionalnog kadra, a dio njenih zaposlenika dobiva plaće od države za poslove vjeroučitelja te dušebrižnika u vojsci i policiji.

Kada neku od udruga (su)financira neka strana organizacija ili strani državljan, vrlo brzo dođe pod sumnju kako se radi o izdaji nacionalnih interesa i nanošenju štete nacionalnom ponosu (sjetite se Sorosa i Tuđmanov(sk)ih zapažanja u vezi s njim).

To što je Crkva u službi Vatikana (formalno druge države) i odgovara papi (stranom državljanu), to čini se nikome ne smeta. Dapače, ovih dana gledamo s kojom snishodljivošću se ostvaruje projekt njegovog ugošćivanja.

I na kraju, ono najvažnije. Formalno su i udruge i RKC neprofitne organizacije, međutim treba biti glup i slijep da se ne vidi pravi karakter Crkve. Posjeduje nekretnine u enormnim količinama, bavi se rentanjem, ulaže u razne poslove (“Da, izgubili smo 18 milijuna kuna, ali nećemo propasti”), mešetari (“Kako je Bozanić opsovao zbog propasti crkvenih 25 milijuna kuna”), ima se i za štednju (“Na računu don Vinka Sanadera je 2,7 milijuna crkvenih kuna”), raspolaže dionicama, “centrala” u Vatikanu ima čak i svoju banku itd. itd. Drugim riječima, financiranje Crkve iz proračuna je kao da nekome od hrvatskih vodećih tajkuna država svake godine dodaje još 300 000 000 kuna …

Ako se, dakle, rasprave o financiranju Crkve želi temeljiti na usporedbi s udrugama civilnog društva, potrebno je pronaći barem jednu udrugu koja barem približno funkcionira poput Crkve i onda takva rasprava može biti smislena.

Oglasi

Written by Ajgor

4. 6. 2011. at 14:42

Raduj se, gladni narode

4 komentara

Zadnjih je tjedana Hrvatska doživjela second coming svojeg Mesije, stoga je zrela i za prvi dolazak ličnosti koja mu opako konkurira glede sposobnosti obmanjivanja masa.

Iz predsjedničkog ureda stiže nam radosna vijest: bogata, pravno sređena, nekorumpirana, visokoproduktivna i visokoobrazovana Republika Hrvatska ugostit će papu Benedikta XVI. u 2011. godini.

Unatoč tome što je državni vrh nedavno izražavao zabrinutost zbog skupocjenosti tog posjeta, Benedikt je ipak prihvatio. Znači li to da će sam platiti svoj dolazak i boravak u Kroatistan (i sve što uz to ide) kako ne bi još više opteretio naš deficitarni proračun? Naravno da ne.

Ako vas osobno zabrinjavaju visoka stopa nezaposlenosti, nelikvidnost, korupcija, pronevjere, muljaže, nefunkcioniranje pravne države, kolaps mirovinskog sustava, loša kvaliteta zdravstva i slične sitnice, razvedrite se. Vjerne ovčice, neka vas ne brinu sve te materijalne nedaće, duhovni njemački ovčar će posjetiti i utješiti svoje stado. Zablejite mu što glasnije. On nam dolazi i nosi nam, po riječima predsjednika Ive Josipovića (i usput agnostika, ali izgleda stvarno samo usput), poruku mira, suživota i ljubavi.

I upravo onako kako plaćamo svoje SMS poruke mobilnom operateru, tako ćemo platiti ovu poruku Svetog oca. Po ne baš povoljnoj tarifi.

IZVOR: Dnevnik.hr

 

P.S. Evo kako izgleda računica napada Panzer-division Vatican u UK.

Written by isisrosenkreuz

29. 10. 2010. at 12:32

Trebate li “mangupe” u svojim redovima?

2 komentara

Nedavno je prof. Milan Polić na portalu H-alter objavio tekst “Prezrena katolička manjina” u kojemu u svjetlu ankete o religioznosti koju su proveli Gordan Črpić iz Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i Siniša Zrinščak s Pravnog fakulteta u Zagrebu analizira nedavnu Bozanićevu jadikovku o prezrenim katolicima.

O ovome je bilo riječi i na našim stranicama, a tekst prof. Polića koji dotiče i neke stvari na koje se mi ovdje nismo osvrnuli toplo preporučam.

“Okidač” za pisanje ovoga teksta zapravo i nije bio navedeni Polićev tekst već rasprava koja me pak podsjetila na mnoge koje sam pratio na raznim portalima.

Dakle, kada se diskutira o brojnosti katolika u Hrvatskoj i proračunskom financiranju Crkve, prevladavajuća većina komentatora koji se predstavljaju kao vjernici

– grčevito brani podatak o broju katolika u Hrvatskoj na koji se poziva Crkva
– isto tako grčevito brani pravo RKC na proračunsko financiranje.

U mnogim tekstovima i komentarima već sam se bavio brojevima pa sam i sam sebi već pomalo dosadio, stoga se ovaj puta ne bavim pitanjem “koliko” već “zašto”.

1. STATISTIKA

Iako se u javnosti pojavilo mnoštvo anketa koje pokazuju da među onima koji se izjašnjavaju katolicima ima jako puno kvazikatolika, vjernici ustrajavaju u obrani podatka iz popisa stanovništva (koji je za Crkvu najpovoljniji).

Pri tome se može uočiti fascinantno funkcioniranje vjerničkog uma. Naime, vjernici bez imalo kritičnosti kao istinite prihvaćaju potpuno iracionalne stvari koje nikada nisu dokazane, koje se u stvarnosti ne događaju i za koje nema živućih svjedoka. Za svoja uvjerenja neki su (bili) spremni podnijeti mučeništvo, a bili su ga spremni braniti i ognjem i mačem.

Međutim, kada se pojavi neka tvrdnja koja im ne odgovara, a koja je logična, vrlo vjerojatna i za koju postoje iskustvene potvrde živućih suvremenika, u vjernicima se odjednom probudi skeptik koji za dokaz traži doktorsku disertaciju s dva zaprisegnuta svjedoka, a poželjan je i “pištolj iz kojega se još dimi”.

Na portalu “Sekularizam” uz Polićev tekst koji se također bavi statistikom, na kraju se nalazi i jedan “Jubito”video prilog iz emisije HRT-a Ekumena. Na kraju priloga (8:35) jedan od sudionika emisije, deklarirani vjernik (ne znam mu ime, ali nije ni bitno za ovu priču) kaže:

Nije lagano biti vjernik, pa to zahtjeva cijelog čovjeka …

Nije to pitanje identifikacije ili uspjeha u društvu, nije to statistika.

Kako bi bilo jasnije na što “ciljam”, parafrazirat ću spomenutog vjernika:

Nije bilo lagano biti branitelj! Nije to pitanje identifikacije ili uspjeha u društvu, nije to statistika.

I kada se čuveni Registar počeo sumnjivo povećavati, kada se braniteljski status počeo koristiti kao pitanje identifikacije ili uspjeha u društvu, branitelji su vrlo jasno i glasno izrazili svoje negodovanje (uz izuzetak interesnih skupina koje su branile Vladu):

“Ne želimo da se lažnjaci kite časnim imenom branitelja!”

Lažnjaci kradu, kradu zasluge i (po)časti, ali kradu i novac i materijalne privilegije na koje nemaju pravo.

Kako se vjernici vole prikazivati moralno superiornijima u odnosu na ateiste (s čime se djelomično slažem, npr. oni su “Ne ukradi” dobili od Boga, a mene su tome učili mama i tata koji su sigurno inferiorniji 😉 ), čudi me kako istinski, praktični vjernici nisu digli svoj glas protiv lopova koji si nezasluženo prisvajaju časno ime katolika?! – jer ne zaboravimo,
nije lagano biti vjernik, pa to zahtjeva cijelog čovjeka!

Kako to da vjernici nisu digli svoj glas protiv “mangupa u svojim redovima” koji omogućavaju i onu drugu “krađu” – tj. da Crkvi pripadnu materijalne privilegije koje po svemu sudeći nisu sukladne veličini stada?!

Ili, da ne budem baš previše kategoričan, zašto barem nisu digli glas i tražili da se nešto poduzme kako bi se skinula sumnja s Crkve kao (tzv.) moralne vertikale?!

Prirodna je stvar da o veličini grupe ovisi i osjećaj sigurnosti, no ne bi li moral ipak trebao biti na prvome mjestu, osobito ako ga se voli isticati kao glavnu razlikovnu kvalitetu u odnosu na ne-vjernike?

2. FINANCIRANJE

Kada se brani neko pravo, prirodno je, logično i legitimno time zastupati i vlastiti interes. Posebno je to izraženo kod financiranja.

Velika većina vjernika čije sam komentare čitao brani pravo na proračunsko financiranje Crkve.

Nikako ne mogu dokučiti koji je njihov interes u tome?! Naime, vjernici govoreći o vjeri kao primarnu ističu duhovnost koja i jest glavna djelatnost Crkve.

Pitanje je, dakle, kako su na kvalitetu njihovog duhovnog života utjecale enormne izravne i neizravne državne donacije?
Koje su to duhovne vrijednosti koje bez njih nisu imali?

Kako nisam korisnik usluga koje daje Crkva, ne mogu niti nagađati pa ću ovim pitanjima i završiti u nadi da će mi neki vjernik (kojemu nije gadljivo posjećivati ovu stranicu) prosvijetliti pamet na čemu sam unaprijed zahvalan!

Written by Ajgor

25. 8. 2010. at 12:02

TV-smeće

3 komentara

Mnogi bi se tv kritičari složili da nam danas taj medij nudi sve više nepotrebnih i niskokvalitetnih programa. Jednim se djelom i slažem, naročito nakom vijesti da karizmatik i egzaltat Zdravko Sudac ima u planu “katoličku” televiziju, kao da katoličanstvo nije već dovoljno zastupljeno na državnoj televiziji.

Iza takvog pothvata navodno čuče Hrvati u dijaspori, kojima bi želja bila da se krene sa emitiranjem već koncem godine. Redatelj Jakov Sedlar ima u svemu tome svoje prste te je izjavio:

“Još ne znamo ni hoćemo li biti kabelska, internetska TV ili ćemo ići putem MaxTV-a, no više ćemo znati za oko mjesec dana. Sigurno je samo da se naša postaja neće zvati “katolička” iz formalnih razloga, te da se financijski nećemo pokrivati oglasima, nego isključivo donacijama vjernika. Osim propovijedi, prikazivat ćemo i vjerske filmove i druge religiozne sadržaje”.

Ponavljam: kao da ih na državnoj televiziji nema već dovoljno.

I već kada je spomenuto financiranje tog projekta, zanimljivo je istaknuti kako vlč. Sudca općenito financiraju (lako)vjernici: naš je wannabe Isus, odnosno njegova tvrtka “Joshua” d.o.o., ostvario je prošle godine prihod od gotovo tri milijuna kuna. Nakon svih rashoda i oporezivanja tvrtki je u recesijskoj godini ostala čista dobit od oko 1,4 milijuna kuna. Izgleda da je Sudac uspješno primjenio formulu Vatikana, Međugorja i sličnih te shvatio da je vjera jako unosan biznis.

Naš personal Jesus je svojim knjigama uspješno zaveo i iscijedio novac od (lako)vjernika, a ni prodaja CDa “Put, istina, život” nije bila loša.

Iako je Sudac jednom prilikom objasnio kako će sav prihod tvrtke od prodaje svoje knjige dati u humanitarne svrhe, to nije učinio. Dio novca, naime, Sudac je namijenio gradnji budućeg duhovno-pastoralnog centra Milosrdnog Isusa.

Izgleda da nije samo kopirao uspješnu vatikansku formulu prodavanja vjere, već zarađen novac investira poput Svete Stolice: u nekretnine (dok je samo 20-30% prihoda SSe namjenjeno humanitarnom radu).

Izgleda da izlaz iz recesije nisu gospodarska ulaganja, već jednostavno iskorištavanje tuđe naivnosti. Još ako sve to popratimo krvavim ranama i Isus-outfitom uspjeh je zagarantiran.

Preostaje nam još jedino pogledati što li će nam tv-pothvat Zlatka Sudca ponuditi.

Srećom, uvijek postoji crvena tipka na daljinskom.

IZVOR: Jutarnji List

Written by isisrosenkreuz

19. 8. 2010. at 10:59

%d bloggers like this: