Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘Ivan Miklenić

Rekli su …

9 komentara

KOMUNIKOLOGIJA

Želimir Puljić, biskup, o Crkvi i komunikaciji

Ona je najbolja bila u srednjem vijeku, Crkva je bila promicatelj društvene komunikacije na svim razinama. No u 19. i 20. stoljeću se na žalost dogodio negativni obrat u odnosu Crkve i medija, nastalo je ozračje nepovjerenja.

Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila i svećenik, u govoru pred odborom HBK za medije

Crkveni mediji u Hrvatskoj vjerni su katoličkoj doktrini i moralu, sadržajem ističu svjedočanstvo vjere, a svojom istinitošću spašavaju ugled novinarstva u Hrvatskoj.

ZNANOST I ZNANSTVENICI

Aleksa Bjeliš, rektor Sveučilišta u Zagrebu na Stojedinici

Ja mislim da Katolički bogoslovni fakultet radi izvrsno, da je atmosfera izvrsna, tolerantna, otvorena. Ja bih htio da na mnogim našim drugim fakultetima, posebno društveno humanističkim da je situacija tako dobro tolerantna i tako … kako da kažem … prožeta jednim kritičkim razmišljanjem.

Davor Pavuna, fizičar, gostujući na CMC kod Bareta (tekst je skraćena verzija, a integralno se može poslušati od 7 min i 40 sek, isplati se pogledati cijeli razgovor)

U Nirvani ‘znate da jeste’, ali nema ništa. Ništa se ne događa. To je stanje Boga u ‘Jesam’ koje eksplodira u kapljice svijesti. Kao nekakvi multidimenzionalni teatar u kojem mi sve stravično doživljavamo. A u stvari, ništa se ne događa osim jedne pojavnosti koja je vječna – kreativnost ljubavi u vječnosti svijesti. ‘Jesam’ je beskonačna kreativnost ljubavi u beskonačnosti svijesti.

Dio odgovora Glasa koncila na pitnje čitatelja o značenju broja 666. Cijela zbirka urnebesnih budalaština može se naći na Indexu.

A 6 je nesavršeni i negativni broj, jer je polovica od 12, a manje od 7, koje se smatra brojevima savršenstva i punine.

Ivo Pavić, teolog i svećenik u Intervjuu tjedna u časopisu Nacija

Tema moje doktorske disertacije bila je “Krštenje u Duhu Svetom u Crkvi s naglaskom na situacije u HR i BiH”. … … U pisanju same disertacije Duh Sveti mi je najviše pomogao.

SEKSOLOGIJA

Damir Stojić, studentski kapelan na tribini “LJUBAV I SEXualnost u Božjem naumu”

Kada bi predbračni i izvanbračni seks usrećivao, onda bi prostitutke bile najsretnije osobe na svijetu. A nisu! Njihovo je ljudsko dostojanstvo sasvim pogaženo. I one se osjećaju tako jadno.

SPORT I RAZONODA

Frano Prcela, teolog i svećenik u emisiji Hrvatskog radija “Vjera i nogomet” na komentar slušatelja uoči utakmice Hrvatska – Španjolska kako su u našoj skupini sve “velike katoličke nacije”

Večeras ne smijemo Boga staviti u nezgodnu situaciju da se odlučuje za nekoga za, za nekoga protiv. Mislim, na taj način da mi ga molimo da Hrvatska uspije. Ne, jer to nije molitva. To je provociranje Boga.

Ivo Pavić, teolog i svećenik u Intervjuu tjedna u časopisu Nacija

Poznato je da osobito hard rock, heavy metal, tehno, disko glazba i narodnjaci (turbo folk – op.a.) oštećuje sluh, mozak i direktno ide u podsvijest. Slušanje takve glazbe onesposobljava mlade za brak i pravu ljubav. Uz to, takva glazba je vrlo opasna. Kad mladi slušaju takvu glazbu, opuste se i tada mogu pasti u trans i na taj način biti inicirani u okultni svijet. Slušanje takve glazbe potiče na bezboštvo, buntovnost, opijanje, bludnost itd. Od mladih stvara obožavatelje sotone, potiče ih na razvijanje seksualnog nagona, provocira neobuzdane i protuzakonite radnje i razvod braka.

Damir Stojić, studentski kapelan u intervjuu za studentski portal esava

Pitanje: Jedan posjetitelj pita kakav je stav Crkve o izvanzemaljcima ili kakav je vaš stav?
Odgovor: Nema ga, jer ne možemo imati stav o nečemu za što nismo sigurni da postoji.

Oglasi

Written by Ajgor

22. 6. 2012. at 19:11

Also sprach Miklenić

leave a comment »

Gostujući u Stankovićevoj emisiji Nedjeljom u 2, Ivan Miklenić ponovo se pokazao kao licemjerni fašistoidni manipulator što u redovnom tjednom ritmu čini i u Glasu koncila. Kada se ima u vidu da on nastupa u ime institucije koja je uzurpirala pravo predstavljati se kao vrhovni moralni autoritet koji se k tome kiti neizmjernom ljubavlju prema ljudima, njegovo besramno, a o nekim temama i bešćutno izvrtanje činjenica postaje upravo gadljivo.

Nakon uvodnih biografskih podataka, Miklenić je kritizirao vladu zbog priklanjanja krupnom kapitalu i kao primjer je uzeo prosvjede mljekara kada se nije udovoljilo njihovim zahtjevima.
U nekoliko navrata već sam se osvrnuo na ponašanje Crkve i to upravo kada se radilo o prosvjedima poljoprivrednika. Nikada se Crkva nije željela izjašnjavati i nikada nismo vidjeli svećenika koji je došao posjetiti prosvjednike i uputiti ime neku toplu riječ. U nekoliko navrata Crkva je na izravno pitanje novinara o prosvjedima vrlo jasno izbjegavala izreći svoj stav ne želeći se zamjeriti vladi. A o tome na čiju je stranu stajala Crkva kroz povijest uopće ne treba trošiti riječi.

Jedna od “škakljivih” tema bila je rasipnost Crkve. Stanković je to formulirao u pitanje zašto kler ne slijedi Isusov primjer, zašto svećenici ne žive skromno, zašto se grade skupe palače za HBK i vojni ordinarijat… ?
Miklenić se čudom čudio i snebivao na tako nešto jer to uopće nije istina. Eto, ima redovničkih zajednica u kojima redovnici uopće nemaju privatnu imovinu i žive skromno i to čini pola klera. Čak pola klera poštuje Isusov nauk? Veličanstveno!!! Ali kada se radi o stadu, onda se stavovi žele nametati svima, pa i onima koji nisu dio stada.

Primjer drugi koji opravdava skromnost: svećenici nemaju vlastite kuće već žive u župnim kućama.
Pa naravno, nisu budale živjeti u vlasitim kućama jer je to skupo. Lagodinije je o tuđem trošku, a tu je i kuharica (o tuđem trošku) i spremačica-časna sestra (o tuđem trošku), a dođu i majstori kada nešto treba popraviti i zakrpati (opet o tuđem trošku). Kada dođe vrijeme za mirovinu bit će zbrinuti u nekom od svećenićkih domova umirovljenika bez dugogodišnjeg čekanja na slobodno mjesto. Svećenici se tako mogu u potpunosti posvetiti uzvišenoj duhovnosti jer nemaju baš nikakve prizemne brige koje muče članove stada.

Primjer treći: u slučaju zgrade HBK nije bilo rasipnosti Crkve jer je izgrađena donacijama koje su bile namijenjene upravo za tu svrhu i nije Crkva mogla učiniti nešto drugo. Izostavljen je podatak o tome tko je bio glavni donator: talijanska biskupska konferencija koja je, navodno, također dio Crkve! A što se tiče vojnog ordinarijata, pa to je financiralo ministarstvo i s tim crkva nema baš ništa … ma država ih je silom natjerala da prihvate taj darak. I što su jadni mogli, pa nisu valjda mogli reći da bi željeli nešto skromnije ili da se odriču apanaže u toj protuvrijednosti.

Govoreći o srpskim navijačkim neredima poslije rukometnih utakmica o čemu je pisao kolumnu, Miklenić izvodi zaključak kako je to bio simbol širokog pokreta koji izražava opće hrvatoždersko raspoloženje u Srbiji.
Ali kada je pak riječ o hrvatskim navijačkim huliganima, kako to i priliči objektivnom novinaru, kolumnu nikada nije pisao jer smatra da se radi o inscenacijama! Fašističko – nacističko – nasilnički ekscesi rezultat su inscenacije i to iz nekih nepoznatih centara moći koji se i inače protežu kroz većinu Miklenićevih tekstova, ali još nas nikada nije prosvijetlio konkretizirajući o kome se radi. Nije nam spomenuo niti tko inscenira npr. misu zadušnicu za Poglavnika ili postavljanje spomen ploče u čast NDH

Što se tiče ekstremno desnog HČSP-a koji je nedavno htio organizirati skup u Zagrebu, Miklenić ne vidi nikakav problem da se i njima to dopusti, pa čak i kada bi u tome sudjelovale stranke koje izražavaju otvorene pretenzije na hrvatsko tlo (pa što, i Slovenci su na Svetoj Geri pa smo si dobri). Svi imaju demokratsko pravo na nenasilno okupljanje. Intelektualac Miklenić koji inače vješto prepoznaje djelovanje raznih skrivenih centara moći, u ovome slučaju ne prepoznaje o kakvoj se ideologiji radi. Očigledno mu nije bilo ništa znakovito u pitanju predsjednika te opskurne strančice koje je postavio novinarki HTV-a: “a imate li vi nekakav dokaz da se u Jasenovcu dogodio zločin?”

Što se tiče demokracije, možda niste znali, prema Miklenićevim tvrdnjama Crkva je njen “izumitelj”. Stanković je na to prilično sramežljivo spomenuo da su prije katoličke crkve postojali i nekakvi Grci …
A pape i biskupi, ako ni to niste znali, za razliku od raznih svjetovnih diktatora, nikada neće donijeti neku odluku na štetu čovjeka! No comment!

Po pitanju medicinski potpomognute oplodnje tu za Miklenića nema dvojbe. Ima on puno razumijevanje za bračne parove bez djece, onako kako to i može imati čovjek koji ne živi bračnim životom, ali ne smije se čovjek igrati Boga. U dvojbi koju do 12 jajnih stanica treba oploditi, bolje je da sve završe u kanalizaciji nego da čovjekovom intervencijom barem jedna postane dijete i tako usreći par za koji Miklenić ima puno razumijevanje.

Dijete mora biti plod ljubavi u bračnom sjedinjenju. Činjenica da mnogo više supružničke ljubavi i razumijevanja zahtjeva dugotrajan, za ženu često i bolan postupak MPO za Crkvu očigledno nije dovoljno dobro. I naravno, Miklenić ne objašnjava zašto Bog nema nikakvih dvojbi kada treba udahnuti život djetetu koje je rezultat silovanja što se nikako ne bi moglo podvesti pod plod ljubavi?!

Miklenić također tvrdi da medicinski potpomognuta oplodnja štiti interese određenih grupa koje na tome žele zarađivati. Što se tiče izvrtanja činjenica, ovom tvrdnjom se Miklenić može učlaniti u klub intelektualca iz splitske Bubamare. Naime, liberalan zakon p.m.e. (prije Milinovićeve ere) omogućavao je učinkovitu, i što je najvažnije, za pacijente prihvatljivu MPO o trošku HZZO-a. Tek nakon pritiska Crkve, metode su ograničene pa su mnogobrojni parovi odlučili o svome trošku otići izvan Hrvatske i tako pomoći određenim grupama koje su na tome zarađivale! Slično bi se dogodilo i kada bi se ozakonila zabrana abortusa: osim odlaska u inozemstvo, za one siromašnije otvorilo bi se i crno tržište koje bi pogodovalo određenim grupama.

Što se tiče homoseksualaca, Miklenić nema nikakvih problema, sve pršti od tolerancije, ali ako se to želi reklamirati, onda je to za njega s crkvenog stajališta neprihvatljivo … ali ipak neće protiviti izražavanju mišljenja. Nema problema niti što se tiče splitskog pridea, ali ako je on politički, onda je legitimno pravo iznositi i suprotan politički stav. I opet je intelektualac Miklenić previdio da pokret iz Bubamare nije imao nikakve političke već više gnjidaste argumente koji nisu niti dotakli političke zahtjeve gay zajednice.

Kraj priče začinjen je nezaobilaznom temom ustaša i partizana. Miklenić ne želi dovoditi u pitanje Jurčevićeve tvrdnje da su partizani učinili 89% zločina, a ustaše 0,13%! Pa nije on neki neozbiljan povjesničar, valjda zna kako je došao do toga podatka… Da, bilo je i nešto u Jasenovcu …

Eto, tako je govorio predstavnik najčovjekoljubnije institucije

Ivan Miklenić: ”Nekim ljudima smrdi iz usta i s tim se trebaju pomiriti. To je Božja volja”

3 komentara

Prenosimo izvrstan satirični komentar sa Sprdexa (osobni favorit: komentar uz sliku). 😀

Ivan Miklenić: ”Nekim ljudima smrdi iz usta i s tim se trebaju pomiriti. To je Božja volja”

Nakon pobačaja, umjetne oplodnje i kondoma, Crkva je danas i upotrebu zubne paste proglasila direktnom uvredom Bogu.

Neki ljudi slabije vide i s tim se trebaju pomiriti. To je volja Božja.

KAPTOL – Nakon što je svojim nastupom u jučerašnjoj emisiji Nedjeljom u 2 don Ivan Miklenić, kako to samo svećenik može, utješio tisuće parova koji se bore s neplodnošću riječima: ”Neki ljudi ne mogu imati djecu i s tim se trebaju pomiriti. To je Božja volja”, glavni urednik Glasa Koncila svoje je izlaganje nastavio i danas na stranicama ovog megapopularnog lista.

”Nekim ljudima smrdi iz usta. To je volja Božja. Tko smo mi da odbijamo Božji dar smrada iz usta? Tko smo mi da glumimo Stvoritelja i govorimo ova usta hoće smrdjeti, a ova neće?” – stoji u uvodu članka s naslovom ”Nije sve što smrdi smrad”.

Rekli bi neki možda Miklenić ovim člankom želi opravdati neugodan miris koji je zasigurno ostao u njegovim ustima nakon jučerašnjih verbalnih proljeva kod nekad popularnog Aleksandra Stankovića. Uistinu, činilo se na trenutke kako će Aco povratiti, ali, srećom po Miklenića, to bi iziskivalo pokretanje mišića koje je ovaj novinar odavno izgubio.

Iako se tako na prvi pogled nikako ne bi reklo, Miklenićeva poruka neplodnim parovima zapravo neočekivani iskorak čelnih ljudi Crkve prema modernom dobu. Do sada se, naime, čvrsto vjerovalo kako se problemi policističnih krajnika i niskog broja spermija najbolje rješavaju – molitvom. MIklenićevim priznanjem kako se s nekim fizičkim nedostatcima ipak treba pomiriti Crkva je tako hrabro zakoračila u 17. stoljeće.

Za samo nekoliko stotina godina, procjenjuje se, Crkva će prestati biti posljednja organizacija na svijetu koja ženskim zaposlenicima ne dopušta pristup rukovodećim pozicijama. Do 2300-te godine trebala bi biti gotova crkvena studija o tome sprječavaju li kondomi širenje AIDS-a. Nastave li ovim tempom i uz malo sreće, Crkva bi u 21. stoljeće trebala zakoračiti već u 51. stoljeću.

Možda se baš tada kakav urednik Glasa koncila inspiriran nedjeljnim iskorakom (sic!) Ivana Miklenića osili i kaže:

”Neki ljudi su homoseksualci i s tim se trebaju pomiriti. To je volja Božja”.

FOTO: Darko Tomaš

— Izvor: Mislav Blago, “Ivan Miklenić: ”Nekim ljudima smrdi iz usta i s tim se trebaju pomiriti. To je Božja volja

Written by Charon l'Cypher

5. 6. 2012. at 0:34

Skidam kapu, gospodine Mikleniću

19 komentara

Gotovo istodobno s pojavom mnogih kritičkih napisa o činjenici da je RKC pošteđena bilo kakvih proračunskih rezova, javio se don Milenić koji se obično smatra službenim glasom Kaptola.

Kaže Miklenić:

Od nove vlasti mnogi su (ne)opravdano očekivali stvarni zaokret, jer je ne samo stvarni zaokret, nego i za sam opstanak Republike Hrvatske on nuždan, a nova vlast kozmetičkim promjenama zapravo nastavlja utrtim stazama besciljnog životarenja mlade države i gotovo svih njezinih stanovnika.

Nakon ovoga uvoda slijedi “pogodak u sridu”:

Ti korjeni zla su, piše on, neravnopravnost i nejednakost hrvatskih građana, odnosno povlaštenost određenih pojedinaca i skupina pred zakonom

Nova vlast baš ničim nije dala naslutiti da kani u zakonske okvire svesti odnosno obračunati se s povlaštenim pojedincima i interesnim skupinama koji izravno u iznosima na milijarde kuna već godinama teško oštećuju hrvatski državni proračun.
Nova vlast također dosad nije ni pisnula o nužnoj promjeni cjelovitog izbornog sustava u Hrvatskoj bez čega nema izgradnje stvarne demokracije niti mogućnosti kontrole onih na vlasti, a bez čega nema ni stvarnog razvijanja zakonitosti koja bi jednako obvezivala, od predsjednika države do posljednjeg građanina

Sve vlade, prošle, sadašnje i buduće, dok u Hrvatskoj ne ustroje transparentni demokratski sustav i dok ne ostvare stvarno sankcioniranje nepoštivanja i kršenja zakona, mogu samo sanjati pošteno izvršavanje proračuna, tj. poštivanje strogo i isključivo namjenski trošenje sredstava kad je to zaista potrebno i korisno te izvršavanje obveza prema državnom proračunu kako onoga koji zapošljava 30.000 radnika tako i onoga koji uzdržava samoga sebe.

Kratko i jasno: zalaganje za ravnopravnost svih pojedinaca i skupina; obračunavanje s povlaštenim skupinama koje već godinama u milijardama “sisaju” državni proračun; zalaganje za namjensko i transparentno trošenje proračunskih sredstava!

Iako je premijer objasnio kako se međunarodni ugovori moraju poštivati pa stoga u proračunu ne reže sredstva za RKC, vjerujem da ne može ostati gluh na ovaj pravednički vapaj s Kaptola.
Stoga, premijeru Milanoviću, molim Vas prihvatite pruženu ruku i iskoristite odredbu članka 15. Ugovora o gospodarskim pitanjima:

Ako bilo koja od visokih ugovornih Strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.

Written by Ajgor

15. 2. 2012. at 11:10

Vojnik o skraćenju …

leave a comment »

… kurva o poštenju, a Glas koncila o razvijanju dijaloga, demokraciji i toleranciji!

Najnovija poduka dolazi iz pera dobro nam znanog Ivana Miklenića. Kako se Miklenićev tekst ne može pročitati online, vjerovat ću onome što je prenio Indeks.

Miklenić piše:

“UMJESTO razvijanja dijaloga komunistički ostaci i dalje, u današnjoj Hrvatskoj, guše volju za izgradnju pluralnoga, demokratskoga i tolerantnoga hrvatskog društva” … …

Kratko podsjećanje na događaje koji su bili povod za Miklenićevu svakidašnju jadikovku:

Indexov kolumnist Hrvoje Marjanović objavio je tekst Dragi biskupe Lastan, činim li grijeh ako šamaram majmuna.
O čemu se radi u tekstu dovoljno dobro ilustrira i prvi ulomak:

PONEKAD se čini kao da funkcija Glasa Koncila nije isključivo bavljenje vjerskim temama ili promicanje ekumenskog duha već i stvaranje izuzetno zahvalnog i komičnog materijala za onaj sekularni dio medija. Ta briljantna umotvorina Kaptola vremenom se prometnula u pravi vrutak sulude zabave koji je, priznat ćete, daleko interesantniji od svega što su Grubnić, Pokos ili Lambaša u stanju smandrljati, a vezano je za seks ili modu.

Na zahtjev grupe građana ovaj satirički tekst postao je temom o kojoj su raspravljali saborski odbor za informiranje i Vijeće za elektroničke medije.

Kako to i priliči sekularnoj državi u kojoj se političari i institucije natječu u dodvoravanju Crkvi, Vijeće za elektroničke medije promptno je reagiralo i Indexu naložilo uklanjanje spomenutog teksta s portala.
U svome nalogu pozvali su se na članak 26. st.1 Zakona o elektroničkim medijima:

(1) U audiovizualnim ili radijskim programima nije dopušteno:
– objavljivati priloge koji vrijeđaju dostojanstvo čovjeka,

Naravno da nema konkretnog objašnjenja što u Marjanovićevom tekstu vrijeđa dostojanstvo čovjeka, pa Vijeće svoju tvrdnju dodatno obrazlaže ovako:

a uz to sadrži elemente nepriličnog odnosa prema vjeri i drugim uvjerenjima.

Slobodan sam pozvati Vijeće za elektroničke medije da sukladno stavku 3. istog članka Zakona razmotri mogućnost zabrane emitiranja emisija i priloga religijskog sadržaja na HTV-u u terminima koji su dostupni djeci te da ih pomakne u termine iza 22 sata.
Naime, stavak 3. članka 26. kaže da nije dopušteno emitirati:

(3) Audiovizualne ili radijske programe za koje je vjerojatno da bi mogli ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika nije dopušteno objavljivati, osim kada je od nakladnika televizije ili radija osigurano, odabirom vremena emitiranja ili bilo kojom tehničkom mjerom, da maloljetnici u području prijenosa neće, u uobičajenim okolnostima, čuti ili vidjeti takve programe.

Smatram naime da mnogo toga što se može čuti i vidjeti u spomenutim emisijama može ugroziti mentalni razvoj maloljetnika. Uz to, te emisije sadrže nepriličan odnos prema ateistima i znanstvenom pogledu na svijet i kao takve protive se uvjerenjima jednog dijela građana.

Matija Babić, vlasnik Indexa ne samo da se oglušio na zabranu već je ismijao i Vijeće za elektroničke medije.

Ako pažljivo pročitamo i Marjanovićev tekst i Babićev odgovor Vijeću, vidjet ćemo da u njima nema pozivanja na napuštanje religije, nasilje, netoleranciju, ograničenje tuđih prava ili nešto slično.

Naprotiv, Babić svojim komentarom brani pravo na slobodu izražavanja, a u tome je dobio i potporu Hrvatskog novinarskog društva:
Apsurdno je, nedopustivo i protuustavno zabraniti tekst na Indexu

Marjanović, pak, samo komentira ono što mu je komično u pisanju Glasa koncila. Vidio sam puno sličnih tekstova, i Tomiću se često zalomi nešto slično, ali reakcije nisu nikada tako burne. Stoga mi se čini da je svećenike jako pogodio sljedeći ulomak iz Marjanovićevog teksta, ali ako je tako, onda je to prije svega njihov problem:

Naime, osobi koja se od masturbacije suzdržavala možda osamnaest, možda dvadeset i pet, a možda čak i četrdesetak godina ne možete samo tako odriješiti ruke jer manijak bi se mogao odmetnuti, totalno podivljati i nauditi sebi, a možda čak i drugima. Takav neiživljeni pojedinac, osokoljen i odjednom Bogu mio, u ponedjeljak bi mogao zgrabiti spolovilo, otkriti da je riječ o igri koja čovjeka zarazi kao “Angry Birds” i ne puštati ga iz ruku do kraja tjedna. U nedjelju bi ga vjerojatno pronašli na psihijatriji, zavezanog za krevet, sa zauvijek upropaštenim genitalijama umotanim u zavoje. Odgovor “postizanje spolnog užitka izvan normalnog ljubavnog odnosa nije u redu”, sasvim je dobar i razuman odgovor. Pogotovo za one koji takva i slična pitanja šalju na adresu Glasa Koncila.

Miklenić se, dakle, silno zalaže za razvijanje dijaloga, toleranciju i poštivanje demokratskih načela.

Evo kako je don Kaćunko zorno pokazao kako je kleru jednostavno u defaultu svim silama braniti te vrijednosti:

Pročitavši Marjanovićeve rigotine i potom Matiju (premda je davno ‘pročitan’),
spontano sam mu na e-adresu koju je priložio bez razmišljanja poslao sljedeće retke:
Matija, Matija upravo sam se vratio s puta i pročitao Indexov odgovor gosp. Ljevaku.
U tekstu je golem propust: zaboravio si “četvrtog mušketira” – Staljina!
A to je jedan od vas dvojice (autor bljuvotine ili onaj koji je mene spomenuo – možete izvlačiti šibicu ako se ne možete dogovoriti koji će inteligentnije odgovoriti).
Ali to je tzv. lapsus mentis pa se ne treba čuditi… (podsvijest je jama duboka… dublja od istine…)!
Ipak ne kužim kako ne kužite da vam je isprika odnosno bilješka da ste prekardašili
bila najinteligentniji način da se izvučete iz septičke jame kojom ste zalili druge.
No to je vaš odnosno “kućni problem”.
Kaj se mene dotikavle – sve sam rekao (a možda i nisam).
Vraćam se nakon što se ispovraćam… a onda bumo vidli (rekli su slepci…)…

ča-kaj-što ćemo s Matijom i “njegovim” Indexom, budući da se postavio kao ‘neprikosnoveni’ Veliki Inkvizitor…!(?)
Ne znam dal’ da strpljivo čekam novu reakciju Glasa Koncila (jer prva je bila čista “kamilica”) ili da uzmem njegov “malleus maleficorum” pa zveknem Matiju kao što on katolički “led razbija”…!

(boldao ja)

Zgodno je primijetiti kako Kaćunko Babića naziva inkvizitorom, a Crkva je onda valjda žrtva inkvizicije.
Ovakva usporedba vrijeđa zdrav razum i perverzna je kao da se neonacisti počnu nazivati žrtvama holokausta.

Iako se dakle svojski trudi ponovo uvesti verbalni delikt, a u prethodnim tekstovima pisao sam kako se Crkva trudi i kroz zakonodavstvo nametati svoj svjetonazor, Miklenić krivicu (opet i u vijeke vijekova) pronalazi u komunističkom mentalitetu.
Kontrola svekolikog društvenog i privatnog života, ograničavanje prava i sloboda, ograničavanje slobode govora … sve su to karakteristike totalitarizma. Ne treba puno pameti, a ni poznavanja povijesti kako bi se uočile neke paralele.

To nam ujedno objašnjava zašto se komunizam i religija nikada nisu voljeli: ne mogu dva totalitarizma egzistirati u isto vrijeme i na istom prostoru.

Miklenić je prozvao komunizam i komentirajući dio rasprave na saborskom odboru za medije:

Kaže Stazić:

Na Internetu možete naći raznorazne profašističke sadržaje i proustaške stranice i da nitko od njih 403 koji su se ovdje potpisali nije reagirao na te stranice, to im ne smeta, ali jesu na jedan satirički tekst.

Na to se Miklenić pita:

Je li to iz predsjednika odbora progovorio komunistički totalitarizam koji je vjernike u komunističko doba vrlo često etiketirao kao ‘klerofašiste’? Je li za njega uvreda i diskriminacija učinjena Indexovim tekstom prema vjernicima premalo pa ih treba do kraja raskrinkati kao fašiste i ustaše?

A ja mogu odgovoriti:
Ne mora Stazić nikoga i ništa razotkrivati. Neke stvari se razotkrivaju same. Treba li ponavljati: Lasić i misa za Pavelića, spomen ploča u čast NDH na Ksaveru …
Tu su i neki svećenici koji kontinuirano promoviraju svoje fašističke ideje.
Nije problem u tome što ima takvih redikuloznih pojedinaca, već je problem u tome što Crkva i vjernici na to ne reagiraju, a dok je tako, možemo smatrati da se to podržava.

Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.

Andrijin križ (ili Priča o križu, vjeri, novcu i moći).

with one comment

Iako je priča o sukobu Kaptola i Predsjednika RH mislio završila (do na povremene ehoe onih koji su se tek naknadno sjetili ubrati pokoji politički bod naknadnim izjavama), te je na ovom blogu obrađena kroz tri dnevnika (1, 2, 3), na kolaborativnom blogu Pollitika.org naletio sam na izvrsnu analizu pozadine i očekivanog razvoja tih događaja u narednih malo godina (a možda i brže).

Uz pristanak autora (frederik na Pollitici), text prenosimo u cijelosti, sa svim linkovima i boldanjima. Iznimno, text nije označen kao citat jer i sam sadrži citate, a oni ne mogu biti ugniježdeni.

Andrijin križ (ili Priča o križu, vjeri, novcu i moći).

Mjesto gdje se nalazi Andrijin križ označava mjesto obaveznog zaustavljanja.

Odnos ljudi prema religiji je suptilan i ambivalentan. Vjera je ustvari osjećaj, pa kad god se zametnu rasprave o vjeri (tako i vjerskim simbolima, ceremonijama, statusima isl.) stvari skreću prema strastima, a strasti vode u sukobe, pa čak i ratove. Vjerska povijest je puna vjerskih ratova koji su se vodili radi raznih političkih interesa, ali i političkih sukoba koji su se oblačili u vjersko ruho. Najpoznatiji je bio Tridesetogodišnji rat koji je u ime križa i vjere opustošio cijelu Europu.

Pa i danas se skoro svaki rat obvezno garnira vjerskim razlozima (iako najčešće s time nema bliže veze), da bi se u prvom redu pojačala „ratnička“ motivacija. Na to zgodno podsjeća Klauški (u Indexu od 14.08.2009) opisujući bijes generala Gotovine u osvojenom Kninu (na onom poznatom snimku) kad je tražio prije svega da se nađe križ kojeg za sutrašnji dolazak državnih velikodostojnika nesposobni časnici nisu mogli pronaći . I sam se vrlo dobro sjećam da nam je IPD u ratu masovno dijelio jeftine plastične krunice s križem, koje su se stavljale na uniforme, prozore, retrovizore – bila je to masovna pojava koja je služila ratnoj propagandi – mada uopće nije bila presudna za ratnu motivaciju. Rat za Hrvatsku nije dobiven u ime i za račun križa – nego za Hrvatsku, onakvu kakva jest, cjelovitu, složenu i građansku Hrvatsku. Znam da bi nekima baš to bilo drago vidjeti – ali jednostavno to nije istina, jer su u ratu sudjelovali i oni kojima križ nije predstavljao neku vrijednost, i oni koji su poštivali neko drugo znakovlje, ali je svima prava motivacija bila – Hrvatska.

No, baš se i ne slažem s Klauškim, da su najnoviji sukobi na relacijama Predsjednik Države i Crkva izbili samo radi osobnih svađa između Mesića i Miklenića – jer bi takvo shvaćanje bilo djetinjasto. Pravi problem je u društvu od prije postojao – a to je odnos Crkve i Društva koji se prije ili kasnije mora riješiti na moderan i civilizirani način, onako kako se pristoji u svijetu kojem pripadamo. Ovo kako se kod nas do sada činilo, i kako se Crkva silom nametala kao nezaobilazni „faktor“ u svim segmentima i na svim razinama društva (što se kao obvezno nametalo svima onima koji Crkvi „pripadaju“, ali i onima za koje je „Crkva tek mislila da joj pripadaju“, ili pak onima koji joj ustvari ne pripadaju (jer pripadaju nekima drugim konfesijama ili opredjeljenjima), ukupno je samo pogoršavala odnose. Najčešće je žalosno vidjeti najviše crkvene intelektualce (veledostojnike) kad zaslijepljeni „zlatnim teletom“ namjerno ili ne znajući srozavaju vlastiti utjecaj i crkveni ugled u društvu. Zato sukob Mesić – Miklenić treba gledati samo kao povod ovome „ratu“, koji je već eskalirao do razine formalnih odnosa Predsjednika Države i vrha Crkvene administracije, ali koji će nužno dalje eskalirati k raščišćavanju ukupnih odnosa između Države i Crkve.

Da bismo shvatili šire okvire unutar kojih se odvija sadašnji sukob moramo shvatiti i prihvatiti postojanje razlika u shvaćanjima religioznosti i svjetovnosti (sekularnosti), a naročito da je svjetovnost pravi i jedini temelj suvremenih država, jer u našem civilizacijskom ozračju vjerske države već odavno ne postoje. Ako o ovim problemima želimo mjerodavno i ozbiljno razgovarali, trebali bismo se više pozabaviti teorijom (sociologijom religije, teologijom, filozofijom, historijom itd.). Kako za takve raspre ovdje nema dovoljno ni mjesta ni vremena, može nam dovoljno biti i ono što se može naći na (engleskoj) Wikipediji (prijevod je moj ma kakav ispao):

Sekularnost

Građani u državama koje pripadaju EU još uvijek imaju neke sustave vjerovanja premda ih samo 21% smatraju važnima. Povećava se ateizam ili agnosticizam unutar opće populacije u Europi a opada utjecaj i pripadnost crkvenim organizacijama u mnogim zemljama. Jedno istraživanje u članicama EU 2005 godine je ustanovilo da među građanima EU 52% vjeruju u Boga, 27% u neku vrstu duha ili životne sile, a 18% ne vjeruju uopće. Zemlja u kojoj se najmanje ljudi religijski izrazilo u Češkoj Republici je bilo 19% i Estoniji 16%. U takvim zemljama i oni koji vjeruju i sami su često nezadovoljni organiziranom religijom. Najreligioznija društva su na Malti (95% – katolici), Cipru i Rumunjskoj (gdje oko 90% građana vjeruje u Boga). Prema istraživanjima širom EU, vjera je proširenija kod žena, prisutnija je u poznijim godinama života; kod strože odgojenih i onih sa slabijim formalnim obrazovanjem, te među onima koji se priklanjaju desnijim politikama, i koji su skloniji filozofskim ili etičkim promišljanjima.

Religioznost

Danas vjerovanje u Boga u mnogim (ali ne svim) zemljama EU gubi prevlast u korist svjetovnosti. Najviše EU zemalja je iskusilo otklon od crkvenih obreda, kao i broju profesionalaca u crkvenoj hijerarhiji. „Eurobarometer Poll 2005“ je utvrdio da u prosjeku 52% građana u EU članicama vjeruju u Boga, 27% vjeruju u neku vrstu duhovnosti, a 18% uopće ne vjeruju, dok je 3% odbilo odgovoriti. Prema najnovijoj sudiji (Dogan, Mattei: Religijska vjerovanja u Europi – Činitelji ubrzanog odbijanja), 47% Francuza u 2003 su se izrazili kao agnostici. Religioznost varira od zemlje do zemlje a tendencija smanjivanje religioznosti i prisustva crkvenim obredima se u Zapadnoj Europi (Nizozemska, Belgija, Velika Britanija. Francuska, Finska, Njemačka, Norveška, Švedska i Češka) se nazivaju “Post-kršćanska Europa”. Nasuprot tome, postoji i ponegdje u istočno-europskim zemljama i povećanje religioznosti (u Grčkoj i Rumunjskoj – 2% u godini)

Dakle, u svijetu kojem mi pripadamo religioznost je u defenzivi, a sekularizacija u zamahu. Pitanja koja se sama po sebi nameću svode se na to koliko i da li uopće mi u Hrvatskoj, unatoč snažnom zalaganju Crkve u Hrvata, možemo izbjeći ovakve trendove; te kakve sve strahove takve tendencije u crkvenim krugovima izazivaju. Hrvatska je donedavno ideološki pripadala tzv. „komunističkom svijetu“, u kojem je religioznost bila potiskivana, no to nije uvijek bilo izrazito. Sudbina Jugoslavije u podijeljenoj Europi bila je u kasnijim fazama manje represivna prema religijama nego u drugim zemljama komunističkog svijeta, a postupnom liberalizacijom su se religijska osjećanja sve više oslobađala ideoloških okova. Ondašnja država dakako nije bila naklonjena religijama (tj. nije se dozvoljavalo uplitanje crkvenih u javne poslove), ali posljednjih 10-15 godina postojanja Jugoslavije politički sustav se više nije mogao nazivati antireligijskim.

Vrijeme općih europskih i naših promjena su 1990-tu godinu dočekale s religijskim olakšanjem, no i izrazito agresivnim tendencijama Crkve da dominira društvom. Može se reći da su se Crkva i Država ubrzo posve slizale, pa smo dobili vjeronauke u školama, obvezno blagoslivljanje svakog imalo značajnijeg ili čak beznačajnijeg javnog događaja, u modu je ušlo obvezno popunjavanje prvih crkvenih klupa državnicima, kao i prisustvovanje svećenika na državnim domjencima. I naravno – križevi svugdje i posvud, gdje im jest i nije mjesto. Kako je zagrljaj Crkve i Države postajao sve stratsveniji ovo „blaženstvo“ je kulminiralo tzv. Vatikanskoim ugovorima, pomoću kojih je Crkva u Hrvata dobila daleko više nego ijedna druga zemlja u tranziciji. Tim ugovorima je Crkva u Hrvata ostvarila zamašan povrat imovine (mada drugim negdašnjim vlasnicima to isto nije na isti način omogućeno), a pored toga je duboko zagazila u raspodjelu (redovitih i izvanrednih) proračunskih sredstava. Crkvi nikada nije bilo bolje nego u ovih dvadesetak godina hrvatske samostalnosti. Trošenje proračunskih sredstava je bilo posve netransparentno – i dakako, u tome je Katolička crkva dominirala s 90% (slijedeći valjda floskulu da je pučanstvo u Hrvatskpj 90 %-tno katoličke vjere).

Ne samo to! Crkva u Hrvata je dobila pravo da djeluje izvan financijskog sustava države, ona iz svojih aktivnosti praktički ne plaća poreze (mada je jedan od najvećih korisnika proračunskih sredstva). Crkvu nitko ne pita niti ona ikome odgovara za razne poduzetničke poduhvate (od gradnje različitih čak grandioznih zdanja do organiziranih vjerskih turističkih putovanja) – na koje svi drugi (pa čak i sama hrvatska država) obvezno plaća poreze. Crkva je time postala neka vrste “porezne oaze” ili vjerske „duty free zone“, iz čega su mnogi unutar i okolo Crkve izvlačili ogromne koristi.

Sve to je moglo glatko teći dok je bilo novaca (ili se bar olako mislilo i ponašalo kao da je Hrvatska nepresušno vrelo). Sada kad su recesija i kriza (koliko unutarnje toliko vanjske) poharale Hrvatsku, i kad ponestaje svega, dolazi vrijeme buđenja i preispitivanja statusa, kojeg je Crkva u međuvremenu bila nezasluženo osvojila. Jer se i Crkva mora priviknuti da dijeli realno siromaštvo sa svojim narodom – mada takvo nešto do sada baš nismo uočili. Sve to dakako izaziva nezadovoljstva u društvu, ali i sve veću nervozu unutar crkvenih struktura. Vlada razrađujući antirecesijske mjere i antikrizne namete sama je trebala preispitati financijska opterećenja koja izaziva povlašteni status Crkve u državnom proračunu – no to nismo doživjeli. Samo smo čuli da su se crkveni poglavari „dobrohotno“ odrekli nekakvih 50-tak milijuna kuna sredstava koja bi se tek trebala stvoriti. Ali pravu kritiku onoga i onih koji su Hrvatskoj sve ovo zamiješali, od Crkve nismo čuli.

Najveću paniku među crkvenim “prelatima“ je moralo izazivati eventualno priključivanje Europskoj uniji – jer tamo njih baš ne čeka „med i mlijeko“. Shodno EU standardima Crkva se u financijskom smislu najprije treba naučiti dijeliti religijski prostor s drugim vjerskim zajednicama, i to na ravnopravnim osnovama (tj. koliko vjerskog prostora stvarno zauzimaju s toliko sredstava mogu računati). A to je mnogo manje od sadašnjeg. Zgodan je bio komentar Inoslava Beškera u Jutarnjem od 14.08.2009 pod naslovom „Poziv u funkciji upravo djetinje osvetoljubivosti“. Mada je i sam Bešker zapao u zamku navodne Mesićeve vickaste osvetoljubivosti (koji se navodno radi Miklenića oborio na upotrebu križeva u državnim ustanovama), on ipak upozorava na važniju i širu povijesnu dimenziju, koja se u EU pretvorila u suvremenu političku praksu. On tako kaže:

Njemačka, navikla od Tridesetogodišnjeg rata da te rasprave ne vode dobru, drži se uglavnom po strani – a pripadnost vjeri pretvorila je u porezno pitanje, što djelotvorno hladi strasti.

Da, upravo takvo nešto čeka i religijsku scenu kod nas. Crkva uskoro neće moći neograničeno i nekontrolirano grabiti iz hrvatske proračunske vreće, jer će porezni obveznici ubrzo moći usmjeravati svoje doprinose vlastitoj vjerskoj opciji ma kakva ona bila. Iz toga će profitirati manje konfesionalne zajednice (koja do sada možda nisu ni sudjelovale u podjeli proračunskog kolača). No, slijedom logike, najviše sredstava će izgubiti Katolička Crkva – jer treba očekivati da će mnogi od onih 90% Hrvata navodnih katolika zahtijevati da vjerski dio poreza se usmjerava umjesto u Crkvu prema humanitarnim svrhama. Tako će problem netransparentnih davanja i još netransparetnijih trošenja proračunskog novca usmjerenog u crkvene blagajne će uskoro postati prošlost, jer će se sve to morati rješavati na civilizirani, a ne „ho-ruk“ način (tj. bez kontrola i suvišnih zašto). Slutnje o takvim promjenama izazivaju paniku kod crkvenih moćnika naučenih na lagodan život, „laisser faire“ ugođaj , komotno, jednostrano i skoro neograničeno sisanje proračunskih sisa.

Današnja osiromašena i jadna Hrvatska se nalazi zarobljena u rukama dviju prebogatih institucija, HDZ-a (kao najjače političke partije) i Crkve (kao najmoćnije institucije) – a one su u praktičnoj koaliciji. Siromaštvo Hrvatske djeluje retroaktivno na obje ove institucije, jer su one svoju moć temeljili uglavnom na novcu kojega sada ponestaje. Ubrzani ulazak u EU (kojemu je težio Sanader radi vlastitog političkog imagea) praktički nije ni jednoj ni drugoj „organizaciji“ odgovarao – možda baš u tim činjenicama treba tražiti razloge „puzajućem udaru“ izvedenom za nedavnog neobjašnjenog Sanaderovog odlaska, stopiranju pregovora za pristup EU, te nemilosrdnom povećavanju unutarnjih nameta, koje provodi kratkovidna Vlada jer samo gleda koliko joj nedostaje za namirivanje neutaživih apetita – ali i ne kako tolika sredstva namicati. Sve se to izvodi u “pajdaškoj” režiji HDZ-a i Crkve, što rezultira sve oštrijim napetostima unutarnjih nezadovoljstava.

Postoji jedna velika prijevara s kojom se u javnosti naveliko manipulira: Koliko god se HDZ i Crkva trudili dokazivati, Hrvatska većinski nije katolička zemlja – i tome ne pomažu nikakvi propagandni efekti (svečane političke mise, mali i veliki križevi uz ceste, po brdima i javnim ustanovama, golemi trometarski sedam-tonski kipovi na odmorištima autoputa, škropljenje svetom vodicom svakakvih, ponekad čak i glupih događaja, svečani ornati, procesije, isl.) Za njih poželjnom imageu Hrvatske kao najkatoličkije zemlje najmanje smetaju druge konfesije. Daleko veći problem su sve snažniji zahtjev za svjetovnošću prisutni posvuda (od ateističkog odbijanja vjerske dominacije do vjerničkog prihvaćanja odvojenosti Crkve od države), a time se skidaju nepotrebni tereti s jasala poreznih obveznika.

Kad dođe vrijeme da ljudi u Hrvatskoj samostalno odlučuju kamo i kome će usmjeravati svoj „vjerski porez“ Hrvatska će se definitivno pretvoriti u neosporivu sekularnu državu, a s time će se morati suočiti i crkveni prelati, pa i sam Jure Radić sa svojim kompanjonima, koji su iz ovakvog statusa Crkve ubirali najveće koristi, dok je državna blagajna postajala sve siromašnija.

To bi se već do sada bilo dogodilo da nam pristup EU nije neobjašnjivo zapriječen. Nije da trebamo EU glorificirati, no neki standardi koji tamo prevladavaju će kod nas mnogo toga promijeniti, a oni koji su Hrvatsku, svjesno ili nesvjesno, na putu usvajanja demokratskih standarda zaustavljali morati će odgovarati pred hrvatskom poviješću.

Andrija Hebrang, HDZ-ov predsjednički kandidat je svoj (i HDZ-ov) politički program (za predsjedničke izbore) glede pristupa Hrvatske EU javno i eksplicite pred Hrvate postavio tzv. „Andrijin križ“ izjavivši (prema Jutarnjem od 03.08.2009): Ulazak u Europsku uniju mi nije prioritet.

— Kraj frederikovog texta —

Primjere izrazito svjetovnog postupanja Crkve u Hrvata, nerijetko i protivnog njihovom navodnom učenju, viđamo gotovo svakodnevno. Samo za primjer, upućujem na današnji tekst o pretvaranju jednog od najvećih duhovnih blagdana u poligon za “furanje” dnevne politike.

Još jednom zahvaljujem autoru na vrhunskoj analizi i izvrsno sročenom članku, te dozvoli da tekst prenesemo ovdje. A svima nama želim da se stvari što prije dovedu u neko prirodnije stanje, kako to frederik lijepo najavljuje (je li prikladno reći “iz njegovih usta u Božje uši”? :mrgreen:).

Written by Charon l'Cypher

15. 8. 2009. at 22:23

Blitz vijesti iz zemlje

2 komentara

News 1:

Nedavno je don Ivan Miklenić u kolumniGlasa Koncila napisao sljedeće:

U hrvatskom društvu bivši komunistički kadrovi ušli su i preuzeli gotovo potpunu kontrolu u svim relevantnim političkim strankama, zauzeli su gotovo sve ključne pozicije u društvu i gospodarstvu te svojim interesima podređuju čitavu državu Hrvatsku i njezinu budućnost.”

Eh, da. Izgleda da smo u krizi zbog komunista. Ima ih posvuda. A zamislite što bi danas bilo od ove države da je kojim slučajem na čelu bio bivši pripadnik Hitlerjugenda.   :mrgreen:

News 2:

Poput nabrijanog bika za vrijeme corride, Miklenić je u više navrata pokazao svoju hipersenzibilnost na crvenu boju. Šteta samo što isto tako ne reagira kada je u pitanju crnina popraćena luftanjem desnog pazuha. Uostalom, jedan od glavnih karakteristika Crkve u Hrvata je upravo taj politički daltonizam koji reagira samo na određene boje i nijanse.

I tako, dok se s jedne strane priziva duh lustracije i home-made makartizma, s druge se održavaju skupovi o kojima ni Miklenić, ni Glas Koncila, a još manje Kaptol, ne obraćaju posebnu pozornost. U Otoku je prije tjedan dana održan izborni zbor na kojem je konstituirana Podružnica Hrvatske stranke prava, a u svom kratkom govoru Mate Kovačević (u funkciji člana Glavnog stana i koordinatora podružnice HSP-a Cetinske krajine) pozdravio je osnivanje Podružnice  “u Otoku koji je hrvatsko, katoličko i ustaško mjesto”.

Novoizabrani predsjednik Frano Erceg pokušao je ispraviti taj gaf, pa je kazao je da se za Otok može reći da je hrvatsko i katoličko mjesto. Stoga, ako ste do sad sumnjali da je Otok mjesto u Pakistanu u kojem žive štovatelji Cthulhua i Azatotha, znajte da to nije tako.

Nakon njega uletio je Branko Erceg Ban, koji je pozdravio sve nazočne pozdravom “Bog i Hrvati” i “Za dom spremni” podižući uvis ispruženu desnu ruku.

…i sada ponovno pročitajte News 1, pa sami zaključite tko je ovdje blesav(iji).

News 3:

Govoreći o današnjim TV idolima i reality emisijama, Don Anđelko Kaćunko tvrdi sljedeće:

“Kud se god okrenete, vrlo su privlačni. Ulaze nam kroz kožu, nameće ih modna industrija svojom golotinjom, diktira ih industrija zabave kroz filmove, glazbu, video igre, spotove, tv – sapunice. Ali problem je što to nije kompatibilino sa Isusovom porukom i evanđeljem. Današnja reklamokracija i porno kultura pretvorila se u antievangelizaciju.”

…rječi su svećenika koji je svojedobno promovirao knjigu “Gola Istina” – autobiografiju čija je autorica poznata hrvatska intelektualka i egzistencijalna filozofkinja širokog uma, bogate erudicije, svestrane kulture i velikih sisa poznatija javnosti kao Nives Celzijus.

Kaćunko nastavlja:

“Prijavi se u Big Brother ili idi na Farmu, zamisli život u ritmu muzike za ples i ne propuštaj da ti život bude ples sa zvjezdama. Odbaci skromnost, prestani glumiti Franju Asiškog…”

Drugim riječima, ugasite televizor i počnite razgovarati sa životinjama.

Možda ćete čuti nešto pametnije od izjava Miklenića, duo Ercega, Kovačevića i Kaćunka.

Written by Teomondo Scrofalo

2. 3. 2009. at 9:16

%d bloggers like this: