Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘Ivo Josipović

Crkva istinu ne prašta

2 komentara

Predsjednik Josipović je Redom Stjepana Radića za promicanje pravde i demokracije, među ostalima, odlikovao novinara Dragu Hedla. Lako je pogodili tko se pobunio: hrvatska katolička crkva, kroz objavu Hrvatske Biskupske Konferencije:

Komisija »Iustitia et pax« izražava nezadovoljstvo i duboku zabrinutost činjenicom da je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović povodom Međunarodnoga dana ljudskih prava Redom Stjepana Radića za osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije te otkrivanje istine odlikovao novinara Dragu Hedla, osobu koja je u vrijeme komunističkog režima i jednoumlja svojim napisima potirala jedno od temeljnih ljudskih prava, pravo slobode vjerovanja. U svojim napisima iz toga vremena između ostaloga nazivao je bl. Alojzija Stepinca »krvnikom među svecima« stavljajući u taj negativni kontekst i bl. Ivana Merza.

Osoba koja je denuncijantski pozivala na represiju prema onima koji drukčije misle i tako ugrožavala živote nevinih ljudi, a koja je u vrijeme demokratske Hrvatske pravomoćno osuđena za klevetu, osoba koja se često prikazivala žrtvom, a nikada nije dokazano da je bila ugrožena, nikako ne zaslužuje to časno odlikovanje.

Poseban razlog za zabrinutost izaziva činjenica da demokratski izabrani predsjednik Republike Hrvatske, koji je dužan brinuti se za poštivanje prava svih, ali i za poštivanje povijesne istine i njezino otkrivanje, odlikovanje dodjeljuje onima koji su u komunizmu, a i nakon njegova pada, iskrivljavali i zatomljivali i činjenice i istinu.

Pozivamo Predsjednika Republike da iz moralnih razloga povuče dodijeljeno odlikovanje i još jednom preispita svoju odluku da se takvo odlikovanje dodjeljuje bilo kojoj osobi koja se u vrijeme komunizma ogriješila o poštivanje temeljnih ljudskih prava. Takva vrsta kršenja ljudskih prava ne zastarijeva i ne može se opravdati nekim drugim pozitivnim djelima, a takav odabir osoba dovodi u pitanje važnost i značenje samog odlikovanja ako se koristi kao sredstvo za prekrajanje onoga čega bi trebalo biti znakom, a to je istina.

U Zagrebu, 8. prosinca 2011.

†Vlado Košić predsjednik Komisije HBK-a »Iustitia et pax«

Izvor: 24sata

Kao i obično, priopćenje dano s visoka pršti argumentima i konkretnim prigovorima.

Komentar tog nesebičnog doprinosa crkve gluposti u Hrvata prenosimo s portala Novosti:

Crkva istinu ne prašta

Datum objave: 17.12.2011. Piše: Saša Kosanović

Prije nekoliko godina u Sloveniji je održan međunarodni skup pravnih stručnjaka, među kojima je bilo podosta uglednih odvjetnika krivičara, sudaca, profesora i tužitelja s prostora bivše Jugoslavije i zapadne Evrope. Jedan od govornika bio je i tadašnji šef USKOK-a Željko Žganjer, kojem je publika postavljala pitanja, pa je tako jednog odvjetnika i borca za ljudska prava iz Hrvatske zanimalo zašto Žganjer početkom devedesetih i nakon “Oluje” nije istraživao ratne zločine nad Srbima u Šibensko-kninskoj županiji. Žganjer je pomalo uvrijeđeno odgovorio kako to nije točno, da je on itekako profesionalno radio svoj posao, međutim, “znate kakva su bila vremena, nije bilo lako baviti se takvim poslom, imao sam obitelj i dva kredita, a znao sam da bi me odmah smijenili kada bih išao do kraja…”

Sudionik tog skupa, koji nam je prepričao ovu epizodu, tvrdi da je u dvorani tada nastao tajac: premda je Žganjer rekao istinu, svima je bilo nevjerojatno što se otvoreno usudio reći da je, zapravo, osobni interes pretpostavio osnovnim načelima tužilačke profesije, koja itekako uključuje rizik, hrabrost i insistiranje na poštivanju zakona, bez obzira na posljedice.

Sam protiv šerifa

Slično kao i Žganjer, na pitanja zašto nisu pisali o kriminalu lokalnih političara, o ratnim zločinima na svom području, miniranjima, deložacijama i raznim drugim kršenjima ljudskih prava, uglavnom onih građana srpske nacionalnosti, odgovaraju i lokalni novinari. Netko se bojao za posao, netko za život, a gotovo je svima bilo zajedničko da su šutjeli.

U tome se i u još puno drugih stvari od takvih razlikuje Drago Hedl, novinar koji je otkaz dobio odmah i kojeg je Branimir Glavaš gospodar života i smrti u Osijeku i Slavoniji devedesetih, kako se to voli reći – označio kao neprijatelja. Taj osuđeni ratni zločinac, inače osobni prijatelj i heroj za biskupa MarinaSrakića, i danas žali što Hedl nije stao u kolonu osječkih Srba zavezanih ruku i sa selotejpom na ustima; bio je uvjeren da je svoj posao obavio šerifovskim upadom u redakciju “Glasa Slavonije” kojem je Hedl bio urednik. Glavaš je preuzeo list i iz njega zauvijek istjerao Hedla, pa će glavaševci reći da mu se on otad osvećuje. No, to nije točno: i tada i prije i kasnije Drago Hedl samo je radio svoj posao i, za razliku od mnogih drugih, usudio ga se raditi i na stranicama “Feral Tribunea”, iz tjedna u tjedan bilježeći ono što je vidio oko sebe.

A u tom mračnom vremenu i zaboravljenom gradu vidio je svašta: ubojstva, pljačke, teror, kršenje ljudskih prava… Vidio je i pisao o slizanosti gradskih i regionalnih političkih, gospodarskih i, najvažnije, crkvenih struktura s Branimirom Glavašem, gramzljivim lokalnim šerifom koji je umislio da je nedodirljiv.

Mnogim građanima Hrvatske, i Srbima i Hrvatima, koji se nisu uklapali u shemu Franje Tuđmana, bivšeg komunističkog komesara koji je pisao smrtne presude “narodnim neprijateljima” po Zagorju i znanstvenog plagijatora koji je umislio da je mesija što će spasiti Hrvatsku, provođenu uz pomoć svoje desne ruke, ratnog zločinca i provoditelja etničkog čišćenja Gojka Šuška, pisanje Drage Hedla, “Ferala”, “Novog lista” i šačice nezavisnih intelektualaca okupljenih oko časopisa “Erasmus”, ratnog HHO-a, GOLJP-a i sličnih organizacija, pomoglo je da prežive te “godine koje su pojeli skakavci”.

Iz tog je razloga i vašem izvjestitelju bila velika radost i čast prisustvovati dodjeli odlikovanja koje je Dragi Hedlu, Zoranu Pusiću i Nansen institutu za dugogodišnju borbu u zaštiti ljudskih prava dao predsjednik Ivo Josipović. Skupilo se tom prigodom u Predsjedničkim dvorima veliko društvo, među kojima i puno onih čija priča ne bi bila ispričana da nije bilo Hedla.

Mentalni sklop progonitelja

Bilo je već ondje i onih zgroženih činjenicom da je Hedl primio nagradu; jedan bivši branitelj Vukovara i logoraš rekao nam je da je odlikovanje “sramota, jer svi znamo da je Hedl korumpiran”; da to nije samo neumjesna primjedba postalo je jasno kada se oglasila Hrvatska biskupska konferencija (HBK) sa zahtjevom da Hedl vrati odlikovanje, jer je osamdesetih u jednom tekstu uvrijedio uspomenu na kardinala Alojzija Stepinca i jer je, navodno, osuđen za klevetu.

Naravno, one koji znaju način razmišljanja hrvatskih biskupa i koji znaju da je na čelu HBK-a Marin Srakić, čovjek kojega je Hedl često prozivao zbog otvorene podrške zločincu Glavašu, to nimalo nije iznenadilo. Pišući o neumjerenosti crkvenog bogatstva, palačama koje grade dok vjernici živi u neimaštini, prozivajući ih zbog činjenice da nikada nisu našli toplu riječ za žrtve ratnih zločina, ali su redovito potpisivali apele za puštanje ubojice i ratnog zločinca Mirka Norca na slobodu, solidarizirali se sa zločincima iz Lore i drugima koji su osramotili hrvatsku uniformu, Hedl je davno javno prokazao biskupski svjetonazor.

Protiv odlikovanja je i Hedlov dugogodišnji medijski progonitelj Ivica Šola, koji ga na stranicama “Glasa Slavonije” proglašava ludim, jer da se lažno prikazuje kao žrtva i policiju obasipa prijetnjama smrću; pritom citira Ciorana, koji kaže da se “zločinci uglavnom novače iz redova žrtava kojima nije do kraja odrubljena glava”.

To je mentalni sklop Hedlovih progonitelja, takvima je čovjek ovjenčan mnogim strukovnim priznanjima u Hrvatskoj i inozemstvu stalna prijetnja, kao što su im neprijatelji i svi oni koji u posljednjih dvadeset godina branili slabije. Tako smo u tadašnjem “Feralu” mogli pročitati da se Marin Srakić nije mogao suzdržati ni na sprovodu vlastitog kolege, don Luke Vincetića, slavonskog svećenika i “Feralova” kolumnista, koji se usudio suprotstaviti nacionalističkom ludilu i u Crkvi i u hrvatskom društvu: nad otvorenim mu je grobom održao bukvicu i mrtvog ga napao, jer se nije s njim slagao. Tekst o tom incidentu napisao je, naravno, Drago Hedl.

Izvor: Crkva istinu ne prašta

Čekamo da Crkva povuče svoje višestruko davane podrške Glavašu, Norcu, Gotovini i drugima koji su osuđeni za malo više od klevete, što je ionako bilo jako popularno (ne i opravdano) u Tuđmanovo doba, kad je Feral praktički uništen “duševnim bolima” raznih veličina o kojima je samo pisao — kako se kasnije pokazalo — istine, što je izvrsno komentirao Boris Dežulović u Slobodnoj Dalmaciji.

Raduj se, gladni narode

4 komentara

Zadnjih je tjedana Hrvatska doživjela second coming svojeg Mesije, stoga je zrela i za prvi dolazak ličnosti koja mu opako konkurira glede sposobnosti obmanjivanja masa.

Iz predsjedničkog ureda stiže nam radosna vijest: bogata, pravno sređena, nekorumpirana, visokoproduktivna i visokoobrazovana Republika Hrvatska ugostit će papu Benedikta XVI. u 2011. godini.

Unatoč tome što je državni vrh nedavno izražavao zabrinutost zbog skupocjenosti tog posjeta, Benedikt je ipak prihvatio. Znači li to da će sam platiti svoj dolazak i boravak u Kroatistan (i sve što uz to ide) kako ne bi još više opteretio naš deficitarni proračun? Naravno da ne.

Ako vas osobno zabrinjavaju visoka stopa nezaposlenosti, nelikvidnost, korupcija, pronevjere, muljaže, nefunkcioniranje pravne države, kolaps mirovinskog sustava, loša kvaliteta zdravstva i slične sitnice, razvedrite se. Vjerne ovčice, neka vas ne brinu sve te materijalne nedaće, duhovni njemački ovčar će posjetiti i utješiti svoje stado. Zablejite mu što glasnije. On nam dolazi i nosi nam, po riječima predsjednika Ive Josipovića (i usput agnostika, ali izgleda stvarno samo usput), poruku mira, suživota i ljubavi.

I upravo onako kako plaćamo svoje SMS poruke mobilnom operateru, tako ćemo platiti ovu poruku Svetog oca. Po ne baš povoljnoj tarifi.

IZVOR: Dnevnik.hr

 

P.S. Evo kako izgleda računica napada Panzer-division Vatican u UK.

Written by isisrosenkreuz

29. 10. 2010. at 12:32

Hrvatski biskupi: Hoćemo raspela, najviše u školama!

6 komentara

Internetski portal Danas objavio je vijest pod gornjim naslovom.

Između ostalog, HBK izjavljuje ovo:

“… prisutnost kršćanskih vjerskih simbola, osobito simbola križa, koji odražava vjerske osjećaje kršćana svih denominacija, nema namjeru isključiti nikoga, ali izražava tradiciju koju svi poznaju i prepoznaju zbog njezine velike vrijednosti“.

Koje su to velike vrijednosti koje treba prepoznati?

Na prvo mjesto stavio bih inkviziciju i to ne kao sredstvo za borbu protiv hereze već kao višeslojan fenomen koji je terorizirao Europu punih 6 stoljeća i kroz koji se mogu pratiti «vrijednosti» koje su imanentne katoličkoj crkvi.

1. Borba protiv neistomišljenika

Inkvizicija je u 12. stoljeću imala za glavni cilj uklanjanje katara («čistih») koji su za katoličku crkvu predstavljali opasnost jer su propovijedali kako posrednik između Boga i čovjeka nije potreban. S obzirom da je katolička crkva ustrojena upravo zato da bi obavljala tu posredničku ulogu (što se pokazalo vrlo unosnim), morala je žestoko reagirati kako bi se zaštitila. Ironično je to što su katari u biti bili još veći vjerski fanatici od katolika pa me ovaj obračun neodoljivo podsjeća na obračun komunista s još «tvrđim» komunistima 1948. godine (za one koji ne znaju – uguglajte «Goli otok» ili “Informbiro” 😉 ).
Račun su platili i templari, a zatim i iluminati, masoni, Židovi …
Osim ovih skupina, na meti su, dakako, bili i pojedinci koji su se drznuli plivati protiv struje.
Kseno i druge fobije na djelu su i danas samo se u skladu s političkom korektnošću pokušavaju upakirati u eufemize. Pa tako Crkva ne osuđuje ateiste već ateizam, ne mrzi homoseksualce već homoseksualnost … Stoga je potreban priličan nedostatak obraza za tvrdnju da se europska multikulturalnost temelji na kršćanstvu.

2. Stjecanje imovinske koristi i politički obračuni

Zapljena (čitaj: otimačina) imovine okrivljenika/osuđenika bila je standardni postupak koji je provodila inkvizicija.
Inkvizicija je bila i vrlo praktično sredstvo za eliminaciju političkih neistomišljenika, a ta praksa spuštala se i na niže razine, npr. za rješavanje razmirica s omraženim susjedom.

3. Zatiranje slobodne misli i znanosti

Sorry gospodo Paar&Pavuna, ali niste me uspjeli uvjeriti u suprotno. Najtragičnije posljedice očitovale su se u medicini.
Priče o tome kako su svećenici i redovnici bili nositelji znanja najobičnije su floskule. Oni su bili kontrolori znanja, a neosporan dokaz je Indeks Librorum Prohibitorum koji je zaključen tek u 20. stoljeću.

4. Teror («izazivanje straha nasilnim djelovanjem»)

Zastrašivanje je vrlo učinkovita metoda za pokoravanje pučanstva. Inkvizicija je činila upravo to: nikada se nije znalo tko će koga cinkati i kome će “suci” zakucati na vrata.
Mislim kako su priče o milijunskim žrtvama inkvizicije pretjerane – naime, cilj nije bilo desetkovanje pučanstva već držanje u strahu, a za to je bilo dovoljno povremeno izvoditi javne egzekucije grupica osuđenika. (Za instituciju koja je utemeljena ne bezgraničnom čovjekoljublju i prisilno rezanje noktiju je previše, tako da broj žrtava zapravo i nije od presudne važnosti.)
I opet mi se nameće paralela s komunistima – Staljin je svoju vlast temeljio na istom načelu, razlika je jedino u vrsti “hereze” i trajanju terora.
Zastrašivanje je i u samom temelju kršćanstva – ako ne budeš poslušan ići ćeš … kamo? U pakao! A tamo će te … što? Pržiti, pohati, rezati, soliti … i to vječno!

I, Zucker kommt zu lezt …
Kažu biskupi:

“On ne nameće vjeru, već izražava najviši altruizam i velikodušnost te najdublju solidarnost, koja se nudi svima.”

Naglasak je na posljednjem dijelu rečenice:

najdublju solidarnost, koja se nudi svima.

To su rekli isti ljudi koji su prije desetak dana odlučili šutjeti o sindikalnoj akciji prikupljanja potpisa za referendum i tu svoju namjeru javno su obznanili, ali ne i objasnili. Isti ljudi šutjeli su i o prosvjedima seljaka koji su se borili za svoja elementarna prava.

A što reći o inicijativi za postavljanje raspela u državne institucije? Pa, poslužit ću se jednom rečenicom koju je nakon predsjedničkih izbora izrekao don Anton Šuljić, katolički publicist i književnik:

Josipović i već svojim jasno izraženim stavom da će poštovati Ustav, kao i postignuti nivo odnosa, zatim svojim akademskim i kultiviranim nastupom, a povrh svega svojim pravnički jasnim i odmjerenim rječnikom, kao i, što nije manje važno, govorom tijela, pokazuje da će biti drukčiji i, usudio bih se reći, bolji predsjednik svih građana od ‘predsjednika građanina’.

Znamo što o ovome kaže Ustav pa se i ja nadam da će ga predsjednik Josipović poštovati i time potvrditi da je predsjednik svih građana.

Written by Ajgor

1. 7. 2010. at 10:08

Postano u Politika

Tagged with , ,

«Tako mi Bog pomogao»

leave a comment »

U današnjoj Jutarnjoj propovijedi don Živko Kustić demonstrirao je kako se klerici u svojim «teološkim» tumačenjima ne ustručavaju vrijeđati zdrav razum niti falsificirati činjenice.
U svojoj propovijedi don Živko komentira posljednju rečenicu iz predsjedničke prisege «Tako mi Bog pomogao»:

Kad netko tim riječima pred licem cijele javnosti zaključi svečanu prisegu preuzimajući najviši položaj u državi, onda to mora nešto određeno značiti. Bilo bi neozbiljno i uvredljivo tome ne pridavati važnost – reći da je radi potpunosti obreda, eto, trebao i to izgovoriti. A nije ukusno ni pitati ga da rastumači zašto je to odlučio izgovoriti. Događaj ima važnost – riječi moraju imati značenje.

Da bi se moglo odgonetnuti zbog čega je Josipović odlučio reći «Tako mi Bog pomogao!» dovoljno je prisjetiti se bliže prošlosti.
Franjo Tuđman se volio «furati» na dvije ličnosti: na Tita (zato se volio «maršalski» kostimirati) i na američkog predsjednika. Volio je kada ga nazivaju hrvatskim Washingtonom, a kopiranjem nekih američkih običaja umislio je da će dobiti na važnosti. Tako je uveo izvještavanje Sabora o stanju države i nacije, a 1992. godine je prilikom davanja predsjedničke prisege samovoljno dodao «Tako mi Bog pomogao!».

Davor Gjenero:

Takva prisega nije bila definirana zakonom 1992. godine, kada je Franjo Tuđman prvi put inauguriran za hrvatskog predsjednika. Upravo je on tada mimo procedure izgovorio “tako mi Bog pomogao”, zbog čega je pokojni predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnić, pred kojim je Tuđman prisegnuo, progutao knedlu i kao stari legalist bio u situaciji da od predsjednika zatraži ponovno izricanje teksta onako kako je bio određen zakonom”, podsjetio je Gjenero naglasivši kako je time prvi predsjednik ismijao Ustavni sud, ali i kako je javnosti ponudio političko ekskluzivni rječnik koji jasno isključuje osobe drukčije vjeroispovijesti.

Po ustaljenom običaju, grintanje oporbe i ono malo neovisnih medija na tu temu Tuđmana nije zamaralo. S obzirom na njegovo poimanje demokracije uopće nije vidio ništa problematično u kršenju zakona ili Ustava (tu se «furao» na Tita – «ne treba se držati zakona kao pijan plota»). Tako mu nije bio problem unatoč ustavnoj odredbi o trodiobi vlasti izjaviti kako sudbena vlast reba provoditi državnu politiku, u predizbornoj kampanji su se na njegovim skupovima pojavljivali časnici u uniformama iako je to zakon zabranjivao, sastanke vrha stranke održavao je u predsjedničkim prostorijama, a stranačke dužnosti obavljao je koristeći se državnom infrastrukturom (čitaj novcem) jer je za njega stranka i država bila isto… No ipak, kako se na sljedećim izborima opet ne bi ponovilo isto, dao je da se posljednja rečenica prisege ozakoni.

Gjenero:

Današnji tekst prisege datira iz 1997. godine, a dio je “strukturalnih i proceduralnih gluposti” nastalih devedesetih, koje do dana današnjeg nisu “pročišćene”. Prisega je sporna otkako je nastala, jer se kosi s dvjema ustavnim odredbama, onom kojom je definirana sloboda vjeroispovijesti i onom kojom se Hrvatska određuje kao sekularna država odnosno striktno se razdvaja crkva i država.

U prisezi se predsjednik obvezuje na poštivanje zakona, a kako je tekst prisege definiran zakonom, bilo bi zaista neprilično kada ne bi izgovorio sve što je propisano.

Međutim, iz ove banalne činjenice (da se zakoni moraju poštivati i to svi, a ne samo onaj ugovor s Vatikanom) don Živko donosi dubokoumne zaključke:

Državnik se izričito poziva na Boga, priznaje svoju ovisnost o njemu i priziva kaznu za slučaj neizvršavanja upravo preuzetih obaveza.

Bog je u svakom slučaju, u svakom tumačenju, najviša upravo moralna vrijednost. Čovjek – makar se ne svrstavao ni u koju vjersku zajednicu – može se na tu vrhovnu vrijednost pozvati. To uključuje svijest da čovjek, predsjednik, neće niti smije sam određivati što je dobro a što zlo – da u određenom smislu priznaje objektivni moralni zakon o kojemu se ne glasuje nego ga se spoznaje i slijedi.

Čuvši predsjednikovo svečano ne samo spominjanje nego i prizivanje Boga kao vrhovnog suca, građani mogu biti mirni kada je riječ o moralnosti i etičnosti njegovih državničkih postupaka.

Nadam se da će Josipović imati snage pokrenuti inicijativu za brisanje ove rečenice čime bi se Zakon o izboru predsjednika republike uskladio s Ustavom.

Written by Ajgor

18. 2. 2010. at 12:37

Postano u Politika

Tagged with , ,

Zla maćeha i 12 patuljaka

3 komentara

Svakih pet godina na jumbo plakatima i TV ekranima pojave se kojekakvi manje ili više smiješni likovi i traže da baš njima povjerite posao predsjednika države. Već nas neko vrijeme bombardiraju svojim obećanjima iz kojih se, u pravilu, nazire jedino očita činjenica da ili svjesno lažu ili nemaju pojma koje su dužnosti i — daleko važnije — ovlasti predsjednika.

Bez brige, nećemo se ovdje baviti propovijedanjem koga (ne) trebate zaokružiti. Ekipa Irreverent Impietyja dovoljno cijeni svoje čitatelje da odluku za koga (i da li uopće) glasovati prepusti njima. Ovdje ćemo se osvrnuti na vezu nekih od 12 patuljaka sa svima nama dragom maćehom Crkvom.

Iznosim samo po jedan, meni najzanimljiviji detalj odnosa svakog od kandidata s Crkvom. Cijeli tekst pročitajte na stranicama Večernjeg lista.

Bandić:
– U posljednje dvije godine Bandić je polovinu donacija dao upravo Crkvi. Od ukupno osam milijuna kuna, pripalo im je čak četiri milijuna kuna milodara: 3 milijuna kuna za obnovu zagrebačke katedrale, zajednička gradnja 2500 socijalnih stanova, 350 tisuća kuna šibenskoj biskupiji, 170 tisuća kuna zadarskoj nadbiskupiji, izgradnja novih dječjih vrtića, projekt Hrvatskoga katoličkog sveučilišta

Primorac:
– Raspela u javnim ustanovama: Zalažem se za poštovanje vjerskih sloboda koje podrazumijeva i pravo isticanja religijskih simbola

Hebrang:
– Smatra da je, ne samo zbog ugovora koji je obvezuju, država dužna sudjelovati u financiranju Crkve koja je tijekom borbe za samostalnost RH dala velik doprinos

Josipović:
– O raspelima u javnim prostorima: Treba uvažiti činjenicu da su većina građana katolici, ali i da ima pravoslavaca, muslimana, ateista, agnostika…

Vidošević:
– Raspela u javnim prostorima: Nisam za zabrane, križ nije sveprisutan u našem društvu, ali je najsnažniji izraz kršćanskog identiteta ove nacije

Pusić:
– U Saboru je zatražila da se javno prelistaju crkvene financije

Ovako sročeno, zvuči kao da cimam za V. Pusić, pa ću samo reći da ona nije moja kandidatkinja, jednostavno iz razloga što izbore nemam namjeru gledati samo kroz prizmu odnosa kandidata i Crkve. No, da mi je i to jedan od faktora, je.

Tko god da bude izabran, neka nam je svima sa srećom! Trebat će nam…

%d blogeri kao ovaj: