Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘Jasenovac

Dan sjećanja i zaborava

leave a comment »

Prije nekoliko dana, 23. kolovoza, obilježen je Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Ovaj dan obilježava se na temelju rezolucije Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. godine koja

Izražava poštovanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi i odaje počast onima koji su se borili protiv tiranije i ugnjetavanja;

U točki K. Rezolucije nabrajaju se ti režimi: nacizam, staljinizam i fašistički i komunistički režimi.
Udruga David koja se bavi pitanjem odnosa ljudskih prava i vjerskih zajednica lucidno je, i ako se ne varam, jedina primijetila da je izostavljen jedan totalitarizam: onaj katoličke crkve.

Postavljamo pitanje: zašto svi prešućuju jedan od najdugovječnijih totalitarnih režima – Katoličku crkvu – koja je kroz povijest ostavila iza sebe nebrojene miliune ljudskih žrtava. Mračno doba prije srednjeg vijeka, još mračniji inkvizicijski srednji vijek i na žalost žrtve zločina svećenstva dvadesetog i dvadesetprvog vijeka djela su autoritarnog i totalitarnog režima.

I zaista, katolička crkva ima bogato totalitarno iskustvo. David u svome tekstu koristi samo izraz “režim”, međutim treba razlikovati režime, ideologije i potpore režimima i ideologijama.

Nacizam i fašizam uspostavili su totalitarne režime na temelju totalitarnih ideologija, komunisti su uspostavili totalitarni režim zlorabeći ideologiju koja nije totalitarna, dok se Crkva može pohvaliti i totalitarnom ideologijom, i totalitarnim režimom i potporom totalitarnim ideologijama i režimima (osim jednom – komunističkom).

Po definiciji, totalitarna ideologija podrazumijeva težnju ka potpunoj kontroli pojedinca i apsolutno podređivanje ideologiji. Kršćanstvo teži upravo tome: podređivanje privatnog i javnog života propisanim pravilima.

Da bi se uspostavio totalitarni režim, potrebno je imati u rukama sve poluge vlasti. Katolička crkva imala je i to, u vrijeme Papinske države.

I na kraju, katolička crkva podupirala je i surađivala sa svim totalitarnim i ugnjetavačkim režimima (osim komunističkog). Primjenjivala je Isusovu izreku “Bogu božje, caru carevo” ali ne kako sam ponekad naivno pomislio kao ideju o odvajanju državnih od crkvenih poslova, već kao formulu za grabež i podijelu plijena.

Ne mogu se sjetiti niti jednog totalitarnog režima kojemu se Crkva aktivno i organizirano suprotstavljala, uključujući i mrski joj socijalizam ili kako se to voli pogrešno nazivati komunizam. Pod pojmom “aktivnog sudjelovanja” ne mislim na jamranje iz sigurnosti vatikanskih zidina ili na svijetle pojedinačne primjere.

U članku “Zašto su prešućeni kršćanski korijeni europske kulture” (GK, 6.7.2003.) teolog Josip Sabol usprkos tim činjenicama ipak izjavljuje ovo:

“Radikalni otpor komunističkom i nacionalsocijalističkom totalitarizmu dolazio je od ljudi kršćanskoga duha, sve do žrtvovanja vlastita života.”

Ako to uz puno mašte i prihvatimo kao istinu, onda ostaje zaključak da je kršćanski duh bio svugdje, samo ne tamo gdje bi ga se najviše očekivalo, među duhovnim pastirima!

Prilikom ovogodišnjeg obilježavanja Dana sjećanja koji je organizirala Crkva na Krbavskom polju, težiše propovijedi bilo je, ma nećete vjerovati ;-), na osudi komunističkih zločina. I možda i ne bi bio toliki problem prešućivanje istine o odnosu katoličke crkve prema nacifašizmu (pa nitko ne voli drugima pod nos gurati svoje prljavo rublje) kada se paralelno ne bi odvijao proces povijesnog revizionizma koji već godinama dolazi od pojedinih pastira, a kako ne nailazi ni na kakvu reakciju iz vrha Crkve može se opravdano smatrati da je na toj razini i odobren… Crkva ipak nije liberalni kružok u kojemu je dopušteno neograničeno “soliranje”.

Tako je čovjek koji je bacio u blato latinsku izreku nomen est omen (ime je znak), povijesničar i svećenik Stjepan Razum u intervjuu pod naslovom Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske! relativizira ustaške zločine u Jasenovcu dovodeći u pitanje i dokazane činjenice i svjedočanstva te premudro zaključuje:

“Objektivna istina postoji možda jedino kao teološki pojam. Naša ljudska istina uvijek je relativna stvarnost, no moramo nastojati da se u traženju istine približimo koliko je moguće toj objektivnoj istini.”

Ovaj opskurni lik zapravo i ne bi bio vrijedan spomena kada ne bi otkrivao mainstream odnos klera prema nacifašizmu i ulozi Crkve u bližoj prošlosti: taktikom “držite lopova” tj. neprestano potencirajući opasnost od obnavljanja komunizma (iako u politici tako nešto u proteklih 20 godina nikome nije padalo na pamet), korak po korak nacifašizam se predstavlja u pozitivnom svjetlu. Lasić i mise za poglavnika, postavljanje spomen ploča NDH, veličanje Vilima Cecelje, benevolentne izjave pojedinih klerika o planiranom okupljanju ekstremne desnice u Zagrebu … sve su to postupci na koje Crkva godinama ne reagira. Za razliku npr. od promptne reakcije na izjavu Zorana Milanovića koji se usudio spomenuti Duha Svetoga. I koliko god je ovaj drugi primjer montipajtonovski :-D, pokušaj revitalizacije fašizma nije nimalo bezazlen jer se odvija u kriznom vremenu koje pogoduje svim vrstama radikalnog desničarenja.

Ne radi se ovdje o sitnim svjetonazorskim razlikama već o ugrožavanju temeljnih vrijednosti današenjeg EUropskog civilizacijskog kruga u čijem bi se “ustavu” Crkva tako rado željela vidjeti.

Written by Ajgor

2. 9. 2012. at 17:06

Crkveni Kmeri

leave a comment »

U Novostima je izašao novi članak Marinka Čulića, na temu političkog angažmana Crkve u Hrvata u današnjim okolnostima nestajućeg HDZa i vladavine kobajagi lijeve koalicije. Tekst prenosimo u cijelosti:

Crkveni Kmeri

Datum objave: 26.04.2012. Piše: Marinko Čulić

Podsvijest je, kažu psihoanalitičari, vražja stvar. Krenu ljudi izreći neku poluistinu ili laž i onda se spotaknu o vlastiti dugi jezik i famoznim lapsusom, tj. djelićem podsvijesti koji ne kontroliraju, kažu, avaj, pravu istinu. Današnja politika, nakon što je ušla u nepreglednu vodurinu postideološke proizvoljnosti, pruža za to svu silu mogućnosti, jer se na sve strane toliko brblja da je politički govor postao načičkan nehotičnim, nenamjernim istinama, kao Hrvatska minama.

Primjera je koliko hoćeš. Uzmite, recimo, ovo što rade dvojica hrvatskih apostola privatizacije i deregulacije, Radimir Čačić i Slavko Linić, koji se ubiše dokazujući da su dva vitalna i snažna, kao iz hrastovine istesana stupa, bez kojih nema izlaska iz ove pogibeljne krize. I mogu oni to ponoviti još sto puta, ali kada je javljeno da baš ta dvojica Vladinih ljudi ulaze u nadzorno tijelo pretežno privatne Ine, praktički su sami priznali da ta njihova privatizacijsko-deregulacijska Biblija ništa ne vrijedi. Ili, direktnije govoreći, svaki od njih pljunuo je debeli masni hračak na nju.

Sljedeći primjer je iz zagrebačke sudnice, gdje upravo traje krivični proces protiv Tomislava Merčepa, ali glavna zvijezda nije on, nego ključni svjedoci (Šeks, Gregurić, Jarnjak…), sve odreda prvi muževi hrvatske državotvorne politike. Ali, odreda i lažni svjedoci koji su, praveći se da ništa nisu znali i ne znaju o Merčepovim zločinima, zapravo otkrili da je suština tog državotvorstva otpočetka bila da se hrvatski zločini prešućuju i prikrivaju, i time sponzoriraju i potiču. Dakle, šuteći kao zaliveni, oni su izlajali sve što o tome treba znati, a sud na kojem je i dvadeset godina poslije moguće ovakvo svjedočenje i sam je dodatno potvrdio da je tako.

Idemo dalje. Oba su ova primjera iz posljednjih mjesec dana, a pojavilo ih se još sličnih, u kojima se zbog loše posađenih jaja umjesto zdravog pileta dobije mućak. Tako se Katolička crkva oštro okomila na odluku da se opozove pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu, uzimajući to čak kao dokaz da je ova vlast “odnarođena”. Doduše, nije to neko iznenađenje, pogotovo jer je došlo iz usta biskupa Vlade Košića, koji u svojoj mentalnoj draguljarnici ima i većih bisera. Ipak, pomalo je neočekivano koliko se verbalnih plotuna ovaj put rikošetom vratilo Crkvi. Košić je nazvao sramotnim što je nova vlast ovim opozivanjem stala na stranu jedne ideologije, komunističke, očito ne naslutivši što je time pokrenuo. A na čiju bi stranu, pobogu, trebala stati?! Pa komunisti su u ratu bili na čelu antifašističkog pokreta, dok su najveći antikomunisti tada bili nacifašistički okupatori i njihova ustaška posvojčad, i zar tu ima prostora za ikakvo dvoumljenje u izboru? U Košićevom slučaju očito ima. U bijesnom jurišu na komunističku neman, biskup se toliko zanio da je počeo mahati podatkom o tobože više stotina tisuća hrvatskih ljudi pobijenih na Bleiburgu i Križnom putu. Dakle, brojkom kojim nitko normalan ne barata, osim pripadnika ustaške emigracije, bratski se nadopunjujući s istim takvim numeričkim mahnitanjem na srpskoj strani o broju jasenovačkih žrtava.

Da li se, možda, ovo omaklo Košiću jer nije znao kontrolirati prekomjerni viktimološki testosteron, pa mu je ovaj udario u glavu? Kamo sreće, ali nije tako. Tu je brojku ovaj biskup ugradio pri potpuno čistoj svijesti u žrtvoslovnu shemu na kojoj već dugo radi, a najjasnije je javnost o tome obaviještena kada je na blajburškoj komemoraciji 2010. Bleiburg usporedio s Katynskom šumom. Naravno da se to dvoje ne može uspoređivati. U Katynskoj šumi su smaknuti potpuno nevini ljudi, pripadnici poljske vojske, odreda bez ikakve krivice zbog koje bi im se moglo suditi, dok je na Bleiburgu (Križnom put) takvih itekako bilo, pa ako Košić tvrdi da nije, onda je logično zaključiti da su za njega nevini i pripadnici straže iz Jasenovca ili Pavelićevog tjelesnog zdruga. A to onda faktički znači i cijela NDH. To jasno proizlazi i iz njegovih kasnijih istupa, o kojima se manje zna. Ljetos je u Tomislavgradu održao propovijed u kojoj je čak lupnuo da su Hrvati “izabrani narod” koji nikada nikome nije napravio zlo, već se uvijek samo branio. O tome je portal e-Posavinu obavijestio jedan bosanski vjernik, katolik, koji se osupnuto i ogorčeno pitao: “A od koga smo se branili u Jasenovcu i Dretelju?”, dok je sintagmu “izabrani narod” ismijao kao najobičniju pseudoteološku bljezgariju. Nakon ovoga, ponovno se moraš zapitati nije li biskup Košić ipak munjen nekom svojom kvazipovijesnom fiksacijom, koja mu nekontrolirano bježi preko jezika i otkriva o njemu više nego što bi sam htio. Ali, čekaj malo, on vodi komisiju “Iustitia et pax”, koja bi trebala biti neka vrsta elitnog intelektualnog odreda Katoličke crkve, pa ako njen prvi čovjek pokazuje ovakvu fundamentalističku isključivost i zatucanost, onda to mora biti znak nekih dubljih crkvenih pomjeranja. A to i jeste. Dosad je ovako zadrte stavove iznosio uglavnom samo vojni ordinarij, biskup pod šljemom Juraj Jezerinac, čiji su praskavi istupi mogli biti shvaćeni kao solodionice jednog crkvenog Kmera. I samo se slutilo da bi oni mogli biti upozorenje što će biti ako nominalna ljevica zauzme mjesto i predsjednika države i premijera. Sada se vidi da su se te slutnje ostvarile.

Praktički cijeli vrh Crkve danas se ponaša kao armada Crvenih Kmera na borbenom zadatku, koja ne diže samo galamu, kao što je to uglavnom radio Jezerinac, nego i zahtijeva od svjetovnih vlasti da se donose ovakvi, a ne onakvi zakoni, da se u vjeronauku u školama ne rade ni najmanje izmjene bez njenog izričitog odobrenja, a najviše da se ne dira ni u točku ni u zarez ugovora države s Vatikanom. Vladi Košiću čak ni to nije bilo dovoljno, nego je pokrenuo specijalnu jedinicu “Iustitia et pax” kako bi spriječio dodjelu odlikovanja predsjednika Ive Josipovića Dragi Hedlu, čime je jasno pokazao da koliko bagatelizira žrtve ratnih zločina Branimira Glavaša i druge o kojima je Hedl pisao, toliko istovremeno napumpava i mistificira one s Bleiburga. Većina tih pritisaka, od kojih je ovaj posljednji otvoreno ponižavanje institucija hrvatske države, u koju se Crkva toliko zaklinje, poduzimaju se kako bi se spriječilo da ova vlast dirne u materijalne povlastice koje Crkva uživa. No, kako ta vlast ne pokazuje takve namjere, osim donekle najavom da će kontrolirati trošenje velike količine novca koji Crkva dobiva iz budžeta, cilj je očito širi i smjera na čvršće ušančivanje pozicije u društvu, ali i politici.

Na to se crkveni vrh, po svemu sudeći, odlučio zbog bitno izmijenjene političke situacije nakon što je HDZ, izbušen velikim korupcijskim aferama, izgubio izbore. Iako odnosi Crkve s tom strankom više nisu idilični kao devedesetih, ona se osjećala puno sigurnije uz nju na vlasti. Ipak je kler dugo figurirao kao popovsko krilo HDZ-a, a HDZ kao političko, čak i vojno krilo Crkve (neustavna hodočašća Hrvatske vojske u katolička svetišta u zemlji i inozemstvu). Osim toga, HDZ ne samo što više nije na vlasti, nego zbog teških unutrašnjih svađa ne funkcionira ni kao opozicija, čime je otvoren prazan prostor u koji se sada ubacuje Kaptol, držeći, ne bez osnove, da je to njegovo prirodno stanište. Razlika je jedino što on smatra da to stanište treba štititi puno radikalnije nego HDZ, a to znači s puno više antikomunističkih decibela, što je odmah na početku otišlo toliko daleko da je “Glas Koncila” napao Milanovićevu Vladu zbog zabrane održavanja neonacističke internacionale u Zagrebu.

Problem je jedino što, unatoč toj zabrani, ova Vlada nimalo ne sliči na komunističku neman koju bi javnost doživjela kao opravdanu metu za crkvene anateme i gromove. Zato sada Kaptol mora praviti tu neman od blata, kako bi kreirao histeriju nalik onoj iz vremena splitske Rive, ali bez realnih izgleda da se ona zaista ponovi. To znači da hrvatska desnica, stranačka i crkvena, neće uspjeti prebaciti vlastitu krizu na društvo u cjelini. Barem zasad.

Izvor: Crkveni Kmeri

Written by Charon l'Cypher

26. 4. 2012. at 11:55

%d blogeri kao ovaj: