Irreverent Impiety

Repozitorij stvari o kojima ne žele da razmišljate.

Posts Tagged ‘komunisti

Crkveni Kmeri

leave a comment »

U Novostima je izašao novi članak Marinka Čulića, na temu političkog angažmana Crkve u Hrvata u današnjim okolnostima nestajućeg HDZa i vladavine kobajagi lijeve koalicije. Tekst prenosimo u cijelosti:

Crkveni Kmeri

Datum objave: 26.04.2012. Piše: Marinko Čulić

Podsvijest je, kažu psihoanalitičari, vražja stvar. Krenu ljudi izreći neku poluistinu ili laž i onda se spotaknu o vlastiti dugi jezik i famoznim lapsusom, tj. djelićem podsvijesti koji ne kontroliraju, kažu, avaj, pravu istinu. Današnja politika, nakon što je ušla u nepreglednu vodurinu postideološke proizvoljnosti, pruža za to svu silu mogućnosti, jer se na sve strane toliko brblja da je politički govor postao načičkan nehotičnim, nenamjernim istinama, kao Hrvatska minama.

Primjera je koliko hoćeš. Uzmite, recimo, ovo što rade dvojica hrvatskih apostola privatizacije i deregulacije, Radimir Čačić i Slavko Linić, koji se ubiše dokazujući da su dva vitalna i snažna, kao iz hrastovine istesana stupa, bez kojih nema izlaska iz ove pogibeljne krize. I mogu oni to ponoviti još sto puta, ali kada je javljeno da baš ta dvojica Vladinih ljudi ulaze u nadzorno tijelo pretežno privatne Ine, praktički su sami priznali da ta njihova privatizacijsko-deregulacijska Biblija ništa ne vrijedi. Ili, direktnije govoreći, svaki od njih pljunuo je debeli masni hračak na nju.

Sljedeći primjer je iz zagrebačke sudnice, gdje upravo traje krivični proces protiv Tomislava Merčepa, ali glavna zvijezda nije on, nego ključni svjedoci (Šeks, Gregurić, Jarnjak…), sve odreda prvi muževi hrvatske državotvorne politike. Ali, odreda i lažni svjedoci koji su, praveći se da ništa nisu znali i ne znaju o Merčepovim zločinima, zapravo otkrili da je suština tog državotvorstva otpočetka bila da se hrvatski zločini prešućuju i prikrivaju, i time sponzoriraju i potiču. Dakle, šuteći kao zaliveni, oni su izlajali sve što o tome treba znati, a sud na kojem je i dvadeset godina poslije moguće ovakvo svjedočenje i sam je dodatno potvrdio da je tako.

Idemo dalje. Oba su ova primjera iz posljednjih mjesec dana, a pojavilo ih se još sličnih, u kojima se zbog loše posađenih jaja umjesto zdravog pileta dobije mućak. Tako se Katolička crkva oštro okomila na odluku da se opozove pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu, uzimajući to čak kao dokaz da je ova vlast “odnarođena”. Doduše, nije to neko iznenađenje, pogotovo jer je došlo iz usta biskupa Vlade Košića, koji u svojoj mentalnoj draguljarnici ima i većih bisera. Ipak, pomalo je neočekivano koliko se verbalnih plotuna ovaj put rikošetom vratilo Crkvi. Košić je nazvao sramotnim što je nova vlast ovim opozivanjem stala na stranu jedne ideologije, komunističke, očito ne naslutivši što je time pokrenuo. A na čiju bi stranu, pobogu, trebala stati?! Pa komunisti su u ratu bili na čelu antifašističkog pokreta, dok su najveći antikomunisti tada bili nacifašistički okupatori i njihova ustaška posvojčad, i zar tu ima prostora za ikakvo dvoumljenje u izboru? U Košićevom slučaju očito ima. U bijesnom jurišu na komunističku neman, biskup se toliko zanio da je počeo mahati podatkom o tobože više stotina tisuća hrvatskih ljudi pobijenih na Bleiburgu i Križnom putu. Dakle, brojkom kojim nitko normalan ne barata, osim pripadnika ustaške emigracije, bratski se nadopunjujući s istim takvim numeričkim mahnitanjem na srpskoj strani o broju jasenovačkih žrtava.

Da li se, možda, ovo omaklo Košiću jer nije znao kontrolirati prekomjerni viktimološki testosteron, pa mu je ovaj udario u glavu? Kamo sreće, ali nije tako. Tu je brojku ovaj biskup ugradio pri potpuno čistoj svijesti u žrtvoslovnu shemu na kojoj već dugo radi, a najjasnije je javnost o tome obaviještena kada je na blajburškoj komemoraciji 2010. Bleiburg usporedio s Katynskom šumom. Naravno da se to dvoje ne može uspoređivati. U Katynskoj šumi su smaknuti potpuno nevini ljudi, pripadnici poljske vojske, odreda bez ikakve krivice zbog koje bi im se moglo suditi, dok je na Bleiburgu (Križnom put) takvih itekako bilo, pa ako Košić tvrdi da nije, onda je logično zaključiti da su za njega nevini i pripadnici straže iz Jasenovca ili Pavelićevog tjelesnog zdruga. A to onda faktički znači i cijela NDH. To jasno proizlazi i iz njegovih kasnijih istupa, o kojima se manje zna. Ljetos je u Tomislavgradu održao propovijed u kojoj je čak lupnuo da su Hrvati “izabrani narod” koji nikada nikome nije napravio zlo, već se uvijek samo branio. O tome je portal e-Posavinu obavijestio jedan bosanski vjernik, katolik, koji se osupnuto i ogorčeno pitao: “A od koga smo se branili u Jasenovcu i Dretelju?”, dok je sintagmu “izabrani narod” ismijao kao najobičniju pseudoteološku bljezgariju. Nakon ovoga, ponovno se moraš zapitati nije li biskup Košić ipak munjen nekom svojom kvazipovijesnom fiksacijom, koja mu nekontrolirano bježi preko jezika i otkriva o njemu više nego što bi sam htio. Ali, čekaj malo, on vodi komisiju “Iustitia et pax”, koja bi trebala biti neka vrsta elitnog intelektualnog odreda Katoličke crkve, pa ako njen prvi čovjek pokazuje ovakvu fundamentalističku isključivost i zatucanost, onda to mora biti znak nekih dubljih crkvenih pomjeranja. A to i jeste. Dosad je ovako zadrte stavove iznosio uglavnom samo vojni ordinarij, biskup pod šljemom Juraj Jezerinac, čiji su praskavi istupi mogli biti shvaćeni kao solodionice jednog crkvenog Kmera. I samo se slutilo da bi oni mogli biti upozorenje što će biti ako nominalna ljevica zauzme mjesto i predsjednika države i premijera. Sada se vidi da su se te slutnje ostvarile.

Praktički cijeli vrh Crkve danas se ponaša kao armada Crvenih Kmera na borbenom zadatku, koja ne diže samo galamu, kao što je to uglavnom radio Jezerinac, nego i zahtijeva od svjetovnih vlasti da se donose ovakvi, a ne onakvi zakoni, da se u vjeronauku u školama ne rade ni najmanje izmjene bez njenog izričitog odobrenja, a najviše da se ne dira ni u točku ni u zarez ugovora države s Vatikanom. Vladi Košiću čak ni to nije bilo dovoljno, nego je pokrenuo specijalnu jedinicu “Iustitia et pax” kako bi spriječio dodjelu odlikovanja predsjednika Ive Josipovića Dragi Hedlu, čime je jasno pokazao da koliko bagatelizira žrtve ratnih zločina Branimira Glavaša i druge o kojima je Hedl pisao, toliko istovremeno napumpava i mistificira one s Bleiburga. Većina tih pritisaka, od kojih je ovaj posljednji otvoreno ponižavanje institucija hrvatske države, u koju se Crkva toliko zaklinje, poduzimaju se kako bi se spriječilo da ova vlast dirne u materijalne povlastice koje Crkva uživa. No, kako ta vlast ne pokazuje takve namjere, osim donekle najavom da će kontrolirati trošenje velike količine novca koji Crkva dobiva iz budžeta, cilj je očito širi i smjera na čvršće ušančivanje pozicije u društvu, ali i politici.

Na to se crkveni vrh, po svemu sudeći, odlučio zbog bitno izmijenjene političke situacije nakon što je HDZ, izbušen velikim korupcijskim aferama, izgubio izbore. Iako odnosi Crkve s tom strankom više nisu idilični kao devedesetih, ona se osjećala puno sigurnije uz nju na vlasti. Ipak je kler dugo figurirao kao popovsko krilo HDZ-a, a HDZ kao političko, čak i vojno krilo Crkve (neustavna hodočašća Hrvatske vojske u katolička svetišta u zemlji i inozemstvu). Osim toga, HDZ ne samo što više nije na vlasti, nego zbog teških unutrašnjih svađa ne funkcionira ni kao opozicija, čime je otvoren prazan prostor u koji se sada ubacuje Kaptol, držeći, ne bez osnove, da je to njegovo prirodno stanište. Razlika je jedino što on smatra da to stanište treba štititi puno radikalnije nego HDZ, a to znači s puno više antikomunističkih decibela, što je odmah na početku otišlo toliko daleko da je “Glas Koncila” napao Milanovićevu Vladu zbog zabrane održavanja neonacističke internacionale u Zagrebu.

Problem je jedino što, unatoč toj zabrani, ova Vlada nimalo ne sliči na komunističku neman koju bi javnost doživjela kao opravdanu metu za crkvene anateme i gromove. Zato sada Kaptol mora praviti tu neman od blata, kako bi kreirao histeriju nalik onoj iz vremena splitske Rive, ali bez realnih izgleda da se ona zaista ponovi. To znači da hrvatska desnica, stranačka i crkvena, neće uspjeti prebaciti vlastitu krizu na društvo u cjelini. Barem zasad.

Izvor: Crkveni Kmeri

Oglasi

Written by Charon l'Cypher

26. 4. 2012. at 11:55

Teokratski karakter “ateističkih sistema”

10 komentara

U svome najnovijem video uratku, prof. Milan Polić bavi se religijskim moralizmom, a na to su ga potakle neke tvrdnje don Tomislava Ivančića koji je ovdje nedavno spomenut kao osnivač hagioterapije.

Između ostalog, jedna od Ivančićevih tvrdnji koju analizira Polić je i ova:

Nedavna povijest nam je pokazala da je nemoguće očekivati od ateista i ateističkih sistema napredak kulture, čovječanstva, gospodarstva i međuljudskih odnosa.

Prof. Polić prokomentirao je ulogu i dostignuća ateista kroz povijest, ali nije se bavio tzv. ateističkim sistemima. “Ateistički sistemi”, a prva asocijacija su oni komunistički, omiljeni su argument klera i vjernika za diskreditiranje ateizma, no rijetko se može pronaći suvisla argumentacija na što se zapravo misli.

Prvo, odražava li naziv “ateistički sistem” narav takvoga društva?

Jasno je kakvi su to teistički sistemi tj. teokracije. To su takva društvena uređenja u kojima religijski poglavar ima i političku vlast (u današnje vrijeme takvi su Sveta Stolica i Iran). Takva društva imaju ideologiju, zakonodavstvo, sustav vrijednosti i norme ponašanja izgrađene u skladu s religijom.
U društvima ili sistemima koje Ivančić naziva ateističkima, stanovnici su se većinom izjašnjavali kao ateisti, međutim ateizam nije određivao ideologiju već je on bio posljedica ili samo jedan dio te ideologije.

Ateizam sam po sebi nije ideologija, on je tek svjesno odricanje od religijskih vjerovanja. Ateisti po svojim političkim i ideološkim uvjerenjima mogu biti vrlo šaroliki, što se ne može reći za religijske skupine kojima religija u velikoj mjeri uvjetuje i ograničava uvjerenja i ponašanje.

Drugi razlog zbog čega termin “ateistički sistem” smatram u Ivančićevom kontekstu pogrešnim leži u činjenici da su ti sistemi zapravo kvazireligijski.

Staljin, kao omiljena paradigma “ateističkih sistema” otvoreno je progonio Crkvu, ubijao svećenike i rušio crkve. U dokumentarcu o Staljinu mogu se pogledati orignalne snimke iz onog vremena o postupcima protiv Crkve i klera (početak u 6 min 10 sek). No treba pažljivo slušati i što jedan od sugovornika u filmu govori (početak u 7 min 05 sek):

Staljin je zapovjedio da se unište sve religijske slike i ponudio je Rusiji drugog boga: sebe! Njegove će slike sada visjeti u svakom domu.
Dakle, bila je to zamjena ikona, bilo je to očigledno. Cijeli sistem moći temeljio se na tome.

U ovih nekoliko rečenica sažeto je ono što se može primijeniti na svaki “ateistički” tj. komunistički sistem.
Svi komunistički diktatori funkcionirali su po ovom obrascu. Ovisno o podneblju, tradiciji, kulturi, prigrabljenoj moći i okruženju razlikovao se samo intenzitet. Najdalje su došli u Sjevernoj Koreji gdje je Kim Jong Il sa svojim nadnaravnim sposobnostima bio na korak od uznesenja u nebo.

Jedan od blažih slučajeva bio je Tito. Nakon žestoke antireligijske represije neposredno nakon rata i uspostavljanja kulta ličnosti, u kasnim šezdesetima je malo popustio pa je čak i potpisao Protokole o suradnji SFRJ i RKC.

(Kroz povijest je bilo i drugačijih diktatura, kao što su bile npr. Hitlerova, Pavelićeva, Francova, Pinochetova … One su umjesto apsolutnog preuzimanja božanske uloge velikog vođe izabrale obostrano lukrativno savezništvo s katoličkom crkvom. Danas Crkva te diktature naziva bezbožničkim samo iznuđeno i prigodno i Ivančić u svojoj kritici sigurno nije mislio na njih.)

Koje su zajedničke osobine religije i komunističkih diktatura?

IKONOGRAFIJA

Ikonografija ili vizualna promidžba vrlo je slična. Kao što se moglo vidjeti u spomenutom dokumentarcu o Staljinu, njegova slika na zidu zamijenila je raspelo.
Tako je bilo i u SFRJ: pored državnog grba u svim javnim prostorima (školama, uredima, ustanovama) morala je biti izvješena Titova slika.
Nakon rata komunisti su mahom porušili raspela i male kapelice koje su se nalazile u svakom selu, kod svakog većeg križanja, u šumama itd. itd. Njih su nadomjestili spomenicima NOB-u, a umjesto velikih raspetih Isusa kerumovog tipa, planinski obronci bili su ukrašeni velikim “grafitima” TITO i zvijezdama petokrakama.
(Omladinci su ih “dobrovoljno” slagali od kamena.)

HAGIOGRAFIJA

Uljepšani životopisi komunističkih svetaca i mučenika bili su sastavni dio nastavnih programa i bili su nezaobilazni u medijima povodom državnih praznika.
Što se tiče vrhovnog božanstva, divinizirane su čak i takve banalnosti kao što je kuhanje svinjske glave (onima koji ne znaju o čemu se radi predlažem da pitaju nekoga starijeg od 40 🙂 )
Bila su tu i nevjerojatna junaštva znanih i neznanih narodnih heroja:
Sava Kovačević junački je poginuo na Sutjesci.
Jedna neimenovana djevojčica prišla je njemačkom tenku i preko vozačevog vizira bacila deku koja je “oslijepila” posadu pa su partizani s lakoćom uništili tenk.
Poput Isusova ulaska u Jeruzalem slavili su se ulasci oslobodilaca u gradove.

PROGON HERETIKA

I komunisti su imali svoju inkviziciju koja je proganjala heretike. Kao i u slučaju katoličke crkve, motivi za progon nevjernika bili su dvojaki: zbog ideoloških, ali i materijalističkih razloga. Osuda heretika imala je za posljedicu i konfisciranje njegove imovine pa su mnogi komunistički prvosvećenici iz seoskih potleušica preselili u urbane vile.
Umjesto Kramera i Sprengera, Sovjeti su imali Beriju, a mi Rankovića, Sovjeti su imali Lubianku i gulage, a mi Goli otok.

OBREDI

Komunisti su također imali i prvu “pričest” i “krizmu”. Učenici 1. razreda osnovne škole bili su svečano primani u Savez pionira, a u 7. razredu u Savez socijalističke omladine. I to je bilo dobrovoljno, čak i malo dobrovoljnije 🙂 nego što su danas ekvivalentni religijski obredi.
No da si Crkva ne bi pripisivala autorsko pravo, radi se o obredima uvođenja u svijet odraslih koji su karakteristika svih društava. Masaji npr. kao “prvu pričest” imaju slanje dječaka u savanu gdje sami trebaju prenoćiti.
Razne procesije bile su zamijenjene radničkim povorkama, uglavnom prvomajskim. Umjesto simbola samoprozvane kulture života kao što su dijelovi leševa svetaca, nošeni su razni alati, parole koje veličaju rad i socijalizam, zastave i sl.

HODOČAŠĆA

Počevši od osnovne škole, hodočastilo se svim značajnijim svetištima: Neretvi, Sutjesci, Kragujevcu, Jasenovcu, Podgariću… Mislim da nema učenika iz toga vremena koji nije bio u najvažnijem svetištu – Kumrovcu i vidio “štalicu”. Kako i priliči takvom mjestu, komunisti su tu izgradili i veliko svetište – političku školu.
Odrasli su također hodočastili i to u organizaciji partije, sindikata ili Socijalističkog saveza radnog naroda (to je bila organizacija koja je obuhvaćala sve one koji nisu članovi SK, a služila je samo kao demokratski ukras … i povremeno kao putnička agencija.)
Nakon Titove smrti, cilj obaveznog hodočašća preseljen je iz “Betlehema” u “Jeruzalem”.

NABOŽNO LICEMJERJE

Komunistički moral koji Ivančić oštro osuđuje u mnogome je bio jako sličan katoličkom moralu. Na primjeru
pionirske zakletve mogu se uočiti sličnosti. Ako se zanemare ideologemi, može se uočiti kako su najmlađe komunističke uzdanice obećavale marljivost, poštivanje roditelja i domoljublje što nije sporno ni sa stanovišta uzvišenog katoličkog morala.
U nekim stvarima komunisti su napravili i korak dalje. Zalagali su se za ravnopravnost svih ljudi oslobođenih bilo kakvog ropstva, žene su, barem formalno, imale status i prava koji je bitno različit od katoličkog tretmana, obećavano je blagostanje za sve.
Kao i kod katoličkog klera, tako je i kod komunističkih aparatčika bilo izraženo licemjerje:
“Jedno govorim, drugo mislim, treće radim.”

Europa je na ovakav način funkcionirala tijekom Srednjeg vijeka i potpuno je promašeno kada Ivančić ovakavo funkcioniranje društva naziva “ateističkim”, ali je ispravno kada smatra da takvi sistemi nisu bili poticajni za napredak kulture, čovječanstva, gospodarstva i međuljudskih odnosa.

Written by Ajgor

11. 4. 2012. at 14:37

“Krimen: Hrvati, katolici”

with one comment

Gordan Črpić, Ravnatelj Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, spominjan je ovdje u dva navrata – u vezi s anketom o religoznosti Hrvata te u vezi s njegovim poimanjem prava žena u trudnoći.
U članku iz JL koji je u svome tekstu «linkao» S I N I S T E R, Črpić

… se želio osvrnuti na nekoliko stereotipa i etiketa koje se … vežu uz Hrvate i načela Katoličke crkve, a nemaju ozbiljnog uporišta.

Pri tome se i sam poslužio jednim stereotipom bez ozbiljnog uporišta koji se u RKC u Hrvatskoj razvija od propasti socijalizma na ovamo. Umjesto pojma stereotipa možda je slikovitije reći da se radi o mitu o surovom proganjanju Crkve u vrijeme socijalizma koji se želi usaditi u svijest onih koji se ne sjećaju toga vremena.

Pa tako Črpić, bez imalo krzmanja kaže i ovo:

Tisuće vjernika pobijeno je, proganjano i zatvarano u Hrvatskoj kroz 50 godina. Krimen: Hrvati, katolici.

Elementarno intelektualno poštenje zahtijevalo bi takvu izjavu potkrijepiti barem nekim podatkom ili izvorom, osobito jer Črpić i sam kaže da to piše ne samo kao vjernik već i kao sociolog.

Što je problematično u njegovoj izjavi?

Prvo, on tvrdi da je krimen koji je doveo do progona, zatvaranja i likvidacija (i to pazite, TISUĆA vjernika) bio to što su bili Hrvati i katolici!

Da, bilo je proganjanih vjernika, ali koliko mi je poznato, nitko nije proganjan, zatvoren ili ubijen samo zato što je bio Hrvat i/ili katolik. Bili su proganjani neprijatelji režima ili oni za koje se smatralo da bi za režim mogli biti opasni. Komunisti su u svojim progonima neistomišljenika bili pragmatični: nisu trošili energiju i sredstva na one koji ih nisu mogli ugroziti.

(Samo to što je netko bio katolik nije za tadašnji režim bila nikakva ugroza … danas, kada u društvu ima 80% katolika, imaju gotovo neograničen pristup medijima i demokratsko pravo glasa i političkog udruživanja, vidimo da su vrlo neučinkoviti, dapače, osjećaju se čak i ugroženima od šačice “relativista” 😉 )

I najpoznatija žrtva komunista, Alojzije Stepinac, nije bio osuđen zato što je bio Hrvat i katolik već zato što nije želio surađivati s Titom i smatran je opasnošću za režim.

Najokrutniji i najmasovniji postupci prema (potencijalnim) neprijateljima zbili su se 1948. godine, brojnim deportacijama na Goli otok gdje je veliki broj ljudi zaista bio i ubijen. Među njima je bilo i onih koji “nisu ni luk jeli, ni luk mirisali” već su bili paranoičnim “pravovjernim” komunistima tek sumnjivi ili su bili prokazani poput vještica u vrijeme inkvizicije.

Krimen: Hrvati, katolici? Ne, nego «informbiroovci»!

Drugi poznatiji period u kojemu je ljude «jeo mrak» bio je 1971. – «Hrvatsko proljeće». Bilo je okrutnih obračuna milicije s demonstrantima, mnoštvo ljudi koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme završilo je u zatvorima gdje se pretrpjeli prilično okrutan tretman. I bilo je i onih koji su «nestali», ali o tome se nije smjelo govoriti.

Krimen: Hrvat, katolik? Ne, nego Hrvat koji je htio demokraciju i samostalnost!

(Ako se dobro sjećam, Crkva je tada šutjela iako je imala odličnu priliku za istinsku demonstraciju mučeništva o čemu sada tako rado lamentira.)

Bilo je montiranih suđenja, bilo je i pojedinačnih likvidacija političkih protivnika, ali govoriti o tisućama pobijenih samo radi nacije i vjere, potpuna je besmislica. Još je veća besmislica, a moglo bi se reći i vrhunski bezobrazluk, tražiti paralelu između negiranja holokausta i negiranja ove tvrdnje, kako to čini Črpić.

Nadalje, Črpić tvrdi kako se sve to događalo punih 50 godina!

Neka ova okrugla brojka bude shvaćena kao licentia poetica, ali Črpić kao sociolog dobro zna da ondašnje društvo, kao i svako drugo, nije bilo statično i da je u vremenu od završetka Drugog svjetskog rata do 1990. godine prošlo kroz brojne preobrazbe.

Progon Crkve neposredno nakon rata i «progon» u kasnijim periodima nisu bili istog intenziteta niti sadržaja.

Istina je kako je nakon rata Crkva bila najveća žrtva nacionalizacije. Zašto? Zato što je najviše imala! Pri tome je važno naglasiti kako su Crkvi ostavljeni objekti i nekretnine koje su im bile potrebne za obavljanje njihove osnovne djelatnosti i za osiguravanje egzistencije.

Ali komunistički teror u poslijeratno vrijeme nije bio «privilegija» samo Crkve već su tu kašu kusali svi oni koji nisu bili u strukturama vlasti – narodu su oduzimani «viškovi» žita i svinja, seljake se tjeralo u zadruge, pod prisilom se išlo na «dobrovoljne» radne akcije… itd. itd.

Komunisti su znali da bi im radikalne mjere u vidu potpune zabrane crkvenog djelovanja donijele više štete nego koristi. Stoga su i u ustav FNRJ iz 1946. godine unijeli odredbe o slobodi vjeroispovijesti:

Član 23
Svi građani, bez razlike pola, narodnosti, rase, veroispovesti, stupnja obrazovanosti i mesta stanovanja, koji su navršili 18 godina starosti, imaju pravo da biraju i da budu birani u sve organe državne vlasti.

Član 25
Građanima je zajemčena sloboda savesti i sloboda veroispovesti.
Crkva je odvojena od države.
Verske zajednice, čije se učenje ne protivi Ustavu, slobodne su u svojim verskim poslovima i u vršenju verskih obreda. Verske škole za spremanje sveštenika slobodne su, a stoje pod opštim nadzorom države.
Zabranjena je zloupotreba crkve i vere u političke svrhe i postojanje političkih organizacija na verskoj osnovi.
Država može materijalno pomagati verske zajednice.

Praksa je izgledala bitno drugačije – u tome je smislu posebno ciničan članak 23. – bez obzira na vjeroispovijest građani su mogli biti birani, ali nisu mogli biti izabrani 😉 – jako dobro se znalo da su sve važnije funkcije u državi rezervirane za članove Partije – ateiste.

Vlast je perfidno šikanirala kler i vjernike i trudila se minorizirati ili izbrisati njihovu nazočnost u javnosti.

Paraleleno s time pokušavala je odvojiti RKC od Vatikana.
Ovakvo stanje trajalo je do 1962. godine kada su vlasti shvatile da u tome ne mogu uspjeti pa su počele surađivati s Vatikanom, a 1966. kao rezultat višegodišnjih pregovora potpisan je protokol SFRJ i Vatikana koji je Crkvi jamčio određena prava.

Pravo na slobodu vjeroispovijesti bilo je i u Ustavu SFRJ iz 1974.

Član 154.
Građani su jednaki u pravima i dužnostima bez obzira na nacionalnost, rasu, pol, jezik, veroispovest, obrazovanje ili društveni položaj. Svi su pred zakonom jednaki.

Član 174.
Ispovedanje vere je slobodno i privatna je stvar čovjeka. Verske zajednice odvojene su od države i slobodne su u vršenju verskih poslova i verskih obreda. Verske zajednice mogu osnivati samo verske škole za spremanje sveštenika. Protivustavna je zloupotreba vere i verske djelatnosti u političke svrhe. Društvena zajednica može materijalno pomagati verske zajednice. Verske zajednice mogu, u granicama određenim zakonom, imati pravo svojine na nepokretnosti.

Za razliku od poslijeratnog vremena, ove su odredbe u velikoj mjeri zaista bile i poštivane. Postalo je čak moguće i da deklarirani vjernici budu nastavnici u školama što je u onom prethodnom periodu bilo nemoguće.

Još veća liberalizacija u odnosima prema vjerskim zajednicama nastupila je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Iz toga vremena (čini mi se da je to bila 1985. godina, ispravite me ako griješim) ostao mi je u sjećanju jedan događaj koji je odjeknuo poput bombe jer je do tada bio nezamisliv: voditelj Dnevnika TVZ (Televizije Zagreb, današnji HRT) vjernicima je čestitao Božić!

Govoriti, dakle, o teroru nad Hrvatima katolicima koji je trajao punih 50 godina potpuna je besmislica!

No, naš cijenjeni sociolog Črpić nije neznalica u svojoj struci. On vrlo dobro zna kako se stvaraju mitovi, tj. kako funkcionira propaganda:
red istine, red laži, poneka hiperbola za pojačavanje dojma, puuuno, puuuno ponavljanja i rezultat neće izostati.

A očekivani rezultat je iluzija o mučeništvu RKC te o Hrvatskoj kao vjekovnoj katoličkoj zemlji u kojoj su vjernici bili brutalnom silom onemogućeni u izražavanju svoje vjere. Iz toga, naravno, slijedi i prirodno pravo na kompenzaciju u vidu brojnih beneficija!

U vrijeme pisanja ovoga teksta u medijima su osvanuli i komentari na Miklenićev komentar u Glasu koncila u kojemu se (bivši) komunisti prozivaju za sva zla u Hrvatskoj od Domovinskog rata do danas. Ovoga puta su u ulozi zlotvora prikrivenih u raznim “nedržavotvornim” strankama, uključujući i HDZ.

Na stranu sada što ima puno istine o presvučenim komunistima koji su postali veliki “državotvorci” i tako sačuvali svoje moćne pozicije … znakovito je kako se krivac obavezno traži u krepanom konju.

Kako primijećuje Klauški

… Naučili smo već da je vrlo lako zaurlati “komunisti” i očekivati da pod tom pravedničkom silinom svi skrušeno padnu na koljena. Teško je, međutim, za crkvene dužnosnike i uvodničare ustati u obranu poštenja i pravde, malog čovjeka i vjernika

Written by Ajgor

13. 8. 2010. at 11:38

Postano u Uncategorized

Tagged with , ,

%d bloggers like this: